Da probijem led. Evo nekih starih, teshkih, mrachnih, ali meni zaista dragih mojih pesama..
Evo ti pesma...ludice...
Ostala je samo praznina
koja preti da izjede
i poslednje molekule mog bica...
U ocima nemih vidim
tihi plamen koji preti da nestane...
Tisina koja pece...
I par recenica razmenjenih preko zice...
par izgovora koji kovitlaju misli...
Ja sam samo sanjar,
koji je ostao upleten u mrezu
tvojih misli..
Lutka na koncu koja igra
jednu od tvojih predstava...
Spusti zavese...skini maske
zelim ti videti lice...
Ne slusaj sapat
koji ti govori da bezis
od ogrebotina zivota...
Barem ja sam te videla uvek
kao ratnika sa kopljem u ruci...
Lutala sam dugo kao macka,
po kvartovima tudjih zivota,
oprezno..lukavo...divlje...strasno...nezno ...iskreno...
i sve sto sam dobijala
uvek je bila samoca...
I onda sam naisla ne tebe...
Nestasnog decaka
koji sa uzdignutim celom krcio put kroz dzunglu...
Muskarca koji je sa mesecom u ocima
znao plesati po kisi...
Cuvala sam svaki tvoj dodir
u samo meni znanom kofercicu tajni....
Tvoje lice trazila i nalazila medju oblacicima na nebu
na kojima valjda i sama ponekad sedim...
Posle svih bura kroz koje me zivot vodio
svih talasa koji su pretili da me potope
nasla sam obalu i tebe na njoj..
I znam kako bi izgledala svaka tvoja misao ,
kada bi procitao moje reci
i znam da drveni podovi ponekad tako obicno skripe
kada neko odlazi po kisi...
Samo obicnost nije rec koju zelim da osetim...
Realnost nije pisala nasu pricu po sablonu...
Jer proslo je mnogo vremena
a ja se i dalje osecam kao da
Moja bajka i dalje traje...
Iako su senke na zidu nekad toliko visoke
Da prekrivaju cak i nasa srca
Ja stojim...Kao i prvi dan...
Sa svim svojim igrackama...i gledam te...
krupnim radoznalim...pomalo vlaznim ocima
I cekam da se vratis..
onako rascupane kose, u duksu , sa rukama u dzepovima...
Da mi pruzis ruku i povedes me
Korakom od vecnosti...
Snovi napustene princeze
Pada kisa...
Skidam sa sebe svoj ponos
cekam ispred tvojih vrata
slomljena od lazi,
bezim od svog sopstvenog privatnog pakla...
Pusti me unutra,
barem na kratko,
da sakupim delice slomljenih ogledala svoje duse...
Znas...mi beskucnici
Volimo da zatvaramo oci pred realnoscu,
zaboravljamo na proslost,
zaboravljamo na krivicu,
i prepustamo se poznatim strancima,
misleci da time krademo izgubljeni trenutak vremena
koji nam pripada...
Jel sam ti pricala nekad
da volimo da sedimo satima
po napustenim krovovima
i zavijamo na mesec,
kao nekakve divlje zveri...
I te veceri...
Senke su igrale tango na tvom zidu
Nisi primetio ...
Tetovirala sam vatru iz tvojih ociju,
ne bi li je sacuvala netaknutu
u svom sirovom i najboljem obliku...
I nisam ti priznala,
Da mi je koza gorela pod tvojim prstima...
Zaspao si...kao nekad...
Ostavljajuci me u mojoj haljini za princeze,
Sa kofercicem snova...i srcem u ruci...
da se nadam da ces naici jos neki put...
Proci kroz moje snove...snove beskucnika...
Pretvarajuci se da sam i dalje tvoja princeza...
Prokletstvo jednog sna
Drhtim…
Pred naletom vetra
Koji mi nemilosrdno lepi na lice
Kristalne kapi leda…
Dok me koza pece od bola,
Poznati vir me vuce opet
U centar…
gusti …mracni…duboki…beskrajni…bezdan…
Hodam ulicama tvoje proslosti…
Pojavljujes se cist i nevin…
Gledam te…I smejem se…
Dok mi se srce cepa na hiljade komadica…
Tvoje staklene reci,
Prolaze kroz moj mozaik vecnosti..
I znam taj jezik…razumem ga…
Dok u tisini stojimo, gledajuci se,
Razumem te…volim te…i mrzim te…
I ne znam koliko snage imam u sebi
Da ti nemustim jezikom objasnim
Prokletstvo svog sna…
Jer me u njemu ti ne poznajes…
Ja sam samo stranac, koji je dosao niotkuda…
Zbunio te…I otisao….
Stranac koji te poznaje,
iako te dusom dodiruje
samo u dubinama…tvoje I svoje podsvesti…
I u sobama, gde zidovi straha
Pisu sudbinu nemocnih,
Kradem trenutak tvog vremena,
Da ti kazem da te volim…
I pustam te, da slobodan I sretan odes…
Daleko…daleko od mene…
Sokolice it's your turn
