- Poruka
- 129.664
U OSLOBOĐENOJ JUGOSLAVIJI
Umorni Krleža počeo je sumnjati u komunizam najkasnije već nakon razgovora s Pavlom Bastajićem, a 1945. je razočaranje u komunističku ideju i praksu zaliječeno spektakularnom simplifikacijom: ta ideja i ta praksa došle su na vlast i to apsolutnu. Komunisti su dakle došli u priliku da simplificiraju, strijeljaju, opraštaju i kreiraju – više ili manje uvjerljive – iluzije o budućnosti.
Tito mu je prilikom prvog susreta 1945. jednostavno rekao: “S tobom polemika neće biti, a partijski staž ti se priznaje od početka”. S tom rečenicom završio je Sukob na književnoj ljevici, kratko i pragmatski, u Titovom stilu, a Krleža je pripušten na Dvor. Samo su ministri vanjskih poslova, policije i vojske i Krleža mogli doći Titu u bilo koje doba, bez najave. To mu nacionalisti nikada neće oprostiti zaboravljajući banalnu činjenicu da postoje i drugačija uvjerenja od njihovih i da je Titov režim Krleža podržavao iz iskrenog uvjerenja – uprkos svim nemalim zadrškama i zamjerkama koje je imao.
Krajem 1945. Krleža je uzaludno kod Aleksandra Rankovića pokušao spasiti od vješala Đuru Vranešića. Nemoguće. Vranešić je bio ministar u vladi NDH i agent Gestapoa. Tom prilikom obišao je i Milovana Đilasa, duhovnog i ne samo duhovnog autora otrovnih Književnih sveski a sada i šefa Agitpropa CK KPJ, čovjeka bez čije dozvole se tada u jugoslavenskoj književnosti, štampi, izložbenim salonima, kazalištima, na filmu i radiju nije moglo dogoditi ništa. Krleža nadahnuto opisuje taj susret. Zgrada Madere na Tašmajdanu gdje je bilo sjedište CK KPJ, još uvijek konspirativno sjedište iako Partija ima apsolutnu vlast. Đilas ga dočekuje u svojem uredu u generalskoj uniformi, u čizmama, ne nudi mu da sjedne, pita ga zašto nisi došao? (u partizane). Da sam došao bio bih strijeljan. Đilas puši i kaže da, da si došao do 1943. ja bih te lično ubio, ali poslije 1943. ne bih… Kad komentira Krležinu verziju Đilas sa smiješkom i simpatijama tvrdi da Krleža po običaju pretjeruje: da je Krleža došao u partizane postao bi predsjednik AVNOJ-a!
Krleža obnavlja rad Jugoslavenske akademije i postaje njezin potpredsjednik. Kod Tita i Rankovića intervenira za mnoge hrvatske intelektualce koji su se kompromitirali za vrijeme NDH. Ako su samo štampali gluposti a nisu pokazivali odveć upadljivu i odveć neukusnu sklonost prema tvorevini bivaju pušteni iz zatvora i polako se vraćaju na poslove u izdavačke kuće i kazališta. Krleža ima stanovite privilegije, ali ne tiskaju mu se djela, ne izvode drame. Đilas je još uvijek dosljedni staljinist (možda najvatreniji od svih) i smatra da je sve to dekadentno. Dok nije došlo do dramatskog obrata.
