Miroslav Krleža

Ma da, kao npr. kad se iz Mein kampf-a istrgnu neke "fore" pa ga ocenjujemo po stilu pisanja a ne poentu...jel tako?
Valjda ima neka razlika izmedju dela jednog polupismenog baumstalera i neuspelog mazala i jednog old najvecih intelektualaca koje smo imali?
Meni je eto smešno kada neko ima toliko smelosti da procenjuje tudje fore a sam nije u stanju da uvaži istorijske činjenice i kritičke studije savremenika i obrazovanijih ljudi od nas, uzgred budi rečeno i bez političkih konotacija kao kriterijuma, mislim da mu se po mom skromnom mišljenju pripisuje isuviše važnosti nego što zaslužuje.
Za pocetak da se zadrzimo na gramatici. Jeste forum, jeste slobodna rasprava, i ja u brzini pravim slovne greske, ali ovakva pisanija ne moze ovako da stoji. Moze da stoji ili "isuvise vaznosti" ili "vise vaznosti nego sto zasluzuje". Ovo tvoje sto sam ja boldovao je pleonazam.
A sada, posto smo se na brzinu "obsetili" gradiva iz necega sto bi prema svim kurikulima obrazovanja trebalo da ide pre tumacenja Krlezinog dela, da vidimo argumente tvog "skromnog misljenja". Dela, reci nam ti zbog cega mislis da je Krleza precenjen? Ako mozes da potkrepis svoje misljenje necim. Sta ti se nije svidelo kod njega?
Ovo bi bio kraj odgovora tebi.
Sada jedno pitanje uopsteno, za sve na forumu: ako uskratimo sebi i svojoj deci citanje velikana tipa Krleza zato sto je imao antisrpske zapise, da li treba zabraniti kompletan kosovski ciklus srpskih epskih narodnih pesama jer se u njemu pljuje Vuk Brankovic koji je, po svim karakteristikama, bio junak?

Imam ja i drugo pitanje: sta sa "Gorskim vijencem"? Tamo nas je NJegos prikazao kao istrebitelje muslimana i islama po Crnoj Gori, a, po svemu sudeci, "istraga poturica" se ili uopste nije desila ili je bila plod visegodisnjih obostranih aktivnosti (i Srba i poturica) i sigurno se nije obavila za par noci.
 
Upravo obrnuto, Krleža je takav u svojim djelima a kao ličnost je bio jako učtiv i ljubazan, uostalnom brojne anegdote i ljudi svjedoče o tome.
One koji su imali čast da upoznaju Monstre sacréa naše književnosti obično bi pitali da li su ga se plašili; što i ne čudi...zna se kakve je knjige pisao,
i kakva je to erudicija bila !
Stoga, gosn Pilipenda, Vaša primjedba da su autor i djelo povezani, ne stoji ovdje, a bogami ni negdje drugdje.
Srdačan pozdrav.

A ta relacija djelo-autor je priča ispričana milion puta, i to je kao da neko u 21. vijeku govori o Zemlji kao ravnoj ploči !
Absurd !

Госн Аристотелусе, не знам којим сте то путељком коракнули у XXI вијек. Не знам да ли вјерујете да је Крлежа могао написати Сеобе, а Црњански Заставе, Достојевски Хамлета, а Шекспир Идиота. Не знам да ли ће се дјела у XXI вијеку можда стварати и сама од себе. Док се то не деси, дјело је ипак повезано с аутором макар утолико што га је аутор – створио.
Мој наклон. :hvala:
 
Ovo je zabavno. Iako nije tema, dodje mi da stavim tuk-na-utuk s hrvatskoga forum hr i dam prikaz borbene zatucanosti....
Ponavljam, nema veze s piscem i temom..
Hrvatski jezik je normiran jos u 17. stoljecu, dok je srpski to isto tek sa Vukom u 19. stoljecu, koji je naravno pokrao iz hrvatskog sve sto je mogao i to sto je dobio bezobrazno nazvao srpskim jezikom.
Izgleda da su u pravu oni koji tvrde da je to isti jezik, ali ga krivo nazivaju, to je hrvatski jezik, koji Srbi koriste uz dodatak svojih vlastitih srbizama.
Naziv hrvatski jezik je jedini ispravan, dok je naziv hrvatsko-srpski netocan, dijelom moze biti tocan samo ako govorimo o sluzbenom jeziku u Srbiji, jer je taj uistinu mjesavina pokradenog hrvatskog uz obilje lokalno ukorijenjenih turcizama i drugih tuđica.
http://www.matica.hr/vijenac/433/Hrvatski jezik normiran je u 17. stoljeću /

Браво, рођени! Одабрао си заиста одличан навод за приказ борбене затуцаности. :ok:

(Красићева књига може бити веома занимљива ако се пажљиво прочита, но како ја владам собом, лако ћу се суздржати да о томе не пишем овдје, у оквиру теме о Крлежи. Пребаци то на неку језичку тему па тамо можемо прозборити коју и о патеру Красном.)
 
