Kultne žene

MARIJA KALAS

(Ovde spomenuta, ali zaslužuje da se nešto više napiše o njoj)

l39839000687_4965.jpg






(Maria Anna Sofia Cecilia Kalogeropoulos, grč. Μαρία Καλογεροπούλου, 2. decembar 1923, Njujork - 16. septembar 1977, Pariz), grčka operska pevačica rođena u SAD. Uprkos svoje relativno kratke karijere, okončane u četrdesetim godinama života, Marija važi za jedan od najvećih soprana u istoriji opere.

Marija Kalas je rođena u Njujorku u porodici grčkih emigranata. Sa majkom i sestrom se vratila u Grčku 1937. Međunarodnu karijeru je počela 1947. i s velikim uspehom pevala na najvećim svetskim operskim scenama. Prvi veliki trijumf je doživela 1949. kada je u Veneciji sa uspehom nastupila u dve veoma različite uloge u operama Vagnera i Belinija. Tokom cele karijere Kalas je često demonstrirala sposobnosti u pevanju raznovrsnih sopranskih arija, od dramskih do koloraturnih. Njen vokalni raspon je bio blizu tri oktave. U La Skali je prvi put nastupala 1951. u operi „Sicilijansko večernje“, i ovaj teatar je bio njena glavna scena tokom pedesetih. U Londonu je redovno nastupala od 1952, a tu je i završila opersku karijeru 1965. Posle toga nastupila je samo u recitalima 1973. i 1974. Sredinom karijere, 1953-1954, Kalas je naglo smršala izgubivši 35 kilograma. Neki kritičari smatraju da je ova promena doprinela opadanju kvaliteta njenog glasa u nekim operskim ulogama, dok drugi smatraju da je joj je glas postao mekši i zavodljiviji.

Marija Kalas se ubraja među znamenite reformatore opere, kao što su Rihard Vagner i Arturo Toskanini. Kultura druge polovine XX veka se neminovno povezuje sa njenim imenom. Početkom 50-ih godina, pojavom postmodernizma, opera XIX veka postala je estetski anahronizam. Marija Kalas je vratila opersku umetnost na vrhunski nivo. Najviše je pevala opere belkanta, gde se nije ograničila na virtuozne kolorature u operama Belinija, Rosinija i Donicetija, već je svoj glas pretvorila u glavno izražajno sredstvo. Bila je univerzalni pevač, sa dijapazonom od klasičnih ozbiljnih opera (opera serija) do poznih Verdijevih opera, verističkih opera Pučinija i Vagnerovih drama.

Usponu njene karijere doprinela je pojava gramofonskih ploča sredinom prošlog veka, kao i prijateljstvo sa producentom kompanije EMI Volterom Legeom.

U privatnom životu, poznata je dugogodišnja ljubavna veza Marije Kalas sa milionerom Aristotelom Onazisom. Postoje svedočanstva da su njih dvoje su imali sina koji je umro kratko po rođenju 1960.

Izvor: Vikipedija
 
BILI HOLIDEJ :)

http://3.***************/_20tWmX-0iFM/SKM9vwKC0vI/AAAAAAAAAD4/GopNuke10HU/s400/Billie_Holiday_1943-02%5B1%5D.jpg


Billie Holiday (born Eleanora Fagan Gough; April 7, 1915 – July 17, 1959) was an American jazz singer and songwriter.

Nicknamed Lady Day[1] by her sometime collaborator Lester Young, Holiday was a seminal influence on jazz and pop singing. Her vocal style — strongly inspired by instrumentalists — pioneered a new way of manipulating wording and tempo, and also popularized a more personal and intimate approach to singing. Critic John Bush wrote that she "changed the art of American pop vocals forever."[2] She co-wrote only a few songs, but several of them have become jazz standards, notably "God Bless the Child", "Don't Explain", and "Lady Sings the Blues". She also became famous for singing jazz standards written by others, including "Easy Living" and "Strange Fruit."