Sukob s Informbiroom je Krležina velika moralna pobjeda. Kao što su mu Književne sveske Komunističke partije Jugoslavije (možda) spasile život u NDH, sada duh Književnih sveski, inkarniran u sovjetskoj Svesaveznoj komunističkoj partiji napada tu istu KPJ koja je Krležu u vlastitim Književnim sveskama napadala na isti način, dakle Staljinovim pismom koje spada u književni žanr dostojan upravo Književnih sveski. Krleži postaje udobnije u Partiji. On je idealna osoba za organizaciju izložbe jugoslavenske srednjovjekovne umjetnosti u Parizu. Zemlja se otvara Zapadu. Dalmatinski gradovi, hercegovački stećci i kosovski manastiri bivaju obasjani svjetlom jednog novog jugoslavenskog integralizma. Krleža ga vidi kao titoističko jugoslavenstvo, ali ono je zapravo krležijansko: prije samoupravljanja i nesvrstavanja Krleža poseže za bogumilskom herezom kao simbolom južnoslavenskog otpora Istoku i Zapadu. Srpski nacionalisti se tiho ljute, u tome vide negaciju srpske srednjovjekovne umjetnosti i pakosno ignoriraju Krležine nadahnute rečenice o Sopoćanima i Dečanima. Hrvatskim nacionalistima je poslovično zlo od svakog jugoslavenskog projekta, iako Nin i Zadar upravo na toj izložbi postaju nezaobilazni toponimi evropske civilizacije. Bosanskohercegovačka srednjovjekovna bogumilska hereza je treći put ne samo u svjetskim romansko-bizantskim antagonizmima nego afirmira središnju jugoslavensku zemlju, taj predmet trajne boli, čežnje i mržnje srpskih i hrvatskih nacionalista. Izložba je otvorena u martu 1950. s velikim uspjehom, kako za propagandu jugoslavenske kulture tako i za Krležu kao njenog idejnog tvorca i organizatora.
Krleža se po povratku iz Pariza sreće s Titom na Dedinju. Jugoslavija se nalazi u neposrednoj opasnosti od sovjetske invazije. Tito mu govori što da čini u slučaju najgoreg. Kako se računalo na siguran pad Zagreba i Beograda, Krleža bi zajedno s vladom i vrhovnom komandom bio evakuiran u Bosnu, onako kao što se evakuiraju arhive, dragocjenosti i zlatne rezerve.
Uredbom Vlade FNRJ osniva se u oktobru 1950. Jugoslavenski leksikografski zavod sa sjedištem u Zagrebu. U roku od nekoliko godina Zavod će pod Krležinim rukovodstvom izdati Enciklopediju Jugoslavije, Opću enciklopediju, Pomorsku, Tehničku, Medicinsku enciklopediju… Krajem šezdesetih godina započet će tiskanje drugih izdanja. Uz sve mane i neizbježne ideološke nastranosti to je bio epohalan datum u povijesti jugoslavenske kulture. Jedna zaostala zemlja smogla je intelektualne snage da sjedinjenim naporima stvori sebi civilizacijski spomenik, a iza svega su stajale ideja i energija Direktora. U mnogim nepotpisanim odrednicama poznavalac Njegovog stila mogao je prepoznati onu dugačku, mladenačku, buntovnu rečenicu, ideološki obojenu, ali ipak pisanu s neodoljivim slobodarskim šarmom.
NEDODIRLJIVA VELIČINA
Nakon Ljubljanskog referata 1952. u kojem je do tad najoštrijom retorikom napao socijalistički realizam i nakon što je na Šestom kongresu primljen u CK SKJ Krleža je postao nedodirljiva veličina. Ono što je Tito bio u jugoslavenskoj politici Krleža je postao u jugoslavenskoj književnosti, pa i kulturnoj javnosti uopće. Tu krajnje riskantnu i za pisca iznimno kompromitantnu ulogu preuzeo je sâm, vlastitim izborom i vlastitim uvjerenjem, sasvim pragmatično, ali ne samo sa stanovišta osobne koristi. Što god da je učinio režim na njega nikada ne bi krenuo ad hominem, ne samo zbog prijateljstva s Titom nego i zato što bi se Titova Jugoslavija dovela u poziciju da Krleži učini ono što se nije usudila ni krvoločna Pavelićeva NDH. S druge strane Krleža je bio svjestan kakvu štetu bi nanio režimu da je kojim slučajem postao disident ili pak prebjegao na Zapad (što je mogao lako): svjesno je htio da takvu štetu ne učini i svjesno je izabrao mogućnost da djeluje unutar sustava ali ne i protiv sustava nego – u skladu s komunističkim mentalitetom po kojem se ono najvažnije i najbolje uvijek zbiva u dalekoj budućnosti – u korist vlastite vizije boljitka. Stari buntovnik, vječni adolescent izabrao je tu vrst pragme. Kada ga je nesretna Olga Hebrang molila za intervenciju, Krleža je s razumijevanjem, nelagodom, ali i kukavičlukom otklonio pomoć. Iza Hebrangove sudbine stajao je Državni Razlog ili Državna Iracionalnost – svejedno, a pisac Banketa u Blitvi dobro je znao granice preko kojih ne smije zakoračiti.
