Croatia Rediviva

Mrkalj · 13.05.2013. u 16:01

DIVO LEOPOLDO MAGNO ROMANORUM IMPERATORI SEMPER AUGUSTO, IOSEPHO PORPHIROGENITO, GERMANIAE, UNGARIAE, BOHEMIAE TOTIUSQUE CROATIAE REGIBUS INVICTISSIMIS, APOSTOLICIS, GLORIOSISSIMIS; ARCHIDUCIBUS AUSTRIAE POTENTISSIMIS SERENISSIMIS, ETC. ETC. ETC.

Regibus ac Dominis suis naturalibus, benignis,augustis, fortibus, fortunatis, hasce a Prodromo tabellas, ex variis autoribus festino, haud festivo Calamo exaratas, praecantantes decenter operam, non parco labore delatam; ea est declarans late nomen, deos, sanctos, arma, bella, acta, decorem, dotes, regna, reges, leges, coronas, metropoles: ad haec amnes, alpes, latos agros, aedes, colonos, opes, bona et mala, moderna ac antehac terrae Croatae a Deo Magno cessa; pie vovit Devotissimus Vasallus Eques Paulus Ritter

Mrkalj · 13.05.2013. u 16:02

MONITIO AD PRODROMUM.

Vade per immensas circum, mi Prodrome, Terras:
Illyricum vasto qua patet Orbe solum.
Hinc iuxta, Italiam claudentes, iveris Alpes:
Noricum utrumque, penes Rhaetiam utramque, vide.
Natales fontes lustrato binominis Istri:
Quaque nigrum rapidis in mare fertur aquis.
Adriaco cunctas lustrabis ab aequore terras.
Pontoque, ac gelido Regna reducta freto.
Has, ad quos deceat, tabulas perferto decenter:
Vise Urbes, Arces, Nobiliumque domos.
Sedulo ubique mone; nobis sua stemmata mittant:
Ut reliquum citius perficiatur opus.
Oppida, quidquid habent memorabile, et arma sigilli,
Huc mihi cumprimis suppeditanda, roga.
Hoc opus, ingenti cura, aere, labore paratum,
Grato oculo Mundus cuncta per aeva leget.
Vade bonis avibus, dignos reverenter habendo:
Indignique odium non metuendo. Vale.

orbem pace donat Caesar;
crescent modo Regna.

Mrkalj · 13.05.2013. u 16:08

J.M.J.
PRODROMUS IN CROATIAM REDIVIVAM

CROATIAE nomen, quam recentiores putant, antiquius est: Regnumque amplioribus olim terminis describebatur. Eam alii Chrovaitam et Chrovatiam, Horvatiam sive Hrvatiam dicendam, scribunt. Nomen a Corvino Messalla Antonius Bonfinius, Foris a Curati Bulgarorum Duce regioni natum falso autumant. Franciscus Glavinitius ab Harvatska fluvio Harvatiae nuncupationem format; quod fluvii nomen cum Adiectivum sit, fluvio a gente inditum esse potius credam. sed et hic quod solum irrigat, ignoramus: nisi sit Harvatska amnis exiguus penes Castellum sui nominis, in Croatiae Interamnensis Comitatu Varasdinensi, olim Zagorjensi, territorio Comitum Ratkajanorum oriens, ac in Crapinam defluens. Casparus Peucerus ait, /Carionis Chronici libro 4./ quod ab Occasu Croatae gens Heneta progressi paulatim ad ipsam Urbem regiam usque accesserunt populabundi; et tandem obtinuerunt sedem in ea Illyridis et Pannoniae parte, quae olim Liburnia vocata, nunc dicitur Croatia. Clarius Constantinus Porphirogenitus Imperator /De Rausio capite 30./ qui Sarmatas Belochrobatos, id est Albos, sive magnos, aut terram multam possidentes, appellat; et ex his generationem unam, nempe quinque fratres Clucam, Lobellum, Cosentzem, Muchlonem et Chrobatum, duasque sorores Tugam et Bugam, sub principe Porge Patre in Dalmatiam venisse, describit;ubi Abares incolas invenientes, bello per annos aliquot gesto vicerunt Chrobati: Abarumque partem occiderunt, coeteros parere sibi coegerunt: atque ab illo tempore a Chrobatis possessa nomen etiam Chrobatia accepit. Animadvertit in hac Porphirogeniti sententia Ioannes Lucius /De Regno Dalmatiae et Croatiae libro 1. capite 11./ Chrobatos Graece Hrovatos exprimi, qui Slave Hrvati indigetantur: ubi Graeci more solito asperitatem pronunciationis vitaturi o interiecere, atque b illorum per v nostrum effertur ut cum Slavorum Hrvati propria prolatione conveniat. Idem quoque Albos Chrobatos ex Beli et magnos ex veli apte deducit: cum beli slave albos, et veli magnos significet. Quod ipsum ante fatus Imperator probe explicat, dum /Capite 31. in fine/ subdit; Magna autem Chrobatia, quae etiam Alba appellabatur. Et /Capite 32./ magna Chrobatia Baptismi expers, et Alba quoque nuncupata. Sic magnos Hrvatos, vel magnam Hrvatiam pro Sarmatia, quae amplissima est regio, recte verbum veli slavum Graece appropriando, terras multas possidere Chrobatos Sarmatas intelligendum tradit: atque ideo /Capite 30./ praemittit; Chrobati vero tunc habitabant ultra Bagibarias, ubi nunc sunt Belochrobati. Bagibariae vocabulum slavum est, Graece detortum: quod Babje Gore, quasi vetulae Montes, quos Carpatios appellant, innuit. Fortasse autem iidem Hrvati Heruli sive Hrli sunt, etiam gens Slava, qui Anastasii Imperatoris tempore Danubii oras accolentes Liburniam et Dalmatiam occuparunt, Romanos Pannoniae incolas diu tribulantes: nam hi cum Gothis sive Slavis Croatis Presbyteri Diocleatis in aetate conveniunt. Et quidem Verli sive Herli idem significat, ac Latinis egregii dicuntur. nam et Vidomar sive Vidomir secundus Verlorum Rex circa eadem tempora in Dalmatiae Confiniis regnasse perhibetur, qui Sanctum Maximum cum quadraginta Christianis martyrio effecit; et Svevlad tertius illorum Rex, qui Narsetem contra Gothos iuvit, rebus heroicis clarus, memoratur; ut Procopius Caesariensis /Gothorum libro 2./ et Maurus Orbinus /Regno delli Slavi pagina 127. etc./ tradunt. quamvis et Crobizos, quos Herodotus /Libro 4./ Schimnus /Libro 7./ Strabo /Libro 5./ et Ptolomaeus /Capite 9./ in Alysia ponunt, citra Istrum, eosdem, qui nunc Croatae sunt, fuisse, inficias non eo; cum (ut /De Regno Dalmatiae et Croatiae libro 1. capite 11./ Ioannes Lucius ait) non videatur impossibile, Slavos aliis nominibus dictos ab antiquo, sicut ultra Istrum, ita etiam citra habitasse. Antiquius Crovatorum nomen facit Thomas Archidiaconus Spalatensis, qui anno Christi 1200. natus, sexaginta et octo supervixit: ubi /Capite 2. et 7./ Salonae urbium Illyricarum Reginae, captivitatem et destructionem, a Totila Gothorum Duce factam, describens ait: Venerant de Partibus Poloniae, qui Lingones appellabantur, cum Totila septem vel octo Tribus Nobilium. Hi videntes terram Croatiae aptam sibi fore ad habitandum, quia rari in ea coloni manebant, petierunt et obtinuerunt eam a Duce suo. Chroatia est regio montuosa a septentrione adhaeret Dalmatiae: haec regio antiquitus vocabatur Curetia, et populi qui nunc dicuntur Chroatae dicebantur Curetes vel Coribantes. Unde Lucanus.

Mrkalj · 13.05.2013. u 16:10

Illic bellaci confisus gente Curetum,

Quos alit Adriaco tellus circumflua ponto. Dicebantur vero Curetes, quasi Currentes: quia per montes et sylvas oberrantes, agrestem vitam ducebant: ex asperitate quidem Patriae naturam trahentes armorum asperitatibus, invasionibus, praedationibus, ferino more gaudebant: bellaces valde et quasi pro nihilo ducentes se morti exponere, nudos se plerumque hostilibus armis obiciunt. Hi apud plures Poetarum de quadam ridicula opinione notantur: etenim quando Luna Ecclipsim patitur, putantes eam a spiritibus corrodi, et consumi, omnia aeramenta domorum pulsant, quasi per strepitum daemonibus credunt Lunae succurrere laboranti. unde Virgilius:

Pulsantes aera Curetes. Permixti ergo populi isti, et facti sunt gens una, vita, moribusque consimiles, unius loquelae. At quia Curetes Insulani sunt, Curictae (quae vulgo Kurk) Liburniae adiacentis Insulae habitatores, a qua toti Croatiae continenti nasci potuisse nomen vix est possibile. quamquam et proxima illi Arbensis, Scylaci Cariandensi Catarabatis dicta, quam eiusdem Scylacis Interpres Holsteinus Arbatin vocat, ac altera Cratia prope Pharum, omnes Crovatiae regno adiacentes, in huius nomen quod conferant coniectari liceat; cum autem Croatiam montuosam esse regionem, et Dalmatiae a septentrione adiacere, dicat idem Archidiaconus, Chroatosque alias et Corybantes fuisse dictos asserat: verius a Corbavia provincia, Liburniae veteris Croatiaeque modernae media atque altissima regione, olim Corybantia dicta, Crovatorum nomen observatum esse censendum affirmo, Cui quoque regioni tum Curicta sive Curetia, et Catarabatis, cum etiam Cratia, exiguo freto, a Continenti separatae, proxime adiacent, imo prospectui quodammodo subiciuntur; earumque, et nimirum Curetum, vicinitas cum Poëtae relatione convenit, qui ait:

Hoc Curetes habent, hoc Corybantes opus. imo et ipsi Curetibus attributi superius mores in ipsa Corbavia et Croatia passim ad nostram usque aetatem observabantur. Et quidem Corybantes exigua litterarum mutatione a Crovatorum nuncupatione differunt, qui se (ut diximus) Hrvatos, alii et Horvatos appellant, a Graecis Chrobati, a Germanis Korbati, a Latinis Croatae, Crovates et Chrobates dicti.

Mrkalj · 13.05.2013. u 16:12

Termini porro Croatorum Regni a diversis authoribus diversimode statuuntur. Graeci Orientalem Cetinae, Occidentalem Arsiae flumina ponunt. E quibus Porphirogenitus haec scripto reliquit. /Capite 30./ A Zentina fluvio Chrobatia incipit, extenditurque versus mare ad Istriae usque Confinia, sive Albunum Urbem, versus Montana, aliquatenus etiam supra Istriae Thema excurrit, versus Tzentina et Chlebna Serbliae regionem attingit. Subnectit Porphirogenito Lucius /Operis citati libro 1. capite 13./ At quia Chlebna ultra Zentinam (sive, ut hodie Cetinam) est; ideo subdit, versus Zentinam regionem attingit: ut cognoscatur flumen Cetinae in maritima parte Orientalem terminum Croatiae fuisse: in interiori vero Chlebnam quoque in Croatia inclusam; adducta altera eiusdem Imperatoris sententia, qua asserit, quod a Ragusio Zachlumorum Principatus initium habet, et ad Orontium flumen tendit, oraque Maritima Paganis, (id est Croatis non baptizatis) Montana, quae ad septentrionem Chrobatis, id est baptizatis quae infronte Serbliae contermina est. Graecos sequuntur Latini; communiterque Occidentalem Croatiae terminum ad Arsiam fluvium /Plinius libro 3. capite 13, Lucanus Annaeus libro 2. capite 1, Petrus Coppus, Maginus etc./ extendunt, uti ad secundum, sive posteriorem Liburniae terminum, et Albonam in Croatico solo esse affirmat Ioannes Lucius /Operis citati libro 6. capite 3./; priorem quippe ad Formionem amnem fuisse memorat Fuscus Palladius /De Situ orae Illyrici libro 1./, antiquitus ad Timavum et Alpes usque extensum fuisse in tractatu sequenti de Liburnia, docebimus; Patriorum scriptorum, omnium merito antiquissimus Thomas Spalatensis Archidiaconus /Capite 13./ haec Regni Croatiae adscribit fuisse Confinia, Ab Oriente Delmia, ubi Civitas Delmis, in qua est quaedam Ecclesia, quam Beatus Germanus Capuanus Episcopus consecravit, sicut scriptum reperitur in ea. Ab Occidente Carinthia, versus mare usque ad oppidum Stridonis, quod nunc est confinium Dalmatiae, et Istriae, ab Aquilone vero ripa Danubii usque ad mare Dalmaticum, cum tota Maronia et Chulmiae Ducatu. Et rite Croatorum Regnum usque ad ripas Danubii xtensum fuisse adhuc anno Christi 838. observavit Ioannes Lucius /Operis citati libro 2. capite 2.et 8./ idemque a saepefato Imperatore Porphirogenito fideli memoriae traditum est; qui Turcis (nunc Ungaris) confines describens /Capite 30./ ait: Ad Orientem Bulgari, separante eos Istro, qui et Danubius ad septentrionem Patzi (hodie Poloni) ad Occidentem Franci (Germani) ad Meridiem Chrobati. A Chrobatis namque (ut idem prosequitur) qui in Dalmatiam venerunt, pars secessit et Illyricum tenuit, atque Pannoniam. Pannonia quoque Croatiae olim nomine tenebatur; Branslavonem quippe eius partis Regni Croatorum fuisse Ducem, quae inter Savum et Dravum sita est, Annales Francorum Fuldenses referunt /Anno 884./ et Ioannes Lucius /Operis citati libro 2. capite 2./. Croatos quoque fuisse qui Saviam occuparunt ex Porphirogenito et Cedreno constare, idem /Ibi libro 12./ asserit. Et alibi /Libro 1. capite 15./ Savia et ager Sirmiensis a Slavis Croatis occupata, Slavonia vocatur. Superiorem item Pannoniae partem Aeneas Sylvius, qui deinde Pius Pontifex et Stephanus Broderich Slavoniae sive Croatiae accensent. Aventinus praeterea /Libro 1./ fidem facit; quod Slavi traiecto Danubio Iustiniani I. Imperatoris tempore, occuparunt Dalmatiam, Liburniam, Pannoniam et partem Norici, quae etiamnum Slavonia dicitur. Nam et Turcae nuper dum in modernae Ungariae possessu fuissent, cis Danubianam Croatensem sive Croaticam, et populos Croatinos (Hrvatjani) appellabant. Sed et trans Danubium amplissimis terminis Croatorum Regnum extendebatur, ut ex superius narratis Porphirogeniti verbis constat, qui ulterius /Capite 31./ scribit; Chrobati, qui Dalmatiae partes incolunt, a Chrobatis Albis Baptisimo expertibus, originem ducunt, qui ultra Turciam prope Franciam, habitant, et Sclavis contermini sunt non baptizatis, Serblis, qui Chrobati dicuntur, lingua Sclavorum, id est terram multam possidentes. Et /Capite 30./ Caeteri vero Chrobati versus Franciam commorabantur, et appellabantur hodie Belochrobati, sive Chrobati Albi proprio Principi subiecti. Parent autem Othoni magno Regi Franciae, quae et Saxonia, Baptismique expertes, affinitatem cum Turcis, et amicitiam contrahunt.

