Književnost Odlomci iz knjiga

On spusti glavu kao da kaže »da« i više je ne podigne. On, napokon pravi čovjek, a ne jad i bijeda. Junak, a ne više gnjida, čovjek koji se više ne brka s drugima, nego se sada izdigao iznad njih. I to sam. Glava mu je visjela oborena na grudi, kako je i priličilo smrti, a ledene su se usne i dalje malo smiješile u znak prezira, »pobijedio sam te, kukavni svijete, nisi me umio zadržati«.

Dino Bucati - Šezdeset pripovjesti (Začarani građanin)
 
Ali, strah razvija svoju najveću moć kad nas vraća u hrabrost koju je bio oduzeo našoj dužnosti i našoj časti. U prvoj otvorenoj bitci što su je Rimljani izgubili protiv Hanibala, pod konzulom Sempronijem, kad je vojsku od deset tisuća pješaka odjednom obuzeo smrtni strah i kad Sempronije nije vidio drugog izlaza za taj kukavičluk, uz neviđenu se srčanost baci u proboj kroz glavninu vojske neprijateljske i pobije velik broj Kartažana, iskupljujući tako sramotni strah uz istu cijenu koju bi bio imao od sjajne pobjede. A toga se ja plašim više nego straha.

Mišel de Montenj - Eseji
 
Životni zanos ne želi ništa drugo do osećaj slobodnog lebdenja što je praćeno gubljenjem Ja. Ekstaza joge i sufija i orfike istovremeno s gubitkom životnog Ja želi sjedinjavanje s uzvišenim Ja. Joga doslovno zaista i znači sjedinjavanje, isto kao i grčko ÷åíïóéò, hebrejsko jihud i arapsko itihad.

Bela Hamvaš - Velika riznica predaka
 
Nad ritinama i vrbacima pocelo je da se vedri i kraj kola zacuše se prve ševe. Vidik je bio pun jata vrana i sve više svetao od bezmernih, ravnih poplava i bara. Putem, uz obalu, uz brda, koja su opet padala i spuštala se u mokre travuljine, kola su brzo stigla tri velika, cma camca, što su dole, na reci, lagano odmicala.

Zagrljen toplim decjim rukama, on je kao nastavljao da spava. Kas kopita, škripu tockova, decji glas, u koji se spuštahu i klik ševa i graktanje vrana, slušao je kao kroz san, koji ga je mešao sa kišovitim oblacima što su se sve više isparavali, jer je iza njih bilo, negde, bezmerno daleko, ali ogromno, Sunce.

Dete koje nije dobijalo na svako pitanje odgovora, ponavljalo ih je, izmuceno, po sto puta, trzajuci ga za uši, za nakit, za brke. Neispavano i slabunjavo, bilo je posle sve tiše. On poce da tiho pevuši i da je ljulja, a cercica mu leže na grudi i zaspa.

Miloš Crnjanski (Seobe)
 
28871789_1608356025939989_4742050980326310572_n.jpg


Ovaj odlomak iz knjige „Pale Blue Dot“ autora Karla Sejgana, jednog od najvećih naučnika 20-og veka inspirisan je slikom koju je na Sejganovu sugestiju napravio Voyager 1, 14. februara 1990. Kada je letelica napušatala naše susedstvo na rubu sunčevog sistema inzežnjeri su je okrenuli kako bi poslednji put bacila pogled na svoju rodnu planetu. Voyager je bio udaljen 6,4 milijarde kilometra kada je snimio ovaj portret naše Zemlje. Uhvaćena u rasutim zracima
sunca, Zemlja se pojavljuje kao mala tačka svetlosti veličine 0,12 piksela.