I ja bih se slozio sa casnim @Pilipom Baklijom da jezicke fore ostavite po strani.
Takodje, mislim da Krleza nije bio covek za primer, ali je knjizevnik veliki. Kako on to rece, najveci hrvatski i jedan od najvecih koji su pisali nasim jezikom. Ne bih poredio ni sa kim. Ni sa Andricem ni sa Crnjanskim. Prosto, drugacijeg su opusa i drugacije stila.
 
I ja bih se slozio sa casnim @Pilipom Baklijom da jezicke fore ostavite po strani.
Takodje, mislim da Krleza nije bio covek za primer, ali je knjizevnik veliki. Kako on to rece, najveci hrvatski i jedan od najvecih koji su pisali nasim jezikom. Ne bih poredio ni sa kim. Ni sa Andricem ni sa Crnjanskim. Prosto, drugacijeg su opusa i drugacije stila.

Ali ako neko dolazi na ovaj PDF da nam objasnjava neke nebuloze oko jezika ( hrvaskog) onda sve to ne moze da se ostavi nekako
"po strani".
Covek ne shvata, a ne zato sto je glup, nevin i naivan, nego je zlonameran, da su knjizevnici neki soj ljudi koji pisu ovako ili onako, nije jezik ili dijalekt
tu presudan, presudno je i najvaznije o cemu/kome i kako pisu.
 
Је ли, а како гледаш на наше заједничко писмо, латиницу (није битно да ли је Гајева или Вукова)?

Ja sam da Srbi pišu ćirilicom, a Hrvati latinicom. Međusobno- svejedno, a u putnim ispravama, bankovnim računima
i potvrdama....isključivo nacionalno pismo države.

- - - - - - - - - -

Šta se hoće kazat sa ovom poslednjom porukom UH!?

- - - - - - - - - -

Sam je Krleža govorio da su ta dva jezika ista - samo ga Hrvati nazivaju hrvackim a Srbi dakako, srbskim...

Malo se zabavljam tuk na utukujući ....
 
I ja bih se slozio sa casnim @Pilipom Baklijom da jezicke fore ostavite po strani.
Takodje, mislim da Krleza nije bio covek za primer, ali je knjizevnik veliki. Kako on to rece, najveci hrvatski i jedan od najvecih koji su pisali nasim jezikom. Ne bih poredio ni sa kim. Ni sa Andricem ni sa Crnjanskim. Prosto, drugacijeg su opusa i drugacije stila.

Slažem se da se navedeni pisci ne mogu uspoređivati (jedan je američki kritik dao paralelu između Jamesa i Faulknera, sa zaključkom
da su toliko različiti da je svaka usporedba suvišna).

No, u pogledu jezika i Krleže se ima što reći, a da to ne bude svedeno na prepucavanja i citate.
Oveći tekst o temi se može naći i na njegovoj enciklopediji: http://krlezijana.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1653

Ukratko bih mogao napisati nekoliko rečenica koja pokazuju Krležin odnos prema jeziku (hrvatskom, srpskom, miješanom, jednom, dva,..).
Dakle- ne o njemačkom, mađarskom ili francuskom.

Za Krležu su hrvatski i srpski bili, unekoliko, dva jezika, a opet jedan. Mijenjao je stajališta ovisno o trenutku, no
za pozornoga čitatelja ostaje nekoliko konstanti (ili stalnica):

* za Krležu su hrvatski i srpski bili komunikacijski jedan jezik. To nikad nije dovodio u pitanje.
* također, za njega su to bili povijesno, standardološki i kulturološki dva jezika (o bosanskom nije razmišljao).
O tom postoji više iskaza, a najviše u tekstu iz 1937. Povodom Vukove stopedestgodišnjice
* ovo je tekst razgovora s njegovim Eckermannom, Enesom Čengićem:
""..Morao bih napisati, ako ne već knjigu a ono barem studiju, kad bih mogao, o hrvatskoj literaturi, a i o hrvatskom jeziku i odnosu spram Vuka. »Vuk i Hrvati«! Da konačno tu legendu skinem bar što se mene tiče, da se vidi kako nisam bio antivukovac, ali da neke stvari ipak kažem. Vuk je, nesumnjivo, bio genijalan poznavalac jezika.

