Naša biblioteka

Slepilo me je potpuno izmestilo.
Citala sam ga pre par godina i cesto mi padne na pamet.

Ove godine mi je broj 1, roman Roberta Beniofa, naravno Grad lopova. Radnja, II svetski rat.
Drama je u pitanju, ali kako bih rekla, meni je delovala nekako leprsava, kao da se nista lose ne moze dogoditi, a dogodi se upravo to.
Zavolela sam ta dva ratna druga koja za kaznu zbog dezerterstva i zbog pljacke oborenog nemackog pilota - traze tuce jaja za pravljenje svadbene torte cerki komandanta grada.
Beniof je poslao snaznu poruku o besmislu vodjenja ratova.
Naravno, na kraju sam zaplakala. Preporucujem.
 
Meni su se dopale ovim redom: Slepilo, Smrt i njeni hirovi (to je prva Saramagova koju sam čitala), Sva imena/Udvojeni čovek (dele mesto jer mi je zaplet veoma sličan), Putovanje jednog slona (ova mi je bila baš dosadna). Imam u kući još Helebarde, kao i Priručnik o slikanju i pisanju, njih još nisam čitala. Ako neko pročita Beležnice, neka piše utiske.
Mislim da ću odustati od Babe Anujke, ne dopada mi se šturi reporterski stil (u kombinaciji s nesrećnom lekturom). Nakupovala sam ovog leta neku fantastiku, pa jedva čekam da "zajeseni" da čitam.
 
Knjiga o Blamu, Aleksandar Tišma. Moram, stideći se, da priznam da sam ja ranije mislila da se radi o blamu, ono kad se izblamiraš. Iako znam za to prezime (Nada Blam, glumica i brat joj Miša, džez muzičar), nije mi palo na pamet da bi neko tako naslovio roman u kome piše o nekom liku. Možda Priča o Blamu, Roman... ali dobro, nemamo svi isti način razmišljanja.
Malo sam se mučila s knjigom, iako nemam ništa konkretno da joj zamerim. Priča o jevrejskoj porodici u Novom Sadu u vreme Drugog svetskog rata s akcentom na raciji. Poslednjih godina saznajem o toj raciji u kojoj je stradalo hiljade ljudi. Definitivno o njoj nismo učili u školi. Valjda da ne narušimo dobrosusetske odnose s Mađarskom. Kako se istorija prilogađava, ccc.
Uglavnom, Blam Mihailo je jedini iz svoje porodice preživeo raciju, logore, rat. I to zahvaljući tome što se oženio Srpskinjom, i uzeo hrišćanstvo, ali sa ženom nije baš mnogo usrećio, osim što je preživeo. Imali su jedno dete za koje sumnja da je njegovo. Njegova Janja (žena) je bila prilično druželjubiva.
I tako malo pratimo njegov sadašnji, prilično čemeran život, malo se on i pripovedač vraćaju u prošlost pričajući o njegovoj porodici, sestri Esteri koja je prišla komunistima i ubijena u pucnjavi sa žandarmima, njegovoj mladalačkoj ljubavi Lili, školskim drugovima, od kojih je neke zamišljao šta bi i kako bi se ponašali da su i dalje živi, da ih sretne, posredniku koji je prodao njihovu kuću sa kojim se sreo u Sinagogi koje je pretvorena u koncertnu dvoranu, o razmišljanjima da li je ljubavnik njihove stanarke - Mađar, taj koji ih je potkazao i posle se uselio u njihovu kuću, kako se ko zahvalio kad je došao na vlast za pomoć pruženu u nevolji. Ne mogu ni da se setim svega što je dotaknuto, pomenuto, nešto detaljnije opisano, nešto samo natuknuto na skromnih 212 strana romana. Skromnih za sve to što je u njih stalo. Zaslužio je da ga čitam koncentrisanije i koncentrovanije, ali me ipak nije dovoljno snažno privlačio.
Dobitnik je Ninove nagrade za 1976. godinu, doduše za roman Upotreba čoveka.
I još jedno moje neznanje. Zbunilo me što je Tišma dva puta dobio Ninovu nagradu a nigde se ne navodi kao dvostruki dobitnik. Drugi put 2011. A umro je 2003. a posthumno se ne dodeljuje. Kako sad to!? Dok nisam malo bolje obratila pažnju da se taj drugi zove Slobodan. I on kaže da živi u senci Aleksandra Tišme koji "ima licencu na to prezime". Sa velikim uvažavanjem priča o njemu i kaže da se ne može porediti s njim. Vrlo skromno od jednog pisca. Nisam baš primetila da ih mnogo poseduje tu vrlinu. Sad ću morati i Slobodana da upoznam. Jel ga neko čitao?
 
