Nesumnjivo Hrvati

[Urvan Hroboatos]

Kao što sam već pisao na drugoj temi, nikakvog hrvatstva u Dalamaciji nije bilo. A Dubrovnik je bio centar srpstva. U Dalmaciji se hrvatstvo stvaralo administrativno, preko Bečkih činovnika, pa dva najveća gradonačelnika Splita su bili žestoki anti-hrvati. Prvi list na narodnom jeziku pokrenuli su u Dalmaciji pravoslavni Srbi, ali su u njemu pisali i Srbi katolici, čak i katolički svećenici. Čak i u 19. stoljeću dalmatinski povijesničari pišu da su Dalmatinci Srbi. Da nije bilo agresivnog djelovanja Beča i katoličkog klera koji je vremenom po diktatu iz Vatikana usvajo hrvatski identitet, Dalmacija bi ostala srpska. Naravno, ni tadašnja Srbija nije imala dovoljno snage ni kapaciteta da djeluje u Dalmaciji. A osim toga, vlast u Srbiji bila je također marioneta Austrije, a od Bečkog kongresa imala je zabranu da gleda preko Drine. Tako danas od jednog naroda, Srba ili kako su ih Austrijanci nazivali Iliro-Srbi, imamo nekoliko kvazi-naroda koji svi od reda mrze svoju maticu.

Posebno je tragikomično što su danas 'najžešći Hrvati' katolici iz Hercegovine i Bosne. A kada gledamo njihovo porijeklo, dio njih su Albanci (zato ih muslimani i zovu škutori), drugi dio razni narodi AU Monarhije koji su se doselili kao činovnici nakon aneksije (preko 100 000 ih je došlo), a većina su Srbi katolici. U 19. stoljeću niti jedan katolik iz Bosne sebe nije smatrao Hrvatom. Pa čak i danas, kad pričaš sa njima oni za sebe prvo kažu da su katolici, a tek onda Hrvati. Sjećam se da kad sam prvi put bio u Bosni, nerviralo me kako kad pitam današnjeg Hrvata šta je po nacionalnosti, on kaže katolik. Kasnije sam tek shvatio da je to ostatak te njihove svijesti da su u stvari Srbi katoličke vjere. Danas su Hrvati, a malo je nedostajalo da budu Bošnjaci katolici. Jer kad je Austrija okupirala Bosnu nastavila je raditi isti model kao i u Hrvatskoj, gdje je cijelo 19. stoljeća stvara novu naciju - Hrvate, od oko 80 posto Srba katolika i pravoslavaca i 20 posto svih ostalih. U Bosni počinje stvarati Bošnjačku naciju, ali kako je nalazila na otpor kod Srba sve tri vjere, prešla je na rezervnu varijantu pohrvaćivanja, što je također išlo teško. Apsurdno je, ali istinito, da su Srbi katolici Bosne, Hercegovine i Dalmacije tek u prvoj Jugoslaviji postali Hrvati, iz više razloga, a jedan je i djelovanje pravoslavne crkve, koja je po mom mišljenju možda napravila Srbima više štete nego koristi.

Ma ovejani Srbi, napravili ih Vatikan, Kominterna i Austrija, ...

 

[Пилипенда]

Njekakvih "katoličkih Srba" nikada i nije bilo, osim pokojega pojedinca u previranjima sredinom i koncem 19. st.

Te su teme dobro obradili Ivo Banac u "Dubrovačkim esejima", Nikola Tolja u knjizi o Srbima katolicima, a Stjepan Ćosić u nekim radovima kojih ima i na mreži.

Полако, рођени, полако. Препоручујеш књигу Николе Тоље о Србима католицима за које кажеш да их „никада и није било”? Препоручујеш нам, дакле, књигу ни о чему?

 

[iamaphoney]

izvinjavam se opet ali meni je takodje zanimljivo poreklo tog prezimena Tolja,da nije albansko,zna li neko?

 

[Pumpaj Dinstanović]

Medo Pucić je pripadao prvom naraštaju Srba-katolika, i u nizu se značajki razlikuje od Budmanija, a posebice od skupine na kraju 19. i početku 20. st. Pucić je, naime, po jezičnim zamislima bio bliži Gaju (uglavnom je tako i pisao), a politički se zalagao za sjedinjenje Dalmacije sa sjevernom Hrvatskom- što je bilo u oštroj suprotnosti s djelovanjem i idejama srbokatoličkoga kruga na koncu stoljeća. Točno je da je postao i ostao Srbinom-katolikom, no to je bilo tek u zreloj dobi, a političko-društvene nazore nije mijenjao.