Rođen u Tršiću, imao je izvanredno dobro uho za svoj govor i to je registrirao, što je bez sumnje izvanredno pozitivno, ali otkud bi on bio uzor za jezik svih naroda koji nisu Srbi. Uzmite jezik Hrvata, počev od Istarskog razvoda iz trinaestog stoljeća do crkvene igre oko velikog tjedna (muka Kristova) gdje ima dvanaest ili četrnaest igara s različitih naših otoka, preko dubrovačkih spisatelja koji su štokavski pisali pa do Kačića, zatim do puta Fortisovog po Dalmaciji nakon kojeg on prvi put objavljuje Hasanaginicu. Objavljuje na talijanskom 1774. u Veneciji Hasanaginicu prema Bajamontiju koji mu je recitirao u čakavštini. Dakle, čakavski nije Vukov jezik, i kad uzmete barokne pisce koji su ovdje pisali, i Antuna Kanižlića i Matiju Petra Katančića i Vida Došena naročito, a dakako još i kajkavce iz osamnaestoga stoljeća - što oni da uče od Vuka? Hrvati govore i pišu jezikom kojim govore i pišu, pišu hrvatskim jezikom. I najedanput se nameće teza da je Vuk naučio Hrvate pisati. Hrvati »ne znaju pisati«. A koga vraga i kojim jezikom pišu!? Uzmete li Katančićev prijevod Svetog pisma, postumno štampan u Budimu tridesetih godina prošlog stoljeća, pa ga usporedite s prijevodom Vukova Novog zavjeta, a Vuk je više od deceniju i pol kasnije rođen, onda vidite da je Katančić teolog po struci i da piše svojim hrvatskim, stopercentno klasično hrvatskim, i tko bi i zašto bi sad od Vuka morao učiti jezik? Maretić i Vuk! Vukove hrvatske gramatike nema, hrvatsku gramatiku nije nitko napisao, ne govorim o hrvatskim vukovcima, i čovjek konačno na kraju puta dolazi do toga da se ne mogu negirati fakta. Koji je to bog, kakva je to politika?! To je politika Aleksandra Belića ili, još prije, Jovana Cvijića. Gorštaci silaze i spuštaju se u doline i osvajaju zemlju."

Enes Čengić: »S Krležom iz dana u dan«, sv. IV., Globus, Zagreb, 1981.,, str. 209-210

* Krleža je dobro poznavao jezičnu prošlost hrvatskoga i srpskoga, među piscima, no nije bio filolog, a kamoli lingvist.
Cijenio je Dalibora Brozovića kao modernoga lingvista, no teoretiziranje o jeziku nije ga previše zanimalo. Također, priznavao je i koristio poznatu knjigu
Krstića i Guberine "Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika", 1940.
Dakle, to su za njega bili različiti književni jezici, iako se nije zamarao tim kako će biti svrstani među lingvistima

* proučavatelji njegova djela došli su do tog da je dobro poznavao stariju kajkavsku književnost, nešto slabije čakavsku, dok stariju hrvatsku štokavsku
književnost nije previše proučavao, osim onoga što je naučio još u školi.

* kao pisac je pripadao "intrenacionalističkoj" struju, tj. češće je koristio europeizme latinskoga
i drugoga podrijetla, a manje domaće kovanice (povijest, zemljopis). Također, nerijetko je afektirano pisao
strana imena : interview, newyorški,...

* budući da je uvijek imao oko na širem jugoslavenskom tržištu knjiga, nije mu bilo do jasnijega razlučivanja
među jezicima Hrvata i Srba.

*sam je pisao ekavicom, zapravo skoro čistim srpskim nekoliko godina nakon 1918., pa je i tu neka "veza". Što se književnosti tiče, čitao
je sve što spada u hrvatsku i srpsku književnost, a i slovensku, i bio dobro obaviješten o njima.
 
Meni možeš I mešavinom latinice I čirilice pa ću razumeti.a kojim češ narečjem ,govorom,dijalektom-sve mi jedno,čak I lokalizme
znam da koristim I razumem...Istrijani imaju previse iskvarenog talijanskog,a I neki ostrvljani pa su moguće male poteškoće baš kao I kod Vlaha iz istoćne Srbije I Vranjanaca,ali je u osnovi sve to jedan jezik...
Ne vidim problem u tom što je to jedan jezik,a nije mi nerazumljiva trenutna težnja ka autonomijama jezika novoopapučenih država...:mrgreen:
Mulci isti ka I dica...:mrgreen:
Ko je stariji magarac,a ko mlađi -neka reši neka ušata dama...Možda Bosna?
Inače,gosn Hrobi,mene niste uspeli šarmirati s Krležom,davno sam shvatio da je poput Mikinog (Antić,naš novosadski)Cige koji place
jer neće ni onako kako hoće.
To je ,inače,sindrom veoma čest kod balkanskih književnika:duboko su nezadovoljni što su se rodili gde jesu I što se iz te kože ne može
iskoćiti...
Naime,taj pokušaj iskakakanja iz sopstvene kože nije samo kod Krleže se pojavio-I ovovremeni književnici boluju od toga...Bar pedeset
tipičnih primera bih mogao koji su "krasili" našu zajedničku modernu...Već sam Andrić je tu teskobu u svim svojim romanima umesto svake
druge energije inkorporirao...Crnjanski,Kiš,Pekić...Svi su pisali "Zimu mog nezadovoljstva"ali ne univerzalnog već određenog nekulturnošću I
primitivnošću ovih prostora kao srama I blama od postojanja...
Jednom sam častio blgarskog konduktera na mom putovanju vozom u Plovdiv kad je u raspravi s kolegama izjavio da nije ni ovaj ni onaj već
da "zna da je originalno blgarsko govedo..." Naravno,bio je krajnje iskren! Krleža to nikad nije bio...I ne samo on...Da se ne foliramo:I mi smo
originalna balkanska goveda!
 
