Одбрамбено-отаџбински рат 1992-1995

  • Začetnik teme Začetnik teme Blau
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Ne valja ti kronologija.
Prvo su Srbi postavili naoružane barikade u ljeto 1990. i proglasili autonomne oblasti koje su prekinule sve veze sa republičkom vlasti. Policajci srpske nacionalnosti razoružavaju kolege nesrbe.
U osmom mjesecu 1990. avioni JNA sprečavaju policiju da uspostavi zakon.
U desetom mjesecu 1990. nakon što je pet mjeseci prije JNA oduzela oružje TO Hrvatske, nabavlja se legalno oružje iz Mađarske.
24.11.1990. ubijen je prvi policajac kod Benkovca
29.11.1990. uhapšen je Arkan sa terencem punim oružja za lokalne Srbe.
Uskoro dolazi do okršaja na Plitvicama, pa Borovo selo,
26.6.1991. napad srpske paravojske sa JNA na Glinu
itd.

Hronologija je veoma jednostavna. Oružani sukob ustaša sa JNA počeo je napadom ustaša na Vukovar.
 
24.11.1990. ubijen je prvi policajac kod Benkovca


BOLJKOVAC: ''Kad sam to rekao, protiv mene je pokrenuta hajka u Hrvatskoj. Jović je pogođen u magli i na mojemu stolu bio je izvještaj u kojemu je stajalo da je analizom utvrđeno da je pogođen našim metkom."

"Policajac Josip Jović, nažalost, poginuo je nakon teškog ranjavanja kod Plitvica, u magli i u metežu, od zalutalog metka. Obdukcija je pokazala da se radilo o metku tzv. pumparice, jurišne američke automatske puške uvezene iz Singapura, kakvih je imala hrvatska policija. "
 
BOLJKOVAC: ''Kad sam to rekao, protiv mene je pokrenuta hajka u Hrvatskoj. Jović je pogođen u magli i na mojemu stolu bio je izvještaj u kojemu je stajalo da je analizom utvrđeno da je pogođen našim metkom."

"Policajac Josip Jović, nažalost, poginuo je nakon teškog ranjavanja kod Plitvica, u magli i u metežu, od zalutalog metka. Obdukcija je pokazala da se radilo o metku tzv. pumparice, jurišne američke automatske puške uvezene iz Singapura, kakvih je imala hrvatska policija. "
 
Počeo otvorenim, doduše neuspješnim, napadom Srba na Pakrac 1.3.1991.
Нису Срби напали на Пакрац него су се управо повукли и склонили из станице и града, избјегавајући сукоб када је дошла специјална из Загреба.
 
BOLJKOVAC: ''Kad sam to rekao, protiv mene je pokrenuta hajka u Hrvatskoj. Jović je pogođen u magli i na mojemu stolu bio je izvještaj u kojemu je stajalo da je analizom utvrđeno da je pogođen našim metkom."

"Policajac Josip Jović, nažalost, poginuo je nakon teškog ranjavanja kod Plitvica, u magli i u metežu, od zalutalog metka. Obdukcija je pokazala da se radilo o metku tzv. pumparice, jurišne američke automatske puške uvezene iz Singapura, kakvih je imala hrvatska policija. "
Ma ne misli on na taj slučaj već Alavanju, Srbina koji je bio u mešovitim patrolama stradao u zasedi za koju se ne zna ko je odgovoran Srbi optužuju Hrvate a oni Srbe.
 
