I ja bih se slozio sa casnim @Pilipom Baklijom da jezicke fore ostavite po strani.
Takodje, mislim da Krleza nije bio covek za primer, ali je knjizevnik veliki. Kako on to rece, najveci hrvatski i jedan od najvecih koji su pisali nasim jezikom. Ne bih poredio ni sa kim. Ni sa Andricem ni sa Crnjanskim. Prosto, drugacijeg su opusa i drugacije stila.
Slažem se da se navedeni pisci ne mogu uspoređivati (jedan je američki kritik dao paralelu između Jamesa i Faulknera, sa zaključkom
da su toliko različiti da je svaka usporedba suvišna).
No, u pogledu jezika i Krleže se ima što reći, a da to ne bude svedeno na prepucavanja i citate.
Oveći tekst o temi se može naći i na njegovoj enciklopediji:
http://krlezijana.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1653
Ukratko bih mogao napisati nekoliko rečenica koja pokazuju Krležin odnos prema jeziku (hrvatskom, srpskom, miješanom, jednom, dva,..).
Dakle- ne o njemačkom, mađarskom ili francuskom.
Za Krležu su hrvatski i srpski bili, unekoliko, dva jezika, a opet jedan. Mijenjao je stajališta ovisno o trenutku, no
za pozornoga čitatelja ostaje nekoliko konstanti (ili stalnica):
* za Krležu su hrvatski i srpski bili komunikacijski jedan jezik. To nikad nije dovodio u pitanje.
* također, za njega su to bili povijesno, standardološki i kulturološki dva jezika (o bosanskom nije razmišljao).
O tom postoji više iskaza, a najviše u tekstu iz 1937. Povodom Vukove stopedestgodišnjice
* ovo je tekst razgovora s njegovim Eckermannom, Enesom Čengićem:
""..Morao bih napisati, ako ne već knjigu a ono barem studiju, kad bih mogao, o hrvatskoj literaturi, a i o hrvatskom jeziku i odnosu spram Vuka. »Vuk i Hrvati«! Da konačno tu legendu skinem bar što se mene tiče, da se vidi kako nisam bio antivukovac, ali da neke stvari ipak kažem. Vuk je, nesumnjivo, bio genijalan poznavalac jezika.
Rođen u Tršiću, imao je izvanredno dobro uho za svoj govor i to je registrirao, što je bez sumnje izvanredno pozitivno, ali otkud bi on bio uzor za jezik svih naroda koji nisu Srbi. Uzmite jezik Hrvata, počev od Istarskog razvoda iz trinaestog stoljeća do crkvene igre oko velikog tjedna (muka Kristova) gdje ima dvanaest ili četrnaest igara s različitih naših otoka, preko dubrovačkih spisatelja koji su štokavski pisali pa do Kačića, zatim do puta Fortisovog po Dalmaciji nakon kojeg on prvi put objavljuje Hasanaginicu. Objavljuje na talijanskom 1774. u Veneciji Hasanaginicu prema Bajamontiju koji mu je recitirao u čakavštini. Dakle, čakavski nije Vukov jezik, i kad uzmete barokne pisce koji su ovdje pisali, i Antuna Kanižlića i Matiju Petra Katančića i Vida Došena naročito, a dakako još i kajkavce iz osamnaestoga stoljeća - što oni da uče od Vuka? Hrvati govore i pišu jezikom kojim govore i pišu, pišu hrvatskim jezikom. I najedanput se nameće teza da je Vuk naučio Hrvate pisati. Hrvati »ne znaju pisati«. A koga vraga i kojim jezikom pišu!? Uzmete li Katančićev prijevod Svetog pisma, postumno štampan u Budimu tridesetih godina prošlog stoljeća, pa ga usporedite s prijevodom Vukova Novog zavjeta, a Vuk je više od deceniju i pol kasnije rođen, onda vidite da je Katančić teolog po struci i da piše svojim hrvatskim, stopercentno klasično hrvatskim, i tko bi i zašto bi sad od Vuka morao učiti jezik? Maretić i Vuk! Vukove hrvatske gramatike nema, hrvatsku gramatiku nije nitko napisao, ne govorim o hrvatskim vukovcima, i čovjek konačno na kraju puta dolazi do toga da se ne mogu negirati fakta. Koji je to bog, kakva je to politika?! To je politika Aleksandra Belića ili, još prije, Jovana Cvijića. Gorštaci silaze i spuštaju se u doline i osvajaju zemlju."
Enes Čengić: »S Krležom iz dana u dan«, sv. IV., Globus, Zagreb, 1981.,, str. 209-210
* Krleža je dobro poznavao jezičnu prošlost hrvatskoga i srpskoga, među piscima, no nije bio filolog, a kamoli lingvist.
Cijenio je Dalibora Brozovića kao modernoga lingvista, no teoretiziranje o jeziku nije ga previše zanimalo. Također, priznavao je i koristio poznatu knjigu
Krstića i Guberine "Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika", 1940.
Dakle, to su za njega bili različiti književni jezici, iako se nije zamarao tim kako će biti svrstani među lingvistima
* proučavatelji njegova djela došli su do tog da je dobro poznavao stariju kajkavsku književnost, nešto slabije čakavsku, dok stariju hrvatsku štokavsku
književnost nije previše proučavao, osim onoga što je naučio još u školi.
* kao pisac je pripadao "intrenacionalističkoj" struju, tj. češće je koristio europeizme latinskoga
i drugoga podrijetla, a manje domaće kovanice (povijest, zemljopis). Također, nerijetko je afektirano pisao
strana imena : interview, newyorški,...
* budući da je uvijek imao oko na širem jugoslavenskom tržištu knjiga, nije mu bilo do jasnijega razlučivanja
među jezicima Hrvata i Srba.
*sam je pisao ekavicom, zapravo skoro čistim srpskim nekoliko godina nakon 1918., pa je i tu neka "veza". Što se književnosti tiče, čitao
je sve što spada u hrvatsku i srpsku književnost, a i slovensku, i bio dobro obaviješten o njima.