Srpski i hrvatski jezik su sociolingvisticki dva jezika jer su ga stvarale dve nacije. Ali, morfoloski i semanticki to je jedan jezik. E, sada, malo je nezgodno imenovati ga. S obzirom da su u medjuvremenu kao nacije nastali Bosnjaci i Crnogorci koji, takodje, govore istim jezikom.
 
Srpski i hrvatski jezik su sociolingvisticki dva jezika jer su ga stvarale dve nacije. Ali, morfoloski i semanticki to je jedan jezik. E, sada, malo je nezgodno imenovati ga. S obzirom da su u medjuvremenu kao nacije nastali Bosnjaci i Crnogorci koji, takodje, govore istim jezikom.

Pokojni Brozović je bio za to da se ti jezici zovu nacionalnim imenom, kako i jest u međunarodnim klasifikacijama,
a za dijalektološka ispitivanja srednjojužnoslavenski jezik. Koliko je to opravdano, o tom potom ...

Nego, to je staro, a kad čovjek malo čita starije tekstove, dođe do prilično nelagodne spoznaje: hrvatski, srpski, bošnjački... postali su jezici na kojim
se može pisati "punim plućima" tej nedavno, rekao bih od 1950. Naravno, genijalci u književnosti znali su i mogli prije, no jezična kultura je nešto drugo,
a široka lepeza raznih terminologija pak treće. Da ne govorimo o funkcionalnim stilovima...

Malo sam listao velike engleske stiliste iz prve polovioce 19. st. (Coleridge, De Quincey, Hazlitt, Macaulay, Emerson,...).
Ovi naši jezici u to doba, 1830-1850, djeluju doista jadno. Ne bi mogli izraziti ni 30% onoga što nalazimo u engleskom- a vjerujem i u njemačkom
Goethea, Schopenhauera, Novalisa,...te francuskom Chateaubrianda ili Hugoa.
Ruski znam bolje, no ne znam ruskih knjiga iz toga doba u kojima bi bilo misaonije proze, s više suptilnih nijansi- samo romani, pripovijesti i poezija,
a to je druga priča.

Nazivlje se sporo gradilo, pa je stabiliziran jezik, mislim , oko 1930-ih, a posve razvijen za sva područja (literatura, filozofija, psihologija, historiografija,..) oko 1950 i dalje.
Vidim to i po prijevodima.
 
Pokojni Brozović je bio za to da se ti jezici zovu nacionalnim imenom, kako i jest u međunarodnim klasifikacijama,
a za dijalektološka ispitivanja srednjojužnoslavenski jezik. Koliko je to opravdano, o tom potom ...

Nego, to je staro, a kad čovjek malo čita starije tekstove, dođe do prilično nelagodne spoznaje: hrvatski, srpski, bošnjački... postali su jezici na kojim
se može pisati "punim plućima" tej nedavno, rekao bih od 1950. Naravno, genijalci u književnosti znali su i mogli prije, no jezična kultura je nešto drugo,
a široka lepeza raznih terminologija pak treće. Da ne govorimo o funkcionalnim stilovima...

Malo sam listao velike engleske stiliste iz prve polovioce 19. st. (Coleridge, De Quincey, Hazlitt, Macaulay, Emerson,...).
Ovi naši jezici u to doba, 1830-1850, djeluju doista jadno. Ne bi mogli izraziti ni 30% onoga što nalazimo u engleskom- a vjerujem i u njemačkom
Goethea, Schopenhauera, Novalisa,...te francuskom Chateaubrianda ili Hugoa.
Ruski znam bolje, no ne znam ruskih knjiga iz toga doba u kojima bi bilo misaonije proze, s više suptilnih nijansi- samo romani, pripovijesti i poezija,
a to je druga priča.

Nazivlje se sporo gradilo, pa je stabiliziran jezik, mislim , oko 1930-ih, a posve razvijen za sva područja (literatura, filozofija, psihologija, historiografija,..) oko 1950 i dalje.
Vidim to i po prijevodima.
Ovo bih I ja mogao potpisati...
Uz opasku da nam se prečesto dešava ono šta je o palanaštvu Konstantinović...
https://sh.wikipedia.org/wiki/Filozofija_palanke
 
Srpski i hrvatski jezik su sociolingvisticki dva jezika jer su ga stvarale dve nacije. Ali, morfoloski i semanticki to je jedan jezik. E, sada, malo je nezgodno imenovati ga. S obzirom da su u medjuvremenu kao nacije nastali Bosnjaci i Crnogorci koji, takodje, govore istim jezikom.

