Kultne žene

ARIJA - neustrašiva Rimljanka,supruga Cecilija Peta koga je car Klaudije zbog zavere osudio na smrt i ostavio mu da se sam ubije;Arija je dohvatila nož,zarila ga sebi u grudi i onda ga pružila mužu s' rečima:'' Pete,ne boli!'' (lat. Paete,non dolet!'')
 
Poslednja izmena:
Katarina Velika

Jekaterina II Aleksejevna (rus. Екатери́на II Алексе́евна Вели́кая, nem. Sophie Friederike Auguste von Anhalt-Zerbst, po nadimku „Smokvica“ (Fighen),21. april, 1729. - 6. novembar, 1796), rođena kao Sofija Augusta Frederika, poznata kao Katarina Velika, vladala je kao carica Rusije od 28. juna 1762. do svoje smrti 6. novembra 1796. Bila je primer prosvećenog vladara svoga vremena.
Godine 1744, carica Elizabeta od Rusije odabrala je Sofiju za ženu svom nećaku Petru III od Rusije, svom izabranom nasledniku. Sofija je promenila ime u Katarina kada je preobraćena u rusku pravoslavnu veru. Brak je okarakterisan kao promašaj usled njenih neverstava. Brzo je postala popularna kod nekoliko političkih grupa koje su bile protiv njenog supruga. Vrlo obrazovana, Katarina je bila ukorak sa novostima iz Rusije i ostatka Evrope. Dopisivala se sa mnogo velikih umova svog vremena, uključujući Voltera i Didroa. 1762, nakon preseljenja u novi Zimski Dvorac u Sankt Petersburgu, Petar je došao na tron kao Petar III od Rusije, ali njegova ekscentrična politika je otuđila grupe koje je Katarina pridobila. Grigorij Orlov, Katarinin tadašnji ljubavnik, bio je vođa zaverenika koji su proklamovali Katarinu kao vladara, a Petar je ubijen manje od šest meseci po dolasku na tron, 17. jula 1762. Postojala je sumnja da je Katarina umešana u Petrovo ubistvo ali nikada nije dokazana.

Katarina je pripadala eri prosvetiteljstva i smatrala je sebe „filozofom na tronu“. Postala je poznata kao zaštitnik umetnosti, književnosti i obrazovanja. Pisala je komedije, fantastiku i memoare, i proučavala Voltera, Didroa i d'Alembera koji su kasnije potvrdili njenu reputaciju u svojim radovima. Bila je u stanju da dovede matematičara Leonarda Ojlera iz Berlina čak do Sankt Petersburga. Kada je Aleksandar Nikolajevič Radiščev objavio svoje „Putovanje od Sankt Petersburga do Moskve“ 1790, i upozorenja na ustanak zbog nepodnošljivih socijalnih uslova među seljacima koji su držani kao roblje, Katarina ga je proterala u Sibir. Od francuskog arhitekte Valena de la Mota traži novo krilo Zimskog dvorca nazvanog Ermitaž. To je delo savršenih proporcija u kome je ona do kraja žiovota rado provodila svoje slobodno vreme sa prijateljima. Takođe je iѕgradiola statuu Petra Velikog u Petrogradu na kojoj stoji posveta „Petru Velikom, Katarina II“.

...
 
Nadežda Petrović

Nadežda Petrović - najznačajnija srpska slikarka s kraja 19. i početka 20. veka.

Rođena u Čačku 12. oktobar 1873. godine – umrla, od tifusa, u Valjevu 3. april 1915.

Sa porodicom se 1884. godine preseljava se u Beograd. Višu žensku školu završila je u Beogradu 1891. godine. Sledeće, 1892. godine, polaže ispit za nastavnicu crtanja u srednjim školama i postaje učenica u ateljeu Đorđa Krstića. 1896/97. godine pohađa školu kod Cirila Kutljika. Od 1898. godine počinje školovanje u Minhenu u ateljeu Slovenca Antona Ažbea.
Već 1900. godine imala je prvu samostalnu izložbu u Beogradu. Godine 1901. započinje rad u ateljeu Julijusa Ekstera u Minhenu. Od 1904. godine angažuje se u domovini oko Prve jugoslovenske umetničke izložbe, osnivanja Lade i Prve jugoslovenske umetničke kolonije (Sićevo, Pirot, 1905. godine).

Do 1912. godine izlaže na mnogobrojnim izložbama: Izložba Lade; Izložba jugoslovenske kolonije 1907; Izložba srpskog umetničkog udruženja 1908; Druga samostalna izložba u Ljubljani 1910; iste godine u Parizu na Jesenjem salonu i u Zagrebu u okviru grupe Medulić; naredne 1911. godine izlaže u srpskom paviljonu na Međunarodnoj izložbi u Rimu, na Salonu internacionalne unije i Jesenjem salonu u Parizu.
U Beogradu 1912. godine otvara slikarsku školu i učestvuje na četvrtoj jugoslovenskoj izložbi. U Prvom balkanskom ratu učestvuje kao dobrovoljna bolničarka na frontu. Sa srpskom vojskom je ponovo 1913. i 1914. godine. Umrla je u Valjevu, od tifusa, gde je bila na dužnosti dobrovoljne bolničarke.