Budmani je pak bio i ostao hrv. filolog, nije se ni politički ni kulturno bavio ičim srpskim. Nakon mlitavoga političkoga angažmana, posvetio se u potpunosti filologiji i obrađivao hrv. jezične spomenike: bijaše urednikom Akademijina rječnika, za ediciju Stari pisci hrvatski izdao je Barakovića, Gleđevića, Zlatarića, Zoranića,.. dakle i “čakavce” i “štokavce”, što znači da nije priznavao Miklošičevu (i dijela rane slavistike) dijalekatsko-nacionalnu razdiobu, slično s gramatikama i rječnicima... U radu JAZU, broj 80. iz 1885., posvećenom “prieporodu hrvatske knjige”, objelodanio je oveći rad “Pogled na istoriju naše gramatike i leksikografije”. Po čemu čovjek koji svoj jezik zove ponekad srpsko-hrvatskim, a ponekad hrvatskim, djeluje isključivo u hrvatskoj sredini, bavi se isključivo hrvatskom baštinom (koju tako i zove), a za pravu srpsku ne pokazuje nikakva interesa ni znanja- izuzev, naravno, Vuka Karadžića kojeg je jezični tip cijenio, no iz “Pogleda na istoriju...” lako se vidi da ga je gledao kao na logički kontinutet hrvatske jezične baštine...može biti “Srbin”, ma što god taj pojam značio ? Budmani nije bio neka velika Hrvatina, no njegovo je djelo posvećeno i u okvirima isključivo hrv. kulture, a i sam ga je tako profilirao.

http://dizbi.hazu.hr/?sitetext=107
http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=3058

Te su teme dobro obradili Ivo Banac u "Dubrovačkim esejima", Nikola Tolja u knjizi
o Srbima katolicima, a Stjepan Ćosić u nekim radovima kojih ima i na mreži.

Urvane, nije bilo riječi o djelatnosti pojedinaca u smislu moderne percepcije njihove zasluge, već o personalnoj percepciji nacionalnog identiteta.

Izvorni govornici njekoga štokavskoga narječja uključili su se u Hrvatski narodni preporod 1830-ih, i to je riješeno u sljedećim desetljećima:
npr. "štokavci" kao Babukić, Šime Starčević, Stojanović, Meštrović, Ciraki,
Mihovio Pavlinović, Ante Starčević,
Grga Martić, Ivan Franjo Jukić,
Miroslav Kraljević, Fran Kurelac, Tomo Maretić, Ivan i Josip Kozarac, Martin Nedić
Dragojla Jarnević, Ivan Kaznačić, Milan Begović, Ante Kuzmanić, Mato Vodopić,
Janko Jurković, Robert Frangeš Mihanović, Pero Budmani (pogrješno proglašavan za
Srbina-katolika), ...

Iz toga što si i sam napisao sljeduje da si pogrešno uvrstio Budmanija u taj spisak, ukoliko je zanavjek ostao na 'srbohrvaštini' (inače, nije tačno da se njegovo Srpstvo temelji na tome što si napisao, već upravo na tom podatku da se zaklinjao da će slijediti Pucićevim putevima Srpstva).

P. S. Što se tiče tvoje opaske oko ujedinjenja Hrvatske, podsjetio bih te da nema razloga u tom kontekstu izdvajati srbokatoličku populaciju od pravoslavnih Srba dalmatinskih, jer je i njihovo stanovište bilo takvo. Srbi su bili za prisajedinjenje Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji; naravno ne samo ti u Dalmaciji - poznato ti je da je jedan od zahtjeva Vojvodine bio da se izvrši ujedinjenje Trojednice. Oštra suprotnost politike se primječuje i kod pravoslavnih Srba, a ne samo onih rimokatoličke provenijencije.

 

[Mrkalj]

Ma ovejani Srbi, napravili ih Vatikan, Kominterna i Austrija, ...

Mešaš opredeljenje sa poreklom; svest o poreklu suprotnom opredeljenju i jeste uzrok mržnje i prezira. To je taj fenomen nespojivosti unutrašnjeg kontrasta čiji se školski primer šljašteće kliničke slike javlja upravo kod tebe. Privlači te ovde da dođeš kao trn trnovu pticu.

 

[Mrkalj]

izvinjavam se opet ali meni je takodje zanimljivo poreklo tog prezimena Tolja,da nije albansko,zna li neko?