Od Saramaga sam pročitala Priče s ovog i s onog sveta, Sedam Sunaca i Sedam Luna, Godina smrti Rikarda Reiša, Smrt i njeni hirovi i Beležnice.

Smrt i njeni hirovi su me na smrt smorili, nekako mi liči na računovodstveni izveštaj - suvoparan i dosadan.

Na polici me čekaju Jevanđelje po Isusu Hristu i Kain. Nikako da dođu na red.
 
Poslednja izmena:
Knjiga o Blamu, Aleksandar Tišma. Moram, stideći se, da priznam da sam ja ranije mislila da se radi o blamu, ono kad se izblamiraš. Iako znam za to prezime (Nada Blam, glumica i brat joj Miša, džez muzičar), nije mi palo na pamet da bi neko tako naslovio roman u kome piše o nekom liku. Možda Priča o Blamu, Roman... ali dobro, nemamo svi isti način razmišljanja.
Malo sam se mučila s knjigom, iako nemam ništa konkretno da joj zamerim. Priča o jevrejskoj porodici u Novom Sadu u vreme Drugog svetskog rata s akcentom na raciji. Poslednjih godina saznajem o toj raciji u kojoj je stradalo hiljade ljudi. Definitivno o njoj nismo učili u školi. Valjda da ne narušimo dobrosusetske odnose s Mađarskom. Kako se istorija prilogađava, ccc.
Uglavnom, Blam Mihailo je jedini iz svoje porodice preživeo raciju, logore, rat. I to zahvaljući tome što se oženio Srpskinjom, i uzeo hrišćanstvo, ali sa ženom nije baš mnogo usrećio, osim što je preživeo. Imali su jedno dete za koje sumnja da je njegovo. Njegova Janja (žena) je bila prilično druželjubiva.
I tako malo pratimo njegov sadašnji, prilično čemeran život, malo se on i pripovedač vraćaju u prošlost pričajući o njegovoj porodici, sestri Esteri koja je prišla komunistima i ubijena u pucnjavi sa žandarmima, njegovoj mladalačkoj ljubavi Lili, školskim drugovima, od kojih je neke zamišljao šta bi i kako bi se ponašali da su i dalje živi, da ih sretne, posredniku koji je prodao njihovu kuću sa kojim se sreo u Sinagogi koje je pretvorena u koncertnu dvoranu, o razmišljanjima da li je ljubavnik njihove stanarke - Mađar, taj koji ih je potkazao i posle se uselio u njihovu kuću, kako se ko zahvalio kad je došao na vlast za pomoć pruženu u nevolji. Ne mogu ni da se setim svega što je dotaknuto, pomenuto, nešto detaljnije opisano, nešto samo natuknuto na skromnih 212 strana romana. Skromnih za sve to što je u njih stalo. Zaslužio je da ga čitam koncentrisanije i koncentrovanije, ali me ipak nije dovoljno snažno privlačio.
Dobitnik je Ninove nagrade za 1976. godinu, doduše za roman Upotreba čoveka.
I još jedno moje neznanje. Zbunilo me što je Tišma dva puta dobio Ninovu nagradu a nigde se ne navodi kao dvostruki dobitnik. Drugi put 2011. A umro je 2003. a posthumno se ne dodeljuje. Kako sad to!? Dok nisam malo bolje obratila pažnju da se taj drugi zove Slobodan. I on kaže da živi u senci Aleksandra Tišme koji "ima licencu na to prezime". Sa velikim uvažavanjem priča o njemu i kaže da se ne može porediti s njim. Vrlo skromno od jednog pisca. Nisam baš primetila da ih mnogo poseduje tu vrlinu. Sad ću morati i Slobodana da upoznam. Jel ga neko čitao?
I ja sam se cudila da postoji Knjiga o Blamu jer sam i ja mislila da je stvarno neki blam u pitanju.
Meni se knjiga dopala, dopala mi se i Upotreba coveka, ali i pored toga sto Tismu volim, ipak nije on prva liga za pisanje o Jevejima
i logorima. Citalac pomisli da je to sve vec negde citao.
Slobodana Tishmu poznajem samo iz medija, zapravo mi je samo ime poznato.,
 
