To takođe povezuje izuzetnu povezanost knjižavnoga nasljeđa sa ovim prostora (i nepostojanje one odjelitosti na kojoj Urvan Hroboatos insistira). Isti kaligraf koji je izdao ovaj Nauk se spominje u srpskim (tj. srpsko-slovenskim) štamparijama; spominje ga Stefan Marinović (koji je sarađivao sa Vićencom Vukovićem, odnosno srpskom štamparijom Vukovića u Veneciji) u pogovoru uz Triod cvjetni štampan u Skandru 1563. godine. Situacija postaje još očiglednija kada sagledamo ko su bili naručioci Nauka - Anđeo i Ivan Zagurović (sinovi štampara Jerolima Zagurovića, kotorskoga plemića koji je 1569. godine vratio u funkciju srpsku štampariju u Mlecima u pustio je u treću fazu rada).
Slično tako treće izdanje Divkovićeva Nauka štampano je posmrtno u Veneciji 1640. godine od strane Marka Đinamija. Markov sin, koji je naslijedio oca, Đinami, otkupio je i srpsku štampariju u Veneciji i ponovno štampao Zagurovićev psaltir 1638. godine, posljednju štampanju srbulju (prije su već zamrle štamparije na ovim prostorima, nakon prodaje crkava i manastira od velikoga vezira Mehmed-paše Sokolovića. što je ruiniralo tržište). Isti je godinu dana docnije (1639) štampao i Naslađenje duhovno Pavla Posilovića iz Glamoča.
Sada mi je nešto sinulo - koliko je moguće da je jedan od povoda Rimokatoličke crkve za šrienje štamparske djelatnosti i angažovanja za ove prostore bio i zamiranje srpskih crkvenih knjiga koje je uslijedilo nakon konfiskacije 1567. godine? Tržište nestaje, biva ruinirano zbog Turaka Osmanlija i štamparska djelatnost daje posljednje izdisaje prije konačnoga odumiranja u prvoj polovini XVII stoljeća; moguće je da se u tome vidjelo cijelo potencijalno tržište za preuzimanje koje je samo čekalo, i ne samo to već i na taj način približavanje uniji.
I ovo je max do čeg si došao ? Prvo- do Osmanlija, civilizacijskih dodira (govorim
o višoj kulturi, ne o pučkim oblicima što je tema za raspravu) bilo je vrlo malo, i to, govoreći
o zemljama u sadanjim granicama, poglavito na rubnim područjima.
Skoro jedini primjer toga miješanja je u Bosni, koja do pada 1463., pa i dalje,
nalazećoj se na raskrižju civilizacija, bila stjecištem i srpskih utjecaja (napose u pismu
i nazivima feudalnih velmoža), a i hrvatskih u obliku umjetnosti i pisma (manje, u glagoljičnim
djelima). U sadanjoj Hrvatskoj, istina, nastali su i Hrvojev misal i Hvalov zbornik, nu to se teško da
opisati kao utjecaj. Sve ostalo bilo je skoro izolirano- osim prepiske Dubrovnika sa Srbijom
i Bosnom, koju su držali slavenski ili srpski pisari, pa je dobar dio povelja protkan srpskim
jezičnim i drugima značajkama (otud se taj jezik tretira kao miješani jezik, za razliku od "pravog"
dubrovačkoga miješanoga jezika na kom je napisana renesansna i barokna književnost, a
posve drugoga sulika, štokavsko-čakavskoga, razlikujućega se od jezičnoga tipa
u većem dijelu povelja). Usput, otud potječe i izraz "lingua serviana", fosil i sjećanje
na postojanje te kancelarije.
U Bosni, nakon ovladavanja Osmanlijama, dolazi do razlučbe među trima
konfesijama, tako da "miješanje" praktički prestaje, osim na običnoj, govornoj razini i
folkloru (narodna poezija). Muslimani, katolici i pravoslavci žive u paralelnim životnim krugovima,
kao da su udaljeni ne 200 metara, nego 2000 kilometara, i njihove jezične produkcije su među sobom potpuno
nepoznate "onim drugim".
Za problematiziranje tog njeki tiskar (koji je mogao tiskati i kineske i prestale mayanske knjige)
posve je irelevantan.