Nesumnjivo.

http://it.wikipedia.org/wiki/Toglia

 

[Urvan Hroboatos]

Полако, рођени, полако. Препоручујеш књигу Николе Тоље о Србима католицима за које кажеш да их „никада и није било”? Препоручујеш нам, дакле, књигу ни о чему?

Logka kao terra incognita. Nije ih bilo do 19. st.

 

[Mrkalj]

Logka kao terra incognita. Nije ih bilo do 19. st.

Hrvati poreklom štokavci ne postoje. I ono malo turkijskih Horvata što je došlo u Dalmaciju u 10. veku nije u potpunosti uspelo da ostvari etnogenezu među čakavcima (Liburnima). Posle su ih Ugri rasporedili prema kajkavcima, pa su njih uspeli da pohrvate od 16. do 19. veka. A, kad je izmišljen televizor, pohrvaćuju sve šta stignu, ne pitaju - albanski Hrvati u Hrtkovcima, torlački Hrvati (bre Mitke!) u Rumuniji, indijanski Hrvati Kroatani u Americi...

Sintetička nacija bez etničkog jezgra, koja ima krute i brze mehanizme za nametanje propisanih kulturnih obrazaca, nastavlja potpuno nekritički da usisava sve što može u cilju teritorijalne ekspanzije.

 

[Mrkalj]

Znam ja Srba koji su isli u HV, znam koji su promjenili imena, crkvu, znam koji su si super sa rvatima. Znam takve, vidio ih puno, upoznao ih puno.

To ti pričam. Mehanizam prisile. I koji je onda mentalitet takve nacije, ako ne isključivo patološki?

 

[dirigent_]

Sintetička nacija bez etničkog jezgra, koja ima krute i brze mehanizme za nametanje propisanih kulturnih obrazaca, nastavlja potpuno nekritički da usisava sve što može u cilju teritorijalne ekspanzije.

To je ta takozvana Velika Hrvatska do Bukurešta.

 

[Mrkalj]

To je ta takozvana Velika Hrvatska do Bukurešta.

Ne, takozvana "Velika Hrvatska" je ova što imate sada, tzv. "šestojednica" koja uključuje "trojednicu" (Slavoniju, Dalmaciju i Hrvatsku), te Baranju, Međimurje, Dubrovnik i Istru, što joj Tito plativ srpskom krvlju na dar dade.

 

[dirigent_]

Onda je ova do Bukurešta "Najveća Hrvatska"? Ali ako stavimo najveća onda znači da nema ništa iznad toga, znači da je to krajnji domet nekritičkog usisavanja? Ili trebamo naći neki pridjev između velika i najveća?

 

[Mrkalj]

Onda je ova do Bukurešta "Najveća Hrvatska"? Ali ako stavimo najveća onda znači da nema ništa iznad toga, znači da je to krajnji domet nekritičkog usisavanja? Ili trebamo naći neki pridjev između velika i najveća?

Ta koju pominješ nije najveća. Ima jedan Švaba, Ritter se zvao, on je zaman'o do od Belog do Crnog Mora.
http://forum.krstarica.com/entry.php/36984-Croatia-Rediviva

 

[dirigent_]

Ta koju pominješ nije najveća. Ima jedan Švaba, Ritter se zvao, on je zaman'o do od Belog do Crnog Mora.
http://forum.krstarica.com/entry.php/36984-Croatia-Rediviva

Znači današnja Velika, do Bukurešta Veća i ova oživljena Najveća?

 

[Пилипенда]

Logka kao terra incognita. Nije ih bilo do 19. st.

Извини, рођени мој, стварно нисам знао да „никада” у кроатистици заправо значи „никада до 19. стољећа”. Сада када то сазнах, прогледах! Ништа ми више није ни терасто ни инкогнитасто, све ми се разбистрило! Сада знам и да кад кроатистика каже како Хрвати никада нису говорили српским језиком то заправо значи „никада до 19. стољећа”. Па ми се, роде мој, заправо слажемо!

 

[Pumpaj Dinstanović]

Njekakvih "katoličkih Srba" nikada i nije bilo, osim pokojega pojedinca u previranjima sredinom i koncem 19. st.

Ovo je pogrešno rečeno. Srbokatolički pokret je bio masovan; zato se u literaturi i koristi naziv - 'pokret'. Nisu u pitanju nikako po koji pojedinci, već zajednica ljudi koja se svakako, barem na području jugoistočnoga Jadrana (da isključimo one kontinentalce, tipa mladoga Grge Martića), već jedna zajednica ljudi za koju možemo reći da je bila jedna mala subetnija.