Prijemi i večere na Dedinju i Brijunima zbližili su dva žovijalna i jedinstvena karaktera čija je različitost bila inspirativna sama po sebi. Onoliko koliko su bili različiti, utoliko su i oba opisa njihovog susreta u Maderi 1945. u metafizičkom i simboličkom smislu bila točna i nadrasla su banalnost činjeničnog stanja.
Nekadašnji staljinistički pravovjernik, dinarski violentan, sada najvatreniji kritičar staljinizma, sve slobodoumniji – da upotrijebim njegov izraz – okošt i naočit, epski Milovan Đilas.
Nekadašnji eruptivni buntovnik, kritičar svega postojećeg, koji je staljinskih zabluda bio svjestan još tridesetih godina, sve gojazniji, sve mekši, pjesnik panonske lirike, sve pitomiji starac Miroslav Krleža.
Sudbine su im se srele na kratko, da bi se odmah razišle, u časopisu Nova misao kojeg je Đilas ambiciozno zamislio kao novo, općejugoslavensko i elitističko okupljalište kritičkih i slobodoumnih intelektualaca. Uoči samog Plenuma CK SKJ na kojem će pasti u januaru 1954, Đilas je došao u uredništvo Nove misli da se pozdravi s prijateljima. Đido i Fric su se zagrlili na rastanku. Riječi su bile nepotrebne. To je bio njihov posljednji susret. Tog ledenog beogradskog januara 1954. Krleža je Đilasu predao zastavu buntovništva: star sam i umoran… Đilas će je nositi hrabrije od Krleže, u zatvor, u disidentstvo; nastavit će tamo gdje je Krleža stao 1940. i dovest će kritiku staljinizma do njezine neminovne, logične i krajnje konzekvence: već sredinom šezdesetih godina komunizam je bio intelektualno demontiran ponajviše zahvaljujući Milovanu Đilasu. Đilas će uvijek o Krleži pisati toplo i s razumijevanjem, štoviše ponovno čitanje Krležinih djela bit će jedna od etapa Đilasove fascinantne evolucije iz nemilosrdnog komesara koji je (na to ukazuju mnoge indicije) osobno ubijao protivnike u Crnoj Gori 1941. i 1942, evolucije iz nepodnošljivog i opasnog šefa Agitpropa u pristašu liberalne demokracije. Krležina sjećanja o Đilasu bit će nekorektna i gruba i slijedit će – kako bi on sâm rekao – crtu dnevnopolitičkog oportuniteta.
Krleža je izabrao Titov dvor, putovanja Galebom, ali i brigu za Leksikografski zavod. Zvuči nevjerojatno ali ni taj izbor nije bio ni nelegitiman ni nemoralan – upotrijebimo i još jednom njegovu klasičnu frazu – uprkos svemu.
Na koncu, sve i da nije tako, sve da je Krleža i bio – kako neki možda i duhovito kažu – tek dvorska luda, otkud mi drskost da branim etiku jednog Režimskog Pisca?
Odgovor je banalan: scripta manent.