Zameni sociolingvistički sa politički i to će biti točna izjava. Istorijski, to je jedan jezik, jezik istočnohercegovačkih čobana pravoslavne veroispovesti i jednog manjeg broja pokatoličenih konvetita. Sve ostalo su nadogradnje iz hrvatske kuće fantazije.

1lVQv2X.png
 
KIŠE

Očajno crni golub, pokislo jadno ptiče,
pod sivom sadrenom sisom umorne karijatide,
što nosi na glavi fasadu samrtno blijede zgrade,
žalosno guče.
Modre se pare kade.
Već cijeli dan i cijelu noć i juče
plače kiša posmrtnu sivu pjesmu
bez napjeva, bez nade.
Na cesti mrtvaci jašu
u tutnju luđačke kavalkade,
a nariču za njima crni kestenovi,
i teče sprovod žalosnih stvorenja.
Svi jure po kiši, i jure kao da plivaju,
čas tonu, čas snivaju,
te se gube ko snovi.
Djevojče bolesno bijelo
naglavce juri, s njom sjena u crnom asfaltu,
i kaplju tužni žuti kolobari,
i plače dama u crnini,
a onda se čini
kao da nas stari
Gospodin Gospodin
mrvi i bije i muči i ništi.
O, koliko sad ih plače
i gine i proklinje i vrišti.
Milijarda ljudska ranjava, prokisla,
kune Tajnu prokletog Besmisla.

A plešu oblici.
Svilene čarape žena, topla tjelesa u svili.
Mirišu crvenokose žene, dobre žene, svete žene,
žene, žene...
A za njima žedni ljubavi
na kiši plešu
i biskupi u mitri i djeca i gubavi.
A na grčeve i kletve, cjelove i suze
ko melem kaplju stihovi bolesne Muze:
"O, kada će zavjese kiše i bola i tmine
zapaliti oganj crvenog Svitanja?

Kada će utihnut
kor precrnih pitanja?
Kada će umrijeti
Razum i Nagon,
Saznanje i Dojam,
kada će sinut ko Luč
Sveživotni Pojam?"

Na cesti luđaci jašu u tutnju mrtvačke kavalkade
u krajeve vječno sivih tajna materije,
i grmi bronca pijane baterije,
jecaju negdje trube, urliču čete,
i sve je sivo i kišno i bez nade.

Miroslav Krleža
 
Zameni sociolingvistički sa politički i to će biti točna izjava. Istorijski, to je jedan jezik, jezik istočnohercegovačkih čobana pravoslavne veroispovesti i jednog manjeg broja pokatoličenih konvetita. Sve ostalo su nadogradnje iz hrvatske kuće fantazije.

1lVQv2X.png
Tom koji je tu povlačio tankim šapirografom linije granica jezika iste bih mu na čelu nacrtao pa nek
se ponosno šeće s njima...Očigledno ksenofob među magarčinama...
Posebno me fascinira kad talinija savija I pravi nagli zaokret...Zemljo otvori se...:sad2:
 
Posebno ovo demantuje primer lokalnih-mesnih govora.
Recimo,u Petrovaradinu (grad poznatiji I od Zagreba I Beograda zajedno) pamtim da se govorilo
sremačkim govorom,pomalo otegnuto,s dosta germanizama I nešto turcizama (penđer,avlija,kapija...),ali s posebnim
lokalnim izbačenim "lj"umesto kog se izgovaralo "l" tako da je rečenica glasila "...napio se rampaša pa je bluvao preko
taliga"...Inače,većina stanovnika se izjašnjavala da su Hrvati...
Ovaj lokalni govor je nestao I ostao sremački,sve bliži književnom srpskom...
Veoma dinamićan razvoj ovih jezika mi ne primećujemo,osim kao sleng...Ovih godina se jezik obogaćuje engleštinama
softverskim I internetskim...Ne ulazeći u to da li to valja ili ne (instikt mi kaže da je odlično!),dinamićno menjanje jezika
je očigledno,baš kako je to Hrobotas u postu br.85. (malo gore)zapazio.
Potrebe za boljom komunikacijom se nastavljaju I uvećavaju usložnjavanjem socioloških sintetičkih izražaja...Lako razumljivo,
ali teško iskazljivo iz istih razloga iz kojih je jezik kao igru L.Witgenstein osudio na nemogućnost iskazivanja metafizike...
Plašim se da je to samo gomilanje reči...
 
Tom koji je tu povlačio tankim šapirografom linije granica jezika iste bih mu na čelu nacrtao pa nek
se ponosno šeće s njima...Očigledno ksenofob među magarčinama...
Posebno me fascinira kad talinija savija I pravi nagli zaokret...Zemljo otvori se...:sad2:

U pitanju je Pavle Ivić, srpski lingvista. Ovaj stav me podsetio na čišćenje Beogradskog univerziteta 1944 kad su komunisti šmajserima krojili naučnu istinu.