Bilo je Srba katolika...bilo je i Hrvata pravoslavaca (ovih prvih znatno više). I to nije ograničeno nikako na svega XIX stoljeće; kad je djelao i umro Milan Rešetar? Arcibiskup barski i primas srpski Nikola Dobrečić je stolovao od epohe Balkanskog ratova do pedesetih godina...odumiranju srbokatolika udarac konačni je bio zadat poslije Drugog svjetskog rata (iako su i prije njega bili postali izumiruća vrsta).

 

[mupi]

Ne, takozvana "Velika Hrvatska" je ova što imate sada, tzv. "šestojednica" koja uključuje "trojednicu" (Slavoniju, Dalmaciju i Hrvatsku), te Baranju, Međimurje, Dubrovnik i Istru, što joj Tito plativ srpskom krvlju na dar dade.

Koje su srpske jedinice ratovale za Dubrovnik,Međimurje,Istru pod Titovom komandom?

 

[mupi]

Kao što sam već pisao na drugoj temi, nikakvog hrvatstva u Dalamaciji nije bilo. A Dubrovnik je bio centar srpstva. U Dalmaciji se hrvatstvo stvaralo administrativno, preko Bečkih činovnika, pa dva najveća gradonačelnika Splita su bili žestoki anti-hrvati. Prvi list na narodnom jeziku pokrenuli su u Dalmaciji pravoslavni Srbi, ali su u njemu pisali i Srbi katolici, čak i katolički svećenici. Čak i u 19. stoljeću dalmatinski povijesničari pišu da su Dalmatinci Srbi. Da nije bilo agresivnog djelovanja Beča i katoličkog klera koji je vremenom po diktatu iz Vatikana usvajo hrvatski identitet, Dalmacija bi ostala srpska. Naravno, ni tadašnja Srbija nije imala dovoljno snage ni kapaciteta da djeluje u Dalmaciji. A osim toga, vlast u Srbiji bila je također marioneta Austrije, a od Bečkog kongresa imala je zabranu da gleda preko Drine. Tako danas od jednog naroda, Srba ili kako su ih Austrijanci nazivali Iliro-Srbi, imamo nekoliko kvazi-naroda koji svi od reda mrze svoju maticu.

Posebno je tragikomično što su danas 'najžešći Hrvati' katolici iz Hercegovine i Bosne. A kada gledamo njihovo porijeklo, dio njih su Albanci (zato ih muslimani i zovu škutori), drugi dio razni narodi AU Monarhije koji su se doselili kao činovnici nakon aneksije (preko 100 000 ih je došlo), a većina su Srbi katolici. U 19. stoljeću niti jedan katolik iz Bosne sebe nije smatrao Hrvatom. Pa čak i danas, kad pričaš sa njima oni za sebe prvo kažu da su katolici, a tek onda Hrvati. Sjećam se da kad sam prvi put bio u Bosni, nerviralo me kako kad pitam današnjeg Hrvata šta je po nacionalnosti, on kaže katolik. Kasnije sam tek shvatio da je to ostatak te njihove svijesti da su u stvari Srbi katoličke vjere. Danas su Hrvati, a malo je nedostajalo da budu Bošnjaci katolici. Jer kad je Austrija okupirala Bosnu nastavila je raditi isti model kao i u Hrvatskoj, gdje je cijelo 19. stoljeća stvara novu naciju - Hrvate, od oko 80 posto Srba katolika i pravoslavaca i 20 posto svih ostalih. U Bosni počinje stvarati Bošnjačku naciju, ali kako je nalazila na otpor kod Srba sve tri vjere, prešla je na rezervnu varijantu pohrvaćivanja, što je također išlo teško. Apsurdno je, ali istinito, da su Srbi katolici Bosne, Hercegovine i Dalmacije tek u prvoj Jugoslaviji postali Hrvati, iz više razloga, a jedan je i djelovanje pravoslavne crkve, koja je po mom mišljenju možda napravila Srbima više štete nego koristi.

Nezabeleženo u istoriji
Išli navečer na spaavanje kao Srbi, a ujutro se probudili Hrvati.Sve uz pomoć bečkih činovnika,Vatikana...