Odlomak

„Pogledajte ponovo tu tačku. To je ovde. To je dom. To smo mi. Na njoj su svi koje volite, svi koje znate, svi za koje ste ikada čuli, svako ljudsko biće koje je ikada živelo svoj život. Mešavina naše radosti i patnje, hiljade religija, ideologija i ekonomskih doktrina, svaki lovac i svaki plen, svaki heroj i kukavica, svaki tvorac i razarač civilizacije, svaki kralj i seljak, svaki mladi zaljubljeni par, svaka majka i otac, dete puno nade, pronalazač i istraživač, svaki učitelj morala, svaki korumpirani političar, svaki „superstar“, svaki „vrhovni vođa“, svi sveci i grešnici u istoriji naše vrste živeli su tu - na čestici prašine izgubljenoj u sunčevom zraku. Zemlja je veoma mala pozornica u prostranoj kosmičkoj areni. Pomislite na reke krvi koji su prolili svi ti generali i imperatori, da bi u slavi i trijumfu, mogli postati trenutni gospodari delića tačke. Razmislite o beskajnoj surovosti koju su stanovnici jednog ćoška ovog piksela primenili na gotovo nepoznatim stanovnicima nekog drugog ćoška, koliko su česti njihovi nesporazumi, koliko su željni da ubijaju jedni druge, koliko su ispunjeni mržnjom. Naša umišljena važnost, zabluda da imamo privilegovanu poziciju u Univerzumu izazvana je ovom tačkom svetlosti. Naša planeta je usamljena mrlja u velikom kosmičkom mraku. U našoj opskurnosti, u ovom velikom prostranstvu, ne postoji nagoveštaj da će pomoć stići od bilo kuda da nas spasi od nas samih. Zemlja je jedini do sada poznati svet na kome postoji život. Nijedan drugi svet ne postoji na koji bi naša vrsta mogla da migrira, barem ne u bliskoj budućnosti. Poseti, da. Skrasi se, još ne. Sviđalo vam se to ili ne trenutno je Zemlja to gde živimo. Rečeno je da je astronomija ponizno iskustvo koje pomaže u izgradnji karaktera. Možda nema bolje demonstracije ludosti ljudskih umova od ove daleke slike našeg malog sveta. Za mene to povlači našu odgovornost da budemo ljubazniji jedni prema drugima, da čuvamo i negujemo bledo plavu tačku, jedini dom koji smo ikada poznavali."
 
Oklevam u svemu, često ne znajući zašto. Koliko sam često, kao svoju ličnu pravu liniju, koju zamišljam kao savršenu, tražio najkraću razdaljinu između dve tačke. Nikada nisam umeo da budem aktivno živ. Uvek sam grešio u stvarima u kojima niko ne greši; ono za šta su drugi rođeni, meni je uvek predstavljalo veliki napor. Oduvek sam želeo da postignem ono što su drugi postizali gotovo i nehotice. Između mene i života uvek je bilo zamagljeno staklo: nisam znao da je tu zato što sam ga video, niti zato što sam ga dotakao; nisam živeo u tom životu niti u toj ravni postojanja, bio sam sanjarenje o onome što sam želeo da budem, moj je san potekao iz moje volje, cilj mi je uvek bio prvo maštanje o onome što nikada nisam bio.

Fernando Pesoa - Knjiga nespokoja
 
"Ko nosi u sebi veliku, istinsku strast, taj je nesrećan i mučen više nego stotina drugih ljudi zajedno,
ali je pošteđen od mnogih sitnih briga i nedaća koje muče većinu ostalih ljudi celog veka i svakog dana pomalo."

Ivo Andrić, Znakovi pored puta
 
"Čini nam se da je svet pun pitanja. A svet nije nikakvo pitanje. Svet je odgovor. Odgovor na pitanje ko zna kada i zašto postavljeno. I mi tek odgovor na ko zna kakvo pitanje...Kucao sam na tesna vrata i ona su se otvorila, ali su to bila pogrešna vrata. Njihovo otvaranje nije mi donelo ništa do razočarenje. U prostoru i vremenu, sva su vrata bila lažna. Prava su van prostora i vremena....Osećam hladnoću. Drugi svet teče mimo mene. Treba pružiti ruku i dodirnuti ga. Treba tvoriti – novo."