- - - - - - - - - -

Posebno ovo demantuje primer lokalnih-mesnih govora.
Recimo,u Petrovaradinu (grad poznatiji I od Zagreba I Beograda zajedno) pamtim da se govorilo
sremačkim govorom,pomalo otegnuto,s dosta germanizama I nešto turcizama (penđer,avlija,kapija...),ali s posebnim
lokalnim izbačenim "lj"umesto kog se izgovaralo "l" tako da je rečenica glasila "...napio se rampaša pa je bluvao preko
taliga"...Inače,većina stanovnika se izjašnjavala da su Hrvati...
Ovaj lokalni govor je nestao I ostao sremački,sve bliži književnom srpskom...
Veoma dinamićan razvoj ovih jezika mi ne primećujemo,osim kao sleng...Ovih godina se jezik obogaćuje engleštinama
softverskim I internetskim...Ne ulazeći u to da li to valja ili ne (instikt mi kaže da je odlično!),dinamićno menjanje jezika
je očigledno,baš kako je to Hrobotas u postu br.85. (malo gore)zapazio.
Potrebe za boljom komunikacijom se nastavljaju I uvećavaju usložnjavanjem socioloških sintetičkih izražaja...Lako razumljivo,
ali teško iskazljivo iz istih razloga iz kojih je jezik kao igru L.Witgenstein osudio na nemogućnost iskazivanja metafizike...
Plašim se da je to samo gomilanje reči...

Slična je situacija sa svakim krajem u kom se govori određeno narečje. Postoje lokalne karakteristike koje ga čine donekle različitim od nekih drugih govora ali sve u okviru pravila koja karakterišu narečje. Koliko znam postoje razlike i između mikro zajednica na sremskom nivou. Da ne spominjemo svinjarski i voćarski Srem
 
U pitanju je Pavle Ivić, srpski lingvista. Ovaj stav me podsetio na čišćenje Beogradskog univerziteta 1944 kad su komunisti šmajserima krojili naučnu istinu.

- - - - - - - - - -




Slična je situacija sa svakim krajem u kom se govori određeno narečje. Postoje lokalne karakteristike koje ga čine donekle različitim od nekih drugih govora ali sve u okviru pravila koja karakterišu narečje. Koliko znam postoje razlike i između mikro zajednica na sremskom nivou. Da ne spominjemo svinjarski i voćarski Srem
http://www.dnevne.rs/nesto-drugacije/zagreb-u-neverici-naucno-potvrdeno-da-su-hrvati-potomci-srba
:manikir:
 
Već sam rekao da je jedna od bitnih odlika Krležina spisateljstva esejizam. U sjajnom eseju o Marcelu Proustu suprotstavlja prikaz stvarnosti u Prousta, sofisticiranoga i kultiviranoga "Latina", s raspojasanom anarhijom kakvu nalazimo u ruskih, a i germanskih pisaca.

Budući da skeniram uveliko za svoje potrebe, ovo je samo usput..

Ta klupska veličina prvoga reda, s direktnim vezama s hercoginjom de Sevigne, šalje Proustovima uvijek po koju kotaricu mirišljivih bresaka ili jagoda, ili starijim gospođicama, sestrama gospođe bake: Cellini i Flori po koju bocu skupocjenog astija; on je uvijek pristojan i diskretan, a donosi sa svojih talijanskih putovanja malome Proustu reprodukcije Giottovih fresaka, i dok je, s jedne strane, dolazak tog tajnovitog gospodina uzrokom bolnog nesna i bolećivih komplikacija tankoćutnog djeteta što čezne za cjelovom majčinim, s druge strane, gospodin Swann je otac djevojčice Gilberte koju Proust jos nije nikada vidio ali oko čije egzistencije njegova fantazija plete maeterlinckovske simbole i snove. Ti tihi večernji razgovori uz čašice likera kod kojih stare gospode Celline i Flora upotrebljavaju staromodne fjoriture u izrazima, taj stari francuski građanin Proust sa svojim sinom i svojom gospođom, ta diskretna snaha u modrom muselinu i onaj unuk gore u spavaonici sa svojim hipersenzibilnim patnjama čežnje, nesna i neostvarive ljubavi, to je ona temeljna obiteljska stanica francuskog građanskog društva na kojoj francuski rojalistički novinari Maurras i Daudet misle da obnove tradiciju od četrdeset kraljeva, koji su stvorili veličinu Francuske. Tu sjedi gospodin Swann o kome Figaro piše da je vlasnik jednoga Corota, koji je intiman s kneževskim porodicama što su rodile eminentne državnike pod vladom Louis-Philippea; tu sjedi stari djed Proust i njegov sin, visoki pariski činovnik, u svojim izdiferenciranim kategorijama birokratske hijerarhije; tu su dobre gospođe što divno priređuju šparge i sladoled sa zažarenom i debelom kuharicom, sve odredena skladna stvarnost, bez nereda i nekih naročitih vanjskih problema, u harmoniji večernjeg razgovora, kod čašice likera.

