To je "filolođija po Vuku". Tako je u knjizi Ljubomira Antića: "Velikosrpski nacionalni program", 2007, na str. 38-39 navedena i ova zgoda.
Godine 1841. putovao je Ljudevit Gaj preko Dalmacije u Crnu Goru, a istodobno se tim pravcem kretao i Vuk Karadžić. Gaj i Karadžić sa svojim pratiocima prestizali su se i ponekad zajedno putovali, a pri susretima razgovarali o svojim jezično-nacionalnim shvaćanjima..Svoja gledišta nastojao je svatko od njih dokazati "anketirajući" pojedine stanovnike predjela kroz koje su prolazili, pripadnike "puka". O tom je Antun Mažuranić, koji je putovao s Gajem, poslije pripovijedao Vatroslavu Jagiću.
Prema Mažuranićevu pripovijedanju, koje je Jagić pribilježio, Karadžić je, nakon što su u sjevernoj Dalmaciji nalazili hrvatsko ime, izrazio uvjerenje "da će se niže Cetinja Srbi naći." Međutim, na Korčuli, kamo su doputovali parobrodom, također su našli hrvatsko ime u puku.
Tada će se prevesti na kopno u mjesto Orebić..istom čovjeka sastanu, gdje puši na ulici te se upopreči i čeka, gdje mu nasuprot dolaze,- kad ga upitaju tko je odgovori da je Dalmatinac i da govori naški: kasnije protumačio mu (Mažuranić) po primjeru talijanskom, dosjeti se napokon te kaza "slovinski"-a onda će Vuk k njemu dohramati i pita ga zna li još jezik srpski-on kaže da ne zna- onda Vuk: razumiješ kako ja govorim. -Razumijem- E to je srpski- razumiješ dakle ? Razumijem.- Jeste li čuli gospodo ? A Mažuranić; a jeste li vi prijatelju čuli što o hrvatskom jeziku ?- Ta kako nebi ? Ta to je ono što mi ne pada odmah na um, i mi smo Hrvati i govorimo hrvatski.
Evo, to je srpska filolođija in nuce.
Još čekamo muslimansku renesansu i djelce "Daidža Mujo" bošnjačkoga renesansnoga dramatičara Maida Fatajića. 
 
 