Rađanje Atlantide, Borislav Pekić
 
“Dala si ime mojoj duši. Na tren sam u agoniji, a na tren pun nade. Molim te reci mi da nisam zakasnio, i da su ova dragocena osećanja uzajamna. Nudim ti se opet, pružajući ti svoje srce sada još više nego pre kada si ga zamalo uništila, pre osam i po godina. I nemoj slučajno da kažeš da sam te zaboravio i da mi muškarci zaboravljamo lakše i pre od žena. Volim samo tebe. Tako je oduvek bilo.”

„Pod tuđim uticajem“ Jane Austen
 
Činjenica je da onog brutalnog i zločinačkog ima više na selu, nego u gradu. Na selu su brutalnost i nasilje osnova svega. Brutalnost u gradu nije ništa u poređenju sa brutalnošću na selu, a nasilje u gradu nije ništa u poređenju sa nasiljem na selu. Zločini u gradu, gradski zločini, oni nisu ništa u poređenju sa zločinima na selu, seljačkim zločinima. Gradski zločini su smešni u odnosu na one u selu. Gostioničar je, smatrao je on, tipični nasilnik i rođeni zločinac. Sve na i u njemu, nasilno je i zločinačko. U svakom trenutku i u svim životnim situacijama on ostaje trgovac stokom, što i jeste njegova profesija. „I sada kada očajnički zapomaže”, rekao je moj otac, „on zapomaže jer je izgubio grlo. Za gostioničara žena nije ništa drugo nego stoka.” Jednog dana on ju je perverznim trikom ulovio i izvukao iz nepreglednog stada neudatih žena i podredio svojoj volji. Jedna takva kafana, baš kao i svaka kasapnica i kuća trgovca stokom, kao i svaka seljačka kuća u Bundšeku, nije ništa drugo nego brutalna uzgajivačnica žena.

Tomas Bernhard - Poremećaj
 
BELA HAMVAŠ, odlomak iz romana "Karneval

"Još ću za sada istrajati uz naziv pomoćni riđokosi pisar, docnije će i inače biti jasan moj odnos prema njemu, i na taj način ja sada njegovo stanje neću označavati obligatnim rečima, da je posle razgovora s direktorom bio naročito poremećen, usplahiren u određenom pogledu, čak došao u kritično stanje, nego ću biografski saopštiti njegove misli koje se odnose na razgovor.

Prvo: direktor je njega (i njegove kolege), nema sumnje, vešto propitao iz istorijske nauke.
Drugo: direktor je pristalica teorije reinkarnacije, a on je još uvek toliko vezan za svoj prethodni život da veruje kako je Ursin, odnoso Šekspir, odnosno Kortes.

Treće: direktor je sebe pobrkao s istorijskim ličnostima, a uzrok tome je, nije moguće, što ima umanjenu svest o ličnosti.
Četvrto: direktor je zaista Ursin, odnosno Šekspir, odnosno Kortes.

Peto: direktor je jedino Ursin. Da je on istovremeno Šekspir i Kortes, prosto je zabluda.
Šesto: direktor je zaista Šekspir. Da je on istovremeno Ursin, ili Kortes, prosto je zabluda.

Sedmo: direktor je zaista Kortes. Da je on istovremeno Ursin ili Šekspir, prosto je zabluda.
Osmo: direktor je zapravo Gustav Adolf, a da je on neko drugi, prosto je zabluda.

Deveto: direktor je Temistokle, a da on nije neko drugi, prosto je zabluda.
Deseto: direktor nije Ursin, ni Šekspir, ni Kortes, i nije Gustav Adolf, i nije Temistokle, nego Botičeli.

Jedanaesto: direktor je zapravo Torkemada.
Dvanaesto: direktor je Amenhotep.