Kod te combrayske »idile« nameće se komparacija s "idilom«, na primjer, Sela Stjepančikova, gdje je sve nabijeno demonskom munjinom fomafomičevstine i nereda u mozgovima, razgovorima i događajima. U Stjepančikovu Dostojevski je jos gogoljevski skladan, i sve je komponovano na nekoj ironičnoj osnovi, s dalekom grmljavinom demonskih zapletaja koji se u tom prvom poslijesemipalatinskom djelu Dostojevskoga javljaju kao ljetna oluja što će da zatutnji na vrhuncu radnje i da nestane, a preko kompozicije ipak će se razliti svjetlost smijeha i gogoljevske idiličnosti. Ta ljetna oluja u Stjepančikovu, kada se strasti stare generalice, pukovnika i Fome Fomiča prvi put zaiskre u histeričnom sudaru, prvi je predznak onih tmurnih rasvjeta paklene psihoanalize što će za Dostojevskoga postati paklenim, bezizlaznim clair-obscurom koji ga poslije prati kao mrtvačka glazba do groba. Trebalo bi usporediti hiljade i hiljade takvih latinskih combrayskih razgovora o holandeskom sosu, Pascalu ili ananasu sa smerdjakovštinom luđačkom i neugodnom i s baroknom smerdjakovštinom ruske literature: Andrejevom ili Arcibaševom. Ivanov monolog s đavlom, kriminalna atmosfera Raskoljnikovljevih meditacija, Stavroginove demonske provale, sve je to u konturama (u početnoj formuli) dano već u fomafomičevstini, najodličnijoj idili Dostojevskova opusa. Paralela Proust-Dostojevski, Combray-Stjepančikovo nosi u sebi sav problem stoljetnog raskola izmedu Istoka i Zapada.

Ti elementi realizma i romantike, materije i ideje, metafizike i stvarnosti, boga i čovjeka, novca i radne snage, feuduma i građanstva i radništva, ti grandiozni kvantiteti istinitosti i lažnosti, Ijepote romantične i spoznajne objektivizacije stvarnosti, sve to javlja se kao sudar dviju tendencija, kao rezultat suprotnih kretanja u životu, pak (logično prema tome) i u književnosti. U književnosti Zapada, koji nosi na sebi pečat urbanizma od gotike do industrijalizacije, i u književnosti Istoka, koja je karakterizirana hiljadugodišnjom stagnacijom arhajski zaostalog, seljačkog i materijalno bijednog stanja, taj se problem objektivizacije kaosa prelijeva u germanski i slavenski azijatski pesimizam i u dekorativnu, stilizovanu zapadnjačku harmoniju od Descartesa do Prousta. Te pretežno socijalne težnje za magIenom realizacijom ravnoteže etičke i materijalne, to dogmatično vjerovanje u fikcije u ruskoj književnosti, taj očajni kaos protuslovlja između još religiozne ekstatičnosti i zanosa barbarskog i disproporcije arhajski zaostale stvarnosti spram kulturnohistorijskih konstrukcija zapadnjačkih pogleda na svijet daju u analitičkome prerezu dva stanja: gradsko i barbarsko, evropsko i azijatsko, Combray i Stjepančikovo.
 
Već sam rekao da je jedna od bitnih odlika Krležina spisateljstva esejizam. U sjajnom eseju o Marcelu Proustu suprotstavlja prikaz stvarnosti u Prousta, sofisticiranoga i kultiviranoga "Latina", s raspojasanom anarhijom kakvu nalazimo u ruskih, a i germanskih pisaca.
K. u esejistici i poeziji nije ni približno jak kao u romanima ili dramama - ali ako je morao biti ispisan cijeli jedan esej o Proustu da bi se opisao lik barunice Castelli - pa neka je !
Njegov najbolji esej ostaje i dalje esej o Kranjčeviću i tu spora nema... a što se tiče poezije, mislim da je to bilo nužno zlo....
 
U pitanju je Pavle Ivić, srpski lingvista. Ovaj stav me podsetio na čišćenje Beogradskog univerziteta 1944 kad su komunisti šmajserima krojili naučnu istinu.
I kada je Aleksandar Belic od nedicevca presao u komunisticke poslusnike...
A Stanislav Vinaver ga je jos pre Drugog svetskog rata optuzio da je "privatizovao" srpski jezik.
Inace, ne slazem se da su svi stokavci Srbi. A nismo ni svi Srbi stokavci. U juznoj Srbiji, negde istocno od linije Svrljig - Surdulica mozemo imati i "kvokavce" jer se tamo kaze "kvo". Ali, jbg, nasi politicki i nacionalni radnici zapeli da se bio oko svake kuce u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, sve u sluzbi nacionalne politike, a zapostavili nas nesumnjive Srbe jer mi necemo nigde da bezimo, ni kod jedne susedne nacije. Zato imamo milion dela i kvazidela o srBstvu Krajine, ali o srBstvu Sumadije nijedno jer Sumadiju ne treba osvojiti.
 
