Nego, da se vratimo malo na Grgura:
Tu zimu 1074/5. Grgur je proveo ekstremno depresivan. Žalio se klinijevskom opatu Hugu i rekao za Normane da su (između ostalih) čak gori i od Jevreja i pagana.
Evo i tog pisma Hugonu, od januara 1075. godine:
GREGORIUS episcopus servus servorum Dei Hugoni Cluniacensi abbati salutem et apostolicam benedictionem.
Si posset fieri, optarem te pleniter scire quanta tribulatio me angustat quantusque labor cotidie innovatus fatigat et crescens valde perturbat, ut secundum tribulationes cordis mei fraterna compassio mihi te flecteret et in profusione lacrimarum coram Deo cor tuum effunderet, ut pauper Iesus, per quem omnia facta sunt et qui omnia regit, manum porrigeret et solita pietate miserum liberaret. Ego enim saepe illum rogavi, prout ipse dedit, ut aut me de praesenti vita tolleret aut matri communi per me prodesset. Et tamen de magna tribulatione adhuc non eripuit neque vita mea praedictae matri, cuius me catenis alligavit, ut sperabam, profuit. Circumvallat enim me dolor immanis et tristitia universalis, quia orientalis ecclesia instinctu diaboli a catholica fide deficit, et per sua membra ipse antiquus hostis christianos passim occidit, ut quos caput spiritualiter interficit, eius membra carnaliter puniant, ne quandoque divina gratia resipiscant.
Iterum, cum mentis intuitu partes occidentis sive meridiei aut septemtrionis video, vix legales episcopos introitu et vita, qui christianum populum Christi amore et non saeculari ambitione regant, invenio. Et inter omnes saeculares principes, qui Dei honorem suo et iustitiam lucro praeponant, non cognosco. Eos autem, inter quos habito, Romanos videlicet, Longobardos et Normannos, sicut saepe illis dico, Iudaeis et paganis quodammodo peiores esse redarguo.
Ad me ipsum cum redeo, ita me gravatum propriae actionis pondere invenio, ut nulla remaneat spes salutis nisi de sola misericordia Christi. Nam si non sperarem ad meliorem vitam et utilitatem sanctae ecclesiae venire, nullo modo Romae, quam coactus Deo teste iam a viginti annis inhabitavi, remanerem.
Unde fit ut, inter dolorem qui cotidie in me renovatur et spem quae nimis heu protenditur, mille quassatus tempestatibus quomodo modo moriens vivo, et eum qui me suis alligavit vinculis et Romam invitum reduxit illucque mille angustiis precinxit, expecto. Cui frequenter dico: “Festina, ne tardaveris; accelera, ne moreris; meque libera amore beatae Mariae ac sancti Petri.” Sed quia non est pretiosa laus neque sancta oratio cito impetrans in ore peccatoris, cuius est vita laudabilis et actio saecularis, precor, exoro et rogo, ut eos, qui merentur audiri pro vitae meritis, vigilanti cura rogites, ut pro me Deum exorent ea caritate eaque dilectione qua debent universalem diligere matrem.
Et quia utraque manu debemus uti, pro dextera et comprimendo impiorum saevitiam oportet nos, quandoquidem non est princeps qui talia curet, religiosorum tueri vitam. Fraterna te monemus caritate, ut in quantum potes vigilanti studio manum praebeas eos monendo rogando exhortando, qui beatum Petrum diligunt, ut, si vere illius volunt esse filii et milites, non habeant illo cariores saeculares principes. Quia illi misera et transitoria vix tribuunt, iste vero beata et aeterna a cunctis peccatis solvendo promittit et in caelestem patriam potestate sibi tradita perducit.
Volo quidem luce clarius intelligere qui re vera sint illi fideles et qui eundem caelestem principem non minus pro caelesti gloria diligunt quam eos quibus pro spe terrena et misera subiciuntur.
Data Romae XI Kalendas Februarii, Indictione XIII.
---------------------------------------------
GRGUR, episkop, sluga slugu Božijih, Hugonu, opatu Klinija, pozdrav i apostolski blagoslov.
