Počem je verni naš, Svetli Stefan Despot od Raške, (pametno pogledajući i u oštrini svoga razmatranja prilježno rasuđujući da je isto kraljevstvo Raško sa svima svojim pravima i pripadnostima svagda i od starine bilo, kao što i sada jeste, potčinjeno nama i osvećenoj našoj dijademi, i da je svagda i od starine, a ne tek od kakve poznije vlade Naših prethodnika, pripadalo i pripadalo, kao što i sada još pripada i pripada, pravu i svojini našeg veličanstva i osvećene krune i pomenutog kraljevstva našeg Ugarskog; i želeći da kraljevstvo Raško vremenom ne dopadne tuđih ruku), učinio, da svaki vlastelin i sva vlastela njegova položi zakletvu vernosti i pokornosti Našem veličanstvu, kao i prelatima, vlastelima i velikašima istog Našeg kraljevstva ugarskog, koju će zakletvu vernosti prema nama i osvećenoj našoj kruni i naslednicima Našim, kraljevima ugarskim, a i prema napred pomenutim prelatima, vlastelima i velikašima kraljevstva našeg i prema istom kraljevstvu Našem, oni na svagda imati da čuvaju.
Počem je uz to živom molbom tražio od Našeg veličanstva, da se naš verni, sjajni Đurađ, sin Vuka sina Brankova, kao njegov sestrić, uvrsti u stalež i u društvo pomenute vlastele istog Našeg kraljevstva ugarskog, to Mi, ne samo razmislivši o stvarima napred navedenim, nego i pretresavši i pomnjivo razmotrivši verne, odlične i pohvalne zasluge vernosti, pokornosti i iskrene usrdnosti istog Stefana despota, kojima je on isti u svima našim i pomenutog Našeg kraljevstva mučnim vojnama, srećnim i nesrećnim, divnim postojanstvom, opreznom brigom, i neumornim staranjem pod svakojakim prilikama i na raznim mestima izlagao slučajima sreće i imanje i ličnost i sva dobra svoja i svojih na hvalu i čast Naše uzvišenosti, te se tako učinio ugodnim i prijatnim pogledima slave naše, dalje naklonjeni podnesenim Nam molbama istog Stefana despota i nasladi koju bi mogli imati u vladanju i upravljanju istim kraljevstvom Raškim, pretpostavljajući ugodnost i korist istog despota Stefana, i hoteći da iz osobitog blagovoljenja Našeg veličanstva postavimo istom despotu Stefanu naslednike na kraljevstvo Raško od njegove krvi: čilim duhom i sa punom svešću našeg veličanstva, po zrelom savetu i pristanku naših Prelata i vlastela, priznajemo Đurđa, sina Vukova, i njegove zakonite muške potomke koje je rodio ili koje će i izroditi, za prave i zakonite prejemnike despota Stefana i postavljamo ih na naslednike pomenutoga kraljevstva Raške i istome Đurđu i njegovim muškim zakonitim naslednicima, u slučaju da se dogodi da pomenuti despot Stefan sa ovoga sveta premine bez naslednika muškoga roda, napred pomenuto kraljevstvo Raško sa svima pravima i oblastima njegovim izuzevši, oduzevši i odvojivši: grad Tišnicu, s njegovim pripadnostima koje ima u župi Ožah (?), grad Sokol u župi Poljane, u kojoj je nekada gospodin Hrvoja dao sazidati gradiće Brodar i Zonized, dalje zemlje i baštine pokojnog Dragoše i Halapa, koje su blizu pomenutog grada Sokola, i koje su usled oskudice naslednika prešle na naše kraljevsko veličanstvo; dalje grad Mačov nazvani i njegove pripadnosti, po kome se gradu Mačvanski banat prozvao; dalje zemlje i baštine pokojnog Vladislava sina Kostinog koje su takođe, kako on ne imade poroda, prešle na naše kraljevsko veličanstvo; dalje župu Bitvu, u kojoj je nekada imao grad; isti tako i baštine i župe koje se zovu Felsevabna i Alsovabna; isto tako župa koja se zove Rađo koja postoji kod