Zastave su saga o uvjerenom komunisti Kamilu Emeričkom koji se razdire između svojih genuino anarhoindividualističkih poriva i odanosti partiji, pokušavajući vjerovati da su komunistička ideologija i praksa ponajbolji medij upravo za artikulaciju tog istog anarhoindividualizma. Ta neurastenična i neizrecivo bolna iluzija razdirala je trajno i nemilosrdno sve lijeve intelektualce. Srpski nacionalisti čitali su Zastave kao manifest srbofobije iako nigdje u hrvatskoj književnosti nije napisano toliko lirskih i toplih riječi o Beogradu i Srbiji kao u Zastavama. Za hrvatske nacionaliste su manifest jugokomunizma iako niti jedan hrvatski političar, bilo stvarni bilo fiktivni, nije bio toliko plemenito zaljubljen u Hrvatsku kao Kamilo Emerički. Ako je tu istu voljenu Hrvatsku vidio u demokratskom i federativnom jugoslavenskom okviru nije li upravo time dokazao veličinu i ljepotu svoje ljubavi? U optjecaju su tumačenja da su Zastave anticipacija jugoslavenskog raspada. Vjerojatno je prirodno da se takve gluposti izgovaraju povodom opusa koji se nadahnuto izrugivao upravo ljudskoj gluposti. Čuveni dijalog Kamila starijeg i njegovog beogradskog prijatelja Stevana Gruića navodi se kao dokaz neodrživosti Jugoslavije, iako je nadahnut opis prividnih različitosti jugoslavenskih mentaliteta i jezika.
Zastave su jedna bolna i psihoanalitički duboka ljubavna priča, ali dok srpski i hrvatski nacionalizam bulje jedan u drugoga, dok dakle bulje u ogledalo vlastitih gadosti i dok ih njihova komplementarna simetrija stapa u jedno jedino krvavo klupko gluposti i zločina, oni ostaju poslovično slijepi i prezrivi za svetinju pojedinačne sudbine.
– Stižu uvijek od vremena na vrijeme pustolovi na vlast u takvim zaostalim zemljama, a u što može drugo vlast pustolova da se pretvori nego u zločinstvo… – riječi iz Zastava koje bi trebalo napisati na zastave, ali koja korist od lepeta svilenih rečenica…
Banket u Blitvi jedan je od najboljih ikad napisanih političkih romana, tragično nepoznat evropskoj književnoj javnosti. Politički thriller s preciznom fenomenologijom vlasti, paranoidnih tirana, spolno nemoćnih buntovnika, sifilitičnih kardinala i generala, netalentiranih umjetnika, talentiranih očajnika. Čitava fiktivna Istočna Evropa tridesetih godina sa svim njenim nacionalizmima, diktaturama, nerazvijenim parlamentarizmom, vojnim huntama, zaostalošću, policijskim torturama, zavjerama, bankrotima, strahom, komunističkim iluzijama i nemoćnim intelektualcem i humanistom Nielsenom koji očajnički poseže za olovnim slovima – što nije mnogo, ali je jedino što je čovjek do danas izumio kao oružje u obranu svog ljudskog ponosa.
Tog istog Nielsena diktator Barutanski superiorno i duhovito, cinično, ali iskreno simpatizira (što ga ne sprječava da za njim šalje svoje atentatore, svoje bastajiće i golubiće) i dok se nad krvotokom ratova koji bjesne fiktivnim Karabaltikom njiše obješeno tijelo lijepe Karine Michelson, Krleža ne čini ništa drugo nego montira leće, prizme i ogledala u kojima savršeno jasno postaje vidljiv besmisao političkog angažmana, vlasti i politike uopće jer slavna poetska sentenca o olovnim slovima samo je Pirova pobjeda: stvar je došla do točke nakon koje smo prinuđeni braniti vlastiti ponos – pa čak i slovima.
I nezavisno od prividno političkih do nedvosmisleno intimističkih djela kakva su Povratak Filipa Latinovicza, glembajevski ciklus, novele, nepravedno zanemarena poezija, mračne i teške Balade Petrice Kerempuha, eseji, dnevnici, ostaje Krležina neobično prodorna književna percepcija, njegova rečenica duga kao rijeka, bistra i opasna kao anatomski nož pod kojim se razlistavaju tkiva i vlakna stvarnosti, ljudi, pojave i odnosi, a glupost – taj šišmiš u sumraku svijesti – smrdi kao otvorena rana.