Mrkalj · 13.05.2013. u 16:13

His addit Ioannes Lucius /Operis citati libro 1. capite 11./ Slavos Francis in Germania a Septentrione, in Illyrico vero ab Oriente conterminos fuisse. eiusdem rite opinionis est de Slavis Orientalibus, qui Longobardis proximi, Foroiuliensique eorum Ducatui contermini erant, qui nomine Carnuntum sive Carantanorum /Paulus Diaconus/ nuncupati; nunc autem in Carnos, Stirios et Charinthios distincti sunt, quos subditos fuisse Francorum Imperio, Lazius /Migrationibus gentium/ tradit : Et quidem Istriam, hodie Schlavoniam dictam, Aeneas Sylvius /Historiae Europae capite 18./ quod veteres Italiae tradiderunt, redarguit, inquiens; Inconvenienter Italiae iungitur Adriatico sinu disiecta, et in peninsulae modum circundata mari, qua continenti applicatur a tergo. Plinius Istriam adhaerere Liburniae dixit. Ex quo palam fit, Croatinos Liburnorum loco succedere. Et paulo inferius; Istri hodie Schlavi sunt, quamvis maritimae urbes Italico sermone utuntur, utriusque linguae peritiam habentes. Idem de Carnis et Japidibus /Ibi capite 19./ sic ait; Carni inter quos Japides enumerantur, Istros sequuntur. Schlavi tamen, quorum sermo regionem obtinet. In Carinthia, quae regio Carnis applicatur (eodem Pontifice /Capite 20. et Megiser/ teste) quoties novus Princeps rei publicae gubernationem init, in ipsa functione sermone Schlavonico (sunt enim et ipsi Carinthiani Schlaviae) inclamatur. Sed et Lindevitus Pannoniae Saviae Dux, Carnioliam (inquit Schönleben /Annalium Carnioliae parte 3. ab Anno 820. ad 823./) et Carinthiam, pervasit suaeque adiecit ditioni. Quod ipsum Adelmus /Ad Annum 820./ innuit, ubi de tribus, contra Lindevitum Imperatoris exercitibus de Italia in Pannoniam missis, ennarat; quod unus in Alpium Noricarum transitu, hostium manu resistente, prohibebatur; et alter, medius, qui per Carantanos intrabat, in tribus locis hostes sibi resistentes superaverit. Ac post Lindevitum, Carantaniae et Carnioliae Ducem Vratislavum, sive potius Brazlavum, intra Dravum et Savum dominantem, fuisse, refert /Ibi ad Annum 884. et 888. ex Annalibus Fuldensibus/ idem Schönleben. Quemadmodum et hunc Brazlavum, sive Brazlavonem filium aut nepotem fuisse Brinonis, credibile esse, /Ibi pagina 422. et 425./ putat; qui Vindorum sive Slavorum Marcham possidebat: ita ut parti Styriae, Charinthiae et Carnioliae dominaretur. Nam et in Stiria Urbium populi plerumque Teutones Schlavi /Aeneas Sylvius capite 21./ In hac Provincia Adriaticas Illyrici regiones aggrediens Ostrivoj Slavorum Princeps (a quo continua Croatorum Regum series apud Diocleatem, Orbinum, Marulum, et Freschottum legitur) aedificavit oppidum Slovengrad, aliis Sloveni gradetz /Iacobus Luccarus, Annali du Ragusa libro 1./ Germanice Windischgratz, Latine Slavigracium nominatum. Ipsa etiam regionis princeps Urbs vetus nomen a Slavis acceptum, in hodiernum diem florens conservat, Gradatz vel Gradetz et Gradtz, coeteris etiam linguis commune nisi quod recentiores pro Gratio et Gratia, Graecium scribere consueverint. Austriam praeterea Illyricanae Provinciae regionem Ioannes Tomkus Marnjavitius, Episcopus Bosnensis /In praefatione Regiae Sanctitatis Illyricanae Nobilitatis ad Ferdinandum IV. Regem Apostolicum/ rite appellat; quae quamvis Germanicis moribus, sermonique iam populariter assueverit, nihilominus tamen, ut alia a Germania, tellus, praerogativa suffragiorum, in Sacri Romani Imperii Comitiis ferendorum, omnibus Germanicis Provinciis communi, abdicitur perpetuo, suaeque priscae iuncta manet Illyricae origini. Septentrionales vero sive Albi aut Magni Chrobati sunt Slavi Vandali et quos in Venedicos et Sarmaticos distinguit Georgius Hornius /In Arca Noë/; et Venedicos denuo in Bohemos, Moravos et Sorabos; hos iterum in Pomeranos, Mechlenburgenses, Marchios, Lusatas, Misnios, Anhaldinos: cum Sarmaticos in Russiam, Poloniam et Lituaniam; de quibus omnibus suis locis uberior nobis sermo erit. Nam et circa Annum Christi 550. (Georgius Bertoldus Pontanus /Bohemiae piae libro 1./ scribit 645.) Chroatae gens Illyrica, Cseho, Leho et Russo fratribus Ducibus ex Croatia Interamnia, et loco eorum praecipuo Arce Crapina progressi, in Septentrionalibus a Danubio partibus, tria Regna florentissima, sibi cognominia fundaverunt; videlicet Cehos, sive Bohemos, Lehos, alias Polonos et Russos. ut de Ceho Bohemorum fundatore apte applaudit Martinus Cuthenus; /In Ducum Regumque Bohemiae gestis/

Illyrico profugus primum dat iura Bohemis
Cechius; hinc nomen gens trahit illa suum. et Casparus Cropacius; /Duces et Reges Bohemiae/
Facta caede domi, metuens causaeque sibique
Zechius Illyrico transfuga cedit agro.
Et procul a Patria peregrinis quaerit in oris,
Cum sociis sedes spe meliore novas.
Longum iter emensus, tandem quibus undique cincta es,
Hercinios saltus, terra Bohema subit.
Fructiferos inibi colles, et amaena vireta
Cernens, non uno, pascua laeta, loco.
Tum vitreos fontes, et plenos piscibus amnes,
Arvaque cultura fertiliora nova.
Hunc sibi prae reliquis habitandum deligit orbem,
Indigenas poscens in sua vota Deos.
Dent aditus laetos, Regnique exordia firment:
Hinc Ducis illius gens ea nomen habet.

Mrkalj · 13.05.2013. u 16:13

Ne commemorem Svevladum Regem, qui ipse Bosnae, Valachiae, usque ad Poloniae fines, et Dalmatiae Croatiaeque imperavit, ut ex vetustissimo Commentariolo /De Regum Dalmatiae et Croatiae gestis/ traducit Marcus Marulus Patricius Spalatensis. Orientales item Croatiae termini longe ampliores sunt, quam quos recentiores Geographi ei describunt. Tillurum amnem, vulgo Cetinam, Porphirogenitus assignat, Hlevnam tamen regionem, quae trans flumen Cetinae est, Croatiae includit: ut superius diximus. Eum sequuntur Paulus Iovius /Libro 10./, Maurus Orbinus, Iacobus Luccarus et alii, qui Narentanorum regnum a Croatico proprio dividunt, Serblosque a Croatis separant: ob Imperium Orientale et Occidentale, quibus partes aliquo tempore suberant, et Regnum deinde in Croatiam proprie et Serbliam proprie divisum extitit. Caeterum non modo Narentani (ut in sequentibus demonstrabimus) Slava Croataque natio sunt, verum etiam ipsi Bosnii et Serblii. Uti ex supra relata Porphirogeniti sententia satis liquet; Chrobati qui Dalmatiae partes incolunt, a Chrobatis Albis originem ducunt etc. Et Slavis contermini sunt, Serblis, qui Chrobati dicuntur. Idem sentit Curopalates, qui /Ad Annum 1074./ ait; Servorum gens, quos etiam Crovatas vocant. Et Zonaras; gens Chrobatorum, quos nonnulli Serblos vocant. Blondus Item /Libro 2./; Rascia et Bosna pro Regni Croatiae Regionibus habentur. Idem /Libro 4./ Chronicon Charionis et alii mediae aetatis scriptores affirmant. Hertzegovinam item (quae vetus Chudvergia Orbino) et utramque Zentam (olim Labeates) Diocleas, Albaniam Luccarus, Slavoniae accensent; hic enim Albaniae mentionem faciens /Annali di Ragusa libro 3./; Dolcigno, Smokviza et Zarnagora, poste nell estrema parte di Slavonia. Ioannes Lucius /In notis ad historiam Diocleatis ad finem/ Epirum quoque reliquaque loca Slavi quod possederint, non negat. Thessalonicam etiam, Pellam, Pheras, Andram, Philippos et Heracleam Pater Iacobus Micalia e Societate JESU, Croatiae sive Slavoniae /Thesauro linguae Illyricae/ attribuit. Et quidem Bjelobardo, et Bjelazora inter Plinii historias celebratae Macedonum Civitates maioris linguae et potentiae Croatorum antiquitatis perhibent testimonia. Quin et posterioribus annis Nemanichii Reges Macedoniam, Epirum, Graeciam, Romaniam et Bulgariam suo Imperio subiectas tenuere. Unde Stephanus IV. Rex, Duscianus sive Misericors dictus, Imperatorio Romanorum et Serbiorum, sive Serbiae, Graeciae et Bulgariae, titulo usus, Rasciae et Bulgariae Reges constituebat. ut tradunt Maurus Orbinus /Opere citato/; Iacobus Luccarus, Georgius Hornius et Casimirus Freschottus.

Mrkalj · 13.05.2013. u 16:14

His itaque certa fide dignorum Scriptorum autoritate comprobatis, de Insulis Adriatici sinus, Croatiae propriis, nullum superest dubium; quae cum Liburnicae ante fuerint, /Dandulus ad Annum 874./; et Liburniae nomen in Croatiam transierit /Chronico Carionis etc./; huic merito accensentur. Olim quippe Croatorum Regibus subditae tributariaeque fuerunt /Ioannes Lucius operis citati libro 2. capite 2,5,13. libro 3. capite 9./. Scribit enim Porphirogenitus /Capite 30./ his verbis; Ex quo vero dicti iam Sclavi inhabitarunt finitima Dalmatiae, omnia tenuerunt, Urbesque Romanorum Insulas colebant, ex iisque vivebant, at cum quotidie a Paganis captivi abducerentur, perderenturque, illas deseruerunt, continentem colere volentes, verum a Crobatis prohibebantur, cum nondum illis tributa penderent, verum ea quae hodie pendunt, Praetori suo exhibebant; sed cum vitam tolerare non possint, ad Basilium Venerabilem Imperatorem accesserunt, eumque res a nobis commemoratas edocuerunt, isque auctor fuit, ut quae Praetori solvebant, ea Sclavis darent pacis causa et Praetori exiguum quid penderent ad ostendendam dumtaxat Romanis Imperatoribus illisque debitam subiectionem ac servitutem: atque ex illo tempore omnes istae Urbes Sclavorum tributariae, pacta solvunt, Aspalathus quidem solidos CC. Tetragura C. Diadora CX. Opsara C. Arbe C. Belca C. ita ut universum essent librae DCCX. excepto vino et caeteris speciebus diversis, quas praeter pecuniam exhibebant. Et Cresimirus Croatorum Rex Adriaticum Mare suae appropriabat iurisdictioni, ut constat ex eiusdem privilegio, apud Ioannem Lucium /De Regno Dalmatiae et Croatiae libro 2. capite 3./ citato; ac Beatus Petrus Damianus, eiusdem Regis contemporaneus scriptum reliquit; Absarenses Dalmatas, uti Regi Slavo subditos, Slavonici Regni partem esse /Idem libro 2. capite 11./. Idem de aliis affirmat saepe fatus Archidiaconus, /Capite 15./ qui ait; Inferior Dalmatia habuit Episcopatus suos, more antiquo suae Metropoli Salonitanae Ecclesiae subditos, videlicet ab Apsarensi Episcopatu usque ad Traguriensem. Vegliensis, Absarensis et Arbensis Episcopatus habuerunt Parochias suas in insulis suis etc. Omnes enim Civitates praedictae ad Regnum Croatiae pertinebant. Uroscius quoque Rassiae Rex hoc titulo utebatur /Maurus Orbinus, Regno delli Slavi/, Uroscius Rex Rassiae et Diocleae, Albaniae, Bulgariae ac totius Maritimae, de Culfo Adriae a Mari, usque ad flumen Danubii magni. Crescebant namque indies Croatorum vires, (inquit /Libro 2. capite 2./ Ioannes Lucius) et debilitatis Dalmatarum rebus, una cum Narentanis Maris Adriatici dominium usurparant; qui et Venetos intra suas paludes, molestasse, ab eorum Chronistis et vulgatis scriptoribus memorantur. Hinc est quod Veneti per multos annos, ut tuto oram Dalmaticam sui negotiatores navigarent, tributum Chroatis mittebant; ut Dandulus et Sabellicus Veneti Scriptores prodiderunt, ac Orbinus aliique commemorant. Ingens namque olim fuit Croatorum potentia, ut ex Porphirogeniti relatione videre est: qui /Capite 31./ ait; Baptizatae vero Crobatiae Urbes habitatae istae sunt; Nona, Beligradum, Belitzin, Scordona, Chlebena, Stolpum, Tenen, Cori, Claboca, exhibetque Equitum LX. peditum C. millia, et Sagenas LXXX. Conduras C. quarum illae XL. viros habent, hae XX. nempe quae maiores, nam minores tantum X. atque haec quidem potentia eius et copiae fuerunt usque ad Principatum Cresemere. Si haec baptizatae et Maritimae tantum (ut ex Civitatum nominibus dignoscitur) quanta non fuit, unitis non baptizata Croatia Maritima, Mediterranea et Interamnia? de quibus duabus posterioribus Porphirogenitus non facit mentionem. At et Ungaricae, in Croatia, Monarchiae tempore, omnes Liburnici Maris Insulae ad Croatiae Regnum pertinebant; cum et ultimas pene illius freti, Corcyram, Tortam, Stedram, Lesinam, Issam et Bratiam, per Ladislavum sive Vladislavum Hungariae et Neapolis Regem, Anno 1405. Hervojae Duci venditas, post huius obitum Barbara Sigismundi Imperatoris et Regis uxor, nomine sacrae Coronae, tenuit; come cosa (ut inquit /Annali di Ragusa libro 3./ Iacobus Luccarus) ch’ insieme con molte citta, e scogli di Dalmatia apparteneva ai Regno d’Ungaria et mox infra; come quelle, ch’erano unite con la corona: ne senza consenso di Racos si potevano alienare.

Mrkalj · 13.05.2013. u 16:15

Ne quis vero Croatos a Slavis aut Illyriis aliam existimet esse nationem, hic monitum iri volumus. Croatos nempe tam inter se quam a Dalmatis Slavorum nomine nuncupatos in scripturis antiquis reperitur; In Privilegiis autem tantum se Duces et Reges Croatorum non Sclavorum nominarunt, ut Lucius /De Regno Dalmatiae et Croatiae libro 2. capite 15./ refert; Imo Croatia a vicinis Dalmatis et Ungaris Sclavonia nuncupata est ait /Libro 4. capite 3., libro 6. capite 4./. Sed nec Croati tantum, verum et Servii illius /Ibidem capite 11./ Slavi erant. Croatiamque et Serviam Slavonicas regiones /Ibi libro 4. capite 3./ vocat. Nam et Serviam antiquo vocabulo Dalmatiam vocatam fuisse /In notis ad Diocleatem nota 25./ vult. Georgius Barakovich opus suum /Vila Slovinkinja/ de Croatia sub Slovinicae Musae nomine, egregio versu concinnatum, edidit; omnesque superius dictae gentes vernaculam suam linguam generaliter Slavam, vel Slovinicam, id est Illyricam nuncupant, cuius usum communem habent. ut Croatae proprii, nas Hervatski aliti slovinski jezik: id est; nostra Croatica sive Slavonica lingua. Carnioli, nas krajnski inu slovenski jezik; nostra Carniolica et Slavonica lingua; sic caeterae. Quos enim Graeci et Latini Illyrios, ipsi se Slavos et Slovinos nuncupabant. Unde apud nonnullos tota Croatia Slavoniae nomine tenetur; apud nationales etiam Macedonia. Hinc Rogerius, Belam IV. Regem Ungariae a Tattaris pulsum in Slavonia moratum fuisse narrat; quae Croatia nostra Mediterranea (ubi Modrusam et Bihigon oppida muro texit) ac Maritima, in qua ad profligationem Barbarorum se conservavit, intelligenda est. Hornius item in Slavonica Illyrica Dalmatiam, Bulgariam, Croatiam, Albaniam, recenset: ac Pater Micalia tam titulum, Blago jezika Slovinskoga, id est, Thesaurus Linguae Illyricae, Lexico suo Illyrico Italico Latino inscribit, quam in eius Abecedaria serie sub littera H docet;

Hrrivat, Hervat; Croato; Illyricus, ci Croata, ae.

Hrrivacia, Hervatska zemglja; Croatia: Illyris, idis.

Illyricum, ci. Croatia, ae.

et in serie litterae S.

Slovinaç, Dalmatin; Slavone, Dalmatino; Illyricus, ci.

Dalmata, ae.

Slovinska zemglja: Slavonia, Dalmatia: Illyricum, ci.

Dalmatia, ae. Macedonia, ae. etc.

Mrkalj · 13.05.2013. u 16:16

Non mirari non possum hic, meris coniecturis impensum, Ioannem Lucium nostrum; nisi et ipsius Opera, suggestis novis editionibus, depravata, auctoris sensum posthomo fato immutarint; Ubi Diocleatis et Maruli de Regibus Croatiae Commentaria, ex antiquissimis codicibus, lingua vernacula conscriptis, in Latinam translata, non nihil carpat, et quaedam in dubium fidem vocet; Quod Narentanos, eandem cum Croatis nationem fuisse, ambigat. Et Tragurium, Patriam suam, nec non Spalatum et Iadram, Civitates Maritimas Croatiae adimit: eas Dalmatiae, quasi alienae regioni, aut alteri genti, appropriaturus. Primum eo argumento fundare supponitur; Quod patria illa commentaria cum Graecorum Francorumque notis, in rerum actarum tempore, ac Regum nominibus, per omnia non conveniant. In secundo haeret; quod specialiter Paganiam describens Porphirogenitus, eandem versus Croatiam baptizatam Cetina fluvio terminari adscripserit. Et tertium; quod in Civitatibus illis Latinorum et Romanorum reliquiae se conservaverint, illorum lingua adhuc uterentur, et Dalmaticum nomen, Provinciae a Romanis inditum, conservent. Ad haec (pace eiusdem Lucii) ex ipsius vulgatis de Regno Dalmatiae et Croatiae exemplaribus quaedam perpendenda opponam. Et quidem ad Primum. Ex ipsis, de Regno Dalmatiae et Croatiae nomine, auctore Ioanne Lucio vulgatis exemplaribus /Libro 2. capite 8./ legitur. Duces Croatorum detracto Francorum iugo, cum nullum superiorem cognovisse reperiantur, a suis Croatis Reges nuncupatos, eos, qui universam Regionem possederunt, quam, sub eorundem Francorum quoque Imperio, Regnum Croatorum dictam, ex privilegio Terpimiri et Annalibus Francorum constat. At quamvis Cresimirum maiorem in primo Regem non vocet Petrus, prout in secundo Patrem et Avum: satis est, quod Cresimiro filio Regi praepositus, Cresimirus maior, subintellecto Regio nomine, appelletur.