Trinaesto: direktor nije nijedan između gore navedenih, nego knez Razumovski.
Četrnaesto: direktor je Ramzes, Ovidije, Lajbnic, Sotoku, Tejlor Barnum, Ptolomej, Patanđali, Malakijas, Ali Kedim, Džon Gibson, Taj Čang, Montezuma, Njutn, Darije, Harun al Rašid, Erazmo, Vilijam Blejk, Don Frančesko d'Almeida, Robespjer, Terpandros, Ferdinand VII, Tintoreto, Džems Volf, Joritomo, Breton de los Ereros, Kavakami, Sveti Avgustin, Lope de Vega, Sun Vei, Jonas Angstrom, Arhimed, Line, Džerom Belard, Hanri IV Espatero, Dioklecijan, Amenamhat, Musajos, Filip Anžujski, Kepler, Čujuen Čang, Martin Behajm, Galilej.

Petnaesto: direktor nije nijedan od njih, nego Eumolpos.

Šesnaesto: Može lis se pretpostaviti da je direktor žena?
Sedamnaesto: Ukoliko je žena, može li se pretpostaviti da je carica Katarina?

Osamnaesto: Ako nije carica Katarina, može li se pretpostaviti da je Diotima?
Devetnaesto: Ako nije nijedna od njih, može li se pretpostaviti da je Ana Austrijska?

Dvadeseto: Ako nije ona, može li se pretpostaviti da je Kleopatra, Agripina, Anđela Bordžija, Frančeska da Rimini, kraljica Jelisaveta, kraljica Kristina, Marija Terezija, Krimhilda, papa Johana, Katarina Mediči, Ksantipa?
Dvadeset prvo: ko je on, direktor zapravo ne zna.

Dvadeset drugo: da li se za nekoga može pretpostaviti da on zna ko je?
Dvadeset treće: Nije li on (riđokosi) Torkemada?

Dvadeset četvrto: Nije li on (riđokosi) Džems Volf?
Dvadeset peto: Nije li on (riđokosi) Stivenson?

Dvadeset šesto: Nije li on (riđokosi) Damas?
Dvadeset sedmo: Ako nije nijedan od njih, nije li onda on (riđokosi) Kelemen VII, Šiler, Kolumbo, Milarepa, Pompej, Atila, Paracelzus, Demokrit, Petar Veliki, Antonije, Amerigo Vespuči, Marlo, Gutenberg, Cvingli, Narada, Kuroki, Ulfilas, Nervaez, knez Alba?

Dvadeset osmo: da li čovek zna ko je?
Dvadeset deveto: da li čovek, ako ne zna ko je, ima obavezu da samog sebe nađe?

Trideseto: nije li lakomislenost ako neko nagađa uz pomoć pretpostavki i dovitljivosti, uz nepouzdane metode, i ne treba li da praktično, tragajući za uzrocima i uz sistematski istraživački rad, nastoji da sazna o samom sebi ko jeste?
Trideset prvo: ne treba li da krene na put, kao što su učili stari mudraci, i da se ne smiri sve dok sebe ne nađe?"
 
"O suncima i svetovima ne znam šta da kažem;
Vidim samo kako se ljudi muče.
Taj mali bog na zemlji ostaje uvek isti
I čudan je kao i prvog dana.
Živeo bi malo bolje
Da mu nisi dao nešto nalik nebesku svetlost;
On to naziva razumom i upotrebljava ga jedino
Da samo bude veća životinja nego svaka životinja.
On mi izgleda, da oprosti vaša milost,
Kao neki od onih dugonogih zrikavaca
Koji neprestano leti i leteći skače
I odmah u travi peva svoju staru pesmu.
I kad bi samo još uvek ležao u travi!
U svako đubre zabada nos.

Njega goni nemir u daljinu,
Svoje ludosti je upola svestan;
Od neba zahteva najlepše zvezde,
A od zemlje svako najviše uživanje,
I nikakva blizina i nikakva daljina
Ne zadovoljava njegove duboko ustalasane grudi".