image240.jpg
 
Мата Хари

Мата Хари је било уметничко име холандске егзотичне играчице и куртизане под стварним именом Маргарета Гертреуда Зеле (хол. Margaretha Geertruida (Grietje) Zelle, 7. август 1876, Леуварден – 15. октобар 1917, Венсан). Стрељана је као немачки шпијун у току Првог светског рата.
Мата Хари

Потицала је из имућне породице. Удала се 1895. за официра шкотског порекла у холандској војсци Кембела мек Леода. Од 1897. до 1902. живели су на Јави и Суматри. Касније су се вратили у Европу и развели. Имали су двоје деце која су умрла у детињству и раној младости. Маргарета је постала егзотична плесачица у Паризу 1905. Убрзо је узела уметничко име Мата Хари, што на малајском језику значи „сунце“ или „око дана“. Била је висока, атрактивна и вешта у индијским плесовима. На сцени се појављивала скоро нага. Постигла је велики успех у Паризу. Постала је љубавница милионера и индустријалца Емила Гимеа, а имала је и низ веза са богаташима и племством. Представљала се као јаванска принцеза која је плес учила од малих ногу, што у је у Европи оног времена представљало мистерију. Поред плеса, сликала се за еротски провокативне фотографије.

За време Првог светског рата Мата Хари је путовала између Енглеске, Француске, Холандије и Шпаније. Била је куртизана многих високих официра. Постојале су гласине да ради као шпијун за Француску. Јануара 1917. једна од немачких тајних порука је помињала услуге шпијуна H-21. Француска тајна служба је овога шпијуна идентификовала као Мату Хари.

Ухапшена је 13. фебруара 1917. у хотелској соби у Паризу. Осуђена је као немачки шпијун и стрељана 15. октобра, 1917.
Њен стварни ангажман у улози шпијуна није никада био потврђен. Неки историчари сматрају да је Мата Хари жртвована да би се прикрили други промашаји француске тајне службе. Тајни документи о њеном случају ће постати јавно доступни 2017.

Судбина Мате Хари је била инспирација за више филмова.

366px-mata_hari_2.jpg
 
Исидора Данкан

Изадора Данкан (енгл. Isadora Duncan; Сан Франциско, Калифорнија, САД, 26. мај 1878. — Ница, Француска, 14. септембар 1927) је америчка плесачица,ирског порекла .
Рођена је као Анџела Изадора Данкан (енгл. Angela Isadora Duncan), многи је сматрају мајком модерног плеса. Иако никада није била популарна у САД, забављала је публику широм Европе. Године 1900, преселила се у Париз.

Преминула је трагично, када јој се током вожње у „Бугатију“ дуги црвени шал уплео у точак возила и угушио је.
О њеном животу снимљен је филм „Изадора“, 1968. године, у режији Карела Рајша, са Ванесом Редгрејв у главној улози.

Koreografije je zasnivala na antičkoj grčkoj umetnosti i muzici Frederika Šopena, Riharda Vagnera i Franca Šuberta, koja nije komponovana za balet. Napisala je više članaka i rasprava o baletu i autobiografiju "Moj život".

Бila je jedan od malog broja zapadnih intelektualaca, pisaca, umetnika, pozorišnih radnika koji su umorni od sitog američkog i evropskog života videli u ruskoj revoluciji svež vetar. Ona je poverovala da se na ogromnom prostoru Rusije stvara nova svetska budućnost.

- Ja hoću da igram za mase, za radne ljude kojima je potrebna moja umetnost... Hoću za njih da igram besplatno. Želim da radim za budućnost ruske revolucije i njene dece.

Očinjena tim idealima, došla je u Moskvu uopšte ne pretpostavljajući da će ovde, jedne tople jesenje večeri, da sretne svoju sudbinu, svoju poslednju ljubav, svog jedinog zakonitog muža - velikog ruskog pesnika Sergeja Jesenjina.

A on? On se još ranije zaljubio u slavu Isidore Dankan, ali kad je konačno video tu očaravajuću ženu, silno ju je poželeo. U njemu je planula nezadrživa strast. I misli i osećanja toliko su se prepleli da su shvatili jedno drugo bez reči.

--"Evo, to je žena kakva mi je potrebna. Ona može da postane moja muza."
--"Kako je mlad! Moj bog! Koliko je mlađi od mene? Ako je... Godine i duša nisu uvek vršnjaci... A njegova duša... O kako je ona duboka... kao jama! On me privlači!