Mrkalj · 13.05.2013. u 16:16

Cresimirum eundem maiorem, eoque antiquiores Reges fuisse, dignoscitur ex sensu antiqui registri Privilegiorum monacorum Sancti Chrisogoni Iadrensis Anno Dominicae Incarnationis 1067. conscripti, quae sunt; Hanc ipsam denique terram his ipsis terminis terminatam, sine infestatione quorumlibet hominum servis Dei perpetuo possidendam, hoc modo antiquitus in nostro iam dicto Monasterio ferunt fuisse datam, quod Rex quidam Croatorum veniens votum reddere Deo, ad Ecclesiam praefatam petentibus servis Dei pro suo remedio animae donavit eam; quod factum pronepos eius, praedictus Rex nostris quoque stabilivit diebus. quod clare innuit Cresimirum maiorem fuisse Regem, et li quidam, ipsum ex pluribus anterioribus aliquem subintelligit. Quod vero Dircislavum primum titulum Regium ab Imperatore Constantinopolitano consecutum, argui posse, ex Archidiaconi verbis, asserat: illius verba ad proprium, non autoris sensum interpretatur. ubi namque Archidiaconus /Capite 13./ dicit; ab isto Dircislavo caeteri Reges Dalmatiae et Croatiae appellati sunt; id est Croatiae, et Dalmatiae Romanae uti Provinciae titulo assumpto, fors coepit Dircislavus; cum anteriores eo Reges solo Croatiae vel Croatorum Regio titulo contenti fuissent: quin et post ipsum Cresimirus Patritius et Chroatorum Rex tantum scribi et nuncupari voluit. tum etiam quod primus Dircislavus, et ab eo caeteri successores eius Reges, recipiebant Regiae dignitatis insignia ab Imperatoribus Constintanopolitanis et dicebantur eorum Eparchi sive Patritii. /Archidiaconus ibidem/. Habebant namque ex successione suae originis patrum et proavorum dominium Regni Dalmatiae et Croatiae. Primo enim /Cedrenus Anno 1019./ subacta Bulgaria, Imperatori se dedidit contermina Chrobatorum gens et eius Principes fratres duo, quibus Imperator honores, ac opes amplas tribuit, solus adhuc Imperium detrectabat Sermo, Sermii Dominus, Nestongi frater. Francorum quidem in Occidentali Croatorum Regni parte imperium vetustius erat: Carolus enim, Magnus appellatus, circa Annum Christi 800, /Eginhardus/ in utramque Pannoniam et in altera Danubii parte Daciam, Histriam et Liburniam atque Dalmatiam, exceptis maritimis Civitatibus, dominium extenderat; quod tamen posteris suis tenendum neque testamento reliquit; qui Ludovico Galliam, Carolo Germaniam, Pipino Italiam /Testamento Caroli Magni/ legavit: de Dalmatia ne verbum quidem, sed neque Pannonias nominat /Ioannes Lucius, operis citati libro 1. capite 15./. Quod Francorum in Croatia Occidentali sive Alba imperium breve fuisse probat etiam Porphirogenitus Imperator qui /Capite 30./ ait; Ad aliquot vero annos Dalmatiae Chrobati Francis subiciebantur, quemadmodum et antea in ipsorum terra; tanta autem crudelitate utebantur Franci, ut lactantes adhuc pueros occidentes, canibus obicerent, quae res cum intolerabilis Chrobatis esset, facto desidio, Principes, quos ex ipsis habebant, interemerunt, unde magnus contra eos exercitus movit e Francia, et post septem annorum bellum, aegre tandem superiores facti Chrobati, omnes Francos, eorumque Principem Cotzilin e medio sustulerunt, et exinde liberi ac sui iuris, sacrum baptisma a pontifice Romano petierunt misique Episcopi ipsos baptizarunt, Principatum tenente Porino, sive Borna. Quos tamen Liburniae Croatos Procopius proprie /De Bello Gothico/ haud Francorum sub potestate fuisse testis est. Primis quippe temporibus, iidem hi nostri Chrobati, /Porphirogenitus ibidem/ qui Illyricum Pannoniamque tenuerunt, habebant et ipsi Principem supremum; qui ad Chrobatiae veteris tantum Principem (id est Francorum Imperatorem) amicitiae ergo, legationem mittebat. Habuit igitur Croatia proprios Principes et Reges, continua procul dubio serie post Ostrivojum; in qua non satis adimpleta, scriptorum defectus causandus est. Terrestres enim /Ioannes Lucius operis citati libro 2. capite 1./ Croatorum res gestae a nullo Latinorum scriptorum traduntur, et a Graecis quaedam exilia. Ipsi autem Crovati, ut armis semper plurimum, ita minimum litteris dediti fuere. sicuti apparet ex Contractu Fratris Gregorii Episcopi Traguriensis cum Communitate loci illius celebrato, recentioribus saeculis, videlicet Anno Domini 1280. in quo ex undecim Canonicis pro consensu et testimonio ibi existentibus quattuor aliena manu, de scripturae nescitia, subscriptos esse fatentur /Idem, Memorie di Trau libro 3. capite 7. pagina 139./. Si haec in regione Croatiae maritima, ut magis culta, in Civitate Dalmatica et a Romanis Ioanni Lucio habitata, atque inter Clerum Scripturae sacrae dogmata docentem. quae non inter vasta montium iuga litterarum apud Slavos Romanarum ignorantia? Sic, ut in tempore ab exteris, de rebus Croatiae, non bene observato, ita etiam in nominibus apud Graecos et Latinos scriptores exoticis, error tanto facilius accidere potuit, quo minus, ad illa describenda, horum paucitas litterarum sufficiat. Quia insuper /Ioannes Lucius libro 2. capite 8./ Graeci Slava nomina saepe vel mutarunt, vel alia iisdem addiderunt; ut de Cresimiro, dicto Petro, et Zvonimiro dicto Demetrio, ex eorum Privilegiis, et de Serviae Principe Boisthlabo ex Cedreno constat; eosdemque Graecos /Idem in notis ad Diocleatem nota 17./ inflexione sua Uroscium, Velsin et Bolusen nominasse; qui etiam /Idem ibi nota 26./ Volcus dicunt, quod Slavi Vuk, Vuksan, Vukac: ac quem Regem Dobroslavum Diocleas, Cedrenus Graeco more Stephanum, Curopalata Vladislavum vocavit. Eodem etiam modo Veneti Scriptores in Slavicorum nominum proprietate discrepant; Ducem enim sive Regem Mislaum, Veneti Mium vocant, ab Archidiacono Tamislavum /Idem libro 1. capite 1./ dictum. Atque ideo, quod Slava sive Illyrica nomina cum relatis a Niceta, aut altero quopiam Graeco, Franconiove, aut Italo scriptore non conveniant /Idem ibi in notis ad Diocleatem/, propria sententia, non est, quod miretur Lucius. Nec mirum, quod Slavis inimicae, ab iis oppressae aut vexatae nationes, uti Graeci, supremos illorum Principes regio titulo non honorarint: et vel maxime apud quas eo iam tempore a Constantinopolitanis Imperatoribus aut a Romanis Pontificibus Coronam et insignia regalia accipere consuetum extitit. Hinc alii Duces, alii Principes Croatorum vocant. uti Porphirogenitus Cresemerem Principem appellat, qui se tamen Regem Croatorum scribebat, ut ex eius Privilegiis satis constat: eosque a suis Croatis Reges nuncupatos, et Regionem, quam sub eorundem Francorum quoque Imperio, possederunt, Regnum Croatorum dictam, idem Lucius /De Regno Dalmatiae et Croatiae libro 2. capite 8./ observavit. Quin et Francorum Imperatorem alibi Regem, Principem alibi Porphirogenitus nuncupat. Iidem tamen Croatorum Reges alios Duces et Principes sub se habebant. Regnum quippe Croatorum /Idem ibi/ Danubium usque protensum fuisse, ex privilegio Tirpimiri Ducis constat, cuius Regni partem inter Dravum, et Savum sitam, Branslavonem Ducem in potestate habuisse tempore eodem, quo Mucimirus erat Dux Meridionalis Croatiae, ex eiusdem privilegio patet; quem ipsum Tirpimirum Diocleas et Archidiaconus probe Regem appellant: horumque in reliquos Croatorum Reges fidem autoritatemque validat Dandulus, his verbis; Mortuo Tirpimiro Rege Croatorum, inter filios Mucinurum et Surignam, cupiditate regnandi orta contentio, schisma magnum generavit; Mucinurius tamen praevalens, plurimis in rebellione positis Regnum obtinuit. Dixi Reges Croatiae, alios Duces et Principes sub se habuisse; Iupanos quippe /Idem in Notis ad Diocleatem nota 20./ Rassiae constituebant Reges Croatiae. Et /Ibidem ad notam 20/ Stephanus Knez Bosnae, id est Comes, a Bodino Croatorum Rege constitutus fuisse legitur. Imo Bodinum filium Michaëlis, Croatiae Regis, Regem Bulgaris a patre datum, Curopalata scripsit, et Ioannes Lucius /In iisdem notis ad finem/ refert.

Mrkalj · 13.05.2013. u 16:16

In Narentanorum vero (de quibus suo loco plura) cum Croatis gentilitate ambigere, incongruum erat; cum, praeter superius enarrata, Bosnam, Serviam, Chudvergiam, Albaniam et coeteras Narentanorum ditione celebriores ac a Narentae flumine longe remotiores Provincias, Slava sive Croatica gente inhabitatas fuisse, suprarelatis autorum testimoniis comprobavimus: et nunc earum coloniam esse manifesto habetur, Slavo sive Croato idiomate, sibi nativo, loquentem. Sed et ipsi Contravertenti, /Operis citati libro 2. capite 2./ Croati et Narentani utrique Slavi sunt; Slavosque pro Croatis summendos esse, dicit. Ita et Veneti, uti etiam Graeci scriptores Narentanos nunc Slavos nunc Croatos appellant. Porphirogenitus quoque Narentanorum ditionem Paganiam, id est Croatiam non baptizatam vocat. Nam ut Croatiae baptizatae Civitates /Capite 31./ recenset, ita de Croatia non baptizata sic /Capite 30./ scribit; Ab Orontio Pagania incipit, procurritque ad Zetinam flumen. Et post Pagani autem vocantur, quod baptismum non accepissent eo tempore, quo Sclavi omnes baptizati erant. ita enim Sclavorum lingua nuncupantur, quicunque baptismi expertes. Romanorum vero dialecto Regio illa appellatur Arenta et populi Arentani. Eadem Arenta sive Narenta Chulmiae regio maritima Thomae Archidiacono /Capite 36./ est. Narentanorum autem /Ioannes Lucius operis citati libro 2. capite 5. ad finem/ loca Almisani tenuerunt, qui Caciclos sive Kacichios Protectores, Comites et Duces habuere. Cacicli autem Comites cum aliis Comitibus Croatiae erant /Idem ibidem libro 4. capite 4./. Quin et Mucarum (nunc Makarska) in media pene Regione ad litus Maris sita Episcopalis olim Civitas, initio labentis saeculi, saecundo nempe lustro, Senonsibus Croatis tributaria fuit: Imperio Turcico subiecta; ut in Patriae Manuscriptis legitur, recensque hominum memoria vidit. Hinc non satis capio sensum eiusdem Ioannis Lucii, ubi /Operis citati libro 2. capite 5. ad finem/ ait; Cuius generis census fuerit, quem Croati, et Narentani a navigantibus extorquebant, ex relatis Danduli verbis distingui non potest: ita ex iis, quae suo loco dicentur de Almisanis, qui loca Narentanorum tenuerunt, et Segniensium Croatorum, qui nostris temporibus non minores molestias, Venetis longe maioribus viribus pollentibus, inferre ausi sunt, coniectari poterunt ea, quae ab auctoribus non traduntur. Ex quibus duo in Lucium animadvertenda sunt. Primum; quod censum a navigantibus extortum dicat; quem tamen ipsi Veneti Scriptores tributum vocant; ut Sabelicus /Libro 2./, Petrus Iustinianus /Libro 1./, Iulius Faroldus /In Annalibus Venetiarum/ et coeteri.

Mrkalj · 13.05.2013. u 16:42

Secundum; quod Almisani loca Narentanorum tenuerunt, et Segniensium Croatorum, qui eius temporibus et. Primum Lectorum arbitrio pensandum remitto. ad Secundum; Eius temporibus Almisanorum vetus nomen vix in Urbis ruinis haesit: at Senonum sive Segniensium Croatorum arma terra marique personabant. Sed hic transcribentis error: legendumque sic auctor sentiebat; de Almisanis, qui loca Narentanorum tenebant, et Segniensibus Croatis, qui, etc. Totam itaque regionem Chulmiam in Chroatia cum Archidiacono /Capite 13./ censendum est comprehendi: quam ipsius Lucii /Operis citati libro 4. capite 4./ testimonio, a Comitibus Croatis rectam et possessam fuisse, patet: ita et populum eiusdem Regionis Narentanum, alios non habuisse Reges, quam Croatos, et eorum vicarios Principes pro Rectoribus et Iudicibus; ut ex Danduli aliorumque historicis traditionibus palam colligitur: Narentanorum autem nomen a Narentae fluminis incolatu obtinuere, quemadmodum et Bosnii a fluvio Bosna sunt nuncupati, quod ipse /Memorie di Trau libro 1. capite 9./ recognoscit.

Quo ad vero Civitates memoratas, ei argumento, ex Porphirogeniti relationibus desumpto inhaeret, quod Diocletianus Imperator, valde Dalmatiam amavit, unde etiam populi Romani colonias eo deduxit. Et postquam Slavi Romanos deleverunt, eorumque loca tenuerunt, reliqui Romani in orae maritimae oppidis servati, eaque etiamnum tenent, et sunt ista: Rausium, Aspalathum, Tetranguria, Diodara /Ioannes Lucius, De Regno Dalmatiae et Croatiae libro 1. capite 6./. At sicut Mare Dalmaticum dici non poterat, antequam ipsi Dalmatae mare attigissent, quod diu post Romanorum adventum evenisse constat: neque aliquis ex antiquis auctoribus Dalmatici maris mentionem facit, solus Ptolemaeus aliquas ex Insulis Adriaticis, quas caeteri inter Liburnicas ponunt, Dalmaticas nominavit: sic etiam, deletis Romanis et Dalmaticae Provinciae nomine sensim cessante, nec Mare Dalmaticum, nec Insulae Dalmaticae, minus Civitates, in Continenti Croatico sitae, Dalmaticae dicendae sunt. Et sicut Rausinam Porphirogeniti Civitatem sua liberalitate Dalmatiae adimit, Slavoniae approprians: ita magis Spalatum et Iadram (Tetraguria minus curata) Slavonicae earum Croatiae iure bono reliquisse debuisset, non ignarus suarum in utroque opere /De Regno Dalmatiae et Croatiae et Memorie di Trau/ traditionum, ubi revolutis Dalmatiae Civitatum Archivis, inter tot divorum Croatiae et Ungariae Regum privilegia nec unum reperitur a Graeco aut Franconico quopiam Imperatore illis concessum. quin Privilegia Regum Croatorum Cathedrali Ecclesiae Traguriensi concessa, adhuc ante Beati Ioannis Episcopi illius tempora periisse /Libro 2. capite 11./ indolet. Sed eaedem ipsae Dalmaticae Lucii nostri Civitates tam Croatiae Regibus, eorumque Vices gerentibus Banis, ac ipsorum substitutis Vicebanis anterioribus temporibus parebant: quam etiam ex Croatica Nobilitate proprios sibi Comites et Protectores semper eligebant. ut apparet in praeliminari eiusdem operae, Memorie Historiche di Tragurio intitulatae: ubi Comitum et Protectorum Civitatis Traguriensis deducta serie, ab Anno Christi 1000, usque ad Annum 1420 et ulterius, meri Croatiae, Regiique Comites illi praefuere. quam totam seriem 36. tantum annis (id est a 1322, ad 1358) Veneti Praesides interruperunt. Quod vero /De Regno Dalmatiae et Croatiae libro 2. capite 15./ Dalmatas a Croatis etiam Latinos nominatos reperiri asserat; ac ulterius /In praefatione Memorie di Trau/ dicere praesumat: quod lingua Romana moderna, o volgare, non piu Italiana che Dalmatina puo dirsi: id a nullo Dalmatarum, sed nec ab Italo linguae et regionis gnaro facile quis audiverit aut legerit. Dalmatae namque ipsi (servato hoc veteri Provinciae Romanorum in Illyrico institutae nomine) licet etiam Ducali Venetorum a Regali Croatorum iurisdictione separati, raro se Dalmatas (taceo Italos aut Romanos) sed Slavos et Croatos proprie, vernaculamque Slavam, Slovinicam, Croaticam, vocant. Nec ullus est inter innumeros gentis huius, genio ad Musas aeque aptissimae ac deditissimae, qui vernaculam secus nominaret; ut supra memoratus Barakovich Iadrensis utrumque opus suum (Jarula uresna et Vila Slovinka) Slavonicum et Croaticum, Patriamque Croatiam ait: summam, Vilae premissam, sic ordiens;

Zgovor, strah i suze, razmirno dreselje,
Ljuben cvil i uze i skladno veselje.
Slovinske Dexelje, da xivu slovuchi,
Izpunif me xelje grem svitu pojuchi. Quod Latine sic efferi potest;
Condictum atque metum, lacrymas, incommoda belli,
Dilectos gemitus, vincla et concordiam amorum,
Illyrici tellus ut vivat nempe sonora,
Orbe canens compos votorum pergo meorum. et in responso ad Presbyterum Matthaeum Thomasevitium /Ibi pagina 267./
U slozi Harvatskih, menise tako mni,
I pismah Slovaçkih, da tebi druga ni. id Latine sonat;
- - - Chrovato carmine, cantu
Illyricoque, ullum vix tibi credo parem. ac ad eundem auctorem Ioannes Tonkovich Canonicus Sibenicensis sic /Pagina 269./ applaudit;
Da pokle livadi i gorre Planinke
Çastni glas osladi tve Vile Slovinke,
Spivajuch Zadarske pohvale dostojno
I slave kotarske istinom vokolno
Poznasse pokojno Hervatsku çistu kërv. quod ita interpretatur;
At postquam campos, postquam iuga montium obivit
Illyricae Musae fama decora tuae,
Urbis condignos modulata Iadrensis honores,
Et circum iusto regna Liburna modo;
Sincerum genium gentis novere Croatae. etc.