TAJNA KNJIŽEVNE VJEČNOSTI
Otimala se velika Krležina književnost njegovoj vlastitoj kontroli već u Povratku Filipa Latinovicza kada se u dijalogu Filipa i Kyrialesa sve teže raspoznaje tko je zapravo od njih dvojice piščev alter ego, kao što se to ne zna ni u antagonizmu Kamila Emeričkog i Amadea Trupca ili Nielsa Nielsena i Kristijana Barutanskog, jer se genijalnost Krležine proze nezavisno od volje autora opire jednoznačnim i plošnim idejama. Likovi su živi i logika njihovih uvjerenja i emocija prelijeva se preko granica piščevih namjera. Intelektualno i moralno superiorni Leone Glembay stiže nakon godina izbivanja u svoj patricijski, agramerski dom i u šarmantnoj kombinaciji jakobinskog i psihoanalitičkog bunta skandalizira autoritet svojeg oca, njegovih dionica i dividendi, njegovog bogatstva i njegove – dakako lažne – obiteljske idile, gdje su kreature poput odvjetnika Fabriczyja, popa Silberbrandta i natporučnika Baločanskog samo ogledala jednog degeneriranog establishmenta, inferiorni simboli jedne potpuno unakažene civilizacije, kao što bi to trebala biti i bivša bečka prostitutka, fatalno lijepa barunica Šarlota Castelli-Glembay, dvadesetipet godina mlađa od svojeg supruga Ignjata Glembaya, bešćutnog i antipatičnog Leoneovog oca – simbola Reda, Autoriteta i Poretka, simbola Obitelji, Doma, Izvjesnosti i sličnih budalaština koje se pameti i dostojanstvu rugaju već stoljećima. U kristalnoj zgradi te drame koja ne ostavlja prostor za dilemu između Dobra i Zla, Pameti i Gluposti, na njenim vertikalama, na njenoj glatkoći pojavljuje se neravnina, pukotina Spolnosti: iz podteksta nervozno zvoni činjenica da je Leone bespomoćno zaljubljen u svoju maćehu Šarlotu i da je Krleža jednako bespomoćno i odveć nametljivo pokušava osuditi kao jednu običnu anonimnu kurvu. Uzalud. To je tragika Ženstva u čijem ogledalu taj isti briljantni i beskompromisni Leone postaje odbačeni ljubavnik i ubojica.
Sve ostalo samo su škare i teatar.
(Nije li i čitatelj Banketa u Blitvi vješto, lecarréovski zatečen kad poima da Kristijan Barutanski zapravo nije antipatična osoba i da je virilni konkurent tankoćutnom Nielsenu u borbi za dušu i tijelo lijepe Karine? Je li bila ili nije bila špijun Barutanskoga nikad ne saznajemo: Nielsen nastavlja svoj izvanknjiževni život u toj bolnoj dilemi i nakon što je knjiga sklopljena. Nisu li jednako uvjerljive i antikomunističke tirade Amadea Trupca? Nije li konzervativizam Emeričkog seniora torryjevski – u najboljem smislu te riječi?)
Sva tajna i sva književna vječnost Miroslava Krleže ostat će u njegovoj ingenioznoj intuiciji kojom je doživljavao i opisivao nesreću i ljepotu Ženstva. Iza samoubojstava i ubojstava Ksenije Radajeve Bobočke, Laure Lenbach, Šarlote Castelli-Glembay, Ane Borongay, Karine Michelson, stoji kao trajni omen, kao kriminalistički nedvojbeno utvrđen uzrok smrti: muška slabost i krvavi determinizam povijesti, ako je uopće riječ o različitim pojavama. Posebnim, u književnosti dotad nepoznatim spektrom, krležijansko svjetlo obasjalo je ljepotu ženskog mesa, nemir ženskog živčevlja i užas ženske sudbine koju kroje ubojice, tirani, očajnici i politički zanesenjaci, naša takozvana civilizacija uopće. Krležina percepcija Vječno Ženskog tako ulazi u Panteon uz Joyceovu Molly Bloom, Millerove ljubavnice, uz de Laclosa, uz Héloïse, uz Balzacove kurtizane, Emmu Bovary i sve ruske grofice.