 

[Viden]

. U 19. stoljeću niti jedan katolik iz Bosne sebe nije smatrao Hrvatom. Pa čak i danas, kad pričaš sa njima oni za sebe prvo kažu da su katolici, a tek onda Hrvati. Sjećam se da kad sam prvi put bio u Bosni, nerviralo me kako kad pitam današnjeg Hrvata šta je po nacionalnosti, on kaže katolik. Kasnije sam tek shvatio da je to ostatak te njihove svijesti da su u stvari Srbi katoličke vjere. .

Istina.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Kao što sam već pisao na drugoj temi, nikakvog hrvatstva u Dalamaciji nije bilo. A Dubrovnik je bio centar srpstva. U Dalmaciji se hrvatstvo stvaralo administrativno, preko Bečkih činovnika, pa dva najveća gradonačelnika Splita su bili žestoki anti-hrvati. Prvi list na narodnom jeziku pokrenuli su u Dalmaciji pravoslavni Srbi, ali su u njemu pisali i Srbi katolici, čak i katolički svećenici. Čak i u 19. stoljeću dalmatinski povijesničari pišu da su Dalmatinci Srbi. Da nije bilo agresivnog djelovanja Beča i katoličkog klera koji je vremenom po diktatu iz Vatikana usvajo hrvatski identitet, Dalmacija bi ostala srpska. Naravno, ni tadašnja Srbija nije imala dovoljno snage ni kapaciteta da djeluje u Dalmaciji. A osim toga, vlast u Srbiji bila je također marioneta Austrije, a od Bečkog kongresa imala je zabranu da gleda preko Drine. Tako danas od jednog naroda, Srba ili kako su ih Austrijanci nazivali Iliro-Srbi, imamo nekoliko kvazi-naroda koji svi od reda mrze svoju maticu.

Posebno je tragikomično što su danas 'najžešći Hrvati' katolici iz Hercegovine i Bosne. A kada gledamo njihovo porijeklo, dio njih su Albanci (zato ih muslimani i zovu škutori), drugi dio razni narodi AU Monarhije koji su se doselili kao činovnici nakon aneksije (preko 100 000 ih je došlo), a većina su Srbi katolici. U 19. stoljeću niti jedan katolik iz Bosne sebe nije smatrao Hrvatom. Pa čak i danas, kad pričaš sa njima oni za sebe prvo kažu da su katolici, a tek onda Hrvati. Sjećam se da kad sam prvi put bio u Bosni, nerviralo me kako kad pitam današnjeg Hrvata šta je po nacionalnosti, on kaže katolik. Kasnije sam tek shvatio da je to ostatak te njihove svijesti da su u stvari Srbi katoličke vjere. Danas su Hrvati, a malo je nedostajalo da budu Bošnjaci katolici. Jer kad je Austrija okupirala Bosnu nastavila je raditi isti model kao i u Hrvatskoj, gdje je cijelo 19. stoljeća stvara novu naciju - Hrvate, od oko 80 posto Srba katolika i pravoslavaca i 20 posto svih ostalih. U Bosni počinje stvarati Bošnjačku naciju, ali kako je nalazila na otpor kod Srba sve tri vjere, prešla je na rezervnu varijantu pohrvaćivanja, što je također išlo teško. Apsurdno je, ali istinito, da su Srbi katolici Bosne, Hercegovine i Dalmacije tek u prvoj Jugoslaviji postali Hrvati, iz više razloga, a jedan je i djelovanje pravoslavne crkve, koja je po mom mišljenju možda napravila Srbima više štete nego koristi.

Đavola istina. Ima li ikakvih dokaza da su se smatrali Srbima u preovlađujućoj mjeri?

 

[Mrkalj]

Đavola istina. Ima li ikakvih dokaza da su se smatrali Srbima u preovlađujućoj mjeri?

Poreklo je jedno, slobodno izjašnjavanje (lično osećanje identiteta) drugo, a izjašnjavanje u hrvatskom društvu sasvim treće. Picigin lepo o tom trećem piše:

Znam ja Srba koji su isli u HV, znam koji su promjenili imena, crkvu, znam koji su si super sa rvatima. Znam takve, vidio ih puno, upoznao ih puno.

Ministar Obrane govori o prvoj stvari - o etničkom poreklu ljudi.

 

[HamzaHumo]

Hrvati su nasi katolici.
Srbi su nasi pravoslavci.

To je formula. Jedan narod, dvije religije.