Obne; isto tako župa koja se zove Nepričev, tako i župa Ljig koja je pokraj župe Nepričevske; isto tako župa zvana Rabas; tako i župa zvana Kolubara; isto tako grad Bela Stena sa svima pripadnostima; dalje župa Ub; isto tako župa Tamnava; isto tako grad Beograd (Nandor Albensis) sa svima njegovim pripadnostima; isto tako grad koji se zove Golubac, sa svima njegovim pripadnostima; i još i drugi gradovi, pokrajine, zemlje, varoši, sela i zaseoci, koje su uz ovo naše kraljevstvo Ugarsko držali i prisejavali presvetli pokojni vladalac Gospodin Ludovik kralj ugarski, predragi naš tast slavnog spomenuća, i drugi i ako za neko vreme – što sve skupa i svako za se sa svim pravima i svom oblašću nađosmo da, ako bi s ovoga sveta, što ne dao Bog, napred pomenuti Stefan despot bez naslednika muškog roda preminuo, treba zadržati i u istini zadavamo za nas i za krunu i za pomenuto kraljevstvo ugarsko. Iz osobite milosti, kao što nam dostojanstvu i priliči, (neka nam bude na dobro i od sada kao i do sada!), radosno poklonismo i ubelismo i u samoj stvari dajemo, poklanjamo i ubeľujemo na onaj način, kojim smo uobičajili poklone davati vlastelima Našeg kraljevstva ugarskog, s tim da on (Đurađ) i njegovi gore pomenuti naslednici imaju sve ono uživati i prisejavati, no to tako, da isti Đurađ sin Vukov i njegovi napred pomenuti naslednici budu svagda verni i poslušni Nama, osvećenoj Našoj kraljevskoj dijademi i Našim naslednicima kraljevima ugarskim, kao i da budu dužni neodložno pokoravati se zapovestima Našim i istih Naših naslednika i lično dolaziti Našem veličanstvu na kraljevski dvor naš, kao i na dvor Naših naslednika, kako što čine i ostali vlasteli istog Našeg kraljevstva ugarskog, kao i da isti Đurađ bude još dužan i dolaziti na savetovanja (saborska).
Još hoćemo da, čim i kad, usled pojavljenih potreba, Naše veličanstvo ili Naši gore označeni naslednici budu od više puta pominjatog Đurđa ili od njegovih gore označenih naslednika zahtevali, on isti (Đurađ) i oni isti (njegovi naslednici) budu dužni da u krajevima susednim njemu i kraljevini Raškoj sa svom svojom moći i s celom vojskom svojom koliko uzmogu prikupiti, ukažu svagda i svugde usluge vernosti nama i gorepomenutoj kruni i kraljevini Našoj kad god bude nužno i zgodno.
No ako bi se slučajno desilo, da isti Đurađ sin Vukov umre bez muških naslednika, onda da se sve gore navedeno, što je njemu Naše veličanstvo dalo i podelilo, opet povrati Našem veličanstvu i Našoj napred rečenoj kruni i kraljevstvu.
Po sili i svedočanstvu ovog našeg pisma, na kome je naš visući tajni pečat, koje čim Nam bude podneseno u originalu, naredićemo da se u obliku Naše privilegije uredi. Dato u varoši Našoj Tati, godine Gospodnje 1426.
---------------
Žigmund je podvukao da od drevne starine, iskonski zemlja pripada njemu. Čak je u tekst ušao i
demant, kojim se
osporavaju tvrdnje da se to dogodilo od nekog poznijeg vremena, skoro, već da je
iskonsko.
Žigmund želi (a barem do izvesne mere jednim delićem je u tome i uspeo, donekle) poništi tekovine 1217. godine, tražeći čak da u sastavni deo dokumenta uđe jasan demant da se do dogodilo od nekog skorijeg njegovog pretka na prestolu Krune Sv. Stefana, tvrdeći da je to bilo
svagda, od starine. Drugim rečima, oduvek i shodno tome i zauvek.
Takođe — pošto je pitanje naslednog prava Njegov kraljevski prerogativ — priznaje Đurđa Vukovića (iz dinastije Brankovića) za Stefanovog zakonitog naslednika.