Ovo je laž. Mnogi intelektualci jesu, ali nikako većina. Ali treba reći i da su mnogi intelektualci podržavali Musolinija i Hitlera.
Itekako je istina. Vidljivo je to i ako se prouče biografije Nobelovaca za znanost do, recimo, 1940. Većina je, uz iznimke poput Heisenberga, bila ovako- onako simpatizerski nastrojena prema SSSR-u, na čelu s lijevim barjaktarem Einsteinom. Iz "humanističkih" područja, dosta je reći da je Orwell napisao o D.H. Lawrenceu da je bio posljednji engleski pisac desno nastrojen; čak i takav kasniji "hladnoratovac" poput Bertranda Russella je smatrao da je Lenjin najznačajniji čovjek kojeg je sreo u životu (a sreo ih je, bogami, dosta). Među inteligencijom su protivnici ranoga komunizma do čistki bili uvjerljiva manjina; većina je bila simpatizera, pa i zagriženih pristaša (poput francuskih nadrealista), a nemali je dio bio apolitičan i gledao je svoja posla.
Ja ne znam nijedan ozbiljan izvor koji negira da je Krleža do kraja života ostao komunista.
Treba reći što se pod tim uopće smatra. Ako se drži da je smatrao da je jednopartijski marksističko-lenjinistički sustav najbolji za zemlju kao Jugoslavija, to je istina. Ako se pak misli
da je htio da takav sistem pobijedi u Francuskoj, Britaniji ili SAD- to mu nije bilo nikad na kraj pameti. Ako se pak smatra da je njegov svjetonazor bio marksistički- to je neistina. Krleža je imao heterogen pogled na svijet, slično kao Sartre, u kom su se borili pesimizam i, recimo tako, prometeizam. Ni Marxa ni Engelsa nije čitao, pa ni njihove interprete, a u famoznom sukobu na ljevici uoči rata praktički je digao ruke od marksističke ortodoksije, preko svoga megafona Zvonimira Richtmanna:
http://krlezijana.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1773
..................................
Richtmann u studiji Savremena naučna misao nije idealistička polemizira s kritikama koje su O. Prica i T. Pavlov uputili njemu i Krleži. On ostaje pri svojoj tezi da je kao najstarija forma ljudskog mišljenja izgubila svoju nekadašnju ulogu. Spekulativna metoda filozofskog istraživanja potisnuta je novim znanstvenim metodama koje se zasnivaju na eksperimentima i njihovoj matematičkoj obradbi. Opseg konkretnog znanja uvećava se u tolikoj mjeri da postaje nepotrebnim izvanznanstveno povezivanje rezultata pojedinih znanosti nekakvom »filozofijom prirode«. Da bi otklonio optužbe kako se tu radi o »revizionizmu«, Richtmann citatima pokušava dokazati kako njegove postavke nisu u neskladu s Marxovim i Engelsovim djelima.
Rekapitulirajući suvremeni razvitak na polju fizikalne logičke kritike, od Macha, koji je pripremio teren za Einsteinovu teoriju relativnosti, do aktivnosti fizičara-logičara Bečkoga kruga, Richtmann upozorava da tradicionalnu filozofiju sve više zamjenjuje logička kritika: »Takva kritika, jasno, nije nikakva ’filozofija’ u običajnom smislu te riječi, ona je dio nauke. Ona ne može biti reakcionarna ni napredna, ona može da bude potpuna ili manjkava, spretna ili nespretna, savršenija ili nedostatna, ali da se ta kritika ne rukovodi nikakvim natražnim ideološkim ili političkim motivima, to je izvan svake sumnje.« Autori poput Price napadaju takvu vrstu kritičkih radova jer konzekventna primjena njihovih principa »znači smrt najispraznije, nestvarne, neučene frazeologije, kakova se kod nas njeguje pod firmom dijalektike«.
................................................................
Ukratko, temeljni je dio marksističke ortodoksije taj da se moderne spoznaje koje potječu najviše iz područja suvremene fizike tumače ili kao slaba filozofija (jer bi trebale potvrditi marksističku dogmatiku) ili se odbacuju kao nešto nedostatno. Sahraniti Marxovu i Lenjinovu filozofiju kao starudiju koja nema više veze sa životom- to nije mogao nijedan komunist koji drži do sebe.
Dakle, tvrdnja da je Krleža bio komunist do kraja života ili ne stoji, ili je toliko neprecizna- budući da pokriva prevelik broj pojava u politici, estetici, svjetonazoru, znanosti, ..- da gubi smisao. Može se konkretno reći: Krleža je postao članom KP ili SK tek nakon 2. svjetskoga rata (prije nije bio); to je ostao do kraja života; mislio je da je politički sustav u SFRJ najbolji-ili najmanje loš od svega što se nudilo kao alternativa; nije gledao na život u kategorijama koje određuju komunistički svjetonazor (bilo dogmatski staljinistički, bilo prijelazni eurokomunistički).
Svaki zdravorazumski čovek prezire diktatore. Josip Broz je bio diktator.
Ova tvrdnja ne drži vodu. Prvo- Tito jest bio diktator. Drugo- on nije bio samo diktator, nego i karizmatski revolucionarni vođa koji je imao priznanje većega dijela demokratskoga svijeta. Glede prezira diktatora, ne vidim baš da su ga "prezirali" američki predsjednici od Kennedyja do Cartera, a da ne govorimo o nekom kao Churchill ili Willy Brandt. Od jugoslavenske inteligencije može se naći vrlo mali broj koji je bio u oporbi prema njemu, iz raznih razloga (npr. Edvard Kocbek). Većina je i "mislećih" ljudi, a kamoli običnoga naroda, bila za njega, a manji je dio bio ravnodušan.
Uostalom, to je trivija- većina ljudi upravo *voli* diktatore. To se pokazalo u drastičnijem obliku kod sovjetske inteligencije, gdje su iskreno produktivni ljudi kao Ejzenštejn, Leonov, Pasternak, Olješa, Šolohov, Kapica,... u raznim razdobljima, različitim intenzitetom- voljeli Staljina.