Meni su se dopale ovim redom: Slepilo, Smrt i njeni hirovi (to je prva Saramagova koju sam čitala), Sva imena/Udvojeni čovek (dele mesto jer mi je zaplet veoma sličan), Putovanje jednog slona (ova mi je bila baš dosadna). Imam u kući još Helebarde, kao i Priručnik o slikanju i pisanju, njih još nisam čitala. Ako neko pročita Beležnice, neka piše utiske.
Mislim da ću odustati od Babe Anujke, ne dopada mi se šturi reporterski stil (u kombinaciji s nesrećnom lekturom). Nakupovala sam ovog leta neku fantastiku, pa jedva čekam da "zajeseni" da čitam.
Pročitala! Zbirka tekstova koji su izlazili tokom tri godine (čini mi se toliko) na njegovom blogu.
Zanimljivo štivo, o aktuelnim događajima tog vremena. Ima delova koji nama i nisu toliko zanimljivi,
jer se odnose na Portugal i neke lokalne probleme.

Sve u svemu, vredi pročitati, zanimljivo je.
 
Knjiga o Blamu, Aleksandar Tišma. Moram, stideći se, da priznam da sam ja ranije mislila da se radi o blamu, ono kad se izblamiraš. Iako znam za to prezime (Nada Blam, glumica i brat joj Miša, džez muzičar), nije mi palo na pamet da bi neko tako naslovio roman u kome piše o nekom liku. Možda Priča o Blamu, Roman... ali dobro, nemamo svi isti način razmišljanja.
Malo sam se mučila s knjigom, iako nemam ništa konkretno da joj zamerim. Priča o jevrejskoj porodici u Novom Sadu u vreme Drugog svetskog rata s akcentom na raciji. Poslednjih godina saznajem o toj raciji u kojoj je stradalo hiljade ljudi. Definitivno o njoj nismo učili u školi. Valjda da ne narušimo dobrosusetske odnose s Mađarskom. Kako se istorija prilogađava, ccc.
Uglavnom, Blam Mihailo je jedini iz svoje porodice preživeo raciju, logore, rat. I to zahvaljući tome što se oženio Srpskinjom, i uzeo hrišćanstvo, ali sa ženom nije baš mnogo usrećio, osim što je preživeo. Imali su jedno dete za koje sumnja da je njegovo. Njegova Janja (žena) je bila prilično druželjubiva.
I tako malo pratimo njegov sadašnji, prilično čemeran život, malo se on i pripovedač vraćaju u prošlost pričajući o njegovoj porodici, sestri Esteri koja je prišla komunistima i ubijena u pucnjavi sa žandarmima, njegovoj mladalačkoj ljubavi Lili, školskim drugovima, od kojih je neke zamišljao šta bi i kako bi se ponašali da su i dalje živi, da ih sretne, posredniku koji je prodao njihovu kuću sa kojim se sreo u Sinagogi koje je pretvorena u koncertnu dvoranu, o razmišljanjima da li je ljubavnik njihove stanarke - Mađar, taj koji ih je potkazao i posle se uselio u njihovu kuću, kako se ko zahvalio kad je došao na vlast za pomoć pruženu u nevolji. Ne mogu ni da se setim svega što je dotaknuto, pomenuto, nešto detaljnije opisano, nešto samo natuknuto na skromnih 212 strana romana. Skromnih za sve to što je u njih stalo. Zaslužio je da ga čitam koncentrisanije i koncentrovanije, ali me ipak nije dovoljno snažno privlačio.
Dobitnik je Ninove nagrade za 1976. godinu, doduše za roman Upotreba čoveka.
I još jedno moje neznanje. Zbunilo me što je Tišma dva puta dobio Ninovu nagradu a nigde se ne navodi kao dvostruki dobitnik. Drugi put 2011. A umro je 2003. a posthumno se ne dodeljuje. Kako sad to!? Dok nisam malo bolje obratila pažnju da se taj drugi zove Slobodan. I on kaže da živi u senci Aleksandra Tišme koji "ima licencu na to prezime". Sa velikim uvažavanjem priča o njemu i kaže da se ne može porediti s njim. Vrlo skromno od jednog pisca. Nisam baš primetila da ih mnogo poseduje tu vrlinu. Sad ću morati i Slobodana da upoznam. Jel ga neko čitao?
Knjiga o Blamu (1972), Upotreba čoveka (1976.) i Vere i zavere (1983) smatraju se (nezvanično) trilogijom. Tek kada se pročitaju sve tri stiče se kompletna slika. Meni se mnogo dopada njegova rečenica, volim takav stil.
 