61846_59367467_isadoraduncaniiiuo5.jpg
 
Elizabeta I Tjudor

Elizabeta I Tjudor (engl. Elizabeth I Tudor; 7. septembar 1533—24. mart 1603) bila je kraljica Engleske i kraljica Irske, od 17. novembra 1558. do svoje smrti. Ponekad nazivana Kraljica Devica (Virgin Queen) i Dobra Kraljica Bes, bila je peti, i poslednji, vladar iz dinastije Tjudora, nasledivši svoju polusestru, kraljicu Mariju I. Vladala je u periodu velikih verskih previranja. Nakon kratke vladavine polubrata Edvarda VI i polusestre Marije, čiji se način upravljanja zemljom razlikovao u svakom pogledu, njeno 44-godišnje kraljevanje dovodi do porasta engleske moći i uticaja u svetu. U trenutku kada je došla na tron, primeri dveju prethodnih žena koje su vladale Engleskom nisu obećavali mirnu i uspešnu vladavinu nove kraljice. Čak i oni koji su je podržavali nadali su se da će se udati i vlast prepustiti mužu, ali Elizabeta je imala druge planove. Ona je jednom zauvek vratila Englesku protestantizmu. Za vreme njene vladavine je porasla ekonomska moć Engleske, cvetala nauka, filozofija i kultura, započela je kolonizacija Severne Amerike i osniva se Britanska istočnoindijska kompanija.

Elizabeta je bila plahovit i ponekad neodlučan vladar. Ova druga osobina, koja je njene savetnike činila nervoznim, često je spašavala od loših političkih i bračnih odluka. Kao i njen otac, Henri VIII, bila je pisac i pesnik. Dodelila je kraljevske privilegije nekolikim organizacijama, uključujući Triniti koledž u Dablinu i Britanskoj istočnoindijskoj kompaniji.

Elizabetina vladavina naziva se Elizabetanskom erom ili Zlatnim dobom i okarakterisana je mnogim promenama u engleskoj kulturi. Vilijem Šekspir, Kristofer Marlou i Ben Džonson stvarali su za vreme ove ere. Frensis Drejk postao je prvi Englez koji je obišao Zemlju; Frensis Bekon je objavio svoja filozofska i politička gledišta.

Kraljica je bila skromna u deljenju počasti i odlikovanja. Samo devet plemićkih počasti - jedno vojvodstvo i sedam baronija engleskom, i jedna baronija irskom plemstvu - dodeljeno je za vreme Elizabetine vladavine. Elizabeta je, takođe, smanjila broj ličnih savetnika sa 38 na 19, i kasnije na 14.

180px-Elizabeth1England.jpg
 
Lukrecija Bordžija

Lukrecija Bordžija, rođena 18 aprila,1480. , mecena umetnika i naučnika u vreme italijanske renesanse, vanbračna kćerka pape Aleksandra VI.je pripadala jednoj od najomraženijih porodica u istoriji, koje su se najviše plašili i oko koje su se pleli neizrecivi zločini, uključujući i Lukrecijin incest - ne samo sa bratom Čezarom, već i sa rođenim ocem, papom Aleksandrom VI. Bordžije su, bez sumnje, bile užasna loza, ali je pitanje da li sama Lukrecija zaslužuje ružnu reputaciju koja je vekovima prati.
Živela je u doba kada se shvatanje pristojnosti i morala veoma razlikovalo od današnjeg. I sama činjenica da je njen otac, Rodrigo Bordžija mogao postati poglavar Katoličke crkve govori u prilog ovoj tezi. Istoriograf Gregorovius ističe: “Nije bila ni gora ni bolja od većine žena u njeno vreme. Bila je neopterećena i uživala je u radostima života.” U rukama svog oca i brata ona je postala i oruđe i žrtva njihove političke mašinerije, protiv koje nije imala dovoljno snage da se bori.

„Impotentni” zet

Lukrecija je rođena 1840. i odrasla je u kući svoje majke. Rodrigo nijedno svoje dete nije zvanično priznao sve dok nije postao papa i bio apsolutno siguran u svoju moć. Pre nego što je napunila 11 godina isprosili su je prvi prosci, a dva meseca kasnije pojavila su se novi, još poželjniji, ali su i jedni i drugi, čim je Rodrigo uzeo trostruku krunu, bili sklonjeni, ne bi li se našao neko mnogo podobniji za njegovu prelepu ćerku.
Sa 13 godina Lukrecija je bila zlatokosa i prefinjena, belog vrata i bisernih zuba - sjajna prilika za Đovanija Sforcu, vladara Pezara. Priređeno je veličanstveno venčanje, kojem je prisustvovalo pola Rima. Brak nije dugo trajao, a tome su kumovale Bordžije. Ubrzo su shvatili da su Lukrecijinu ruku mogli mnogo bolje upotrebiti, dajući je, recimo, potomku Aragona. Odlučili su da se otarase nesrećnog mladoženje.
NJihov metod nije mogao biti gori. Svetu su objavili da je Sforca impotentan i da je njegova mlada žena i dalje devica. Sforca se zakleo da će se osvetiti Bordžijama, ali je njihova moć bila toliko jaka da je na kraju morao da potpiše priznanje da je impotentan i da napusti Rim, da mu se ne bi dogodile još gore stvari. Lukrecija se u međuvremenu povukla u manastir, ne bi li tako stekla, bar prividno, devičanski oreol i pripremila se za novi brak. Opatice su žalile što ih je morala napustiti jer je manastir vrlo brzo pretvorila u mesto ugodnog užitka.

Ko je pravi otac?

