Evo pesme:
Marko Kraljević i Musa kesedžija
Vino pije Musa Arbanasa
U Stambolu u krčmi bijeloj;
Kad se Musa nakitio vina,
Onda poče pijan besjediti:
Evo ima devet godinica
Kako dvorim cara u Stambolu,
Ni izdvorih konja ni oružja,
Ni dolame nove ni polovne;
Al' tako mi moje vjere tvrde!
Odvrć' ću se u ravno primorje,
Zatvoriću skele oko mora
I drumove okolo primorja,
Načiniću kulu u primorju,
Oko kule gvozdene čengele,
Vješaću mu hodže i hadžije.
Što gođ Ture pjano govorilo,
To trijezno bješe učinilo:
Odvrže se u primorje ravno,
Pozatvora skele oko mora,
I drumove okolo primorja,
Kud prolazi carevina blago,
Na godinu po trista tovara,
Sve je Musa sebe ustavio:
U primorju kulu načinio,
Oko kule gvozdene čengele,
Vješa caru hodže i hadžije.
Kada paru tužbe dodijaše,
Posla nanjga Ćuprilić-vezira
I sa njime tri hiljade vojske:
Kad dođoše u ravno primorje,
Sve polomi Musa po primorju,
I uvati Ćuprilić-vezira,
Saveza mu ruke naopako,
Pa ga posla caru u Stambola.
Stade care mejdandžije tražit',
Obećava nebrojeno blago,
Tko pogubi Musu kesedžiju;
Kako koji tamo odlazaše,
Već Stambolu on ne dolazaše.
To se care ljuto zabrinuo;
Al' mu veli hodža Ćupriliću:
Gospodine, care od Stambola!
Da je sada Kraljeviću Marko,
Zgubio bi Musu kesedžiju.
Pogleda ga care poprijeko,
Pa on proli suze od očiju:
Prođi me se, hodža Ćupriliću!
Jer pominješ Kraljevića Marka?
I kosti su njemu istrunule;
Ima puno tri godine dana
Kako sam ga vrg'o u tavnicu,
Nijesam je više otvorio.
Veli njemu hodža Ćuprilijću:
Na milosti, care gospodine!
Šta bi dao onome junaku,
Koji bi ti živa kaz'o Marka?
Veli njemu care gospodine:
Dao bih mu na Bosni vezirstvo
Bez promjene na devet godina
Da ne tražim pare ni dinara.
Skoči hodža na noge lagane,
Te otvori na tavnici vrata,
I izvede Kraljevića Marka,
Izvede ga pred cara čestitog;
Kosa mu je do zemljice crne,
Polu stere, polom se pokriva;
Nokti su mu orati bi mog'o;
Ubila ga memla od kamena,
Pocrnio, kao kamen sinji.
Veli care Kraljeviću Marku:
Jesi l' đegođ u životu, Marko?-
Jesam, care, ali u rđavu.
Sjede care kazivati Marku,
Što je njemu Musa počinio;
Pa on pita Kraljevića Marka:
Možeš li se, Marko, pouzdati,
Da otideš u primorje ravno,
Da pogubiš Musu kesedžiju?
Daću blaga, koliko ti drago.
Veli njemu Kraljeviću Marko:
Aja, Bogme, care gospodine!
Ubila me memla od kamena,
Ja ne mogu ni očima gledat',
Kamo l' s Musom mejdan dijeliti!
Namjesti me đegođ u mehanu,
Primakni mi vina i rakije
I debela mesa ovnujskoga,
I beškota ljeba bijeloga;
Da posjedim nekoliko dana,
Kazaću ti, kad sam za mejdana.
Car dobavi tri berbera mlada:
Jedan mije, drugi Marka brije,
A treći mu nokte sarezuje;
Namjesti ga u novu mehanu,
Primače mu vina i rakije
I debela mesa ovnujskoga,
I beškota ljeba bijeloga.
Sjede Marko tri mjeseca dana,
Dok je život malo povratio;
Pita care Kraljevića Marka:
Možeš li se veće pouzdati?
Dosadi mi ljuta sirotinja
Sve tužeći na Musu prokletog.
Veli Marko caru čestitome:
Donesi mi suve drenovine
Sa tavana od devet godina,
Da ogledam, može li što biti,
Doneše mu suvu drenovinu,
Steže Marko u desnicu ruku,
Pršte drvo na dvoje na troje;
Al' iz njega voda ne udari:
Bogme, care, jošte nije vreme.
Tako stade jošte mesec dana,
Dok se Marko malo ponačini;
Kada viđe, da je za mejdana,
Onda ište suvu drenovinu.
Donesoše drenovinu Marku;
Kad je steže u desnicu ruku,
Pršte pusta na dvoje na troje,
I dv'je kaplje vode iskočiše.
Tada Marko caru progovara:
Prilika je, care, od mejdana.
Pa on ode Novaku kovaču:
Kuj mi sablju, Novače kovaču!
Kakvu nisi prije sakovao.
Dade njemu trideset dukata,
Pa on ode u novu mehanu,
Pije vino tri:četiri dana,
Pak pošeta opet do Novaka:
Jesi l', Novo, sablju sakovao?
Iznese mu sablju sakovanu.
Veli njemu Kraljeviću Marko:
Jeli dobra, Novače kovaču?
Novak Marku tiho govorio:
Eto sablje, a eto nakovnja,
Ti ogledaj sablju kakva ti je.
Manu sabljom i desnicom rukom
I udari po nakovnju Marko,
Nakovnja je pola presjekao,
Pa on pita Novaka kovača:
Oj Boga ti, Novače kovaču,
Jesi l' i kad bolju sakovao?
