Slažem se sa tobom

Ali
gaawd kako mrzim to 'ali'.

Smatram da je potrebna samo sopstvena motivacija. Hell, čitao sam i ja neke motivacione knjige nazad u danu. Kao fol, pomaže ali samo u trenutku. Da bi odlučio da promeniš život na bolje ,to moraš sam. Koliko god motivacije da neko drugi daje, moraš prvo sam da je stvoriš. A ako self-motivacija postoji onda opet nije ni potrebna nečija tuđa.
I ja sam tako bio u tripu "Sad ću da promenim svoj život, da idem na pozitivu itd"
i onda skontam, ebote meni ne odgovara pozitiva. Uništava me

Dosadna je. xD
Verujem da je balans rešenje. Verujem takođe da najveću sreću može da iskusi onaj koji je već osetio najveću patnju jer tada i trunka sreće deluje kao blaženost. Bilo bi glupo da smo stalno srećni.
Zlatna sredina je sve ali opet je to najteže uspostaviti.
Postoje neki dani kad mi baš ide, gotovo u svemu. Imam ideje za pisanje i dosta sam aktivan što se toga tiče, u školi kul, nađe se pokoja riba. Ali već tad znam da sve to blagostanje ubrzo nestaje, onda padne sve u vodu, dovraga xD
Koliko puta mi se desilo da se u trenutku sreće osetim loše jer znam da će sutra nešto loše da me snađe

Mnogo utripovano
Ali, najviše sada veličam one trenutke kada se ne obazirem ni na šta. Apatija. Stanje uma tokom pijanstva, kao sad npr. ne preteranog, jer granice postoje, ali delimičnog pijanstva gde sutra ujutru neću naći sebe prikovanog za pod.