Uskoro su se Rimom proširile priče da je Lukrecija trudna i da je njen ljubavnik španski gospodin sa papskog dvora Pedro Kalderon, znan kao Peroto. Čezare Bordžija je Perota bacio u zatvor, a ubrzo nakon toga telo su mu našli u Tibru. Tada su počela govorkanja da je dete koje je Lukrecija očekivala plod incesta i da je otac, zapravo, Čezare. Dete nazvano Đovani kasnije je proglašeno vojvodom od Napija, a za sve je njegov nastanak ostao misterija.
Sledeća partija za Lukreciju takođe je bila smišljena iz političkih razloga. Na meti je bio Alfonso, nećak napuljskog kralja. Lukrecija je izgubila glavu čim ga je ugledala, a Čezare nije štedeo na raskoši venčanja. Sve je izgledalo dobro dok krvožedni Čezare nije ponovo započeo političke spletke. Nedugo potom on i mladoženja bili su na ratnoj nozi. Alfonso je prvo pretučen na ulici i Lukreciji je donet polumrtav, s razbijenom glavom i jezivim ranama po telu. Jede večeri, dok se Alfonso odmarao u kući, upala je grupa provalnika i jedan od njih ga je ubio. Lukrecija je poslata izvan Rima, gde je neko vreme gorko žalila za izgubljenim mužem. Ipak, ona je bila Bordžija i uprkos svojim osećanjima prema Alfonsu, obrisala je suze i sačekala da vidi šta su joj otac i brat sledeće pripremili.



Veze s pesnicima

Po treći put Lukrecija se udala za Alfonsa, sina vojvode od Ferare. I dalje je bila predmet ogovaranja i spletki, a mnogi su je vezivali za pesnika Pjetra Bemba. Za njegovu poeziju se verovalo da je velikim delom inspirisan časovima strasti provedenim u Lukrecijinom naručju. Još opasnije je bilo prijateljstvo koje je gajila prema pesniku Erkolu Stronciju. Užasan skandal je izbio kad je Stroncijev leš, umotan u ogrtač, sa znacima surovog nasilja, nađen na ulici. Oni koji su mrzeli i samo ime Bordžija verovali su da je Lukrecija organizovala ubistvo, jer je bila ljubomorna pošto je čula da pesnik namerava da se ženi.
v116660p0.jpg
 
Katarina Mediči

Katarina Mediči (ital. Caterina Maria Romula de’ Medici, fr. Catherine de Médicis, 13. april 1519, Firenca—5. januar 1589, Bloa) bila je uticajna francuska kraljica u doba verskih ratova u Francuskoj (16. vek).

Katarina je bila kći vojvode Lorenca II Medičija (1492-1519), vojvode Urbina, i Madlene de la Tur od Overnje (1495-1519). Oba roditelja su joj umrla nekoliko nedelja posle njenog rođenja. Od njih je nasledila titule kontese Overnje i vojvotkinje Urbina. Odrasla je u Italiji.

Venčala se sa budućim kraljem Francuske Anrijem II 1533. kada je imala 14 godina. Od 1547. postala je kraljica Francuske. Sa mužem je imala desetoro dece, od kojih su troje umrli kao novorođenčad. Tri poslednja francuska kralja iz dinastije Valoa, kraljevi Fransoa II 1559–1560, Šarl IX 1560–1575, Anri III 1575–1589, bili su sinovi Katarine Mediči.

Njena najstarija kći, Elizabeta, postala je žena španskog kralja Filipa II, a najmlađa preživela kći, Margareta (poznata kao kraljica Margo), udala se za protestanta Anrija od Navare, koji će kasnije postati francuski kralj Anri IV po liniji ovog braka.

Sva njena deca, osim Margarete, bila su bolešljiva, tako da je ona u dugom periodu, posle smrti supruga 1559. kada je postala regent, bila de fakto vladar Francuske.

Posle čitanja Nostradamusovog almanaha za 1555, koji je pominjao opasnosti za kraljevsku porodicu, postala je njegov veliki poštovalac. Pozvala ga je u Pariz da izradi horoskope za nju i njenu decu. Dala mu je funkciju kraljevog savetnika i lekara.

Za vreme vladavine Katarine Mediči, avgusta 1572, u Parizu i širom Francuske se odigrao masakr protestantskih plemića, u istoriji poznat kao Vartolomejska noć. U to vreme se smatralo da je kraljica direktno odgovorna za masakr. Ona se javno trudila da se distancira od ovog masakra i od verskog rata koji je usledio. Sve vreme je nastojala da održi autoritet kraljevske vlasti u uslovima haosa građanskog rata katolika i protestanata.

Pored vladarske i političke uloge, Katarina Mediči je bila veliki mecena renesansne umetnosti.

a29b6804d12e520753521f06db527acd_main.jpg
 
Madam Pompadur

Madam Pompadur (fr. Madame de Pompadour) (29. decembar 1721—15. april 1764) bila je dobro poznata kurtizana i čuvena ljubavnica francuskog kralja Luja XV . Rođena je kao Žana Antoaneta Puason. Imala je ogroman uticaj na kralja Luja XV , toliko da se mešala u veliki broj tema, od vojnih pitanja do spoljnjih poslova. Smatrali su je odgovornom i zbog Sedmogodišnjeg rata.
Rođena je kao Žana Antoaneta Puason 29. decembra 1721. u Parizu. Sumnjalo se da je njen biološki otac bio bogati finansijer Le Norman de Turnehem, koji je postao njen legalni staralac, kada je njen službeni otac bio prinuđen 1725. da napusti zemlju nakon jednog skandala. Njen mlađi brat je Abel Fransoa Puason de Vandijer, koji je kasnije postao markiz od Marinjija. Bila je inteligentna, lepa i obrazovana. naučila je da pleše, gravira i svira na klavikordu.