Na toj se točki u djelu Voltairea Titove revolucije raspada svaki smisao daljnje diskusije o Krležinom odnosu prema toj istoj Titovoj revoluciji, prema Titu, klasi, naciji i domovini – kako god se ta domovina zvala ili se pokušavala zvati. Prestaje svaka diskusija o političkoj etici. Čini se da je estetika trajnija od nje što god o tome mislili Immanuel Kant, Stanko Lasić, Radovan Zogović ili poštovanja uvijek vrijedni buntovnik Igor Mandić čiji je obračun s Krležom bio upravo krležijanski neodoljiv.
Ipak, da vidimo što se zbivalo u prividnoj stvarnosti povijesnih tokova, što se zbivalo u toj nebitnoj, ali upravo zato trajno opasnoj efemeridi nakon što je Krleža svojim djelom i o tome rekao zapravo sve što se moglo reći.
Ranković je bio trajno zabrinut što je Krleža u Leksikografski zavod sklonio mnoge suradnike Hrvatske enciklopedije koja je počela izlaziti još 1940, a nastavila je izlaziti za vrijeme NDH. Krleža je lojalno branio i obranio svoje suradnike i u tome vjerojatno ne bi uspio da nije uživao Titovu podršku i povjerenje. Federalistički integralizam kojeg su afirmirala enciklopedijska izdanja smetao je i krugovima oko Srpske akademije nauka. Što god mislili Aleksandar Ranković i Aleksandar Belić, “ustaše” koje su radili u Zavodu nisu u enciklopedijske odrednice prokrijumčarili nikakav nacionalistički otklon. Opet na užas hrvatskih nacionalista pred čijim očima je rastao jedan veliki jugoslavenski projekt. Kada 1991. bude preuzela Leks nova Hrvatska će shvatiti da je za njega i za vizije zbog kojih je osnovan jednostavno premala.
Iako je Krleža poštivao Rankovića i u privatnim kontaktima na Dedinju i Brijunima intimno se čudio kako tako ugodan i staložen čovjek može obavljati onako krvav i kompromitantan posao, nedvojbeno je odahnuo kada je 1966. Ranković smijenjen, a u društvu zavladala unekoliko slobodnija klima. Podatak da se Krleža šezdesetih godina družio s poluinteligentom i neurastenikom takvog kalibra kakav je bio Franjo Tuđman, zlatnim slovima je zapisan u spomenar hrvatskog nacionalizma, ali to se prijateljstvo raspalo krajem šezdesetih godina kada je Tuđmanove nacionalističke grčeve postalo teško trpjeti.
OTIMANJE O KRLEŽU
No, kad smo već kod spomenara i zlatnih slova: u martu 1967. u zagrebačkom Telegramu – jugoslavenskim novinama za društvena i kulturna pitanja objavljena je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog jezika. Malo koji tekst je na tako poetičan, gotovo dirljiv i rodoljubno zanesen način slavio jugoslavensko zajedništvo. Bila je riječ o akciji koja po svim kriterijima spada u ono što se danas naziva civilno društvo. O jednom konstruktivnom i izrazito lojalističkom činu koji je pozivao da se jednom problemu, jednom pitanju, jednoj tezi, pristupi s kreativnim zadovoljstvom i nađe rješenje koje će odgovarati svima. Deklaraciju su potpisale sve kulturne i lingvističke ustanove Hrvatske, većina zagrebačkih potpisnika Novosadskog dogovora, između ostalih i Miroslav Krleža.
Na Deklaraciju digla se tako stravična staljinistička povika da su oni koji su tu galamu inicirali i provodili bili ili mentalno bolesni, ili besprizorno glupi, ili srpski nacionalisti potpuno pomračenog uma ili pak zločinački saboteri jednog društveno korisnog i zdravog demokratskog procesa, kao da Deklaracija nije zastupala upravo sublimne interese jugoslavenske državne i političke cjeline i kao da je zazivala avet Ante Pavelića i njegove zloglasne (zapravo beskrajno komične) jezične politike. Na moralnom tkivu Jugoslavije se zbog te neizrecivo neodgovorne gluposti otvorila rana kakvu nisu uspjeli otvoriti ni Vidovdanski ustav, ni Aleksandrova diktatura, a u jedra hrvatskog nacionalizma zapuhao je snažan i postojan vjetar koji neće stati ni slijedećih stotinu godina. Kao što je u romanu Na rubu pameti uspjela pronaći antikomunističke teze, jednako tako povampireni mentalitet Književnih sveski u Deklaraciji nije prepoznao jugoslavenski integralizam.