Ne valja ti kronologija.
Prvo su Srbi postavili naoružane barikade u ljeto 1990. i proglasili autonomne oblasti koje su prekinule sve veze sa republičkom vlasti. Policajci srpske nacionalnosti razoružavaju kolege nesrbe.
U osmom mjesecu 1990. avioni JNA sprečavaju policiju da uspostavi zakon.
U desetom mjesecu 1990. nakon što je pet mjeseci prije JNA oduzela oružje TO Hrvatske, nabavlja se legalno oružje iz Mađarske.
24.11.1990. ubijen je prvi policajac kod Benkovca
29.11.1990. uhapšen je Arkan sa terencem punim oružja za lokalne Srbe.
Uskoro dolazi do okršaja na Plitvicama, pa Borovo selo,
26.6.1991. napad srpske paravojske sa JNA na Glinu
itd.
Odgovaram ti još sada samo zato što mutiš vodu.
Prvo,svi potezi Krajišnika su bili reakcija na poteze Zagreba a rukovodili su se jednostavnim principom "koliko Hrvatska u Jugoslaviji toliko Krajina u Hrvatskoj." Tako kad je Hrvatska prekinula veze sa SFRJ onda je kao kontra mera Krajina prekinula veze sa Hrvatskom.
Kad je pokrenuta promena ustava maja 1990.koja je predviđala brisanje Srba iz ustava kao državotvornog naroda usledio je odgovor u vidu udruživanja srpskih opština kao kontramera.U vreme plebiscita naroda 17.avgusta 1990. novi hrvatski redarstvenici (naziv preuzet iz NDH dakle ustaše) kreću u razoružavanje stanica milicije u srpskim mestim a prethodno su već razoružali sve pripadnike rezervnog sastava MUP-a srpske nacionalnosti širom Hrvatske.
Tada sledi ono čuveno obaranje stabala koje je prozvano balvan revolucija kako bi se Srbi odbranili od ustaša.
Nelegalno oružje iz Mađarske ste uspeli da prošvercujete zbog trapavosti tadašnjeg državnog vrha,ali su vam Kikašev avion pun oružja zarobili na Plesu mislim 63. padobranska.30.septembra dolazi do ustaške racije u Petrinji i prvog velikog zbega jednog naroda nakon dsr,ustaški redarstvenici su upadali u kuće tukli i maltretirali stanovništvo bajonetima probijali jasuke vršili pretres i premetačine,masa Srba pobegla u kasarnu Vasilj Gaćeša.Za Alavanju sam objasnio gore.
 
26. јуна 1992. године око 14 часова у селу Чардак између Модриче и Градачца:
"Дошли смо на педесетак метара једни од других, и почели размјењивати раличите одзиве и лозинке.
Када смо почели псовати, видимо да су нам псовке исте... српске, али смо и даље једни другима били сумњиви.
Послије неког времена иде један официр са друге стране, а неколико наших официра њему у сусрет, и када су се на пола пута почели љубити, војници са обе стране кренули су у трк према њма.
Љубим се са неким људима, које у животу нисам видио, а драги су ми као браћа рођена и срце,хоће да ми пукне од радости."
Сусрет Војске Републике Српске и Милиције Републике Српске Крајине приликом пробоја Коридора живота.
 
Тема је рат у Босни и тога се и држите да вас не кажњавам, такође постављајте изворе за своје тврдње или ће вам коментари бити обрисани, ово је пдф. историја а не политика.
Не слажем се са овијем уопште. Тема је рат деведестих, нијесу то била два рата него један рат. Постављач теме је у првом одговору навео и ВРС и Војску Крајине.
Босанци су ратовали у Крајини а Крајишници у Босни од првог до задњег дана. Пола Војске Крајине је 1994-1995 било ангажовано на Бихаћу, Лисица је узео Купрес и обезбједио трећину Босне са Крајишницима 1992.

Многи Крајишници су ратовали у јединицама ВРС по једну-двије, чак и три године. Хрватска војска је имала по 10 бригада у Босни и Херцеговини током цијелог рата.

Коридор је била заједничка операција ВРС и Војске Крајине. Јест борбени терен физички у Босни али то је био један рат. Са друге стране имамо Хрвате из Хрватске.
Исто тако и у Херцеговини, хрв. војска је била стално присутна.

На годишњицама прославе Коридора, срамно се Крајишници не спомињу. Касније им је непризнат статус ветерана зато јер нијесу Босанци.
Након Венсовог плана, многи Крајишници су остали ратовати у Босни и тек након напада хрватске војске на Равне Котаре, враћају се назад у Крајину. Знам људе који су ратовали од Коридора до почетка 1993. у ВРС кад је код нас било "мирно".
 
У тим временима као и сви моји саборци у ВРС сам знао бити строг према неким личностима, што процеси не иду како смо сматрали да могу, био бих и љут и гњеван и озлојеђен, данас када гледам и то вријеме и ширу слику, могу реалније сагледати ствари и околности.