U dobi od devenaest godina udala se 1741. za Šarla Gijoma le Norman Detjola, nećaka od njenog staratelja. Sa njim je imala dvoje dece, dečaka , koji je umro 1742. godinu dana nakon rođenja i devojčicu Aleksandrinu Žanu, rođenu 10. avgusta 1744. Savremenici su bili mišljenja da je pna poprilično lepa. Inače suprug je ubrzo postao lud za njom, a ona je vladala modnim svetom Pariza.

Mladi kralj Luj XV je uočio 1745. Žanu Puason. Grupa dvorskih službenika, uključujući i njenog tasta namamili su je da bude kurtizana kralja Luja XV , koji još nije prežalio smrt svoje druge ljubavnice vojvotkinje od Šatoroa. Žana Antoaneta je februara 1745. bila pozvana na kraljevski maskenbal , kojim se proslavljalo venčanje kraljevog sina. Do marta 1745. postala je redovni posettilac dvora, a kralj joj je namestio mesto u Versaju. Kupio joj je Pompadur, prvu od šest rezidencija. U julu 1745. kralj ju je proglasio markizom. Ona se legalno rastala od supruga, a 14. septembra 1745. već je i formalno predstavljena na dvoru.
portraitofmarquisedepomuq4.jpg
 
Оливера Лазаревић

Оливера је била кћер српског кнеза Лазара и кнегиње Милице. Након Косовске битке њена мајка ју је удала за султана Бајазита 1389. или 1390. године. Оливера није била на силу послана Бајазиту у харем, како се понегде спомиње, штавише венчање Бајазита и Оливере је била последња формална свадба неког Султана. Бајазит је поштовао Оливерино хришћанско порекло и није је превео у Ислам. Бајазит је за Оливеру припремио церемонијалну свадбу и за њу је имао и посебан фонд[1] . Бајазит је био веома благонаклонан према свом вазалу Стефану Лазаревићу, нарочито после битке код Никопоља, где му је Стефан донео победу.

Оливерина судбина је постала горка након пораза Бајазита код Ангоре 1402., након чега ју је Тамерлан узео у свој харем, одбивши понуду Стефана Лазаревића да откупи сестру Оливеру.

Умрла је после 1443. године.
 
Koko Šanel

Gabrijela Koko Šanel (19. avgust 1883. – 10. januar 1971.) je bila francuska modna kreatorka, jedna od najčuvenijih u XX veku, koja je gotovo 60 godina suvereno vladala visokom pariskom modom.

Koko Šanel je i tvorac Male crne haljine.

3143025_1.jpg




Ester Vilijams

Šampionka u plivanju,(Esther Williams), koja je kasnije postala holivudska zvezda...
e1_williams.jpg





Agata Kristi

Agata Kristi (15. septembar 1890. — 12. januar 1976) je britanska književnica koja će ostati zapamćena kao autor brojnih kriminalističkih romana. Kao najpoznatijeg svetskog pisca misterija s pravom je zovu „kraljicom zločina“. Tokom svoje književne karijere koja je trajala više od pola veka napisala je 79 knjiga, od toga 66 kriminalističkih romana i više zbirki kratkih priča i drugih dela, koja su prodata do sada u više od dve milijarde primeraka širom sveta i prevedena na više od 50 jezika.

detektivi-slika-03.jpg
 
I , još par kultnih žena ,koje su obeležile svoje vreme...

Monserat Kabalje,
Gvozdena Lejdi - Margaret Tačer,
Ilona Staler - Ćićolina,
Žaklina Kenedi,
Jovanka Broz...
 
Niko ne zna nijednu kultnu ženu ?

180px-Mary_stuart.jpg


Мери Стјуарт


Мери Стјуарт или Марија Стјуарт, односно Мери I од Шкотске (енгл. Mary I of Scotland, 8. децембар 1542—8. фебруар 1587), шкотска краљица од 1560. и француска краљица, као супруга француског краља Франсоа II. Због прокатоличке политике приморана да абдицира 1567. и да се склони у Енглеску, где је доспела у затвор и после 18 година заточеништва погубљена под оптужбом да је припремала заверу против енглеске краљице Елизабете I.

Не треба је мешати са енглеском краљицом Мери Тјудор (Крвавом Мери), која је живела у приближно исто време.
 