I kada je Aleksandar Belic od nedicevca presao u komunisticke poslusnike...
A Stanislav Vinaver ga je jos pre Drugog svetskog rata optuzio da je "privatizovao" srpski jezik.
Inace, ne slazem se da su svi stokavci Srbi. A nismo ni svi Srbi stokavci. U juznoj Srbiji, negde istocno od linije Svrljig - Surdulica mozemo imati i "kvokavce" jer se tamo kaze "kvo". Ali, jbg, nasi politicki i nacionalni radnici zapeli da se bio oko svake kuce u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, sve u sluzbi nacionalne politike, a zapostavili nas nesumnjive Srbe jer mi necemo nigde da bezimo, ni kod jedne susedne nacije. Zato imamo milion dela i kvazidela o srBstvu Krajine, ali o srBstvu Sumadije nijedno jer Sumadiju ne treba osvojiti.

Šta je u svemu ovom tvoj problem. Pošto očito nemaš neke druge probleme osim psihičkih. :D
 
I kada je Aleksandar Belic od nedicevca presao u komunisticke poslusnike...
A Stanislav Vinaver ga je jos pre Drugog svetskog rata optuzio da je "privatizovao" srpski jezik.
Inace, ne slazem se da su svi stokavci Srbi. A nismo ni svi Srbi stokavci. U juznoj Srbiji, negde istocno od linije Svrljig - Surdulica mozemo imati i "kvokavce" jer se tamo kaze "kvo". Ali, jbg, nasi politicki i nacionalni radnici zapeli da se bio oko svake kuce u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, sve u sluzbi nacionalne politike, a zapostavili nas nesumnjive Srbe jer mi necemo nigde da bezimo, ni kod jedne susedne nacije. Zato imamo milion dela i kvazidela o srBstvu Krajine, ali o srBstvu Sumadije nijedno jer Sumadiju ne treba osvojiti.
Od Knjazevca do Prizrena.
Ali je to jezik koji vise ne postoji. Moji baba i deda su ga govorili, ali to su sve poodavno tempi pasati.
Inace, za sve si u pravu;)
 
Ja mislim da se blizimo kraju razresavanju svih problema izmedju soraba i heruvata ili "beckih konjusara" i "ostataka Bizanta i Orijenta". Gospodo draga, obe ove nacije ubrzanim tempom izumiru. A i ono sto ne izumre bezi od toliko zeljenog "tisucljetnog sna" i "Dusanovog carstva". Eno ih, sve se trpaju u autobuse i beze glavom bez obzira. Lako je kroz istoriju uociti da se Srbi i Hrvati veoma lako asimiluju u nove sredine. Primeri su njihov premijer i nas princ. Dakle, uskoro niko nece govoriti srpskim ili hrvatskim, srpskohrvatskim ili ko zna kakvim ovim nasim, gubavim jezikom, pa u XXII veku necemo morati da slusamo Tupsona ili Baju Malog Mindzu kako redjaju razne zaseoke po tim pasivnim krajevima da bismo odredjivali jezicka i nacionalne granice.
 
Ja mislim da se blizimo kraju razresavanju svih problema izmedju soraba i heruvata ili "beckih konjusara" i "ostataka Bizanta i Orijenta". Gospodo draga, obe ove nacije ubrzanim tempom izumiru. A i ono sto ne izumre bezi od toliko zeljenog "tisucljetnog sna" i "Dusanovog carstva". Eno ih, sve se trpaju u autobuse i beze glavom bez obzira. Lako je kroz istoriju uociti da se Srbi i Hrvati veoma lako asimiluju u nove sredine. Primeri su njihov premijer i nas princ. Dakle, uskoro niko nece govoriti srpskim ili hrvatskim, srpskohrvatskim ili ko zna kakvim ovim nasim, gubavim jezikom, pa u XXII veku necemo morati da slusamo Tupsona ili Baju Malog Mindzu kako redjaju razne zaseoke po tim pasivnim krajevima da bismo odredjivali jezicka i nacionalne granice.

Zašto neki toliko potenciraju uzaludnost traganja za svojim korenima? Što skrivaju? Šta su ako nisu to što jesu? Što ne žele biti da bi bili ono što nisu? Izmišljaju li ti ljudi svoju vlastitu mitsku priču? Svoju istinu jednu i neporecivu? Gde će naći ono što ne mogu da nađu?... Sebe.

- - - - - - - - - -

Od Knjazevca do Prizrena.
Ali je to jezik koji vise ne postoji. Moji baba i deda su ga govorili, ali to su sve poodavno tempi pasati.
Inace, za sve si u pravu;)

Tješi me tvoja upućenost u činjenice. Ono je zalog pouzdanog mišljenja:hahaha:
 

Back
Top