Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 104.988
Casino Royal, da li se neko bavio istraživanjem porodičnoga porijekla Divkovića i imamo li uopšte izvora na osnovu kojih bismo to mogli rekonstruisati? Ja mislim da nema. Dakle pretpostavljam da je ta tvoja pretpostavka bazirana na prosto tome da je on Bosanac i rimokatoličke vjeroispovijesti.
Dok si s jedne strane u pravu u tome što pišeš, da su Srbi doseljenici koji su se na bosanska područja pojavili mahom tokom XVI (ali i dijelom ipak i poznog XV) stoljeća, malo ipak činiš greškicu kada dovodiš srednjovjekovne Bošnjane u kontekst ove diskusije. Mi govorimo o ranom modernom dobu, konkretno u ovom slučaju o počecima XVII stoljeća, a ne o Bosni srednjega vijeka, a u međuvremenu se toliko mnogo migracija i etničkih promjena preskače da tu malčice ima jedan problem. Dok je naravno tačno da oni žive na okvirno istom geografskom području kao i njihovi preci (mada je tu moralo biti naravno i potomaka doseljenika, koji su rimokatolicizam i doveli u bosanske područje, od pojave redova u prvoj polovini XIV stoljeća za vlade bana Stevana II Kotromanića), iz definicije ti ispade kao da nije bilo i u drugim prostorima potomaka Dobrijeh Bošnjana. To naravno nije tačno, jer znamo da su se bosanski patereni tokom XV stoljeća, u vrijeme krajnjeg uvođenja rimokatolicizma za vrijeme posljednja dva bosanska vladara iz Kotromanove dinastije, masovno iseljavali iz Bosne. Kao destinaciju vidimo pronalaženje pribježišta u srpskim zemljama, pa čak i srpski naseljena područja u južnoj Ugarskoj.
Među najvećim migracijama je naravno bijeg u Hercegovinu, u Vojvodstvo Svetoga Save. To je na neki način i prirodno zato što je država Kosača i bila u neku ruku pod vrhovnim regalnim suverenitetom bosanske (ili sugube srpsko-bosanske, sasvim svejedno) krune. Na tom području, srpski je episkop masovno prevodio bošnjanske jeretike u pravoslavlje, a o tome svjedoči direktno i poslanica patrijarha Genadija iz sredine XV stoljeća. Lakši prelaz jeretika u pravoslavlje možemo na više načina objašnjavati, počev od istorijskoga dosta jakog neprijateljstva Rimokatoličke crkve (od krstaških ratova u XIII stoljeću pa na dalje) do možda pamćenja sremskoga kralja Dragutina Nemanjića u izuzetno dobrom svjetlu. No to nije bitno. Ono što je bitno jeste da iz izvora doznajemo da je čak i posljednji imenom poznati bosanski djed (Ratko možda) prešao u pravoslavlje upravo u humskom području, što aludira na mogućnost da je možda neka šira zajednica hijerarhije Crkve bosanske zajedno sa njim učinila, odnosno da je ta migracija i konverzija mogla biti vrlo znamenita. Poslije toga Bosanska crkva nije bila skroz uništena i pretpostavlja se da je nastavila postojati u izvjesnoj mjeri, ali vrlo ograničenoj i vrlo kratko (teško da je doživjela dolazak Turaka Osmanlija).
Dakle, što je poenta? Srednjovjekovni Bošnjani su demografski uništeni - u samoj Bosni ostalo je rimokatoličko stanovništvo, ono što se nije iselilo i što je prihvatilo Rim bilo svojevoljno bilo privremeno pod pritiskom (slično recimo potezu Kulina na Bilinom Polju 1203. godine), a ostatak je završio u Srbima. Ta bjekstva bi moguće objasnila i određenu demografsku ekspanziju Hercegovine u tom periodu, koja je znatna. Šta se onda dešava? Srbi u vrijeme osmanske epohe nastanjuju razna područja, Podrinje i Bosansku krajinu, sasvim moguće među njima (a i onima koji su ostala područja nastanili) potomci srednjovjekovnih žitelja bosanske države. Ovdje bih dodao da u starim srpskim izvorima oni sebe tretiraju kao domaće na svojoj, bosanskoj zemlji, a Latine naprotiv doživljavaju kao strani faktor koji se silom ubacio na srpsku zemlju. Za takvu tvrdnju imaju i dosta osnova, a slično kao što možemo reći da su bosansko-hercegovački Hrvati (preko prvenstveno Bosne Srebrene) najveći baštinici bosanskoga srednjovjekovlja tj. daleko veći od B-H Srba, možemo onda ići u jedan sasvim drugi ekstrem i podsjećati da su rimokatolici u Bosni došli dobrim dijelom ognjem i mačem, protivno volji samoga puka, dok su u pravoslavlju našli spas - tu postoji i jedan simbolični interesantni pravni momenat veze sa bosanskom srednjovjekovnom kulturom, koji se ogleda u prelazu bosanskoga djeda (i mnogih drugih, vjerovatno istaknutih Bosanaca) na srpsku vjeru. A koliko je rimokatolicizam bio ukorjenjen u većini naroda se vrlo vidi u tome kako je osmanska vlast u Bosnu ušla i kako je prihvaćena, te u vrlo lakom masovnom prelazu velike većine njih na islamsku vjeru...
Matijakupa kao istoričari posmatramo sve fenomene i vrlo je problematično nazvati većinu izuzecima koji potvrđuju pravila. Postoje i drastične razlike između različitih naroda. Tako su pravoslavni Srbi narod koji se nije našao u situaciji u kojoj su se našli recimo Grci i Rusi, prema RKC, već kao narod najdirektnije suočen prozelitizmu i naravno rimskome uticaju. Nepostojanje političke samostalnosti samo je dodatno uticalo na to. Jedini slučaj koji bi smo mogli hipotetički porediti jesu pravoslavni u određenim oblastima poljsko-litvanskoga komonvelta, ali i tada se ne može mjeriti sa srpskim scenarijem. Kada postoji čitav niz istaknutih pojedinaca Srba, te pojedine oblasti koje značajnim udjelom u ovom ili onom trenutku imaju pripadnike manjinskoga vjeroispovijedanja (npr. u jednom trenutku ako ne i preko 15% budimskih Srba bilo je rimske vjere), to nije ništa zanemarljivo niti izuzetak koji odstupa od nekakvoga pravila, već sistem društvenih okolnosti koji obilježava jedan narod.
Ja sam pravio samo mali eskurs, jer si me lijepo pitao za Srbe katolike u XVII stoljeću, kakvi se mogu naći čak i u Bosni i to crkvena lica. Međutim, to nema ovako neke veze sa Divkovićem naravno i nisam na temelju toga uopšte želio reći da je Divković bio Srbin...
- a znamo i da su i Kosače bili 'u značajnoj mjeri' pravoslavni itd...). 
To što najveći broj stranih istorijskih izvora čak do u pozni srednji vijek Srbe i Hrvate prepoznaje samo kao "Slovene" a njihov jezik kao "slovenski" - to nikom ništa. I ako su Vizantijci poslali Konstantina i Metodija iz okoline Soluna među Slovene u Moravsku da ih uče pismenosti, što ukazuje da su se Sloveni oko Soluna i u Moravskoj tada mogli sporazumjevati bez prevodioca, ti sumnjaš da su se tadašnji Srbi i Hrvati koji su bili susjedi (za razliku od Bavaraca i Saksonaca) mogli sporazumjevati bez prevodioca? 