SILVIJA PLAT
(1932-1963)
- spisateljica -


sylvia_plath_372x280.jpg


Rođena je u Bostonu nekoliko godina pred početak Drugog svetskog rata, ali taj tragični događaj, možda i jedan od najstrašnijih u istoriji čovečanstva, za nju nije imao toliki značaj koliko je to bila prerana smrt njenog oca Ota, nemačkog emigranta u Americi. . Svoju prvu pesmu napisala je sa osam godina a već od svoje 11. godine vodila je dnevnik. Čini se da je imala potrebu da komunicira sa sobom jer je sama sebi bila najveći sagovornik ali i neprijatelj. Toliko toga se dešavalo u njenoj duši što nije bilo moguće podeliti sa bilo kim, osim sa belim papirom. Kao da je bila predodređena na unutrašnju patnju na čijem tlu će izniknuti čudesni stvaralački svet. Već na samom početku svog života, poklekla je. Kao srednjoškolka pokušala je da izvrši samoubistvo, to iskustvo je opisala u svom romanu ”Stakleno zvono” (”Bell Jar). Pošto se to nije dogodilo usledili su dani velike depresije. To je, izgleda, bilo dovoljno plodno tlo za nastanak njene poezije. Njenu poeziju kritičari nazivaju ispovednom, ali i aluzivnom i vrlo oštrom zbog čega su je vrlo često i kritikovali. Takođe, mnogi stvaralaštvo Silvije Plat dovode u vezu sa njenim ličnim životom, naročito njenim odnosom prema ocu. Vrlo često je u svojim pesmama vodila razgovore sa ocem koji je bio njena večita opsesija. U tom smislu, Silviji Plat je poezija kao i sve ono što je pisala bilo duhovna hrana kojom se napajala njena potresena duša i umirujući lek njene večite bolesti.
Svoje školovanje nastavila je u Engleskoj. Kao stipendista Kembridža, Silvija Plat je nastavila da piše objavljujući svoje radove u studentskom časopisu. Tada se i dogodio sudbinski susret sa već tada poznatim engleskim pesnikom Tedom Hjuzom (Ted Hughes). Silvija Plat je bila očarana njegovom ličnošću, a veliku zasluga za to ima i činjenica da je našla srodnu dušu, bar se njoj tako činilo. Ubrzo su se venčali što je njoj ulilo potrebno samopouzdanje i nakratko umirilo njenu uvekprisutnu anksioznost. Nakon toga su zajedno otišli u Ameriku gde je Silvija držala predavanja ali ih je sudbina ponovo vratila u Englesku. Nastanili su se u jednom malom živopisnom mestu koje im se činio kao oaza pogodna za neometano stvaranje i odgajanje svoje dvoje dece. Već na samom početku njihovog zajedničkog života Silvija Plat je bila u senci svog muža, velikog pesnika. Iako je nastavila da piše, čak i objavila svoju prvu zbirku poezije ”Kolos” (”Colossus”) Silvija je odlučila da svu svoju snagu, ljubav i stvaralačku energiju posveti porodici. To je bio zavet samoj sebi kako bi stvorila ono što ona sama nije imala. Bila je na dobrom putu da to i uspe. Ali, njena unutrašnja borba koju je pratio snažni poetski naboj nije joj davao mira. Sreća i spokoj je poslednje što je imala, ma koliko se trudila da to postigne. Još jedan od elemenata njenog tragičnog usuda koji je vrlo teško nosila kroz svoj život je i usud svih žena, od postanka čovečanstva. Nije joj se priznala nadmoć nad muškarcem, tako da je u odnosu na svog muža- pesnika uvek bila u drugom planu. Njega su veličali, slavili i odavali mu priznanje dok je ona, delimično zaslužna za njegov uspeh, trunula u hodnicima sopstvene naivnosti i detinjaste vezanosti za voljenog čoveka u kome je tražila svoga oca, oslonac i podršku koju je izgubila njegovom smrću. Jedna od najlepših i najpotresnijih pesama Silvije Plat je pesma ”Tata” (”Daddy”), poetsko priznanje ljudske slabosti i tuge za najbližim bićem a napisana nešto pre njene smrti i posthumno objavljena u njenoj najpoznatijoj zbirci pesama ”Ariel” koja u svojoj suštini predstavlja dokaz njene mentalne bolesti, surovog poigravanja života i nemogućnosti da mu se odupre. U toj pesmi ona se koristi jednom efektnom aluzijom na Holokaust, sebe predstavljajući kao Jevrejku a svog oca kao Nacistu ne bi li na najverodostojniji način prikazala svoj potčinjenički položaj i sopstvenu nemoć. Još jedna od pesama koje su proslavile pesništvo Silvije Plat i svrstale je u klasike američke književnosti je pesma ”Dama Lazar” (”Lady Lazarus”). Najplodonosniji period poetskog stvaranja za Silviju Plat je nastupio kada se rastavila od Teda Hjuza, njihov zajednički život je bio prepun neslaganja, vidne paranoje i nepoverenja a kada je on odlučio da ode sa drugom ženom sa kojom je čekao dete Silvija Plat, je kao biće, utihnula. Povukla se u sebe prepustila onom najgorem u sebi. Tada su stihovi iz nje izvirali kao užarena lava, tada je ona dostigla svoj pesnički vrhunac i stvaralačku zrelost. Ali, lični život ju je to te mere skrhao da je jednostavno popustila. Iako se kao Feniks podizala iz pepela i vaskrsavala kao Lazar, nije uspela da savlada samu sebe, pri poslednjem pokušaju da se obračuna sa sobom, smrt je nastupila i otklonila sve njene dotadašnje muke.