Jeli bilo Srba na teritoriju Hrvatske? Nedvojbeno. Ali ako nisu ti ljudi bili pravoslavci, nisu nikad bili Srbi. I obrnuto.
Mozda ze moze u ovim novim drzavama izjasnjavati drugacije, ali to nije sustina stvari. Na primjer, mozda ima Crnogoraca katolika koji nisu Hrvati. tako isto u starom Dubrovniku, mozda je je bilo Dubrovcana (grad-drzava pripadnost) koji su bili katolici a smatrali su se dijelom obliznjeg plemena Srba. Ali to nije sustina podjele.

2 centa.

 

[Mrkalj]

Sonja Biserko vlasnica je Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, sa sedištem u Beogradu.

Već godinama Biserko na sva usta predstavlja Srbiju kao bastion mraka, a Srbe kao patološke ubice i zločince.

Sonja Biserko, hrvatski veštak protiv Srbije, hrvatski agent, hrvatski laureat

Rođena je 14. februara 1948. godine u Beogradu. Iz mešovitog je braka, od oca Srbina i majke Hrvatice. Njen otac Đuro Biserko rođen je 28. aprila 1925. godine u zaseoku Biserci kod Knina, a majka Marija (od oca Šime) rođena je 4. septembra 1924. godine u selu Sutomisica kod Zadra. Završila je osnovnu skolu i domaćica je. Otac Đuro radio je u saveznom ministarstvu unutrašnjih poslova, bio je službenik u ambasadama u Egiptu i Alžiru, i po povratku sa službe nastavio je da živi u Beogradu. Željko Biserko brat Sonje Biserko, rođen je 6. novembra 1950. godine, i bio je prijavljen na očevoj adresi. Bio je oženjen sa Ružicom Trazivuk koja se odselila za Split. Njihov sin Marko, rođen 1980. još je prijavljen na adresi kod dede, na Novom Beogradu. Brat Sonje Biserko poginuo je kao pripadnik Zbora narodne garde u borbama sa krajiskim Srbima. Njegova smrt teško je pogodila Sonju Biserko, i ona na sva usta Srbe predstavlja kao patoloske ubice. Njena rođena sestra Ljiljana, jedno vreme nosila prezime Gligić, koja živi na Novom Beogradu, zbog njene antisrpske histerije ne kontaktira sa Sonjom. Biserko u svom helsinškom odboru vodi projekat „prikupljanje dokaza o ratnim zločincima od strane srpskih i jugoslovenskih snaga”. U januaru 2000 godine zajedno sa Natašom Kandić, na skupu albanskih intelektualaca sa kosova i Zapadne Evrope, održala je govor u Ženevi kojim je okupljenim Albancima poručila da ”Albanci svoju perspektivu treba da vide van Srbije”, što je oduševilo sve prisutne.

OBAVEŠTAJNI RAD SONJE BISERKO
U ambasadu Hrvatske ulazi kao u svoju kuću. Ima hrvatski pasoš, a za potrebe ambasade njeni saradnici po Srbiji tragaju za izbeglim srbima iz Hrvatske, koji su pred tamošnjim sudovima optuženi za ratne zločine, i prikupljaju sve podatke o njima – gde žive, koji su im brojevi telefona, kuda se kreću, a sa ciljem da ih hrvatske obaveštajne službe likvidiraju. Od ambasade Hrvatske dobija značajna sredstva za svoj obaveštajni rad. Njen višegodisnji zaštitnik bio je Dušan Mihajlović. Glavni saradnik Biserko u njenom odboru je Boris Delić, poreklom iz Drvara, po opredeljenju *****, koji je ujedno i šef organizacije ”Izbeglički servis za povratak”, koji ima za cilj da optužene Srbe namami na povratak, radi hapšenja. Način na koji Biserko vršlja po Srbiji zaprepašćujući je, a direktora BIA, čija sluzba toleriše njenu aktivnost treba izvesti na sud. Javno priča kako je osvetila bratovljevu smrt.

ANTI-SRPSKA DELATNOST
Sonja Biserko je radila u SSIP na odgovornim poslovima (kabinet Budimira Lončara). Takva mesta su podrazumevala članstvo u SKJ i pripadnost „kadrovskoj listi”. U to vreme, SKJ je sprovodio lov na veštice na nezavisne intelektualce. (Đogo, Šešelj, mnogi drugi). Tada to drugarici Biserko nije smetalo, jer je ona bila na strani koja je držala batinu (Miloševićeva partijska drugarica). Bila član komunisticke partije do raspada SKJ. Drugarica Biserko je bila i ostala partijski batinaš, koji radi bez grize savesti za frakciju koja je na vlasti. Juče Tito, danas Soroš, sutra ko plati više. To je njeno shvatanje ljudskih prava. Sve što je dobro za Sonju Biserko, je loše za srpski narod. Pre bombardovanja nato pakta širila je laži, koje su potpomogle da do bombardovanja Srbije i dođe. Za vreme bombardovanja otvoreno pozivala na ubijanje civila. To je zločin za koji se sudi u svim demokratskim zemljama, samo ne u Srbiji. (u anglosaksonskom pravu „aiding and abetting the enemy during the hostilities”. Uvela komunistički pojam „čistka” (samo preveden na latinski kao „lustracija”)u post-komunistički politički govor u Srbiji.