Kad bi bilo moguće, želeo bih da potpuno znaš koliko me velika nevolja pritiska, i koliki trud, iz dana u dan ponavljan i sve teži, toliko opterećuje i uznemirava, da bi te, prema nevoljama moga srca, bratsko saosećanje pokrenulo prema meni, i da bi u izlivu suza pred Bogom izlio svoje srce, kako bi siromašni Isus, kroz koga je sve stvoreno i koji svime upravlja, pružio svoju ruku i svojom uobičajenom milošću izbavio bednika. Jer često sam Ga molio, kako je On sam dopustio, da ili me ukloni iz ovog života, ili da preko mene koristi našoj zajedničkoj Majci. A ipak, iz velike nevolje me još nije izbavio, niti je moj život koristio toj Majci, za koju me je okovima privezao, kako sam se nadao. Okružuje me, naime, ogromna bol i opšta žalost, jer se Istočna crkva, podstaknuta đavolom, odvaja od katoličke vere, i preko svojih članova onaj stari neprijatelj ubija hrišćane svuda, da bi one koje poglavar duhovno ubija, njegovi udovi telesno kaznili, ne bi li ikada, božanskom milošću, došli sebi.
Opet, kad pogledom uma sagledam krajeve Zapada, ili Juga, ili Severa, jedva nalazim zakonite episkope, u pogledu njihovog ustoličenja i života, koji hrišćanski narod vladaju iz ljubavi prema Hristu, a ne iz svetovne ambicije. A među svim svetovnim knezovima ne poznajem nijednog koji bi Božiju čast i pravdu stavio ispred sopstvene koristi. A za one među kojima živim — Rimljane, Langobarde i Normane — često im govorim da su na neki način gori od Jevreja i pagana.
Kad se vratim sebi, nalazim sebe toliko opterećenog težinom sopstvenih dela, da mi ne ostaje nikakva nada u Spasenje osim u jedinoj milosti Hristovoj. Jer, ako se ne bih nadao da ću doći do boljeg života i koristi Svete crkve, ni po koju cenu ne bih ostao u Rimu, koji, Bog mi je svedok, već dvadeset godina obitavam pod prinudom.
Tako se događa da, između tuge koja se svakodnevno u meni obnavlja i nade — avaj, predugo odlagane — živim kao onaj koga su hiljadu puta potresle oluje, umirući na svaki način, očekujući onoga koji me svojim okovima svezao i protiv volje doveo u Rim i tamo me opkolio hiljadu teskoba. Njegovu često govorim: Požuri, ne kasni; ubrzaj, ne zadržavaj se; i oslobodi me iz ljubavi prema Blaženoj Mariji i Svetom Petru. Ali, pošto ni dragocena pohvala, ni sveta molitva brzo ne deluju u ustima grešnika čiji je život pohvalan, a delo svetovno, molim, preklinjem i tražim da zamoliš one čije zasluge zaslužuju da budu uslišene, brižljivo da mole Boga za mene onom ljubavlju i naklonošću kojom treba da vole našu sveopštu Majku.
I jer moramo koristiti obe ruke — desnom da obuzdavamo surovost bezbožnika (jer nema kneza koji bi o tome brinuo) i da štitimo život pobožnih — bratskom te ljubavlju opominjemo da, koliko god možeš, budnim trudom pružiš ruku poučavajući, moleći i ohrabrujući one koji ljube Blaženog Petra, da, ako istinski žele da budu njegovi sinovi i vojnici, ne vole svetovne knezove više od njega. Jer oni jedva daju ono što je bedno i prolazno, a on obećava blaženo i večno, oslobađajući od svih grehova i vodeći u Nebesku otadžbinu vlašću koja mu je data.
Zaista želim da jasnije od svetlosti razumem ko su oni istinski verni i ko jednako ljubi istog Nebeskog kneza radi nebeske slave, kao i one kojima se potčinjavaju iz nade u zemaljsko i bedno.
Dato u Rimu, jedanaestog dana pre februarskih kalendi, trinaestog indikta.
-------------
Evo, ovo je kukao te zimi 1074/5. dok mu nije išlo od ruke (dok ie i prizivao Dance da dođu, u približno isto vreme, nudeći im tu neku zemlju blizu i uz more).
OK, jasno je zašto je Normanima pisao da su po nekim kriterijumima čak gori i od Jevreja i pagana. Jasno je i za Lombarde. Nego ovaj baja uključi
čak i Rimljane.