Veli njemu Novače kovaču:
Oj Boga mi, Kraljeviću Marko!
Jesam jednu bolju sakovao,
Bolju sablju, a boljem junaku:
Kad s' odvrže Musa u primorje,
Što sam njemu sablju sakovao,
Kad udari njome po nakovnju,
Ni trupina zdrava ne ostade.
Ražljuti se Kraljeviću Marko,
Pa govori Novaku kovaču:
Pruži ruku, Novače kovaču!
Pruži ruku, da ti sablju platim.
Prevari se, ujede ga guja,
Prevari se, pruži desnu ruku,
Manu sabljom Kraljeviću Marko,
Ods'ječe mu ruku do ramena:
Eto sada, Novače kovaču!
Da ne kuješ ni bolje ai gore;
A naj tebe stotinu dukata,
Te se rani za života tvoga.
Dade njemu stotinu dukata,
Pak posjede Šarca od mejdana,
Ode pravo u primorje ravno,
Sve se skita, a za Musu pita.
Jedno jutro bješe poranio
Uz Klisuru tvrda Kačanika,
Al' eto ti Muse kesedžije,
Na vrančiću noge prekrstio,
Topuzinu baca u oblake,
Dočekuje u bijele ruke.
Kad se jedan drugom prikučiše,
Reče Marko Musi kesedžiji:
Deli Musa, uklon' mi se s puta,
Il' s' ukloni, il' mi se pokloni.
Al' govori Musa Arbanasa:
Prođi, Marko, ne zameći kavge,
Il' odjaši, da pijemo vino;
A ja ti se ukloniti ne ću
Ako t' i jest rodila kraljica
Na čardaku na meku dušeku,
U čistu te svilu zavijala,
A zlaćenom žicom povijala,
Odranila medom i šećerom;
A mene je ljuta Arnautka
Kod ovaca na ploči studenoj,
U crnu me struku zavijala,
A kupinom lozom povijala,
Odranila skrobom ovsenljem;
I još me je često zaklinjala,
Da se nikom ne uklonjam s puta.
Kad to začu od Prilipa Marko,
On tad' pušća svoje bojno koplje
Svome Šarcu između ušiju
Deli-Musi u prsi junačke,
Na topuz ga Musa dočekao,
Preko sebe koplje preturio,
Pak poteže svoje bojno koplje,
Da udari Kraljevića Marka,
Na topuz ga Marko dočekao,
Prebio ga na tri polovine.
Potegoše sablje okovane,
Jedan drugom juriš učiniše:
Manu sabljom Kraljeviću Marko,
Deli Musa buzdovan podbaci,
Prebi mu je u tri polovine,
Pak poteže svoju sablju naglo,
Da udari Marka Kraljevića,
Al' podbaci topuzinu Marko,
I izbi mu sablju iz balčaka.
Potegoše perne buzdovane,
Stadoše se njima udarati;
Buzdovan'ma pera oblomiše,
Baciše ih u zelenu travu,
Od dobrijeh konja odskočiše,
Ščepaše se u kosti junačke
I pognaše po zelenoj travi.
Namjeri se junak na junaka,
Deli Musa na Kraljića Marka;
Niti može da obori Marka,
Nit' se dade Musa oboriti.
Nosiše se ljetni dan do podne;
Musu b'jela pjena popadnula,
Kraljevića b'jela i krvava.
Progovara Musa kesedžija:
Mani, Marko, jali da omanem.
Omahuje Kraljeviću Marko,
Al' ne može ništa da učini,
Tad' omanu Musa kesedžija,
Ud'ri Marka u zelenu travu,
Pak mu sjeda na prsi junačke.
Al' procvilje Kraljeviću Marko:
Đe si danas, posestrimo vilo?
Đe si danas? niđe te ne bilo!
Eda si se krivo zaklinjala,
Đegođ mene do nevolje bude,
Da ćeš mene biti u nevolji?
Javi mu se iz oblaka vila:
Za što brate, Kraljeviću Marko!
Jesam li ti, bolan, govorila,
Da ne činiš u neđelju kavge?
Sramota je dvome na jednoga;
Đe su tebe guje iz potaje?
Gleda u Musa brdu i oblaku,
Otkud ono vila progovara;
Mače Marko nože iz potaje,
Te raspori Musu kesedžiju
Od učkura do bijela grla;
Mrtav Musa pritisnuo Marka,
I jedva se iskopao Marko.
A kad stade Marko premetati,
Al' u Musi tri srca junačka,
Troja rebra jedna po drugijem;
Jedno mu se srce umorilo,
A drugo se jako razigralo,
Na trećemu ljuta guja spava;
Kada se je guja probudila,
Mrtav Musa po ledini skače,
Još je Marku guja govorila:
Moli Boga, Kraljeviću Marko!
Đe se nisam probudila bila
Dok je Musa u životu bio,
Od tebe bi trista jada bilo.
Kad to viđe Kraljeviću Marko,
Proli suze niz bijelo lice:
Jaoh mene do Boga miloga!
Đe pogubih od sebe boljega.
Pa on Musi odsiječe glavu,
I baci je Šarcu u zobnicu,
Odnese je bijelu Stambolu;
Kad je baci pred cara čestitog,
Car je od stra' na noge skočio,
Veli njemu Kraljeviću Marko:
Ne boj mi se, care gospodine!
Kako bi ga živa dočekao,
Kad od mrtve glave poigravaš?
Car mu dade tri tovara blaga.
Ode Marko bijelu Prilipu,
Osta Musa uvrh Kačanika.
Hvala za sajt u svakom slucaju.
