dekao,
svi rastemo i razvijamo se svojim tempom, tako i ti. Zato treba pustiti 'sojo-a', kao i svakoga, da komentariše šta mu-im je volja jer s tim uistinu i on-oni sam-i raste-u i shvata-ju nešto o sebi. Svako ko bilo šta čini na ovom svijetu uvijek to čini po sebi i za sebe. To mu naređuje njegov nivo Svjesnosti. Stoga i ti, možeš da kažeš 'sojo-u' da više ne komentariše na tvoje slike, da, ali nije do tebe da mu to zabraniš. Do tebe je da se uzdigneš, i da situaciju vidiš sa više tačke gledišta odakle ni ti niti sojo, niti pak ja nismo jedni drugima prijetnja već se jedni drugima nudimo i dajemo da kroz svakog od nas svi ponaosob doživimo sebe kao individuu, uvjerljivom. Dakle, sve ono što ti činiš u mojoj realnosti je uistinu moj Izbor, a ti (na višem nivou svjesnosti) si već sebe dao, takvog kakav si, da bih ja kroz tebe mogao da doživim SEBE. I tako je sa svima. Jedni drugima smo 'učitelji'. Jedni drugima smo učenici. Svi smo povezani nevidljivim nitima. To se zove Ljubav. Bez tog principa (bezuslovnog davanja) niti jedno iskustvo ne bi moglo da se desi. Život nikada ne bi mogao da se pokrene iz tačke.
Gledajući tvoj trud, ne može se a da se ne oda priznanje da ti uistinu nešto radiš, stvaraš, i to pokazuješ na ovom forumu. Kažem, to je za pohvalu, bez obzira koji je nivo tvog slikarstva. Radom-akcijom se i vještina ali i razumijevanje i gledanje na sam proces kreacije uzdiže na viši nivo. Stoga, na dobrom si putu. Ne dozvoli da te nikakvi komentari skrenu jer kreacija, sam taj čin, već pobija svaki komentar. Kada za to dođe pogodno vrijeme, znam, i sam ćeš da promijeniš način shvatanja a s tim i rada kao posledice tog nivoa shvatanja.
Evo jedan mali primejer: Prije dvije sedmice organizovao sam izložbu zajedno sa mojom suprugom i sa moje dvije kćerke (u zadnjih 45 dana imao sam tri izložbe, bio sam aktivan

). Niko od njih do sada nije javno izlagao svoje radove te sam ih ja, svojim iskustvom vodio kroz ovaj događaj. Izložba je bila veoma interesantna, koncentrisana ali i raznolika, čak se desilo da je ekipa sa RTS-a snimala čitav događaj ('slučajno'), kao dio kratkog domkumetarca o meni. Uglavnom, moje kćerke, iako su pod mojim krovom i okriljem odgojene, niti u jednom momentu tokom razvoja nisu bile ugnjetene mojim profesionalnim radom. Svo vrijeme sam imao stav da ih ne slomim svojim komentarima. Ideja je bila da im omogućim razvoj njihove ličnosti a ne da sebe projektujem na njih. Starija kćerka sada ima 20 godina a mlađa 18. I jedna i druga su izabrale (same po sebi) da se bave umjetnošću. Moj udio je bio onoliki koliko su imale mogućnost da gledaju moj proces rada (u ateleju i u kući) ali bez nametanja mojih standarda kao neprikosnovenih. Dopustio sam im da se razvijaju svaka na svoj način. Moja supruga je takođe grafički dizajner, mada je svo svoje vrijeme do sada posvetila djeci (imamo ih troje, sina i dvije kćerke). Sada je vrijeme da i moja supruga, jer tako osjeća, nadgradi sebe tamo gdje je stala. Poenta ovog primjera jeste da u jednoj kući pod jednim krovom mogu da žive četiri individue i da se ničim ne sudaraju. Naprotiv, jedni druge mogu da podržavaju i inspirišu. Kroz rad drugih tri, svaka ndividua dobija nešto novo, nešto što sama nikada ne mora da čini. Dakle kroz rad drugih, mi ne gubimo svoju autentičnost te stoga nemamo niti jedan razlog da se osjećamo ugroženim njihoivim prisustvom. Ipak, jedno je sigurno, svaka individua mora da uloži određeni trud kako bi kroz proces kreacije omogućila svom nagonu da se manifestuje u djelo.
Dakle, trud se isplati. Isplati se jer se na kraju procesa čovjek okrene i shvati da je najvažniji bio upravo sam proces. Kroz proces, u ovom slučaju rad-slikanje, se čovjek u tom smijeru nadgrađuje prvo u slikara a onda i u umjetnika. Uistinu, kroz proces kreacije duh manifestuje dušu (namjeru) kreatora-Tvorca...SEBE.