Mrkalj · 13.05.2013. u 16:56

Sed magis affatim Vincentius Zambonus, ad eundem Poetam /Pagina 263./ ubi Ragusinam, Spalatensem, Pharensem, Nonensem, Traguriensem et Sibenicensem Slavonicas Musas, sive ab illarum Civibus eatenus edita in lucem poëmata, cum Jadrensi Barakovitii Musa, ih huius excellentiam comparat; qui omnes, Romanis Dalmatae, sui opera Croatica vocant. Ita et Kittae Cvitja razlikova Ioannis Ioanitii, iuris utriusque Doctoris, Patricii Brachiensis, eiusdemque et Pharensis Ecclesiae Canonici et Vicarii subscribit Ginammus Venetus /Ad calcem eiusdem operis/

Eccoti un Nuovo Apollo
Travestito in humano;
Con Caratteri d’Oro
Merita Honor Soprano:
Con accenti Soavi,
Degno Heroe puo chiamarsi de gli Slavi.

Ex recentioribus quoque Patriae scriptoribus et Poëtis Vir doctrina pietateque insignis, Ioannes Zanottus, itidem iuris utriusque Doctor et Metropolitanae Iadrensis Canonicus, Publii Virgilii Aeneidem in vernaculam traducens, Slavonicam linguam vocat, Lectoremque hisce verbis alloquitur; Nemarim svitovnu pohvalu, radi çistoche bessida: jere koliko Gradova u ovoj kraini jest, mogu riti, da tuliko varsti jezikova ili govorenja jest, i svakki svoim zakonom osobitto govori, tako da svi Harvati jesmo, a jedan druggomu svakku bessidu nerazumimo. id est; Non curo Mundi laudem, pro sermonis elegantia: quippe quotquot ih hac regione Civitates sunt, tot, possum dicere, Grammaticae dialectos esse, et quisque particulari suo modo loquitur: adeo cum omnes Croatae simus, alter tamen alterius omne verbum non intelligimus. Nec aliunde Dalmatiae, a Romanis institutae Provinciae nomen hoc, quam a Dulmno Croatiae regione et olim urbe cognomini, Regiae Croatorum Coronationis loco (uti suo loco referemus) desumptum Romani dilatarunt: nec Dalmatiae Regni titulo alios quam Croatiae Reges usos comperimos. Iadram vero Ptolomaeus ut coeteri Geographi, in Liburnia statuit, /Libro 2. capite 17./ imo inter Liburnicas Insulas etiam Traguriam numerat, quas omnes Liburnicas Dandulus Venetus /Ad Annum 874./ appellat, Croatiamque, inter Macedones et Istros, in Albam et Rubeam dividit.

In Tabulis etiam Geographicis, /De Regno Dalmatiae et Croatiae/ nomini Latino affectatur Lucius; nam, ut in Prima nullius Dalmatiae meminit, in Secunda, recentiorem a Titio ad Neronem et in Tertia ad Drinum educit: ita Quartae titulum apposuit; Dalmatia post Imperii declinationem in Croatiam, Serviam et Dalmatiam ipsam distincta: ubi (cum priores tres Illyrico nomine recte inscripserit, nec in ipsa Tertia Dalmatiam per Liburnos extenderit) Illyricum, non Dalmatia, in Croatiam, Serviam et Dalmatiam distinctum asscripturus erat. Tandem in Quinta, Croatia Maritima nuncupata, Dalmaticum nomen inter Adriae Insulas, a patrio solo exulaturum, relegat.

Admiratione demum haud dignum est; rerum antiquitus in Croatia gestarum memoriam, tenuibus membranis aut corruptibilibus tabellis inscriptam, ad nupera Lucii tempora copiosam non supermansisse: ubi, quod lapis supra lapidem manserit, mirum! postquam tot infestis, Romanorum primum, diversorum deinde Barbarorum incursionibus fatigata, postremum tribus iam continuis saeculis Turcorum iugo maxima sui parte oppressa igne ferroque evertebatur Croatia! cuius valida quondam Oppida et opulentae Civitates, vallis, fossis et Civibus fortissimis munitae, prostratae adeo sunt et attritae, ut plurimarum vestigia vix noscantur, non paucarum etiam nomine abolito. Habuit autem (procul dubio) tam Diocleas, quam Archidiaconus manuscripta quaedam priscorum Regum rerumque Patriae monumenta, eaque (ob typorum tunc defectum ac litteratorum paucitatem, perque tot temporum iniurias) ad manus Lucii non pervenerunt. Nec omnis Regum aut rerum Croatiae in Latinis ipsorum privilegiis, ita orae maritimae expeditis, fundatur memoria: quae in locis illis, utique tutioribus et a populo litteras amante, conservata reperiuntur. alia Croatis suis Mediterraneis vernacule expedita, cum caeteris Regni et Regum opibus inter tot flammas periisse, censendum est. Reges autem illos Latinae linguae vix gnaros, posteriorum etiam Ungaricae nationis Croatiae Banorum, Bosnae quoque Regum privilegia, vernaculo sermone et litteris expedita, quae plura legi, probant.

Mrkalj · 13.05.2013. u 16:57

Quapropter nec Bosnios, nec Serbios, minus Narentanos aut Croatos Maritimos a Croatis aeque separat Lucius: si idem ipsius sensus, qui typo vulgatis in exemplaribus legitur; et nimirum cum Operi titulum, de Regno Dalmatiae et Croatiae, non Narentiae in particulari, aut Bosnae vel Serviae posuerit. Marulus item transumptum Commentariolum de Regnum Dalmatiae et Croatiae gestis, non Serviorum aut Narentanorum, intitulat. Sic Presbyter Diocleas, Regnum Slavorum, Archidiaconus vero, uti et Diocleas deinde, etc. proprie vocant Croatorum. Et Bosna quidem (si ob Imperii Romani divisionem, Croatia dividi debuisset) minus quam Serbia Croatiae adimenda fuisset: ut quae nunquam, et Serbia aliquando Imperium Orientale cognoscebat; cum et haec Bulgariae contermina Croatorum gens /Anno 1019./ Cedreni testimonio sufficiente.

Sed ne ulterius Ioannis Lucii, erga Italum Romanumve in Dalmatia nomen affectatis nimium coniecturis, diutius replicandis, immorer: ne tot (inquam eiusdem /De Regno Dalmatiae et Croatiae libro 2. capite 15./ assensu) coniecturis Lector iam fessus, taedio opprimatur, illud pro coronide sit; quod /Ibi libro 4. capite 3./ Spalatensis Metropolis, sicuti toti Croatiae praeerat, et unicum tantum Traguriensem suffraganeum in Dalmatia retinebat, ita obsolescente Dalmatico cognomine, pro Croatiae sive Slavoniae Archiepiscopatu sumi coepit. Et, quae Latinis ac Graecis olim Liburnia et Illyris, Croatia nunc dicitur. Dalmatiaque /Thomas Archidiaconus capite 1, Ioannes Lucius operis citati libro 6. capite 4./ censebatur cum Croatia una Provincia.

Ex adductis Auctorum, superius citatorum sententiis, sub CROATIAE nomine censetur quod triplici Slavoniae Hornius assignat, et quod Romani olim Illyrico attribuerunt; exceptis hinc Rhaetiis, parteque Norici, illinc Achaia Aegaeisque Insulis, quas et ipsas tamen ob Illyrici (quod peculiare Croatorum nomen est) apud Romanos habiti, eiusque Linguae, per magnam Asiae et Europae maximam partem diffusae, amplitudinem declarandam, obiter attingemus: cum propriis tamen singularum limitibus, etymo, Insignibus, rebusque ac magis memorabilibus populi moribus: fidem in iis probatissimorum Auctorum secuti, in patriorum defectu.

Mrkalj · 13.05.2013. u 16:57

CROATIAM hanc, varie hactenus ab exteris et inexpertis divisam, bifariam primum Danubio eius flumine partimur; in Septemtrionalem videlicet ac Meridionalem. Hanc in Albam et Rubeam, uti reperimus ante distinctam: medium limitem rectificaturi. Albam dein (in qua nobis plurimum agendum proponimus) in Maritimam, Mediterraneam et Interamniam, hactenus ita appellatas, nec non Alpestrem. alias Dalmatiam, Croatiam modernam, Sloviniam propriam, et Noricum, sive Iapidiam veterem. Rubeam porro in Serbiam, Macedoniam, Bulgariam et Odrysiam. Septemtrionalem demum in Venedicam, Sarmaticam et Ungaricam singulasque in suas partes, per libros et capitula distincturi.

His Prodromum absolvo, ut ad scopum propositum feliciter accedam, Deo, ac Caesare Meo faventibus.

Ter Magno et ter Sancto Deo honor.

Mrkalj · 22.05.2013. u 01:57

Mrkalj:
Jasno.

Mladenović izdvaja:

Citat: http://kovceg.tripod.com/am_tipovi_knj_jez_srba_u_18v.htm
_______________________________________________________________________

... novija pomenuta istraživanja pokazala su da je bilo i drugih pisaca koji su pisali dobrim narodnim jezikom svoga kraja odakle su poticali i svoga vremena kada su živeli. Da napomenemo neke od njih:

Zaharija Orfelin: Plač Serbiji (pesma, Venecija, 1762–1763), Setovanije naučenoga mladago čelovjeka (pesma, Venecija, 1764).

Јovan Rajić: Slovo o grešnom čelovjeku (Venecnja, 1764), Katihizis mali (Beč, 1776), Boj zmaja sa orlovi (stihovi, Beč, 1791), Svjaščenaja istorija radi maloletne dečice (Beč, 1793), Sobranije (Beč, 1793).

Vasilije Damjanović: Novaja serpskaja aritmetika (Venecija, 1767).

Emanuil Јanković: Tergovci (Lajpcig, 1787), Fizičeskoje sočinjenije (Lajpcig, 1787), Blagodarni sin (Lajpcig, 1789), Zao otac i nevaljao sin (Beč, 1789).

Avram Mrazović: Poučiteljni magazin za decu (Beč, 1787).

Јovan Muškatirović: Pričte ili po prostomu poslovice (Beč, 1787), Kratkaja razmišljenija (Budim, 1805).

Anonim: Nastavljenije za sejatelje duvana (Beč, 1790).

Mihailo Maksimović: Mali bukvar za veliku decu (Beč, 1792);

Stefan Rajić: Slovo na toržestveni prazdnik Narodnje osečke škole (Beč, 1792), Satir ili divji čovek (Beč, 1793, prevod „na prostoserpski jezik", istoimenog dela M. A. Relkovića), Vertogradić ili prostoserpska baščica (Beč, 1800).

Nikola Stamatović: Čistoje ogledalce (pesma, Beč, 1793), Pesn pohvalnaja (Beč, 1793).

Pavle Markov Stojadinović: Srpski nemecki razgovori (Beč, 1793).

Vikentije Rakić: Pesn istoričeskaja o žitiji svjatago i pravednago Aleksija, čelovjeka božja (Beč, 1798), Žertva Avramova (pesma, Budim, 1799), Cvet dobrodetelji (Budim, 1800); Žitije svjatago i pravednago Јosifa prekrasnago (pesma, Venecija, 1804, 7–43; Katihizis, 45–62; Istorija o razoreniji poslednjem svjatago grada Јerusalima, stihovi, 1–65; Istorija vtoraja o plenjeniji slavnago carja grada, stihovi, 74–108), Čudesa presvjatija bogorodici (Budim, 1808), Propovedi (Venecnja, 1809).

Sava Tekelija: Načertanije osnovanija za obučenije serpske dece (Budim, 1798), Rimljani u Španiji (Budim, 1805).

Nikola Lazarević: Život ... Robinsona Kruse ot Јorka (Budim, 1799).

Stevan Stratimirović: Ljubosava i Radovan (pesma, Budim, 1800).

Anonim: Pridatak k ručnoj knjigi za selskaja učilšča (Beč, 1787).

Gavrilo Kovačević: Pesn o slučajnom vozmuščeniji v Serbiji (Budim, 1804), Stihi o povedeniji i namereniji serpskago velikago knjaza Lazarja protiv turskago opolčenija (Budim, 1805), Proletije ili letorasl čelovječeskago veka (Budim, 1809).

Gavrilo Hranislav: Povarnaja knjiga (Budim, 1804).

Јoakim Vujić: Ljubovnaja zavist črez jedne cipele (Budim, 1805).

Mihail Bojadži: Umnaja nastavljenija (Budim, 1809).

Јovan Došenović: Liričeskaja penija (Budim, 1809).

Pavle Solarić: Miroljubac indijski (Venecija, 1809), O samosti (Venecnja, 1809)

i dr. [Naravno, bilo bi sasvim nenaučno i metodološki pogrešno ako bi se na osnovu naslova pojedinih navedenih dela zaključivalo o tipu jezika kojim su ona pisana. Dobro je poznato da su u predvukovskoj eposi naslovi pojedinih dela, posvete, predgovori i prve rečenice u tim tekstovima najčešće pisani jezikom koji nije narodni, za razliku od same sadržine dela gde je dolazio do izražaja piščev narodni jezik (up. i kod mene: Stanje i problemi književnog jezika kod vojvođanskih Srba u predvukovskoj eposi, 232).]

Јasno je da se ne može govoriti o stoprocentno čistom narodnom jeziku, o takvom jeziku u kojem nema nijedne npr. ruskoslovenske crte. Sva ova dela na narodnom jeziku imaju i poneku „nenarodnu" osobinu. Međutim, procenat prisustva crta narodnog jezika u tim delima jeste takav da te osobine čine osnovni tip jezika kojim je odgovarajuće delo pisano. Uporedi npr. u Trgovcima E. Јankovića zastupljenost narodnog jezika sa 80% dok 7% (6,67%) otpada na ruskoslovenski jezik a 13% na crte koje se javljaju u duhu i jednog i drugog pomenutog jezika (up. A. Mladenović, Odnos između domaćih i ruskoslovenskih elemenata u književnom jeziku kod Srba pre njegove vukovske standardizacije, 49).]

_______________________________________________________________________

Jasno je i to da su svi ovi pravoslavni srpski pisci opismenjeni na ruskoslovenskom tj. slavenoserbskom pa je kod njih prisutna tendencija skretanja sa narodnih na elemente jezika kojim su opismenjivani.

U spomenicima izvornog srpskog jezika pomogli su nesrbi koji su zapisivali jezik od naroda onako kako su ga čuli. Pre Vuka i njegovog zapisivanja čistog narodnog srpskog jezika, izdvajam:

- Ruđera di Pacijencu (Orao vija se nad Smederevom 1497),

- Petra Hektorovića (Ribanje i ribarsko pregovaranje - srpski način, 1568) i

- Alberta Fortisa (Hasanaginica, 1774).

Takođe, trebalo bi u Dubrovačkom arhivu evidentirati neumetničke tekstove (npr. sudske) koji citiraju srpski jezik. Biće toga ohoho.

12345

Mrkalj · 27.10.2025. u 00:05

Mrkalj:
MONITIO AD PRODROMUM.

Vade per immensas circum, mi Prodrome, Terras:
Illyricum vasto qua patet Orbe solum.
Hinc iuxta, Italiam claudentes, iveris Alpes:
Noricum utrumque, penes Rhaetiam utramque, vide.
Natales fontes lustrato binominis Istri:
Quaque nigrum rapidis in mare fertur aquis.
Adriaco cunctas lustrabis ab aequore terras.
Pontoque, ac gelido Regna reducta freto.
Has, ad quos deceat, tabulas perferto decenter:
Vise Urbes, Arces, Nobiliumque domos.
Sedulo ubique mone; nobis sua stemmata mittant:
Ut reliquum citius perficiatur opus.
Oppida, quidquid habent memorabile, et arma sigilli,
Huc mihi cumprimis suppeditanda, roga.
Hoc opus, ingenti cura, aere, labore paratum,
Grato oculo Mundus cuncta per aeva leget.
Vade bonis avibus, dignos reverenter habendo:
Indignique odium non metuendo. Vale.

orbem pace donat Caesar;
crescent modo Regna.

Ovo što si citirao je posvetni i uvodni deo knjige Croatia rediviva (Zagreb, 1700) koju je napisao Pavao Ritter Vitezović (Paulus Ritter), jedan od ključnih figura ranonovovekovne hrvatske istoriografije i ideologije. Tekst je napisan na klasičnom latinskom i ima nekoliko slojeva značenja — ceremonijalni, politički i ideološki. Evo objašnjenja po delovima:

Naslov i osnovni okvir

CROATIA REDIVIVA
→ „Preporođena Hrvatska” ili „Hrvatska ponovo oživljena”.
Naslov sugeriše ideju obnove nekadašnje slave Hrvatske, u duhu baroknog patriotizma i panslavenskog univerzalizma koji je Vitezović negovao.

REGNANTE LEOPOLDO MAGNO CAESARE
→ „Za vladavine velikog cara Leopolda.”
Odnosi se na cara Leopolda I Habsburškog (vladao 1658–1705), pod čijom je vlašću bila i Hrvatska kao deo Habsburške Monarhije.