Slepilo me je potpuno izmestilo.
Citala sam ga pre par godina i cesto mi padne na pamet.

Ove godine mi je broj 1, roman Roberta Beniofa, naravno Grad lopova. Radnja, II svetski rat.
Drama je u pitanju, ali kako bih rekla, meni je delovala nekako leprsava, kao da se nista lose ne moze dogoditi, a dogodi se upravo to.
Zavolela sam ta dva ratna druga koja za kaznu zbog dezerterstva i zbog pljacke oborenog nemackog pilota - traze tuce jaja za pravljenje svadbene torte cerki komandanta grada.
Beniof je poslao snaznu poruku o besmislu vodjenja ratova.
Naravno, na kraju sam zaplakala. Preporucujem.

Ja sam se ubila trazeci tu knjigu i nigde je nisam nasla, rasprodata svuda, ni polovnu nisam mogla da nadjem,
dok se jednom nije pojavilo hrv. izdanje na Kupindu i kupih ga ja. Jako me privukla prica a i volim da citam o Rusiji, pre svega o proslosti i njenoj istoriji.
Kad smo vec kod blama :rumenka: jos je nisam procitala, a iskrena da budem malo mi smeta sto je na tzv. novohrvatskom (ja ga tako zovem)
koji se razlikuje od onog iz vremena SFRJ. N.pr Agatu Kristi sam kao klinka citala u izdanju Globusa, na ijekavici, i ne mogu da je zamislim da je citam u nekom drugom izdanju (verovatno tu ima i malo nostalgije).

Usput, nadjoh lep citati na jednom blogu o knjigama (iz knjige "100 utjesnih rijeci u teskim zivotnim trenucima")

Čitanje mi je pričinjalo
razonodu i utjehu,
bilo mi je okrijepa,
omiljeni stimulans:
čitanje radi pukoga užitka čitanja,
čudesne tišine koja te okružuje
dok slušaš riječi nekoga pisca
kako ti odzvanjaju u glavi.
Paul Auster
 
Knjiga o Blamu (1972), Upotreba čoveka (1976.) i Vere i zavere (1983) smatraju se (nezvanično) trilogijom. Tek kada se pročitaju sve tri stiče se kompletna slika. Meni se mnogo dopada njegova rečenica, volim takav stil.
Tišma je odličan pisac, samo danas prilično zaboravljen. Od njega preporučujem i zbirku priča Škola bezbožništva i roman Kapo.
 
Tišma je, bar imam takav utisak, namerno zaboravljen. Ne uklapa se u trenutno prevalentni narativ. Inače, je izvrstan pisac specifičnog i originalnog stila.
Šteta!
Ma jok, nego mladji ljudi danas ne citaju i ne samo u Srbiji. Zasto bi bio zaboravljen namerno?
Zaboravljen je i jedan drugi knjizevnik, Madjar doduse, ne Srbin, ali je bas Tishma preveo njegovu najbolju knjigu
na srpski. Imre Kertez i njegovo Bezsudbinstvo. Ja sam nekako istovremeno citala i jednog i drugog i onda mi je Madjar ostao
u secanju jer je njegov i nacin pisanja, ali i tema, nesto kao Kafka i Bernhard istovremeno, a Bernharda barem nije mogao
da kopira.
 
Ja sam se ubila trazeci tu knjigu i nigde je nisam nasla, rasprodata svuda, ni polovnu nisam mogla da nadjem,
dok se jednom nije pojavilo hrv. izdanje na Kupindu i kupih ga ja. Jako me privukla prica a i volim da citam o Rusiji, pre svega o proslosti i njenoj istoriji.
Kad smo vec kod blama :rumenka: jos je nisam procitala, a iskrena da budem malo mi smeta sto je na tzv. novohrvatskom (ja ga tako zovem)
koji se razlikuje od onog iz vremena SFRJ. N.pr Agatu Kristi sam kao klinka citala u izdanju Globusa, na ijekavici, i ne mogu da je zamislim da je citam u nekom drugom izdanju (verovatno tu ima i malo nostalgije).
I ja imam problem sa tim danasnjim hrvatskim, a nisam ga ranije ni registrovala.
Nego, da li su oni stvarno Tishmin roman prevodili na hrvatski?
 