Оно што се увијек мора нагласити, ВРС и народ Српске су у том времену показали одлучност да бране своје, постојаност, примјере храбрости тешко је побројати, у рату када су против нас стали силници са политичком моћи, војном силом и пропагандом, у околностима када би из Србије, одакле смо се једино могли надати подршци, чешће били кажњавани и под санкцијама па и медијски сатанизовани, јер су лидери у Српској одбијали да буду послушници оних који и нису разумјели ни реалност ни борбу Срба пречана (и који су живјели по обрасцу "50 батина по туђим леђима уопште није пуно"), ? је да ли се могло остварити више.
Да се раније кренуло са анимацијом међу Србљем, да Срби спремније дочекају промјене које су се наговјештавале и искушења, могуће да се могло више, мада и тада се пита силник, међутим Срби и у бившој БиХ и у Србији и у Хрватској не рачунајући један мањи % у Републици Српској Крајини су били у стању тешке опијености југословенством, многи нису спремни били прихватити истину и реалност. А то није било вријеме за неодлучност, за колебљивост, ако нисте то сами са собом ријеили, награисат ћете.

Србима у Српској, и свим борцима и цијелом народу Српске остаје да буду поносни на своју борбу за опстанком на својим просторима, на епопеју када је ротив Српске стао силник са свим онима у окружењу (и које би лако отресли, али када удари сила којој не можете парирати, и те хијене под скутама силника се осиле) који су радили све да Српску униште. Раде и даље, зато имамо у комшилуку константне малициозне и пакосне изјаве, емисије, текстове, колумне и коментаре у којима се клевеће и демонизује и ВРС и Српска, жуља их ова наша Српска, доноси им душевни немир. Ту се у клеветама и олајавању Српске укључе на жалост и антисрпски медији у Србији, те једна армија лелемуда које је ухватио опаки вирус аутошовинизма.

Предеверали смо сва та искушења, предевераћемо и она будућа. на клевете и лажи одговоремо истином, јер те лајавце истина највише боли.
 
У тим временима као и сви моји саборци у ВРС сам знао бити строг према неким личностима, што процеси не иду како смо сматрали да могу, био бих и љут и гњеван и озлојеђен, данас када гледам и то вријеме и ширу слику, могу реалније сагледати ствари и околности.

Која је то шира слика да један Бихаћ веже три године десетине иљада српски војника (и ВРС и СВК) који су далеко потребнији на другим теренима?
Дај да и ја то видим данас шта онда нијесам могао видити.
Не занима ме конфронтација него озбиљно питам.
Посљедице су биле далекосежне.
 
Autorska tema.

Tokom ratova na prostorima Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine ili Republike Srpske Krajine i Republike Srpske, situacija na terenu, ili linije razdvajanja su izgledale nekako ovako sve do druge polovine avgusta 1995 godine, u prilogu fotografija.

map-UN-1994-1.jpg


U julu i augustu 1995 godine nakon ulaska Vojske Republike Srpske "zaštićenu zonu Ujedinjenih Naroda u Srebrenici", i UNPA ili "zaštićene zone u Republici Hrvatskoj" ili "Republika Srpska Krajina", je već 4 avgusta 1995 godine došla na udar Hrvatske Vojske i u roku, tri, četiri dana nestalo kao politički subjekt. Takođe "Oluja" iz Hrvatske se preselila i na ratište u Bosni i Hercegovini, gde su Srbi ili Vojska Republike Srpske izgubili blizu 25 odsto teritorije , sa preko 70 odsto na 46 odsto u trenutku potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, sa Vojskom Republike Hrvatske, HVO i Armijom BiH na 12 kilometara od Banjaluke.
Postavlja se opravdano pitanje šta se desilo sa Srbima u tih nekoliko meseci od "pobedničkog ulaska u Srebrenicu 11 jula 1995 godine", pa do početka "Oluje" 4 avgusta 1995 godine u Republici Hrvatskoj, ps do nastavka iste u Bosni i Hercegovini, sve do novembra 1995 godine, do pred samo potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma?
Šta se desilo?
Moje lično mišljenje i saznanja su da su u pitanju sporazumi, plus "napregnutost" srpskih snaga, puno teritorije, a sa godinama sve manje Vojske, plus jačanje Hrvatske Vojske i Armije RBiH, plus "strani faktor", NATO pakt "koji je bombardovanjem razbio sisteme veze Vojske Republike Srpske, te je jednostavno došlo do "sloma" kojim je prisiljena srpska strana na "Dejtonski mirovni sporazum", jer je Bilu Klintonu trebalo nešto takvo da dobije drugi mandat u Beloj kući.