DEDUCTA AB EQUITE PAULO RITTER. ZAGRABIAE, 1700.
→ „Sastavljena od viteza Pavla Rittera. U Zagrebu, 1700.”
Označava autora i mesto/ godinu štampanja. „Eques” (vitez) ukazuje na njegovu plemićku titulu.

Posveta vladarima

DIVO LEOPOLDO MAGNO ... IOSEPHO PORPHIROGENITO ... REGIBUS ... APOSTOLICIS ...
Ovaj deo je tipično barokno laskav — posveta caru Leopoldu I i njegovom sinu Josipu I, koji su predstavljeni kao „porfirogeniti” (tj. „rođeni u purpuru” – izraz koji dolazi iz vizantijske tradicije careva).

Posveta nabraja sve njihove titule:

carevi Rimljana,
kraljevi Nemačke, Ugarske, Češke i cele Hrvatske,
apostolski i slavni vladari,
nadvojvode Austrije.

Ovaj deo je politička deklaracija vernosti Habsburgovcima, što je tipično za epohu u kojoj su lokalni intelektualci legitimisali svoje narodne identitete kroz odanost centralnom monarhu.

Uvodni opis dela

Regibus ac Dominis suis naturalibus... hasce a Prodromo tabellas...

Ovaj deo kaže, u slobodnom prevodu:

„Svojim prirodnim, milostivim, uzvišenim, hrabrim i srećnim kraljevima i gospodarima, ove male tablice (tj. ovaj mali uvod), pisan užurbanim, ali ne nepažljivim perom, posvećuje i predaje, ne bez truda, njihov pobožni vazal, vitez Pavao Ritter.”

Zatim sledi opis sadržaja knjige:
govori o bogovima, svecima, oružju, ratovima, zakonima, kraljevstvima, krunama, metropolijama, rekama, Alpima, gradovima, bogatstvu i nesrećama zemlje Hrvatske — sve „od Boga Velikoga dato”.

Dakle, Croatia rediviva je zamišljena kao enciklopedijski spis o Hrvatskoj i njenim znamenitostima, ali s ideološkom porukom o jedinstvu svih južnoslovenskih zemalja pod imenom „Croatia”.

MONITIO AD PRODROMUM (Upozorenje Prodromu)

Ovo je zapravo poetski prolog — klasični latinski heksametar u kojem autor personifikuje svoj rad (Prodromus, tj. „pretputnik” ili „prethodnik”) i šalje ga da obiđe sve zemlje koje čine njegovu zamišljenu Hrvatsku.

U slobodnijem prevodu:

„Idi, moj Prodrome, oko beskrajnih zemalja,
gde se Ilirik pruža široko u svetu.
Odatle pođi, do Italije stižući, pređi Alpe;
pogledaj Norik i Raetiju, obiđi izvore dvonimnog Istra (Dunava),
i gde se njegove crne vode u more ruše.
Istraži sve zemlje uz Jadransko more
i kraljevstva što su od hladnog mora odvojena.
Odnesi prikladno ove tablice onima kojima priliče,
poseti gradove, tvrđave i kuće plemića.
Gde god dođeš, upozori ih da nam pošalju svoje grbove,
kako bi se ostatak dela što pre dovršio.
Šta god gradovi imaju znamenito — neka pošalju.
Ovaj rad, uz veliku brigu, trošak i trud pripremljen,
čitav će svet s radošću gledati kroz sva vremena.
Idi pod dobrim znacima, s poštovanjem prema dostojnima,
a bez straha od mržnje nedostojnih. Zbogom.”

Završna rečenica

orbem pace donat Caesar; crescent modo Regna.
→ „Car daruje svetu mir; samo neka kraljevstva rastu.”
To je barokni epilog lojalnosti i univerzalnog mira pod carem, u skladu s habsburškom ideologijom.

Značenje dela

Croatia rediviva nije samo geografsko ili istorijsko delo — to je ideološki manifest.
Ritter Vitezović pokušava da:

opravda političko i kulturno jedinstvo „Ilirika” (tj. južnoslovenskih zemalja) pod imenom „Croatia”;
prikaže Hrvate kao najstariji i vodeći narod tog prostora;
izrazi odanost Habsburgovcima, čime Hrvatska stiče legitimitet u okviru Monarhije.

Mrkalj · 27.10.2025. u 00:09

Mrkalj:
Illic bellaci confisus gente Curetum,

Quos alit Adriaco tellus circumflua ponto. Dicebantur vero Curetes, quasi Currentes: quia per montes et sylvas oberrantes, agrestem vitam ducebant: ex asperitate quidem Patriae naturam trahentes armorum asperitatibus, invasionibus, praedationibus, ferino more gaudebant: bellaces valde et quasi pro nihilo ducentes se morti exponere, nudos se plerumque hostilibus armis obiciunt. Hi apud plures Poetarum de quadam ridicula opinione notantur: etenim quando Luna Ecclipsim patitur, putantes eam a spiritibus corrodi, et consumi, omnia aeramenta domorum pulsant, quasi per strepitum daemonibus credunt Lunae succurrere laboranti. unde Virgilius:

Pulsantes aera Curetes. Permixti ergo populi isti, et facti sunt gens una, vita, moribusque consimiles, unius loquelae. At quia Curetes Insulani sunt, Curictae (quae vulgo Kurk) Liburniae adiacentis Insulae habitatores, a qua toti Croatiae continenti nasci potuisse nomen vix est possibile. quamquam et proxima illi Arbensis, Scylaci Cariandensi Catarabatis dicta, quam eiusdem Scylacis Interpres Holsteinus Arbatin vocat, ac altera Cratia prope Pharum, omnes Crovatiae regno adiacentes, in huius nomen quod conferant coniectari liceat; cum autem Croatiam montuosam esse regionem, et Dalmatiae a septentrione adiacere, dicat idem Archidiaconus, Chroatosque alias et Corybantes fuisse dictos asserat: verius a Corbavia provincia, Liburniae veteris Croatiaeque modernae media atque altissima regione, olim Corybantia dicta, Crovatorum nomen observatum esse censendum affirmo, Cui quoque regioni tum Curicta sive Curetia, et Catarabatis, cum etiam Cratia, exiguo freto, a Continenti separatae, proxime adiacent, imo prospectui quodammodo subiciuntur; earumque, et nimirum Curetum, vicinitas cum Poëtae relatione convenit, qui ait:

Hoc Curetes habent, hoc Corybantes opus. imo et ipsi Curetibus attributi superius mores in ipsa Corbavia et Croatia passim ad nostram usque aetatem observabantur. Et quidem Corybantes exigua litterarum mutatione a Crovatorum nuncupatione differunt, qui se (ut diximus) Hrvatos, alii et Horvatos appellant, a Graecis Chrobati, a Germanis Korbati, a Latinis Croatae, Crovates et Chrobates dicti.

„Prodromus in Croatiam redivivam” (1700)

Ime Hrvatske (Croatiae nomen), koje noviji pisci smatraju novijim, zapravo je starije: a kraljevstvo se nekada opisivalo sa širim granicama.
Neki je pišu Chrovaita, Chrovatia, Horvatia ili Hrvati(a) [latinizovani oblici].

Ime, kaže Antonius Bonfinius, potiče od Corvina Messale [aluzija na Marka Valerija Mesalu Korvina, rimskog istoričara; verovatno pogrešna atribucija],
a Foris [verovatno misli na Franju Forisa, bugarskog vojvodu iz legendi] tvrdi da je nastalo od imena bugarskog vojvode Curati, što je pogrešno.

Franciscus Glavinitius izvodi ime Harvatia od reke Harvatska;
ali, pošto je to ime pridevsko, verujem da je reka dobila ime po narodu, a ne obrnuto.
Međutim, gde ta reka teče — ne znamo; osim ako nije mali potok Harvatska, kod zamka istog imena u županiji Varaždinskoj, nekada Zagorskoj, u posedu grofova Ratkajana, koji izvire tamo i uliva se u Krapinu.

Caspar Peucer kaže (u 4. knjizi Carionove hronike) da su Hrvati, kao Heneti [tj. Veneti], napustivši zapad, malo po malo dopirali sve do kraljevskog grada [tj. do glavnog grada Ilirika], pustošeći,
i da su na kraju zauzeli naselja u onom delu Ilirika i Panonije koji se nekada zvao Liburnija, a sada se zove Hrvatska.

Još jasnije o tome govori car Konstantin Porfirogenit (De administrando imperio, poglavlje 30),
koji pominje Sarmate Belochrobate, tj. bele ili velike, ili one koji poseduju mnogo zemlje,
i opisuje kako je iz njih potekla jedna porodica — petorica braće: Kluka, Lobel, Kosenc, Muhlon i Hrobat, i dve sestre: Tuga i Buga,
koji su, pod vođstvom svog oca Porge, došli u Dalmaciju;
gde su zatekli Avare, i pošto su nekoliko godina ratovali, Hrvati su pobedili Avare,
neke su ubili, a druge primorali da im se pokore; i od tada je zemlja, zauzeta od Hrvata, dobila ime Hrvatska (Chrobatia).

Jovan Lucius [Ivan Lučić, „otac hrvatske istoriografije”] primećuje (De regno Dalmatiae et Croatiae, I, 11)
da Grci pišu „Chrobatos”, što znači isto što i Slovenski Hrvati;
i da su Grci, po običaju, da bi izbegli oštrinu izgovora, umetnuli slovo o,
dok se njihovo b izgovara kao naše v, pa tako oblik Hrovati odgovara slovenskom Hrvati.

Isto tako, kaže Lucius, „beli Hrvati” (Albi Chrobati) izvedeni su od beli (tj. „albi”), a „veliki” od veli,
jer beli na slovenskom znači albi (beli), a veli znači veliki.
To, uostalom, i sam car Konstantin lepo objašnjava, kada (poglavlje 31, na kraju) dodaje:

„Velika Hrvatska, koja se takođe zvala i Bela.”
I (poglavlje 32) kaže:
„Velika Hrvatska, nekrštena, nazvana je takođe i Bela.”

Dakle, „veliki Hrvati” ili „velika Hrvatska” treba da se razume kao Sarmatija, veoma prostrana zemlja;
jer Grci su, prevodeći slovensku reč „veli”, tako razumeli da Hrvati Sarmati poseduju mnoge zemlje.
Zato (u pogl. 30) car kaže:

„Hrvati su tada živeli preko Bagibarija, gde su sada Belohrvati.”

Reč Bagibaria je slovenska, izopačena u grčkom jeziku; znači Babje gore, tj. planine Baba, koje nazivamo Karpati.

Možda su, dakle, ti isti Hrvati bili i Heruli (Hrli), takođe slovenski narod,
koji je u vreme cara Anastasija [vladao 491–518] naseljavao obalu Dunava,
i zatim zauzeo Liburniju i Dalmaciju, dugo uznemiravajući Rimljane u Panoniji;
jer se ovi Heruli ili Hrvati vremenski poklapaju sa Gotima i Slavenima o kojima govori Diokleatski prezviter [tj. tzv. „Ljetopis popa Dukljanina”].

I zaista, reč Verli / Herli znači isto što i na latinskom egregii (izvrsni, znameniti);
a i Vidomar (Vidomir), drugi kralj Verla, vladao je u istim krajevima na granici Dalmacije,
i, kako se tvrdi, učinio svetog Maksima i četrdeset hrišćana mučenicima;
a Svevlad, treći njihov kralj, koji je pomagao Narsesu protiv Gota, bio je poznat po herojskim delima,
kako beleže Prokopije Kesarijski (u 2. knjizi „Gotskog rata”) i Mauro Orbini („Il Regno de gli Slavi”, str. 127).

Iako, priznajem, i Krobizi, koje pominju Herodot (knj. 4), Skimnus (knj. 7), Strabon (knj. 5) i Ptolemej (pog. 9),
a koji su živeli ovamo od Dunava (citra Istrum),
nisu bez osnova mogli biti isti oni koje danas zovemo Hrvatima;
jer, kako kaže Lucius (De Regno Dalmatiae et Croatiae, I, 11*),
nije nemoguće da su Sloveni, pod drugim imenima, od davnina živeli i s ove strane Dunava, kao i s one.

Starije ime Hrvata nalazi se kod Tome Arhiđakona Splitskog,
koji je rođen 1200. godine i živeo 68 godina;
gde (poglavlja 2 i 7) opisuje zarobljavanje i razaranje Salone, kraljice ilirskih gradova,
koje je učinio Totila, vojvoda Gota, i kaže:

„Došli su iz delova Poljske, koje su zvali Lingoni, sa Totilom, sedam ili osam plemićkih plemena.
Ovi, videvši zemlju Hrvatsku pogodnu za naseljavanje, jer je u njoj malo kolonista ostalo,
zatražiše i dobiše je od svog vojvode.
Hrvatska je planinska zemlja, sa severa se naslanja na Dalmaciju.
Ova se zemlja nekada zvala Curetia, a narod koji se sada zove Hrvati, zvao se Kureti ili Koribanti.
Otuda i stih Lucana:

„Tamo se, uzdajući se u ratnički rod Kureta,
koje hrani zemlja što je zapljuskuje jadranskim morem.”

Nazivali su se, kaže, Kureti, gotovo kao Curr-entes („oni koji trče”),
jer su lutali po planinama i šumama, vodeći divlji život;
od grubosti domovine nasledili su ratničku narav, voleli najezde, pljačku i borbu,
i često su se goli izlagali oružju neprijatelja.
Bili su veoma ratoborni, i živeli su ne mareći za smrt.

O njima se kod mnogih pesnika nalazi i jedna smešna verovanja:
kad bi Mesec bio u pomračenju, oni su mislili da ga duhovi nagrizaju i jedu,
pa bi udarali u sve metalne predmete u kućama,
verujući da će bukom pomoći Mesečevom izbavljenju;
otuda i stih kod Vergilija:

„Pulsantes aera Curetes” — „Kureti udaraju u metal.”

Dakle, ovaj narod, pomešan s drugima, postao je jedan narod,
sličan po životu, običajima i jeziku.

A pošto su Kureti bili ostrvljani, stanovnici ostrva Curicta (danas Krk) u Liburnijskom arhipelagu,
odakle bi se moglo izvoditi ime cele kopnene Hrvatske — to je teško zamisliti.
Ipak, susjedna ostrva Arba (Rab), zatim Scylacova Cariandensis Catarabatis [teško čitljivo ime; možda greška u prepisu; odnosi se na Kvarnerska ostrva] i drugo Cratia blizu Phara (Hvara),
sva susjedna hrvatskom kraljevstvu, mogu poslužiti za poređenje [tj. kao etimološki tragovi].

A pošto Arhiđakon kaže da je Hrvatska planinska zemlja, koja se sa severa naslanja na Dalmaciju,
i da su Hrvati ranije zvali Kureti ili Koribanti,
verujem da ime Hrvata potiče od oblasti Korbavije,
srednjeg i najvišeg dela stare Liburnije i današnje Hrvatske,
koja se nekada zvala Korybantia.

U toj oblasti se, dakle, nalaze i ostrva Curicta (Krk) i Catarabatis,
kao i ono Cratia, razdvojena od kopna uskim moreuzom,
koja se vide „gotovo pred očima” sa kopna;
njihova blizina i naravi njihovih stanovnika slažu se s opisom pesnika koji kaže:

„Ovo je delo Kureta, ovo je delo Koribanata.”

Štaviše, navike koje su pripisivane Kuretima,
očuvane su u samoj Korbaviji i Hrvatskoj sve do naših vremena.

I zaista, Korybantes se razlikuju od Crovati samo malom izmenom slova;
a oni sebe, kao što smo rekli, zovu Hrvati, neki i Horvati;
Grci ih zovu Chrobati, Nemci Korbati, a Latini Croatae, Crovates, Chrobates.

Napomena o stilu i značenju

Ovo poglavlje je istorijsko-lingvistički traktat napisan u duhu barokne filologije, u kojoj se mit, etimologija i istorija mešaju.
Vitezović ovde pokušava da:

pokaže da Hrvatska ima drevno, „antičko” poreklo,
poveže Hrvate sa Kuretima i Koribantima (mitološkim ratnicima sa Krita i Jadrana),
osnaži ideju o kontinuitetu hrvatskog naroda od Ilirika i Liburnije do savremenosti.

Mrkalj · 27.10.2025. u 00:23

PREVOD NA SRPSKI

Granice Kraljevstva Hrvata različiti autori određuju na različite načine.
Grci (tj. vizantijski pisci) postavljaju istočnu granicu na reku Cetinu, a zapadnu na reku Arsu (Rašu). Od njih, Konstantin Porfirogenit u 30. poglavlju svoje knjige De administrando imperio zapisao je sledeće:

„Od reke Cetine počinje Hrvatska i proteže se do mora sve do granica Istre, tj. do grada Albona, a prema planinama se pruža donekle i iznad teme Istre, dodirujući oblast Tzentina i Hlebna, koja pripada Srbiji.“

Na to Ivan Lucić (u De regno Dalmatiae et Croatiae, knjiga I, pogl. 13) dodaje:
pošto se Hlebno nalazi iznad Cetine (tj. prema severu), on zato zaključuje da Porfirogenit piše „versus Zentinam regionem attingit“ (doseže do oblasti Cetine) da bi se razumelo da je reka Cetina predstavljala istočnu granicu Hrvatske na moru, a Hlebno (Livno) da je bilo uključeno u unutrašnju Hrvatsku.