Što se tiče afere "Špegelj" i nabavke kalašnjikova:

Na žalost, slike na internetu ne postoje, ali jedan od ključnih igrača ove afere je Vlado Biserko, rođeni brat Sonjičin, od oca Đure , Srbina koji je najviše na svetu mrzeo Srbe. U to vreme je bio predstavnik "INA" u Budimpešti i sva trgovina oružjem je išla preko njega. "Služba" ga je sačekala i eliminisala zato što nije imao političku ulogu i nije bio pod akvizicijom Amerikanaca.

 

[mupi]

Istina.

stanovnici bizantskog carstva su se nazivali kroz čitav srednji vijek RIMLJANIMA iako su naravno bili odreda grci, često su se svi njemci nazivali sasima, pa danas u njemačkoj naziv Saska imaju neka područja koja sa sasima nemaju veze! isto tako je češka nosila nazvi bohemija iako česi s time keltskim plemenom nemaju veze. uostalom, slaveni, tj. hrvati u dalmaciji, nazivaju se dalmatincima praktički stoljećima, međutim nisu isto što i dalmatinci u srednjemu vijeku! a makedonci danas, nemaju veze s makedoncima u antici! sami muslimani u bosni sebe su nazivali turcima,

pa nisu hrvati pali s marsa. hrvati su u bih oduvijek.
kao prvo, još konstantin porfirogenet kaže da su hrvati naselili rimsku provinciju dalmaciju-a istoj je pripadala i bosna.
kao drugo- među hrvatskim županijama koje nabraja nekoliko ih je na području bosne- pliva, pset, duvno, livno i dijelom imota.
kao treće- zapadni dio bosne- od linije vrbasa i neretve na zapad, do 19. stoljeća na starim se kartama (koje nisu izraživali hrvati) naziva turskom hrvatskom.
bihać je u 16. stoljeću bio i glavni grad hrvatske.
kao četvrto- ima vagon povijesnih zapisa koji spominju hrvatsko ime u bosni prije 19. stoljeća.
uostalom tko je bio hrvvoje vukčić hrvatinić?

točno je da ono nije bilo u masovnoj upotrebi, ali iz jednostavne činjenice da etnonacionalna indentifikacija tada nije bila važna, već isključivo vjerska, a u srednjem vijeku feudalno-politička.
etnonacionalna indentifikacija fenomen je iz doba renesanse. zapravo, ona je postojala u drukčijem obliku još u starom vijeku, no u srednjem vijeku, u doba krščanskog univerzalizma i razvoja feudalnih odnosa, ona je zamrla. renesansa ju je obnovila, i tada počinje uporaba hrvatskog imena u etničkom smislu.
međutim, kao masovna pojava, etnonacionalna indentifikacija postoji tek od 19. stoljeća. do tada, nikakve masovne etnonacionalne indentifikacije nije bilo. etničko nazivlje koristili su uglavnom rijetki pismeniji pojedinci i poneka narodna pjesma. etnicitet nije imao precizne granice niti političku težinu.

ljudi imaju po inerciji naviku da današnje predodžbe preslikavaju u prošlost, pa misle da ako nešto danas znači jedno, da je to isto značilo i u prošlosti.
upravo iz toga razloga muslimani iz bih su termin bošnjak zamijenili terminom musliman, znajući da će izazvat konfuziju i da će moći manipulirat time. ipak, pojmovno značenje nekog pojma kroz povijest se mijenja! bošnjak danas ne znači isto što i jučer!

ako se NITKO u bosni do 1993. nije nazivao niti deklarirao kao bošnjak, zašto ih danas trpamo u bošnjake? zašto sve one muslimane poginule npr 1992. trpamo u bošnjake, kad se nitko od njih tako nije deklarirao? zašto na internetu vidim da su "u općini srebrenica, po popisu 1991., večinu činili bošnjaci", kad svi znamo da su po popisu 1991. večina bili muslimani?
zašto npr. englezi beowulf nazivaju staroengleskim epom, kad se u to doba u engleskoj nisu nazivali englezima?