U vezi dešavanja u Republici Srpskoj Krajini, preporučujem knjigu "Knin je pao u Beogradu". Može se naći na internetu u PDF formatu.
 
Poslednja izmena:
Autorska tema.

Tokom ratova na prostorima Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine ili Republike Srpske Krajine i Republike Srpske, situacija na terenu, ili linije razdvajanja su izgledale nekako ovako sve do druge polovine avgusta 1995 godine, u prilogu fotografija.

Pogledajte prilog 682725

U julu i augustu 1995 godine nakon ulaska Vojske Republike Srpske "zaštićenu zonu Ujedinjenih Naroda u Srebrenici", i UNPA ili "zaštićene zone u Republici Hrvatskoj" ili "Republika Srpska Krajina", je već 4 avgusta 1995 godine došla na udar Hrvatske Vojske i u roku, tri, četiri dana nestalo kao politički subjekt. Takođe "Oluja" iz Hrvatske se preselila i na ratište u Bosni i Hercegovini, gde su Srbi ili Vojska Republike Srpske izgubili blizu 25 odsto teritorije , sa preko 70 odsto na 46 odsto u trenutku potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, sa Vojskom Republike Hrvatske, HVO i Armijom BiH na 12 kilometara od Banjaluke.
Postavlja se opravdano pitanje šta se desilo sa Srbima u tih nekoliko meseci od "pobedničkog ulaska u Srebrenicu 11 jula 1995 godine", pa do početka "Oluje" 4 avgusta 1995 godine u Republici Hrvatskoj, ps do nastavka iste u Bosni i Hercegovini, sve do novembra 1995 godine, do pred samo potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma?
Šta se desilo?
Moje lično mišljenje i saznanja su da su u pitanju sporazumi, plus "napregnutost" srpskih snaga, puno teritorije, a sa godinama sve manje Vojske, plus jačanje Hrvatske Vojske i Armije RBiH, plus "strani faktor", NATO pakt "koji je bombardovanjem razbio sisteme veze Vojske Republike Srpske, te je jednostavno došlo do "sloma" kojim je prisiljena srpska strana na "Dejtonski mirovni sporazum", jer je Bilu Klintonu trebalo nešto takvo da dobije drugi mandat u Beloj kući.

U vezi dešavanja u Republici Srpskoj Krajini, preporučujem knjigu "Knin je pao u Beogradu". Može se naći na internetu u PDF formatu.

Sankcije su bile najveci faktor protiv srpske vojske, poslije 4 godine najtezih sankcija od velikih sila sve je bilo iscrpljeno - dok velike sile su napumpale protivnike muslimane i katolike svakodnevno. Sto duze traje rat, to neminovnija propast.
 
Sankcije su bile najveci faktor protiv srpske vojske, poslije 4 godine najtezih sankcija od velikih sila sve je bilo iscrpljeno - dok velike sile su napumpale protivnike muslimane i katolike svakodnevno. Sto duze traje rat, to neminovnija propast.

To sam i ja napisao.

Bilo je i izdaje ali i "zamora materijala", ispucale se rezerve a nije bilo novca za dopunu rezervi.
 
Autorska tema.

Tokom ratova na prostorima Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine ili Republike Srpske Krajine i Republike Srpske, situacija na terenu, ili linije razdvajanja su izgledale nekako ovako sve do druge polovine avgusta 1995 godine, u prilogu fotografija.