Porfirogenit još kaže da „od Dubrovnika počinje kneževina Zahumlja i pruža se do reke Orontije (Neretve)“, te da je „obalni pojas naseljen paganima (tj. nekrštenim Hrvatima), a planinska područja severno od njih naseljavaju Hrvati, tj. kršteni, koji graniče sa Srbijom.“

Grke slede i latinski pisci, koji zajednički određuju zapadnu granicu Hrvatske na reci Arsiji (Raši) (Plinije, Lukane, Petrus Coppus, Maginus itd.), kao na drugu (kasniju) granicu Liburnije, i tvrde da je grad Albona (Labin) bio na hrvatskom tlu — što potvrđuje Ivan Lucić (knj. VI, pogl. 3).
Prethodna (ranija) granica, kaže Fuscus Palladius (De situ orae Illyrici), bila je na reci Formion (v. područje Krke), a još starija se prostirala do Timava i Alpa, što će Vitezović dokazati u poglavlju o Liburniji.

Najstariji domaći pisac, Toma Arhiđakon Splitski, u 13. poglavlju svojeg dela navodi ove granice Kraljevstva Hrvatske:

„Sa istoka Delmija (Delminium), gde je grad Delmis sa crkvom koju je posvetio blaženi German, biskup kapuanski, kao što je zapisano u njoj.
Sa zapada Koruška, do mora sve do grada Stridon, koji je sada granica Dalmacije i Istre.
Sa severa obala Dunava do mora Dalmatinskog, sa celom Markom (Maroniom) i kneževinom Hlumskom.“

Ivan Lucić pravilno zapaža da se Kraljevstvo Hrvata protezalo sve do obala Dunava još 838. godine, što je isto potvrdio i Porfirogenit kada opisuje susedne narode Turcima (tj. tadašnjim Mađarima):

„Na istoku su Bugari, odvojeni rekom Istrom (Dunavom), na severu Poljaci (Patzi), na zapadu Franci (Nemci), a na jugu Hrvati.“

I dodaje:

„Od Hrvata, koji su došli u Dalmaciju, jedan se deo odvojio i nastanio u Iliriku i Panoniji.“

Panonija je, dakle, u starini nosila ime Hrvatska.
Annales Fuldenses (884) i Lucić beleže da je Branislav (Branslavon) bio vojvoda one hrvatske oblasti između Save i Drave.
Porfirogenit i Kedren potvrđuju da su Hrvati zauzeli oblast reke Save, a onaj deo Panonije koji je bio naseljen Slavenima naziva se Slavonija, tj. „zemlja Slovena, odnosno Hrvata“.

Gornji deo Panonije, dodaju Aeneas Sylvius (budući papa Pije II) i Stephanus Broderich, smatrao se delom Slavonije ili Hrvatske.
Aventin (u Annales Boiorum) potvrđuje da su Slaveni u doba cara Justinijana I (6. vek) prešli Dunav i osvojili Dalmaciju, Liburniju, Panoniju i deo Norika, koji se još zove Slavonija.
Čak su i Turci, dok su vladali delom današnje Ugarske, nazivali prekodunavske oblasti „Croatica“, a narod u njima Croatini (Hrvatjani).

LATINSKI TEKST (II DEO)

(od „Sed et trans Danubium amplissimis terminis…“ do kraja)

PREVOD NA SRPSKI

Ali i severno od Dunava prostiralo se nekada prostrano kraljevstvo Hrvata, što pokazuje i Porfirogenit, koji u 31. poglavlju piše:

„Hrvati koji žive u delovima Dalmacije potiču od Belih Hrvata, nekrštenih, koji žive preko Turske (tj. Mađarske) blizu Francuske, i graniče sa nekrštenim Slovenima, Srbima, koje nazivaju Hrvatima na slovenskom jeziku — što znači: oni koji poseduju mnogo zemlje.“

I dalje (cap. 30):

„Ostali Hrvati žive prema Francuskoj i zovu se danas Belohrvati (Beli Hrvati), koji imaju svoga kneza; potčinjeni su velikom kralju Francuske (tj. Otonu Velikom), koji je ujedno kralj Saksonije; nekršteni su, ali su s Turcima (Mađarima) u srodstvu i prijateljstvu.“

TUMAČENJE I ISTORIJSKI KONTEKST

Ovaj deo Vitezović koristi da izgradi koncept “Velike Hrvatske” — u duhu baroknog patriotizma — tvrdeći da su:

Granice Hrvatske u ranom srednjem veku sezale od Istre do Dunava, i od mora do Panonije, uključujući Slavoniju, Korbaviju, pa čak i delove današnje Austrije.
Da su Panonija i Slavonija bile isto što i Hrvatska, jer su ih naseljavali isti Sloveni (Croatini, Hrvati).
Da su „Beli Hrvati“ (Chrobati Albi) bili severna, praotadžbinska grana koja se kasnije podelila i dala narode Čeha, Poljaka i Rusa.
Time on povezuje porfirogenitsku etnogenezu sa baroknim konceptom jedinstva slovenskih naroda pod imenom Hrvatska.

PREVOD NA SRPSKI

Na to Ivan Lucić dodaje da je:

„Celokupno područje između Alpa i Dunava, koje danas obuhvataju Koruška, Kranjska, Štajerska i deo Istre, u starini pripadalo Kraljevstvu Hrvata.“

Naime, piše on,
„naziv Hrvatska prostirao se sve do Alpa“, a svedočanstvo o tome pruža Paulus Diaconus (Historia Langobardorum, knj. 4, pogl. 37), gde kaže:

„Panonija je bila između reke Dunava i Alpa, a u njoj je nekada živelo pleme Hrvata (Croatorum gens).“

Odavde Aeneas Sylvius Piccolomini (budući papa Pije II) u Historia Bohemica zaključuje da:

„Česi, Poljaci i Rusi vode poreklo od istog plemena Hrvata.“

Naime, kako kaže:

„Kada su se Hrvati raširili po Panoniji, deo ih se pomerio na sever, gde su kasnije poznati kao Česi i Poljaci, a još severnije njihova rodbina kao Rusi.“

Na to Sabellicus u Enneades dodaje da su Slaveni potomci Panonaca, koji su opet bili „ilirski Hrvati“.
Iz toga Vitezović izvodi zaključak:

„Dakle, cela Ilirija — a to znači Dalmacija, Panonija, Norik i deo Alpa — nekada je bila Hrvatska.“

Čak su, kaže, i alpski Sloveni (Carni, Carnioli, Styri) „ostaci Hrvata koji su ostali na severu“, a „njihovo ime se izgubilo samo zbog uticaja germanskih suseda“.

POETSKI DEO (Vitezovićevi stihovi)

Ex Croatis ortus gens triplex cognata manebat,
Czechus, Lechus, Russus — tria nomina, sed genus unum.
Hunc sibi prae reliquis fratres venerantur et orant,
Illyrici populi, Croatae, Slavi, Dalmatae, Rasi.

PREVOD PESME

Iz Hrvata potekla su tri bratska naroda,
Češki, Leški (Poljski) i Ruski — tri imena, ali jedno pleme.
Njega (tj. Hrvata) iznad svih ostalih braće poštuju i slave
narodi ilirski: Hrvati, Sloveni, Dalmatinci i Rašani (Srbi).

TUMAČENJE I ISTORIJSKI KONTEKST

Ovaj odeljak je vrhunac Vitezovićeve ideologije „Croatia rediviva“.
Njegova teza glasi:

Svi Sloveni potiču od Hrvata, koji su bili staro ilirsko-panonsko pleme.

Ta ideja je utemeljena na sledećim tezama:

Antička Panonija = Hrvatska
→ „Panonci su Hrvati“, kako to „dokazuje“ citiranjem Pavla Đakona (iako on uopšte ne spominje Hrvate u tom kontekstu — Vitezović to ubacuje interpretativno).
Svi Sloveni su hrvatskog porekla
→ Aeneas Sylvius i Lucić (kroz humanističke parafraze Porfirogenita) navodno dokazuju da su Česi, Poljaci i Rusi potomci „Belih Hrvata“.
Geografsko širenje hrvatskog imena
→ Prema Luciću i Vitezoviću, „Croatia“ se prostirala:
- na zapadu do Istre i Alpa,
- na severu do Dunava i Češke,
- na istoku do Raške (Srbije),
- a na jugu do Jadrana.
Simbolička teza o „Ilirskom jedinstvu“
→ Hrvati su „nositelji“ imena za sve južne Slovene; otuda stihovi gde Rašani (Rasi) i Dalmatae odaju poštovanje „prvorođenom bratu“ – Hrvatu.

ISTORIJSKA NAPOMENA

Ovaj koncept nije puko ulepšavanje, nego osnova hrvatskog baroknog „ilirizma“, iz kojeg kasnije proizlazi i ideja jugoslovenskog (ilirsko-slavenskog) jedinstva u 19. veku.
Međutim, Vitezović je falsifikovao izvore u humanističkom duhu — menjao značenja, kombinovao imena naroda iz različitih vekova, i stvarao istorijski mit o „Velikoj Hrvatskoj od Baltika do Jadrana“.

Njegova teza da su Rašani (Srbi) samo južna grana „Ilirskih Hrvata“ postaje kasnije model za šematizovanje „trojednog naroda“ (Horvati – Slovinci – Dalmatinci).

Mrkalj · 27.10.2025. u 00:43

Mrkalj:
Termini porro Croatorum Regni a diversis authoribus diversimode statuuntur. Graeci Orientalem Cetinae, Occidentalem Arsiae flumina ponunt. E quibus Porphirogenitus haec scripto reliquit. /Capite 30./ A Zentina fluvio Chrobatia incipit, extenditurque versus mare ad Istriae usque Confinia, sive Albunum Urbem, versus Montana, aliquatenus etiam supra Istriae Thema excurrit, versus Tzentina et Chlebna Serbliae regionem attingit. Subnectit Porphirogenito Lucius /Operis citati libro 1. capite 13./ At quia Chlebna ultra Zentinam (sive, ut hodie Cetinam) est; ideo subdit, versus Zentinam regionem attingit: ut cognoscatur flumen Cetinae in maritima parte Orientalem terminum Croatiae fuisse: in interiori vero Chlebnam quoque in Croatia inclusam; adducta altera eiusdem Imperatoris sententia, qua asserit, quod a Ragusio Zachlumorum Principatus initium habet, et ad Orontium flumen tendit, oraque Maritima Paganis, (id est Croatis non baptizatis) Montana, quae ad septentrionem Chrobatis, id est baptizatis quae infronte Serbliae contermina est. Graecos sequuntur Latini; communiterque Occidentalem Croatiae terminum ad Arsiam fluvium /Plinius libro 3. capite 13, Lucanus Annaeus libro 2. capite 1, Petrus Coppus, Maginus etc./ extendunt, uti ad secundum, sive posteriorem Liburniae terminum, et Albonam in Croatico solo esse affirmat Ioannes Lucius /Operis citati libro 6. capite 3./; priorem quippe ad Formionem amnem fuisse memorat Fuscus Palladius /De Situ orae Illyrici libro 1./, antiquitus ad Timavum et Alpes usque extensum fuisse in tractatu sequenti de Liburnia, docebimus; Patriorum scriptorum, omnium merito antiquissimus Thomas Spalatensis Archidiaconus /Capite 13./ haec Regni Croatiae adscribit fuisse Confinia, Ab Oriente Delmia, ubi Civitas Delmis, in qua est quaedam Ecclesia, quam Beatus Germanus Capuanus Episcopus consecravit, sicut scriptum reperitur in ea. Ab Occidente Carinthia, versus mare usque ad oppidum Stridonis, quod nunc est confinium Dalmatiae, et Istriae, ab Aquilone vero ripa Danubii usque ad mare Dalmaticum, cum tota Maronia et Chulmiae Ducatu. Et rite Croatorum Regnum usque ad ripas Danubii xtensum fuisse adhuc anno Christi 838. observavit Ioannes Lucius /Operis citati libro 2. capite 2.et 8./ idemque a saepefato Imperatore Porphirogenito fideli memoriae traditum est; qui Turcis (nunc Ungaris) confines describens /Capite 30./ ait: Ad Orientem Bulgari, separante eos Istro, qui et Danubius ad septentrionem Patzi (hodie Poloni) ad Occidentem Franci (Germani) ad Meridiem Chrobati. A Chrobatis namque (ut idem prosequitur) qui in Dalmatiam venerunt, pars secessit et Illyricum tenuit, atque Pannoniam. Pannonia quoque Croatiae olim nomine tenebatur; Branslavonem quippe eius partis Regni Croatorum fuisse Ducem, quae inter Savum et Dravum sita est, Annales Francorum Fuldenses referunt /Anno 884./ et Ioannes Lucius /Operis citati libro 2. capite 2./. Croatos quoque fuisse qui Saviam occuparunt ex Porphirogenito et Cedreno constare, idem /Ibi libro 12./ asserit. Et alibi /Libro 1. capite 15./ Savia et ager Sirmiensis a Slavis Croatis occupata, Slavonia vocatur. Superiorem item Pannoniae partem Aeneas Sylvius, qui deinde Pius Pontifex et Stephanus Broderich Slavoniae sive Croatiae accensent. Aventinus praeterea /Libro 1./ fidem facit; quod Slavi traiecto Danubio Iustiniani I. Imperatoris tempore, occuparunt Dalmatiam, Liburniam, Pannoniam et partem Norici, quae etiamnum Slavonia dicitur. Nam et Turcae nuper dum in modernae Ungariae possessu fuissent, cis Danubianam Croatensem sive Croaticam, et populos Croatinos (Hrvatjani) appellabant. Sed et trans Danubium amplissimis terminis Croatorum Regnum extendebatur, ut ex superius narratis Porphirogeniti verbis constat, qui ulterius /Capite 31./ scribit; Chrobati, qui Dalmatiae partes incolunt, a Chrobatis Albis Baptisimo expertibus, originem ducunt, qui ultra Turciam prope Franciam, habitant, et Sclavis contermini sunt non baptizatis, Serblis, qui Chrobati dicuntur, lingua Sclavorum, id est terram multam possidentes. Et /Capite 30./ Caeteri vero Chrobati versus Franciam commorabantur, et appellabantur hodie Belochrobati, sive Chrobati Albi proprio Principi subiecti. Parent autem Othoni magno Regi Franciae, quae et Saxonia, Baptismique expertes, affinitatem cum Turcis, et amicitiam contrahunt.

Granice pak Kraljevstva Croatorum (Hrvata) različiti autori određuju na različite načine. Grci postavljaju istočnu na Cetinu, a zapadnu na reke Arsiae. Od njih Porfirogenit ovo pismeno ostavlja: [pogl. 30.]

Od reke Zentina počinje Chrobatia, i prostire se prema moru do granica Istre, tj. do Albuna (grada), prema planinama se donekle i iznad Istarske teme širi; dotiče Tzentinam i Chlebnam oblast Srbije.
[Komentar: verovatno se misli na reku Cetinu — latinski oblici u rukopisu: Zentina/Tzentina; Chlebna verovatno = Hlebna (Livno) ili slično; vidi napomenu.]

Lucius [dodaje] Porfirogenitu (u delu citiranom, knj. 1, pogl. 13):
»A pošto je Chlebna iznad Zentine (ili, kako danas Cetina), zato dodaje: dotiče region prema Zentini; da se zna da je reka Cetina na morskom delu bila istočna granica Hrvatske; u unutrašnjem delu pak i Chlebna bila u Hrvatsku uključena.«
[Komentar: moguće štamparska varijanta imena reka/plemena — Zentina/Tzentina = Cetina; Chlebna = Hlebna/Livno — ostavljam primećeno.]

Dodata je još jedna Porfirogenitova misao, kojom tvrdi da počinje od Ragusija (Dubrovnika) kneževina Zahumlja i pruža se do reke Orontija; i obale morske (paganima — tj. nekrštenim, što Porfirogenit zove Croatis non baptizatis), planinske oblasti koje su severno od Chrobata, tj. krštenih, koje se sprovode u susedstvu Srbije.

Latini slede Grke; opšti konsenzus im je da zapadnu granicu Hrvatske protegnu do reke Arsiа (Arsa/Raša). (Plinije knj. 3, č. 13; Lukan, knj. 2, č. 1; Petrus Coppus, Maginus i dr.) — te tvrde da je druga, kasnija granica Liburnije; i Albonam (Albona = Labin) u hrvatskom tlu smešta Ioannes Lucius (u delu citiranom knj. 6, č. 3).
Stari pak, pređašnji njen donji tok [ranija granica], bio je, po Fuscusu Palladiusu (De Situ orae Illyrici, knj. 1), na reci Formion; te ćemo u narednom traktatu o Liburniji dokazati da se nekad prostirala čak do Timava i Alpa.

Najstariji od domaćih pisaca, Toma Arhiđakon Splitski (poglavlje 13), pripisuje ovim granicama Kraljevstva Hrvatske sledeće:

Od istoka: Delmia, gde je grad Delmis, u kome postoji jedna crkva koju je posvetio blagi German, biskup kapuanski, kao što se tamo u zapisu nalazi.
Od zapada: Carinthia (Koruška), prema moru sve do grada Stridona, koji je sada granica Dalmacije i Istre.
Od severa: obala Dunava sve do Jadranskog mora, sa čitavom Maronijom i vojvodstvom Hlumskim (Chulmiae Ducatu).