Ma jok, nego mladji ljudi danas ne citaju i ne samo u Srbiji. Zasto bi bio zaboravljen namerno?
Zaboravljen je i jedan drugi knjizevnik, Madjar doduse, ne Srbin, ali je bas Tishma preveo njegovu najbolju knjigu
na srpski. Imre Kertez i njegovo Bezsudbinstvo. Ja sam nekako istovremeno citala i jednog i drugog i onda mi je Madjar ostao
u secanju jer je njegov i nacin pisanja, ali i tema, nesto kao Kafka i Bernhard istovremeno, a Bernharda barem nije mogao
da kopira.
Činjenica je da mladi sve manje čitaju, ne čitaju ni obaveznu školsku lektiru, međutim, mislila sam na drugu vrstu zaboravljanja. Književni kritičari Tišmu pominju retko i stidljivo kada govore o našim piscima.

Evo jednog zanimljivog intervjua koji je dao par meseci pre smrti.
https://www.rts.rs/page/stories/sr/...zurcher-zeitung-tismina-hronika-bescasca.html
 
Činjenica je da mladi sve manje čitaju, ne čitaju ni obaveznu školsku lektiru, međutim, mislila sam na drugu vrstu zaboravljanja. Književni kritičari Tišmu pominju retko i stidljivo kada govore o našim piscima.

Evo jednog zanimljivog intervjua koji je dao par meseci pre smrti.
https://www.rts.rs/page/stories/sr/...zurcher-zeitung-tismina-hronika-bescasca.html
On je ( valjda ) devedesetih prvo dosao u Nemacku, kasnije je otisao u Francusku i mene je to nekako razocaralo
( ista prica kao i kod Danila Kisha) jer njih dvojica i pored Milosevica nisu imali nikakvih problema ni oko knjiga niti svog posla,
pisanja, ali su sebe smatrali nekim disidentima, a to nisu bili, pa jos i Jevrejima sto je jako ruzmo jer i jedan i drugi nisu bili
Jevreji u pravom smislu reci kao sto je to recimo bio bas ovaj Imre Kertez kome na pamet nije padalo da odlazi iz svoje zemlje.
U svakom slucaju covek odlicno pise, Knjiga o Blamu je fin roman kakvih malo ima u srpskoj knjizevnosti, svima preporucujem
za citanje.
 
Čitam trenutno prepisku između Lorensa Darela i Henrija Milera, odlična knjiga, Darelova pisma su zanimljivija, neka od njih više podsećaju na eseje nego na pisma. Inače Darel je bio ataše za štampu u Britanskoj ambasadi u Beogradu, bio je zgrožen Beogradom, koji Mileru opisuje ovako:
"Centar varvarstva koji se može uporediti samo s najmračnijim danima mračnog doba".
 
Čitam trenutno prepisku između Lorensa Darela i Henrija Milera, odlična knjiga, Darelova pisma su zanimljivija, neka od njih više podsećaju na eseje nego na pisma. Inače Darel je bio ataše za štampu u Britanskoj ambasadi u Beogradu, bio je zgrožen Beogradom, koji Mileru opisuje ovako:
"Centar varvarstva koji se može uporediti samo s najmračnijim danima mračnog doba".
O tom razdoblju Darelovog života piše Goran Marković u romanu Beogradski trio. Mada ne znam koliko se to može nazvati romanom.
 
O tom razdoblju Darelovog života piše Goran Marković u romanu Beogradski trio. Mada ne znam koliko se to može nazvati romanom.
Nisam čitao to. Što se Darela tiče verovatno je imao takav utisak zbog još uvek vidljivih posledica rata, on je bio tu krajem četrdesetih i početkom pedestih.
Piše o užasnom siromaštvu, kako u prodavnicama nema ničega. I komunisti su mu odvratni, kaže kako jedino za njih, barem one na visokim položajima, ima svega.
 
Nisam čitao to. Što se Darela tiče verovatno je imao takav utisak zbog još uvek vidljivih posledica rata, on je bio tu krajem četrdesetih i početkom pedestih.
Piše o užasnom siromaštvu, kako u prodavnicama nema ničega. I komunisti su mu odvratni, kaže kako jedino za njih, barem one na visokim položajima, ima svega.
Marković je zanimljiv, mešavina fikcije i dokumentaristike, više je predložak za scenario nego roman, ali vredi pročitati.
 
Marković je zaniljiv, mešavina fikcije i dokumentristike, više je predložak za scenario nego roman, ali vredi pročitati.
Marković jeste interesantan, ja mogu da ga posmatram samo iz ugla filma. Nešto mi nedostaje. To sam čitao, nije da mi se nije " dojmio" Beogradski trio. "Škripi",mada kaže da je scenario. Trebalo je još rada. I deluuje nezavršeno!
 

Back
Top