Johan Volfgang Gete , odlomak iz "Fausta"
 
Demades Atenjanin osudio je jednog čovjeka iz svog grada koji se bavio prodavanjem stvari za pogrebe, navodeći da je tražio veliku dobit u tom poslu, a da do te dobiti nije mogao drugačije doći bez smrti mnogih ljudi.1 Čini mi se da ta presuda nije pravična, jer nitko ne dolazi do neke koristi ako to nije na nečiju štetu, pa bi, kad bi se tako zaključivalo, valjalo osuditi svaku vrstu dobiti.

Trgovcu dobro ide samo kad je mladež raskalašena; rataru kad je žito skupo; graditelju kad se kuće ruše; sucima kad se ljudi parniče i svađaju. Sam položaj i posao vjerskih dostojanstvenika ovise o našoj smrti i o našim lošim stranama. Niti jedan liječnik nije sretan zato što su i sami njegovi prijatelji zdravi, kaže stari grčki komik2, a isto tako ni vojnik kad mu je grad u miru, i tako dalje. I, što je još gore, neka svatko ispita sama sebe i naći će u svojoj nutrini da se njegove želje najčešće rađaju i hrane na račun drugoga.

Razmišljajući o tome, sinulo mi je da priroda u tome ne skreće sa svog zacrtanog puta, jer i liječnici drže da rođenje, hranjenje i rast jedne stvari nije ništa drugo do li gubljenje i kvarenje druge:

Nam quodcunque suis mutatum finibus exit,
Continuo hoc mors est illius, quod fuit ante3.

Mišel de Montenj - Ogledi

1 V. Seneka, De beneficiis, VI, 38.

2 Filemon Stariji, grčki komediograf iz 4-3. st. pr. Kr., u navodu Ivana iz Stobija, grčkog pisca i kompilatora iz V. stoljeća.

3 “Naime štogodijer se mijenja, izmijenivši predjašnje mjesto, / Odmah bude to propast za njegovo predjašnje stanje.” Lukrecije, De rerum natura, II, 753 (prepjev M. Tepeša).
 
"Ljudi su naša misao i slika o njima. Mi sanjamo život i svijet.
A kako možemo sačuvati svoje i tuđe snove?
Drugi vide nas, mi vidimo druge, i sve se otkriva, kao u šaljivoj igri s maskama, samo što ovo nije šaljivo.
Jednom se probudimo, i pogledamo se zaprepašteno: šta se to desilo s našim snovima?"

Tvrđava -M. Selimović
 
Čudesa su plod našeg neznanja u kojem nas drži priroda, ali se nikako ne slažu sa samom biti prirode. Navikavanje uspavljuje oči naše prosudbe. Barbari nam ni po čemu nisu ništa čudnovatiji nego smo mi njima. Niti za to ima razloga, kao što bi svatko priznao kad bi znao, nakon što je preletio ove nove primjere, zamisliti se nad njima i lijepo ih usporediti s vlastitima. Ljudski je razum samo boja koja je jednakomjerno ubrizgana u sva naša mišljenja i običaje, pa ma kakav oblik oni imali; beskrajna u biti i beskrajna u različitosti.

Mišel de Montenj - Ogledi
 
"Kada se nađeš između budale i bitange, zastaneš i ozbiljno razmisliš. Na kraju izabereš bitangu .
Oni su grandiozni egoisti. Njihova suština je koristoljubiva i dosledna. Oni imaju zdrav smisao i zato njihovi postupci mogu da se predvide.
A to znači da u nekom momentu možeš da se snađeš i boriš se.
Sa budalom je sve drugačije. Njihovi postupci su nepredvidljivi, spetljani i nemaju nikakvu logiku. Oni se nalaze u magli i neprekidnom haosu.
Zakoni gravitacije za njih ne postoje; oni se služe samo svojom biologijom i samo svojom aritmetikom. Oni su potpuno bezbrižni, oni su besmrtni..."

Sergej Dovlatov. "Marš usamljenika"
 

Back
Top