Ivan Lucius (u delu citiranom, knj. 2, pogl. 2 i 8) beleži da je i on zapažao kako je Kraljevstvo Hrvata dosezalo do obala Dunava još u godini Gospodnjoj 838. — isto što i gore navedeni Porfirogenit ostavlja kao predanje. Porfirogenit, opisujući granice prema „Turcima“ (tj. tadašnjim Ugarima / Mađarima) [pogl. 30.], kaže:
»Na istoku su Bugari, a razdvaja ih Istro (tj. Dunav); na severu Patzi (današnji Poljani/Poljaci); na zapadu Franci (Nemci); na jugu Chrobati (Hrvati).«

Jer od Chrobatа (kako dalje nastavlja) koji su došli u Dalmaciju, jedan deo se odvojio i zadržao Ilirik i Pannoniju. Pannonia je nekada takođe bila nazvana Croatia; jer Branslavonem bio je vojvoda one opštine Kraljevstva Croatorum koja leži između Save i Drave — navode to Annales Francorum Fuldenses (god. 884) i Ioannes Lucius (isto delo, knj. 2, pogl. 2).

Takođe iz Porfirogenita i Cedrena proizilazi da su Croati zauzeli i Saviu [Save]; isti autor (u knj. 12) to potvrđuje. I drugde (knj. 1, pogl. 15) kaže se: Savia i ager Sirmiensis a Slavis Croatis occupata, Slavonia vocatur — Save i sirmijumsko polje zauzeti od slovenskih Hrvata nazvani su Slavonija.

Gornji deo Pannoniae, opominje Aeneas Sylvius (koji potom postade papa Pije II) i Stephanus Broderich, naziva se Slavonia ili Croatia. Aventinus (u knj. 1) takođe potvrđuje da su se Sloveni, dok su prelazili Dunav za vremena cara Justinijana I, naselili i osvojili Dalmaciju, Liburniju, Panoniju i deo Norika, koji se i sada naziva Slavonijom.

Naime, i Turci nedavno, dok su držali posed moderne Ugarske, nazivali su prekodanubsku Croatense ili Croaticam, i narode Croatinos (Hrvatjane).

Ali i preko Dunava (trans Danubium), širokih granica, prostiralo se kraljevstvo Croatorum — kako iz nadrečenih Porfirogenitovih reči vidimo — koji dalje (pogl. 31) piše:
»Chrobati, koji naseljavaju delove Dalmacije, vode poreklo od Belih Chrobatа (Albi), koji su iskusili krst (Baptismo experti), koji žive preko Turske blizu Francije, i susedni su nekrštenim Slovenima, Serblima, koje zovu Chrobati — narod koji poseduje mnogo zemlje (terra multam possidentes).«

I (pogl. 30) »Drugi Chrobati borave prema Francuskoj, i danas se zovu Belochrobati ili Chrobati Albi, pod svojim vlastitim knezom poslušni.«
I napominje se da su oni Othoni [Ottoni] veliki kraljevi Francije i Saksonije, neiskusni u krštenju, sklapali srodstvo i prijateljstvo s Turcima.

[KRAJ PREVODA LATINSKOG ODJELJKA — DALJE NIJE LATINSKI TEKST]

[Komentari štamparskih/nejasnih mesta:]

Zentina / Tzentina — verovatno = Cetina; latinski oblici u izvoru očigledno variraju; ostavljam napomenu jer to menja razumevanje geografskog odnosa.
Chlebna — moguće štamparska varijanta za Hlebna (Livno) ili za neko drugo unutrašnje ime; Ioannes Lucius u svojim spisima pominje lokalne topone koji u prenosu bivaju različno napisani.
Albunum / Albona — to jest Albona (Labin), gde je latinski oblik u izvoru skraćen ili drugačije akcentovan.
Gde god tekst koristi imena „Turci“ u starom izvoru, u ovom kontekstu obično znači Ungari (Mađari) — tako koristi i Porfirogenit, pa to zadržavam.

Mrkalj · 27.10.2025. u 00:44

Mrkalj:
His addit Ioannes Lucius /Operis citati libro 1. capite 11./ Slavos Francis in Germania a Septentrione, in Illyrico vero ab Oriente conterminos fuisse. eiusdem rite opinionis est de Slavis Orientalibus, qui Longobardis proximi, Foroiuliensique eorum Ducatui contermini erant, qui nomine Carnuntum sive Carantanorum /Paulus Diaconus/ nuncupati; nunc autem in Carnos, Stirios et Charinthios distincti sunt, quos subditos fuisse Francorum Imperio, Lazius /Migrationibus gentium/ tradit : Et quidem Istriam, hodie Schlavoniam dictam, Aeneas Sylvius /Historiae Europae capite 18./ quod veteres Italiae tradiderunt, redarguit, inquiens; Inconvenienter Italiae iungitur Adriatico sinu disiecta, et in peninsulae modum circundata mari, qua continenti applicatur a tergo. Plinius Istriam adhaerere Liburniae dixit. Ex quo palam fit, Croatinos Liburnorum loco succedere. Et paulo inferius; Istri hodie Schlavi sunt, quamvis maritimae urbes Italico sermone utuntur, utriusque linguae peritiam habentes. Idem de Carnis et Japidibus /Ibi capite 19./ sic ait; Carni inter quos Japides enumerantur, Istros sequuntur. Schlavi tamen, quorum sermo regionem obtinet. In Carinthia, quae regio Carnis applicatur (eodem Pontifice /Capite 20. et Megiser/ teste) quoties novus Princeps rei publicae gubernationem init, in ipsa functione sermone Schlavonico (sunt enim et ipsi Carinthiani Schlaviae) inclamatur. Sed et Lindevitus Pannoniae Saviae Dux, Carnioliam (inquit Schönleben /Annalium Carnioliae parte 3. ab Anno 820. ad 823./) et Carinthiam, pervasit suaeque adiecit ditioni. Quod ipsum Adelmus /Ad Annum 820./ innuit, ubi de tribus, contra Lindevitum Imperatoris exercitibus de Italia in Pannoniam missis, ennarat; quod unus in Alpium Noricarum transitu, hostium manu resistente, prohibebatur; et alter, medius, qui per Carantanos intrabat, in tribus locis hostes sibi resistentes superaverit. Ac post Lindevitum, Carantaniae et Carnioliae Ducem Vratislavum, sive potius Brazlavum, intra Dravum et Savum dominantem, fuisse, refert /Ibi ad Annum 884. et 888. ex Annalibus Fuldensibus/ idem Schönleben. Quemadmodum et hunc Brazlavum, sive Brazlavonem filium aut nepotem fuisse Brinonis, credibile esse, /Ibi pagina 422. et 425./ putat; qui Vindorum sive Slavorum Marcham possidebat: ita ut parti Styriae, Charinthiae et Carnioliae dominaretur. Nam et in Stiria Urbium populi plerumque Teutones Schlavi /Aeneas Sylvius capite 21./ In hac Provincia Adriaticas Illyrici regiones aggrediens Ostrivoj Slavorum Princeps (a quo continua Croatorum Regum series apud Diocleatem, Orbinum, Marulum, et Freschottum legitur) aedificavit oppidum Slovengrad, aliis Sloveni gradetz /Iacobus Luccarus, Annali du Ragusa libro 1./ Germanice Windischgratz, Latine Slavigracium nominatum. Ipsa etiam regionis princeps Urbs vetus nomen a Slavis acceptum, in hodiernum diem florens conservat, Gradatz vel Gradetz et Gradtz, coeteris etiam linguis commune nisi quod recentiores pro Gratio et Gratia, Graecium scribere consueverint. Austriam praeterea Illyricanae Provinciae regionem Ioannes Tomkus Marnjavitius, Episcopus Bosnensis /In praefatione Regiae Sanctitatis Illyricanae Nobilitatis ad Ferdinandum IV. Regem Apostolicum/ rite appellat; quae quamvis Germanicis moribus, sermonique iam populariter assueverit, nihilominus tamen, ut alia a Germania, tellus, praerogativa suffragiorum, in Sacri Romani Imperii Comitiis ferendorum, omnibus Germanicis Provinciis communi, abdicitur perpetuo, suaeque priscae iuncta manet Illyricae origini. Septentrionales vero sive Albi aut Magni Chrobati sunt Slavi Vandali et quos in Venedicos et Sarmaticos distinguit Georgius Hornius /In Arca Noë/; et Venedicos denuo in Bohemos, Moravos et Sorabos; hos iterum in Pomeranos, Mechlenburgenses, Marchios, Lusatas, Misnios, Anhaldinos: cum Sarmaticos in Russiam, Poloniam et Lituaniam; de quibus omnibus suis locis uberior nobis sermo erit. Nam et circa Annum Christi 550. (Georgius Bertoldus Pontanus /Bohemiae piae libro 1./ scribit 645.) Chroatae gens Illyrica, Cseho, Leho et Russo fratribus Ducibus ex Croatia Interamnia, et loco eorum praecipuo Arce Crapina progressi, in Septentrionalibus a Danubio partibus, tria Regna florentissima, sibi cognominia fundaverunt; videlicet Cehos, sive Bohemos, Lehos, alias Polonos et Russos. ut de Ceho Bohemorum fundatore apte applaudit Martinus Cuthenus; /In Ducum Regumque Bohemiae gestis/

Illyrico profugus primum dat iura Bohemis
Cechius; hinc nomen gens trahit illa suum. et Casparus Cropacius; /Duces et Reges Bohemiae/
Facta caede domi, metuens causaeque sibique
Zechius Illyrico transfuga cedit agro.
Et procul a Patria peregrinis quaerit in oris,
Cum sociis sedes spe meliore novas.
Longum iter emensus, tandem quibus undique cincta es,
Hercinios saltus, terra Bohema subit.
Fructiferos inibi colles, et amaena vireta
Cernens, non uno, pascua laeta, loco.
Tum vitreos fontes, et plenos piscibus amnes,
Arvaque cultura fertiliora nova.
Hunc sibi prae reliquis habitandum deligit orbem,
Indigenas poscens in sua vota Deos.
Dent aditus laetos, Regnique exordia firment:
Hinc Ducis illius gens ea nomen habet.

PREVOD

Tome (navedenom) dodaje Ivan Lucius (u pomenutom delu, knjiga 1, pogl. 11):
da su Slaveni bili susedi Francima u Germaniji sa severa, a u Iliriku sa istoka.
Isti je uverenja i o istočnim Slovenima, koji su bili najbliži Longobardima i susedni njihovom vojvodstvu Foroiulijskom (tj. furlanskom), koji su nazvani imenom Carnuntum, odnosno Carantanorum (Paulus Diaconus), a sada su podeljeni na Karnijce (Carnos), Štajerce (Stirios) i Korušce (Charinthios), koje Lazius (Migrationibus gentium) tvrdi da su bili podanici Franačkog carstva.

A i Istru, danas zvanu Schlavonija (tj. zemlja Slovena), Aeneas Sylvius (Pije II, u „Historija Evrope“, pogl. 18) s pravom odvaja od Italije, kako su je stari pisci pogrešno pridruživali, rekavši:

„Neprikladno se Italiji pridružuje zemlja odvojena Jadranskim zalivom i kao u obliku poluostrva sa svih strana morem opkoljena, samo sa zaleđem dodirujući kopno.“

Plinije je, pak, rekao da Istra prileži Liburniji.
Iz toga jasno proizlazi da su današnji Hrvati (Croatini) nasledili mesto Liburna.

I malo niže:

„Istrani su danas Sloveni, iako se u primorskim gradovima služe italijanskim jezikom, poznajući dobro oba jezika.“

Isto tako o Karnima i Japidima (pogl. 19) veli:

„Karniji, među koje se ubrajaju i Japidi, slede posle Istrana; ali Sloveni su ti, čiji je jezik u toj oblasti prevladao.“

U Koruškoj, koja se priključuje oblasti Karnije, isti papa (Pije II, pogl. 20, i Megiser kao svedok) beleži:

„Kada novi knez preuzima upravu države, u samom činu ustoličenja kliče se slovenskim jezikom (jer su i sami Korušci Sloveni).“

Takođe i Lindevitus, knez Panonije Savije, kaže Schönleben (Anali Kranjske, deo 3, godine 820–823), osvojio je Kranjsku i Korušku, i pridružio ih svojoj vlasti.
To isto navodi Adelmus (god. 820), gde pripoveda da su tri vojske cara poslate iz Italije protiv Lindevita u Panoniju:
jedna je bila zaustavljena na prelazu Noričkih Alpa otporom neprijatelja,
druga (srednja), koja je ulazila preko Karantanaca, u tri navrata je porazila protivnike koji su joj se suprotstavili.

A posle Lindevita, Vratislav, ili pre Brazlav, bio je knez Karantanije i Kranjske, vladajući između Drave i Save, što takođe beleži Schönleben (isto, god. 884 i 888, po Fuldskim analima).
Isti smatra (str. 422 i 425) verovatnim da je ovaj Brazlav ili Brazlavon bio sin ili unuk Brinona, koji je posedovao Marku Vindorum (tj. slovensku marku), tako da je vladao delovima Štajerske, Koruške i Kranjske.

Jer i u Štajerskoj, narod gradova su uglavnom Nemci i Sloveni, veli Aeneas Sylvius (poglavlje 21).
U toj pokrajini, napadajući jadranske oblasti Ilirika, Ostrivoj, knez slovenskog naroda (od koga se, prema Dioklecijanovcu, Orbiniju, Marulu i Frešhotu, izvodi stalni niz hrvatskih kraljeva), podiže grad Slovengrad (po drugima Sloveni gradetz — Jakov Luccarus, Annali di Ragusa, knj. 1), što se na nemačkom zove Windischgratz, a na latinskom Slavigracium.

I sam glavni grad te oblasti zadržao je staro ime do danas, izvedeno od slovenskog: Gradac, Gradetz, Gradtz; zajedničko ime i drugim jezicima, osim što noviji pišu Gracium umesto Gratio ili Gratia.

Pored toga, Austriju naziva Iliričkom provincijom biskup bosanski Ioannes Tomkus Marnjavitius (u predgovoru dela „Kraljevsko dostojanstvo ilirske plemićke loze“ posvećenog kralju Ferdinandu IV).
Iako je ta zemlja, kaže on, već usvojila nemačke običaje i govor, ipak se, za razliku od drugih delova Nemačke, trajno isključuje iz prava glasanja u saborima Svetog rimskog carstva, zadržavajući time svoju staru iliričku pripadnost.

Severni pak, tj. Beli ili Veliki Hrvati (Chrobati) jesu Sloveni Vandali, koje Georgius Hornius (Arca Noë) deli na Venede i Sarmate; Venede zatim na Čehe, Moravce i Sorabe, a ove dalje na Pomorjane, Meklenburžane, Markione, Lužičane, Misnence i Anhaltince; dok Sarmate deli na Ruse, Poljake i Litvance — o kojima ćemo opširnije govoriti na svom mestu.

Jer i oko godine Hristove 550. (po Georgiju Bertoldu Pontanu čak 645.), narod Hrvata ilirskog porekla, sa trojicom braće, vojvodama Čeho, Leho i Ruso, pošavši iz međurečne Hrvatske (Croatia Interamnia), iz njihovog glavnog sedišta — tvrđave Krapine (Arx Crapina) — krenu na severne strane od Dunava i osnovaše tri znamenita kraljevstva koja po sebi i njihovim imenima dobiše nazive:
Čehi (Cehos sive Bohemi), Lehi (Lehos alias Poloni) i Rusi (Russos).

Na to se prikladno nadovezuje stih Martina Kutena (Cuthenusa) iz „Dela o delima vojvoda i kraljeva čeških“:

Iz Ilirika izbegao, prvi daje zakone Česima,
od njega taj narod svoje ime nosi.

I Kašpar Kropač (Cropacius) u delu „Vojvode i kraljevi Češke“ kaže:

Kad doma izbio je razdor i krv,
Zehije, begunac iz Ilirika,
beži od kazne i svoje sudbine.
Daleko od domovine, u tuđim zemljama
sa saborcima traži novo, bolje boravište.
Posle dugog puta, stiže u zemlju
opasanu sa svih strana šumama Hercinije.

Ugledavši tamo brda rodna i zelene doline,
plodne pašnjake na više mesta,
izvore bistre, reke pune riba,
i plodna polja spremna za obradu,
izabira tu da prebiva i odatle vlada,
moleći bogove domaće da mu podare
srećan dolazak i blagoslov početka kraljevstva.