hrvati su u bosni su sebe nazivali naravno bošnjacima, jer se tako nazivao svaki stanovnik bosne. međutim, u etničkoj samoindentifikaciji termine bošnjak i hrvat nije se suprotstavljalo, već upravo obratno- mnogi istaknuti bošnjaci, čak više muslimani nego katolici, etnički su se indentificirali kao hrvati. jedino je činjenica da ta pojava do 19. stoljeća nije bila masovna, jer masovne etničke indentifikacije nije bilo.

 

[Ministar Obrane]

Đavola istina. Ima li ikakvih dokaza da su se smatrali Srbima u preovlađujućoj mjeri?

Evo kako su stajale stvari. Sva elita, gradska gospoda, intelektualci, umjetnici, itd. ukoliko se nisu smatrali Talijanima, smatrali su se Srbima ili kasnije Jugoslavenima. Sa običnim narodom je bilo drugačije, dalmatinski seljak je bio ono što mu je pop rekao. Zato sa širim narodnim masama postoje dvije faze, u prvoj, oni su ili Srbi ili bez definiranog nacionalnog identiteta, a u drugoj, kad od Mihovila Pavlinovića i ostalih katoličkih svećenika počinje agresivna kampanja pohrvaćenja ili kroatizacije Srba katolika - Dalmatinaca onda se šire narodne mase pomalo počinju izjašnjavati kao Hrvati, ali taj je proces završen tek iza 1945. Baš sam danas šetao po jednom groblju na hrvatskom primorju, kad gledaš rođene u 2. polovini 19. stoljeća imaš Miloša, Bogosava, Dušana, Milica, Rajka, Rista, Stoja koliko hoćeš, čak i tu, na Sjevernom Jadranu. Hrvoja nema, a ni Tomislava, ima samo Toma, znači ne hrvatski oblik Tomo 'Nikolić' nego srpski Toma 'Nikolić'.

Kad znamo da Austrija radi na stvaranju Hrvata kao umjetne nacije radi svog prodora na istok i radi opasnosti od tek stvorene Srpske kneževine (koja je austrijski satelit, ali u elementima dugog trajanja je sigurno neprijatelj Austrije) onda čudi da se srpstvo toliko dugo održali u Dalmaciji. Prvi Hrvati su u Dalmatinski sabor ušli tek u 20. stoljeću, petorica. A Dubrovački gradonačelnik, Srbin katolik, ali odan Beču je umor od tuge i stresa kad je 1900. srpska stranka zabranjena i nakon toga i uništena u Dubrovniku. Uz sve to, mi još do 1943. imamo novine Srba katolika u Dalmaciji na ćirilici, a zadnji Srbin katolik, splitski gradonačelnik je ubijen od strane partizana 1943.

Uzmi čak i današnje Dalmatince tzv. Hrvate koji još uvijek imaju ostatke srpskog nacionalnog identiteta. Recimo u Splitu, oni zovu pazar, ono što mi ostali u Hrvatskoj kažemo tržnica. Mi u Hrvatskoj kažemo toplice, oni banja. Oni kažu da pristavljaju kavu, mi da je stavljamo, oni kuvaju, mi kuhamo... U Dubrovniku čak kažu kafa, a ne kava. Kažu kao i Srbi iz Crne Gore đe, a ne gdje, onđe, a ne ondje.... Dalmatinci i danas veliku važnost pridaju imendanu kao ostatku negdašnje slave. Još jedan sociološki pokazatelj, a i psihološki da su pokatoličeni Srbi i pohrvaćeni Srbi-katolici je što u Dalmaciji kao nigdje na svijetu postoje najodvratnije psovke Boga, Isusa, Majke Božje... recimo psuju Isusove rane, malo djete Isusa, krv Majke Božje kojoj joj dodaju pogrdni naziv 'prasice', itd. što ukazuje podsvijesni otpor prema nametnutoj im vjeri i identitetu.

Pogledaj samo da nigdje u Dalmaciji nije bilo ustaša, samo u Zagori koja je bila fanatično katolička, ali i tamo ih nije bilo tako puno kao što se misli. Sa druge strane, 80 do 90 posto hrvatskih četnika Srba katolika ili danas Hrvata bilo je iz Dalmacije.