U slaboumnoj atmosferi koja se stvorila oko Deklaracije Krleža se toliko uplašio da je rekao Titu da svoj potpis neće povući samo zato da ne ispadne glup – kao da je meritum uopće bio u tome da potpis treba povlačiti! Tom prilikom je rekao da s hrvatskim jezikom doista postoje problemi, da se u javnosti nepotrebno favorizira srpska varijanta i da je Hrvatska osjetljiva na pitanje naziva jezika iako su srpski i hrvatski u osnovi jedan jezik, ali neka ga svatko naziva kako ga je volja, nikom na štetu, a svima na korist. Tito koji je već bio zašao u decrescendo svojih mentalnih sposobnosti i uvijek imao na umu neke samo njenu znane kompromise i hiperkombinacije insistirao je da zbog Deklaracije Krleža podnese ostavku na članstvo u Centralnom komitetu. Već poslovično lojalni Krleža tako je i postupio. Nije slučajno da se u nekim jezicima ostavka naziva rezignacija. Lepet Krležinih vlastitih lenjinskih barjaka bio je toliko glasan da je jezično pitanje, dakle jedno demokratsko pitanje, pitanje prava građanina na vlastiti jezik i prava na ime tog jezika, postalo pitanje prava nacije, kolektiviteta zlokobnog koliko i klasa, zapravo zlokobnijeg…
Čitava afera ostala je nedorečena i neriješena na najgori mogući, dakle lenjinski način, ostavivši ogorčenje koje će 1990. Tuđmanu dati priliku da poduzima svoje znamenite bedastoće glede jezika.
Sedamdesetiprve počelo je podjednako otimanje i nacionalista i komunista o Krležu. Svaka od te dvije pogubne političke filozofije koje sjedinjuje zajednički prezir spram sreće Pojedinca i spram prava Građanina, u svojoj paničnoj, naknadnoj ili nestrpljivoj potrazi za legitimitetom tražila je podršku tog – za ovu malu sredinu – nesrazmjerno velikog i plodnog pisca. Koliko god na svoj lirski, ali i realističan način volio Hrvatsku (bila mu je bjelodana ontološka nespojivost nacionalizma i bilo kakve, bilo socijalističke, bilo liberalne, bilo konzervativne demokracije), koliko god simpatizirao s onom nježnom i izgubljenom demokratskom nijansom u bučnom nacionalističkom šarenilu Hrvatskog proljeća ili Masovnog pokreta – kako vam drago – i koliko god intimno bio užasnut nad policijskom represijom koja će ubrzo snaći nacionalističke intelektualce i studente, njegovi izvorni komunistički i antinacionalistički porivi nisu ga mogli učiniti pristašom tog pokreta koji je započeo proturječno i nedosljedno da bi se oteo svakoj razumnoj kontroli i degenerirao u banalni i destruktivni nacionalizam. Da je Krleža stao uz hrvatski nacionalistički pokret počinio bi intelektualno samoubojstvo, ne samo zato što je svaki nacionalizam po svojoj prirodi duboko antiintelektualan, nego i zato što je Krleža svojim opusom obogatio evropsku civilizaciju spoznajama o njegovoj nakaznosti. Utoliko je njegovo pristajanje uz Titov režim kao uz manje zlo bilo moralni izbor par excellence.