Tako taj narod po njemu ime dobija.**

Mrkalj · 27.10.2025. u 00:46

Mrkalj:
Ne commemorem Svevladum Regem, qui ipse Bosnae, Valachiae, usque ad Poloniae fines, et Dalmatiae Croatiaeque imperavit, ut ex vetustissimo Commentariolo /De Regum Dalmatiae et Croatiae gestis/ traducit Marcus Marulus Patricius Spalatensis. Orientales item Croatiae termini longe ampliores sunt, quam quos recentiores Geographi ei describunt. Tillurum amnem, vulgo Cetinam, Porphirogenitus assignat, Hlevnam tamen regionem, quae trans flumen Cetinae est, Croatiae includit: ut superius diximus. Eum sequuntur Paulus Iovius /Libro 10./, Maurus Orbinus, Iacobus Luccarus et alii, qui Narentanorum regnum a Croatico proprio dividunt, Serblosque a Croatis separant: ob Imperium Orientale et Occidentale, quibus partes aliquo tempore suberant, et Regnum deinde in Croatiam proprie et Serbliam proprie divisum extitit. Caeterum non modo Narentani (ut in sequentibus demonstrabimus) Slava Croataque natio sunt, verum etiam ipsi Bosnii et Serblii. Uti ex supra relata Porphirogeniti sententia satis liquet; Chrobati qui Dalmatiae partes incolunt, a Chrobatis Albis originem ducunt etc. Et Slavis contermini sunt, Serblis, qui Chrobati dicuntur. Idem sentit Curopalates, qui /Ad Annum 1074./ ait; Servorum gens, quos etiam Crovatas vocant. Et Zonaras; gens Chrobatorum, quos nonnulli Serblos vocant. Blondus Item /Libro 2./; Rascia et Bosna pro Regni Croatiae Regionibus habentur. Idem /Libro 4./ Chronicon Charionis et alii mediae aetatis scriptores affirmant. Hertzegovinam item (quae vetus Chudvergia Orbino) et utramque Zentam (olim Labeates) Diocleas, Albaniam Luccarus, Slavoniae accensent; hic enim Albaniae mentionem faciens /Annali di Ragusa libro 3./; Dolcigno, Smokviza et Zarnagora, poste nell estrema parte di Slavonia. Ioannes Lucius /In notis ad historiam Diocleatis ad finem/ Epirum quoque reliquaque loca Slavi quod possederint, non negat. Thessalonicam etiam, Pellam, Pheras, Andram, Philippos et Heracleam Pater Iacobus Micalia e Societate JESU, Croatiae sive Slavoniae /Thesauro linguae Illyricae/ attribuit. Et quidem Bjelobardo, et Bjelazora inter Plinii historias celebratae Macedonum Civitates maioris linguae et potentiae Croatorum antiquitatis perhibent testimonia. Quin et posterioribus annis Nemanichii Reges Macedoniam, Epirum, Graeciam, Romaniam et Bulgariam suo Imperio subiectas tenuere. Unde Stephanus IV. Rex, Duscianus sive Misericors dictus, Imperatorio Romanorum et Serbiorum, sive Serbiae, Graeciae et Bulgariae, titulo usus, Rasciae et Bulgariae Reges constituebat. ut tradunt Maurus Orbinus /Opere citato/; Iacobus Luccarus, Georgius Hornius et Casimirus Freschottus.

„Ne bih da prećutim kralja Svevlada, koji je sam vladao Bosnom, Vlaškom, sve do granica Poljske, kao i Dalmacijom i Hrvatskom — kako prenosi Marko Marulić, patricij splitski, iz veoma starog spisa O delima kraljeva Dalmacije i Hrvatske.
Granice istočne Hrvatske bile su takođe mnogo šire nego što ih noviji geografi opisuju. Porfirogenit joj dodeljuje reku Tilur, današnju Cetinu, ali ipak oblast Hlevna, koja se nalazi preko reke Cetine, ubraja u Hrvatsku — kao što smo već gore rekli.
Njega slede Pavle Jovije (u knjizi X), Mauro Orbin, Jakov Lukarić i drugi, koji kraljevstvo Neretljana odvajaju od same Hrvatske, i razdvajaju Srbe od Hrvata — zbog toga što su delovi tih naroda neko vreme potpadali pod Istočno i Zapadno carstvo, pa se kraljevstvo zatim podelilo na Hrvatsku u užem smislu i Srbiju u užem smislu.
No, ne samo Neretljani (što ćemo u sledećem dokazati) nego i sami Bosanci i Srbi — slovenski su i hrvatski narod; kao što jasno proizlazi iz gore navedenog mišljenja Porfirogenita:
‘Hrvati koji naseljavaju delove Dalmacije potiču od Belih Hrvata’ i: ‘Susedi su Slovenima, Srbima, koji se takođe zovu Hrvati.’
Isto tvrdi i Kuropalat, koji za godinu 1074. piše: ‘Narod Srba, koje takođe nazivaju Hrvatima.’
A i Zonaras: ‘Narod Hrvata, koje neki nazivaju Srbima.’
Takođe i Blondus (u knjizi II): ‘Raška i Bosna smatraju se oblastima Kraljevstva Hrvatske.’
Isto potvrđuju (u knjizi IV) Hronika Hariona i drugi pisci srednjeg veka.

Hercegovinu pak (koju Orbin naziva starom Humergijom) i obe Zente (nekada Labeate), kao i Duklju i Albaniju, Lukarić ubraja u Slavoniju; jer, kada ovaj (u trećoj knjizi Anala Dubrovačkih) pominje Albaniju, kaže: ‘Ulcinj, Smokvica i Crna Gora nalaze se u krajnjem delu Slavonije.’

Ivan Lucić (u beleškama uz Istoriju Diokleje, na kraju dela) takođe ne poriče da su Sloveni posedovali Epir i ostale krajeve.
Čak i Solun, Pelu, Fere, Andru, Filipi i Herakleju otac Jakov Mikalja iz Družbe Isusove u svom Blagu ilirskog jezika pripisuje Hrvatskoj, odnosno Slavoniji.

I zaista, Bjelobardo i Bjelazora — gradovi Makedonaca poznati iz Plinijeve istorije — svedoče o starini i veličini jezika i moći Hrvata.
Štaviše, u kasnijim vremenima su kraljevi nemanjićke loze držali Makedoniju, Epir, Grčku, Rumuniju i Bugarsku pod svojom vlašću.
Odatle i Stefan IV, kralj zvan Dušan ili Milostivi, koji je koristio naslov Car Rimljana i Srba, odnosno Car Srbije, Grčke i Bugarske, i postavljao kraljeve Raške i Bugarske — kako svedoče Mauro Orbin (u već pomenutom delu), Jakov Lukarić, Georg Hornius i Kazimir Frešot.“

Mrkalj · 27.10.2025. u 00:48

Mrkalj:
His itaque certa fide dignorum Scriptorum autoritate comprobatis, de Insulis Adriatici sinus, Croatiae propriis, nullum superest dubium; quae cum Liburnicae ante fuerint, /Dandulus ad Annum 874./; et Liburniae nomen in Croatiam transierit /Chronico Carionis etc./; huic merito accensentur. Olim quippe Croatorum Regibus subditae tributariaeque fuerunt /Ioannes Lucius operis citati libro 2. capite 2,5,13. libro 3. capite 9./. Scribit enim Porphirogenitus /Capite 30./ his verbis; Ex quo vero dicti iam Sclavi inhabitarunt finitima Dalmatiae, omnia tenuerunt, Urbesque Romanorum Insulas colebant, ex iisque vivebant, at cum quotidie a Paganis captivi abducerentur, perderenturque, illas deseruerunt, continentem colere volentes, verum a Crobatis prohibebantur, cum nondum illis tributa penderent, verum ea quae hodie pendunt, Praetori suo exhibebant; sed cum vitam tolerare non possint, ad Basilium Venerabilem Imperatorem accesserunt, eumque res a nobis commemoratas edocuerunt, isque auctor fuit, ut quae Praetori solvebant, ea Sclavis darent pacis causa et Praetori exiguum quid penderent ad ostendendam dumtaxat Romanis Imperatoribus illisque debitam subiectionem ac servitutem: atque ex illo tempore omnes istae Urbes Sclavorum tributariae, pacta solvunt, Aspalathus quidem solidos CC. Tetragura C. Diadora CX. Opsara C. Arbe C. Belca C. ita ut universum essent librae DCCX. excepto vino et caeteris speciebus diversis, quas praeter pecuniam exhibebant. Et Cresimirus Croatorum Rex Adriaticum Mare suae appropriabat iurisdictioni, ut constat ex eiusdem privilegio, apud Ioannem Lucium /De Regno Dalmatiae et Croatiae libro 2. capite 3./ citato; ac Beatus Petrus Damianus, eiusdem Regis contemporaneus scriptum reliquit; Absarenses Dalmatas, uti Regi Slavo subditos, Slavonici Regni partem esse /Idem libro 2. capite 11./. Idem de aliis affirmat saepe fatus Archidiaconus, /Capite 15./ qui ait; Inferior Dalmatia habuit Episcopatus suos, more antiquo suae Metropoli Salonitanae Ecclesiae subditos, videlicet ab Apsarensi Episcopatu usque ad Traguriensem. Vegliensis, Absarensis et Arbensis Episcopatus habuerunt Parochias suas in insulis suis etc. Omnes enim Civitates praedictae ad Regnum Croatiae pertinebant. Uroscius quoque Rassiae Rex hoc titulo utebatur /Maurus Orbinus, Regno delli Slavi/, Uroscius Rex Rassiae et Diocleae, Albaniae, Bulgariae ac totius Maritimae, de Culfo Adriae a Mari, usque ad flumen Danubii magni. Crescebant namque indies Croatorum vires, (inquit /Libro 2. capite 2./ Ioannes Lucius) et debilitatis Dalmatarum rebus, una cum Narentanis Maris Adriatici dominium usurparant; qui et Venetos intra suas paludes, molestasse, ab eorum Chronistis et vulgatis scriptoribus memorantur. Hinc est quod Veneti per multos annos, ut tuto oram Dalmaticam sui negotiatores navigarent, tributum Chroatis mittebant; ut Dandulus et Sabellicus Veneti Scriptores prodiderunt, ac Orbinus aliique commemorant. Ingens namque olim fuit Croatorum potentia, ut ex Porphirogeniti relatione videre est: qui /Capite 31./ ait; Baptizatae vero Crobatiae Urbes habitatae istae sunt; Nona, Beligradum, Belitzin, Scordona, Chlebena, Stolpum, Tenen, Cori, Claboca, exhibetque Equitum LX. peditum C. millia, et Sagenas LXXX. Conduras C. quarum illae XL. viros habent, hae XX. nempe quae maiores, nam minores tantum X. atque haec quidem potentia eius et copiae fuerunt usque ad Principatum Cresemere. Si haec baptizatae et Maritimae tantum (ut ex Civitatum nominibus dignoscitur) quanta non fuit, unitis non baptizata Croatia Maritima, Mediterranea et Interamnia? de quibus duabus posterioribus Porphirogenitus non facit mentionem. At et Ungaricae, in Croatia, Monarchiae tempore, omnes Liburnici Maris Insulae ad Croatiae Regnum pertinebant; cum et ultimas pene illius freti, Corcyram, Tortam, Stedram, Lesinam, Issam et Bratiam, per Ladislavum sive Vladislavum Hungariae et Neapolis Regem, Anno 1405. Hervojae Duci venditas, post huius obitum Barbara Sigismundi Imperatoris et Regis uxor, nomine sacrae Coronae, tenuit; come cosa (ut inquit /Annali di Ragusa libro 3./ Iacobus Luccarus) ch’ insieme con molte citta, e scogli di Dalmatia apparteneva ai Regno d’Ungaria et mox infra; come quelle, ch’erano unite con la corona: ne senza consenso di Racos si potevano alienare.

Prevod:

Pošto su, dakle, ove stvari potvrđene verodostojnim svedočanstvima pisaca dostojnih poverenja, ne preostaje nikakva sumnja u pogledu ostrva Jadranskog zaliva koja pripadaju samoj Hrvatskoj. Ona su, iako su ranije bila liburnijska (Dandolo, za godinu 874), pošto je i ime Liburnije prešlo na Hrvatsku (hvala Hronici Hariona i drugim), s pravom ubrojana u nju.

Nekada su, uistinu, ta ostrva bila potčinjena i plaćala danak hrvatskim kraljevima (Ivan Lucić, O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, knj. 2, pogl. 2, 5, 13; knj. 3, pogl. 9). Jer Porfirogenit u poglavlju 30 piše ovim rečima:

„Otada, kad su pomenuti Sloveni naselili susedne delove Dalmacije, sve su zauzeli — i rimske gradove i ostrva su nastanili i od njih živeli; ali pošto su ih pagani svakodnevno odvodili u roblje i propast, napustili su ih, želeći da nasele kopno. Međutim, Hrvati im to nisu dopuštali, jer im još nisu plaćali danak, nego su ga davali svom pritoru (tj. rimskom upravitelju). No, pošto više nisu mogli izdržati takav život, došli su kod čestitog cara Vasilija i ispričali mu šta se dogodilo. On im je savetovao da danak koji su do tada plaćali pritru daju Slovenima radi mira, a pritru neka daju samo manji deo — kao znak podložnosti i služnosti prema rimskim carevima. I od tada su svi ti gradovi Slovena postali danka obavezni: Split plaća 200 zlatnika, Trogir 100, Zadar 110, Osor 100, Rab 100, Krk 100 — tako da sveukupno iznose 710 funti, ne računajući vino i ostale razne darove koje su davali uz novac.“

A kralj Krešimir Hrvata prisvajao je Jadransko more svojoj vlasti, što je poznato iz njegove povelje kod Ivana Lucića (O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, knj. 2, pogl. 3). I blaženi Petar Damjan, savremenik istog kralja, zapisao je: „Dalmacijci sa Osora, kao podanici slovenskog kralja, pripadaju delu Kraljevstva Slavonskog“ (isto, knj. 2, pogl. 11).

Isto tvrdi i već mnogo puta pomenuti arhiđakon (pogl. 15), koji kaže: „Donja Dalmacija imala je svoje biskupije koje su po starom običaju bile potčinjene svojoj metropoli — crkvi salonitanskoj — i to od biskupije osorske pa do trogirske. Biskupije Krka, Osora i Raba imale su svoje parohije na sopstvenim ostrvima itd. Jer svi pomenuti gradovi pripadali su Kraljevstvu Hrvatske.“

Uroš, kralj Raške, takođe je nosio ovaj naslov (Mauro Orbin, O Kraljevstvu Slovena): „Uroš, kralj Raške i Duklje, Albanije, Bugarske i cele Primorja, od zaliva Jadranskog mora do velike reke Dunava.“

Jer moć Hrvata svakodnevno je rasla (kaže Ivan Lucić, knj. 2, pogl. 2), i pošto je snaga Dalmatinaca oslabila, zajedno s Neretljanima prisvojili su vlast nad Jadranskim morem. I poznato je iz hronika Mlečana i opštih pisaca da su i same Mlečane uznemiravali čak u njihovim lagunama.

Otuda i to što su Mlečani mnogo godina slali Hrvatima danak da bi njihovi trgovci mogli bezbedno ploviti dalmatinskom obalom — kako beleže Dandolo i Sabelik, pisci mletački, a pominju i Orbin i drugi.

Jer moć Hrvata je nekada bila ogromna, kako se vidi iz svedočanstva Porfirogenita, koji u poglavlju 31 kaže:

„Gradovi pokrštene Hrvatske su: Nin, Belgrad, Bilis, Skradin, Hlevna, Stolp, Tenin, Kori, Klaboka; a poseduje šezdeset konjanika, sto hiljada pešaka, osamdeset velikih brodova (sagenae) i sto manjih (condurae), od kojih veliki imaju po četrdeset ljudi, manji po dvadeset, a najmanji po deset. Takva je, dakle, bila njena moć i snaga sve do vladavine Krešimira kneza.“

Ako je to bila snaga pokrštene i samo pomorske Hrvatske (kako se vidi po imenima gradova), kolika li je tek morala biti kad bi se spojile i nekrštena Pomorska, i Unutrašnja, i Međurečna Hrvatska — o kojima Porfirogenit ne govori!

A i u vreme mađarske monarhije, sva ostrva Liburnijskog mora pripadala su Kraljevstvu Hrvatske; jer su i najudaljenija ostrva toga moreuza — Korčula, Šćedro, Hvar, Vis i Brač — bila prodata od strane kralja Ladislava ili Vladislava, kralja Ugarske i Napulja, vojvodi Hrvoju 1405. godine, a posle njegove smrti Barbara, supruga cara i kralja Sigismunda, držala ih je „u ime svete krune“, kao što kaže Jakov Lukarić (Annali di Ragusa, knj. 3):

„Kao stvari koje su, zajedno s mnogim gradovima i stenama Dalmacije, pripadale Kraljevstvu Ugarske“

— i dalje u istom delu:

„Kao one koje su bile povezane s krunom, te se bez pristanka Saborâ nisu mogle otuđiti.“

Croatia Rediviva

Buduća legenda

Buduća legenda

Buduća legenda

Buduća legenda

Buduća legenda

Buduća legenda

Buduća legenda

Buduća legenda

Buduća legenda

Buduća legenda

Buduća legenda

Buduća legenda

Buduća legenda

Buduća legenda

Buduća legenda

Buduća legenda

Buduća legenda

Buduća legenda

Naslov i osnovni okvir​

Posveta vladarima​

Uvodni opis dela​

MONITIO AD PRODROMUM (Upozorenje Prodromu)​

Završna rečenica​

Značenje dela​

Buduća legenda

„Prodromus in Croatiam redivivam” (1700)​

Napomena o stilu i značenju​

Buduća legenda

PREVOD NA SRPSKI​

LATINSKI TEKST (II DEO)​

PREVOD NA SRPSKI​

TUMAČENJE I ISTORIJSKI KONTEKST​

PREVOD NA SRPSKI​

POETSKI DEO (Vitezovićevi stihovi)​

PREVOD PESME​

TUMAČENJE I ISTORIJSKI KONTEKST​

ISTORIJSKA NAPOMENA​

Buduća legenda

[KRAJ PREVODA LATINSKOG ODJELJKA — DALJE NIJE LATINSKI TEKST]​

Buduća legenda

PREVOD​

Buduća legenda

Buduća legenda

Naslov i osnovni okvir

Posveta vladarima

Uvodni opis dela

MONITIO AD PRODROMUM (Upozorenje Prodromu)

Završna rečenica

Značenje dela

„Prodromus in Croatiam redivivam” (1700)

Napomena o stilu i značenju

PREVOD NA SRPSKI

LATINSKI TEKST (II DEO)

PREVOD NA SRPSKI

TUMAČENJE I ISTORIJSKI KONTEKST

PREVOD NA SRPSKI

POETSKI DEO (Vitezovićevi stihovi)

PREVOD PESME

TUMAČENJE I ISTORIJSKI KONTEKST

ISTORIJSKA NAPOMENA

[KRAJ PREVODA LATINSKOG ODJELJKA — DALJE NIJE LATINSKI TEKST]

PREVOD