Pogledajte prilog 682725

U julu i augustu 1995 godine nakon ulaska Vojske Republike Srpske "zaštićenu zonu Ujedinjenih Naroda u Srebrenici", i UNPA ili "zaštićene zone u Republici Hrvatskoj" ili "Republika Srpska Krajina", je već 4 avgusta 1995 godine došla na udar Hrvatske Vojske i u roku, tri, četiri dana nestalo kao politički subjekt. Takođe "Oluja" iz Hrvatske se preselila i na ratište u Bosni i Hercegovini, gde su Srbi ili Vojska Republike Srpske izgubili blizu 25 odsto teritorije , sa preko 70 odsto na 46 odsto u trenutku potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, sa Vojskom Republike Hrvatske, HVO i Armijom BiH na 12 kilometara od Banjaluke.
Postavlja se opravdano pitanje šta se desilo sa Srbima u tih nekoliko meseci od "pobedničkog ulaska u Srebrenicu 11 jula 1995 godine", pa do početka "Oluje" 4 avgusta 1995 godine u Republici Hrvatskoj, ps do nastavka iste u Bosni i Hercegovini, sve do novembra 1995 godine, do pred samo potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma?
Šta se desilo?
Moje lično mišljenje i saznanja su da su u pitanju sporazumi, plus "napregnutost" srpskih snaga, puno teritorije, a sa godinama sve manje Vojske, plus jačanje Hrvatske Vojske i Armije RBiH, plus "strani faktor", NATO pakt "koji je bombardovanjem razbio sisteme veze Vojske Republike Srpske, te je jednostavno došlo do "sloma" kojim je prisiljena srpska strana na "Dejtonski mirovni sporazum", jer je Bilu Klintonu trebalo nešto takvo da dobije drugi mandat u Beloj kući.

U vezi dešavanja u Republici Srpskoj Krajini, preporučujem knjigu "Knin je pao u Beogradu". Može se naći na internetu u PDF formatu.

Sve to stoji. Ali ono najvažnije je voljni momenat, tj pobednička euforija sa jedne strane, koja se prenela i na njihove mislimanske saveznike i totalni raspad morala sa druge.
HV u tom trenutku je jaka u odnosu na VRS ali ni izbliza toliko jača naročito u tehnici da bi sa vojnog stanovišta postojalo opravdanje za napuštanje linija tom brzinom. Ovo maksimalno pokušavam da budem kultruran sa ovim izrazom i ne uvredim nikoga upotrebljavajući pravi jer napuštanje linija nikako nije bilo organizovano povlačenje.
Realno su mogli tako i do Banjaluke brzo. Kolaps je bio opšti na zapadu.

SRJ nije bila u ratu od 93' praktično,tada kreće Miloševićeva izlazna strategija i malo smešno deluje da su naši bosanci toga postali tek svesni u jesen 95' nakon oluje i kada su gradovi po bosanskoj Krajini počeli da padaju. Rat je trebalo završiti 94' dok su se mogli diktirati kakvi takvi uslovi,to je bio optimum. Sve posle toga je bilo pitanje dana i načina. Tu čak ni retard Milošević nije bio toliko kriv, neki drugi su to sabotirali živeći u nekoj virtuelnoj realnosti i trebalo je da im Hrvati zazvone na "kuću" u Banjaluci da ukapiraju neke stvari. Najlakše je pričati o izdaji Beograda. Da je Krajina branjena aktivno,možda bi rezultat za njih bio isti ali ne bi se desilo rasulo i pitanje je da li bi sa prethodnim ozbiljnijim gubicima i angažovanjem HV mogla da prođe kroz bosansku krajinu kao nožem kroz maslac. Odbrana Prijedora je pokazala i da mogu da se suprotstave kada ima volje.
Za bosanske Srbe je dejtonski sporazum bio spas od potpunog vojnog poraza koji bi neminovno usledio u narednim mesecima.Čak se može nazvati političkom premijom s obzirom da i dan danas inaju funkcionalnu i legitimnu što je najvažnije državu u državi. To je činjenica koliko god se neki bunili i sad "analizirali" i izmišljali opravdanja za tadašnje događaje.
 
Za bosanske Srbe je dejtonski sporazum bio spas od potpunog vojnog poraza koji bi neminovno usledio u narednim mesecima.To je činjenica koliko god se neki bunili i sad "analizirali" i izmišljali opravdanja.

Pitanje je da li bi tako bilo da ovi nisu imali direktnu vojnu pomoć NATO. Zapravo nije pitanje, jer čim je NATO uskratio aktivnu podršku (baš tu blizu Banjaluke), usledilo je i povlačenje kržljavih i lojavih. Legitimno je pretpostaviti da bez njih ne bi šljam ni krenuo u takve akcije, baš kao što bez njih nije mogao ni da ih završi onako kako bi želeo.
 

Back
Top