Tek nakon smrti Silvija Plat je počele da živi, njena poezija se sve više uspinjala na lestvici pesničke vrednosti a njena slava nesputano se širila pesničim svetom. Objavljivanje njene poezije nakon smrti na sebe je preuzeo njen životni partner ali i najveće razočarenje, Ted Hjuz. Mnogi su ga osuđivali zbog takvog čina, smatrajući ga nemoralnim i jedinim krivcem za njeno samoubistvo. .

Njena lična priča kao i sve ono kroz šta je prošla od rođena pa do smrti efektno je preneta na filmsko platno gde Silviju Plat gledamo kroz lik nežne i šarmantne Gvinet Palrtou (Gwyneth Paltrow) a njenog životnog saputnika Teda Hjuza kroz vizuru poslednjeg Džemsa Bonda, Danijela Krejga (Daniel Craig). Ovim delom se život i postojanje Silvije Plat definitivno otrglo od zaborava.
Da li je Silvija pobedila sebe time što je sebi oduzela život ili pak ponizila svoju ličnost i ugrozila sve one ideale za koje se borila tokom svog kratkog života, pitanje je o kome će se uvek raspravljati ali i pitanje koje neće dobiti svoj odgovor. Životna priča Silvije Plat gotovo je istog intenziteta kao i njeno stvaralaštvo, njene pesme, eseji, priče i novinski članci. Njeno stvaralaštvo, to je ona, prisutna u svakoj reči koju je ikada napisala.

(delovi eseja A.S., preuzeti sa jednog sajta)
 
znate ša...mnogo mi je lep post o čučuk stani...

evo još jedne žene

golda meir...
Golda_Meir.jpg


jedna od najepših rečenica koje sam čuo:

možemo da oprostimo što ste nas ubijali, ali ne možemo da vam oprostimo što ste nas naterali da vas mrzimo..




Golda Meir


(1898-1978)

--------------------------------------------------------------------------------

Golda Meir was born in Kiev in 1898. Economic hardship forced her family to emigrate to the United States in 1906, where they settled in Milwaukee, Wisconsin.

In high school she joined the Zionist group, "Poalei Zion" (Workers of Zion). She immigrated to British Mandate Palestine in 1921 with her husband, Morris Myerson, and settled in Kibbutz Merhavya.

Moving to Tel Aviv in 1924, she became an official of the Histadrut Trade Union and served in a managerial post with the union's construction corporation, Solel Boneh. Between 1932 and 1934 she worked as an emissary in the United States, serving as secretary of the Hechalutz women's organization; she also became secretary of the Histadrut's Action Committee, and later of its policy section.

When the pre­state British Mandatory Authorities imprisoned most of the Jewish community's senior leadership in 1946, she replaced Moshe Sharett as head of the Jewish Agency's Political Department, the chief Jewish liaison with the British. Elected to the Executive of the Jewish Agency, she was active in fundraising in the United States to help cover the costs of the Israeli War of Independence, and became one of the State's most effective spokesmen.

In 1948, David Ben-Gurion appointed Golda Meir to be a member of the Provisional Government. A few days before the Declaration of Independence, Ben­Gurion sent her disguised as an Arab on a hazardous mission to persuade King Abdullah of Jordan not to attack Israel. But the King had already decided his army would invade the Jewish state following the British departure.

In June 1948, Meir was appointed Israel's Ambassador to the Soviet Union. Elected to the Knesset as a Mapai member in 1949, she served as Minister of Labor and National Insurance until 1956. In June 1956, she became Foreign Minister, a post she held until January 1966. As Foreign Minister, Meir was the architect of Israel's attempt to create bridges to the emerging independent countries of Africa via an assistance program based on practical Israeli experience in nation building. She also endeavored to cement relations with the United States and was successful in creating extensive bilateral relations with Latin American countries.

Between 1966 and 1968, she served as Secretary­General of Mapai, and then as the first Secretary­General of the newly formed Labor Party. When Prime Minister Levi Eshkol died suddenly in early 1969, the 71­year­old Meir assumed the post of Premier, becoming the world's third female Prime Minister (after Sirimavo Bandaranaike of Sri Lanka and Indira Gandhi of India).

As Prime Minister she inherited Eshkol's second National Unity Government administration, but this broke up over the question of continuing the cease-fire with Egypt in the absence of a peace treaty. She then continued in office with the Alignment (Labor & Mapam), the National Religious Party and the Independent Liberals.

The major event of her administration was the Yom Kippur War, which broke out with massive coordinated Egyptian and Syrian assaults against Israel on October 6, 1973. As the postwar Agranant Inquiry Commission established, the IDF and the government had erred seriously in their assessment of Arab intentions.