JUGOSLAVENSKA KVADRATURA KRUGA
Historija neće nikada biti u prilici da precizno utvrdi koliko su sugestije – koje je Krleža taktično izgovarao na brijunskim večerama – pridonijele ublažavanju Titove autoritarnosti u ovom ili onom, važnijem ili manje važnom slučaju. Koliko su s druge pak strane Titov smisao za pragmu ili informacije kojima je raspolagao kao šef države i koje je možda povjeravao Krleži (a mogao je u Krležu imati povjerenja) utjecale na Krležino uvjerenje da je jedina alternativa socijalističkoj Jugoslaviji krvavi nacionalistički rat? Ne zaboravimo da su i Krleža, a posebice i bez ostatka Tito, bili slijepi za alternativu građanske liberalne demokracije.
Krleža je pamtio rovove Prvog svjetskog rata, povjerovao u komunističku iluziju spasenja čovječanstva, doživio pogrešnu politiku Prve Jugoslavije, preživio Nezavisnu državu Hrvatsku, bio je bolno svjestan kulturne i civilizacijske zaostalosti jugoslavenskog prostora i zadivljen Titovim spektakularnim vanjskopolitičkim uspjesima koje je stavljao u kontekst svoje široke povijesne percepcije gdje je južnoslavenski konglomerat vidio kao napaćeni provincijalni quantité négligeable sa sudbinom stoljetnih nesretnika koji pokušavaju sačuvati golu egzistenciju na periferijama dvaju moćnih carstava, s nekolicinom zbunjenih pjesnika i paranoidnih vizionara, ali kao politički subjekt koji sada pod Titovim krovom ima svoje topove i ratno brodovlje: Tito doveo je na Brijune evropske kraljeve u čijim predsobljima smo do jučer čekali s jedinom ambicijom da im se pokušamo prodati kao topovsko meso. Možda je paradoksalno, a možda i nije da Krležin pronicljivi um nije u građanskoj liberalnoj demokraciji prepoznao optimalno ostvarenje svojih izvornih, individualističkih i slobodarskih ideala i – što je jednako važno – konačni i najčvršći mrtvački sanduk za avet nacionalizma. U reminiscencijama na besane noći dok su koraci ustaških patrola vrijeđali njegov voljeni Zagreb, u uspomenama na besplodne i gluhe razgovore sa srpskim nacionalistima po salonima beogradske Akademije i u sjećanjima na godinu Trinaestu, Bregalnicu i skopske hapsane, uplašen i nad najmanjom mogućnošću da bi čitav taj kriminalni i poluintelektualni ološ mogao pronaći neke nove vojskovođe i da bi sablasti Slavka Kvaternika i Draže Mihajlovića mogle oživjeti – Krleža je jedinu formulu za rješenje jugoslavenske kvadrature kruga vidio u socijalističkoj federativnoj republici. Doista, postojala je čvrsta i solidna točka gledišta odakle se Titovu Jugoslaviju moglo vidjeti kao rano djetinjstvo južnoslavenske civilizacije čija su prva suvislo artikulirana anticipacija bile dubrovačke zidine, zlato i srebro Zadra, Gračanica, freske, barokne lukovice na zagorskim i slovenskim tornjevima i hercegovački stećci. A sada znamo: i jedna nedovršena enciklopedija.
Iako blaženo uspavan svojom komično nesagledivom taštinom i sviješću o vlastitoj književnoj moći, pred kraj života taj beznadno usamljeni i tužni starac sa Gvozda je gotovo u posljednji trenutak u Vitomilu Zupanu i Danilu Kišu, prepoznao dva jedina sebi ravna velikana u Ljubljani i Beogradu.
Umro je u decembru 1981. Pokopan je s državnim počastima u grobnicu u obliku stiliziranog stećka – simbola južnoslavenske hereze. Uslijedile su apologije, panegirici, ali i prve, na žalost politikantske, kritike, kao da sudbina i nemiri frajle Melanije nisu važniji od pitanja je li igrao šah s Brozom ili Pavelićem, a ako nije, je li možda to ipak htio, a ako jest što je pri tom mislio o Hrvatskoj i/ili komunizmu – kao da bi napisao Zastave da nije u svojoj nutrini prezirao sve zastave.
Vuk Perišić