Although she and the Labor Party won the elections (postponed due to the war until December 31, 1973), she resigned in 1974 in favor of Yitzhak Rabin. She passed away in December 1978 and was buried on Mount Herzl in Jerusalem
 
Hua_Mulan.jpg


kineska legenda o Mulan

Pre više od hiljadu godina, na severu Kine je živela devojka po imenu Hua Mulan. U to ratno doba, skoro svi muškarci su bili prinuđeni da učestvuju u armiji. Mulanin otac je bio star, a njen brat premald da služi vojsku, i zato se Mulan prerušila u momka i umesto svog oca otišla u armiju. Tokom 12 godina borbe, hrabra Mulan je postala poznati heroj. Kada se rat završio, Mulan je odbila veliku titulu. Vratila se kući i ponovo kao obična devojka srećno živela sa svojim roditeljima.

Hua Mulan

This article is about a person named Hua Mulan who might be historical or fictional.

Hua Mulan is a heroine who joined an all-male army, described in a famous Chinese poem known as the Ballad of Mulan. The poem was first written in the Musical Records of Old and New from the 6th century, the century before the founding of the Tang Dynasty; the original work no longer exists, and the original text of this poem comes from another work known as the Music Bureau Collection, an anthology of lyrics, songs, and poems, compiled by Guo Maoqian during the 12th century. The author explicitly mentions the Musical Records of Old and New as his source for the poem. Whether she was a historical person or whether the poem was an allegory has been debated for centuries—it is unknown whether the story has any factual basis.

The time setting of the story is uncertain. The earliest accounts of the legend state that she lived during the Northern Wei dynasty (386–534) but there has been no proof. However another version reports that Mulan was requested as a concubine by Emperor Yang of Sui China (reigned 604–617). Evidence from the extant poem suggests the earlier interpretation.

The poem is a ballad, meaning that the lines do not necessarily have equal numbers of syllables. The poem is mostly composed of five-character phrases, with just a few extending to seven or nine.

The story was expanded into a novel during the late Ming Dynasty (1368–1644). Over time, the story of Hua Mulan rose in notoriety as a folk tale among the Chinese people on the same level as the Butterfly Lovers. In 1998, Disney released an animated movie entitled Mulan based on the story.
 
lep izbor,takodje,hvala

"ona, lou andreas salome se rodila 1861. u sankt petersburgu.onda je pala evropa pod njene noge. i neki posebni muskarci: nice, rilke,re, frojd... niche ophrvan i skrhan jer ga je odbacila za deset dana ispisuje prvi tom "tako je govorio zaratustra". fransoaz ziru se pita sta bi bilo da je lu delila niceovu ljubav?

za lu salome :
"oslepi me, videcu te
zapusi mu usi, cucu te
taman i bez nogu dohodacu do tebe
cak i bez usana pominjacu tvoje ime
slomi mi ruke, zagrlicu te
srcem kao rukom
ucutkaj mi srce, mozak ce nastaviti da kuca,
a ako ga zapalis
nosicu te na svojoj krvi..."

frojd ju je zvao razumnicom."
 
Poslednja izmena:
Amelija Erhart


Amelija Erhart , Rodjena je 24.07.1898.god i zivela je u pionirsko doba avijacije .
Pustolovnog duha , sklona takmicenju , posvetila se letenju .
Za vreme WWI ona je bila vojna bolnicarka , a nekoliko godina bila je socijalni radnik u Bostonu .

Amelija je postala poznata sirom Sveta kada je , juna 1928.god postala prva zena koja je preletela Atlanski okean .
Dodeljena joj je pocasna titula "Komandant leta" iako je ustvari pilotirao Vilmer Stulc .
Letenje je izvrseno hidroavionom Foker F VII/3M , a Stulca i Ameliju pratio je i mehanicar Luis Gordon .
Avion je imao tri motora Raid-Vajervild od po 300 KS sa po devet cilindara u zvezdi na vazdusno hladjenje , kojima je postizao brzinu od 179 km/h . Foker je svoj let preko Atlantika zapoceo 17.06.1928.god a sleteo je nakon 20 h i 40 min blizu Svensa . Iako Amelija nije zelela da propusti priliku da preleti okean , ipak nije htela da je javnost zbog toga slavi i hvali . U telegramu naslovljenom na predsednika SAD Kulidza , ona je posteno iznela cinjenice :
"Uspeh je u potpunosti zasluga gospodina Stulca koji je kod Valentije samo za milju skrenuo sa pravca , iako je slepo leteo medju oblacima 2246 milja , prosecnom brzinom od 113 milja na cas ."
Ovako stecena slava i nadimak "Ledi Lindi" , kojim su je uporedjivali sa Carlsom Lindbergom , tako su je pogodili da je po svaku cenu zelela da preleti Atlanski okean kao pilot .
...

18848_98611793_Amelija%20Erhart%202.jpg


Amelija Meri Erhart (engl. Amelia Mary Earhart) (Ečinson, Kanzas 24. jul 1897. - nestala iznad Pacifika, 2. jul 1937.), je američki pilot, prva žena koja je preletela avionom Atlantski okean. Prvi put 17. do 18. juna 1928. godine sa pilotom Vilmerom Šulcom kao putnik, a 20. do 21. maja 1932. kao pilot. Jula 1935. letela je sama od Havaja do Kalifornije 18 sati i 16 minuta pri čemu je preletela 3860 kilometara. Poginula je u oblasti Pacifika prilikom leta oko sveta.
 

Back
Top