 
Virdžinija Vulf

Virdžinija Vulf je bila engleska književnica, jedan od ključnih autora narativnog modernizma i osnivač feminističke književne kritike.
Pisala je snažno eksperimentalnu prozu u kojoj su sažete opsesivne teme: rekreacija sveta kroz visoko metaforizovan jezik; seksualna ambivalencija i, najvažnije - meditacija o protoku vremena i života, otelovljena u fikcionalizovanom i estetizovanom prikazu skoro cele engleske istorije. Mučena napadima duševne bolesti (slušne i vizuelne halucinacije, duboka depresija), koji su još pojačani izbijanjem 2. svetskog rata, Virdžinija Vulf izvršila je samoubistvo utapanjem u reci Uz, kraj imanja u Rodmelu u Saseksu.

Ocena dela Virdžinije Vulf nije laka zbog više činilaca, a najvažniji su politički i društveni: njeni su romani i kritički tekstovi doživeli snažno osporavanje posle rata, pa je bila žestoko kritikovana kao snobovska plava čarapa, a njen fikcionalni svet kao sredstvo zadovoljavanja sopstvene egocentrične senzibilnosti bez većeg opšteljudskog značaja. Klatno se zanjihalo u suprotnom smeru u 70-ima, kada je na talasu feminizma ponovo potvrđena kao velika književnica, no uglavnom kao preteča feminističke ideologije. Posle svih poricanja i uzdizanja, izgleda da je postignut kakav-takav konsenzus: Virdžinija Vulf nije među najvećima, ali je svakako jedan od velikih inovativnih pisaca 20. veka, dosega ostvarenja većeg od, recimo, Hemingveja ili Pasternaka (uz napomenu da su svaka ovakva upoređenja nužno sporna). Kao «najengleskiji» engleski moderni pisac, ostavila je nesporna remek-dela u nekoliko romana, dve ili tri knjige kritika i eseja, te u velikom dnevniku («Dnevnici», izdato 1977.- 1984. u 5 svezaka).

Rodjena 25.januara 1882. preminula 28.marta 1941.

04-03.jpg
 
Lise Meitner

Lise_Meitner12.jpg


Lise Meitner was part of the team that discovered nuclear fission, an achievement for which her colleague Otto Hahn was awarded the Nobel Prize. Meitner is often mentioned as one of the most glaring examples of scientific achievement overlooked by the Nobel committee.
A 1997 Physics Today study concluded that Meitner's omission was "a rare instance in which personal negative opinions apparently led to the exclusion of a deserving scientist" from the Nobel.

Inspired by her teacher, the physicist Ludwig Boltzmann, she studied physics and became the second woman to obtain a doctoral degree at the University of Vienna in 1905 ("Wärmeleitung im inhomogenen Körper"). Following the doctoral degree, she rejected an offer to work in a gas lamp factory. Encouraged by her father and backed by his financial support, she went to Berlin. Max Planck allowed her to attend his lectures, an unusual gesture by Planck, who until then had rejected any women wanting to attend his lectures. After one year, Meitner became Max Planck's assistant. During the first years she worked together with Otto Hahn and discovered with him several new isotopes. In 1909 she presented two papers on beta-radiation.

In 1912 the research group Hahn-Meitner moved to the newly founded Kaiser-Wilhelm-Institut(Emperor Wilhelm Institute - KWI)in Berlin-Dahlem, south west in Berlin. She worked without salary as a "guest" in Hahn's department of Radiochemistry. It was not until 1913, at 35 years old and following an offer to go to Prague as associate professor, that she got a permanent position at KWI.

http://en.wikipedia.org/wiki/Lise_Meitner
 
Теодора (супруга Јустинијана I)

theodora.jpg


Теодора (рођена око 497, умрла 28. јуна 548) била је супруга источноримског (византијског) цара Јустинијана I и његов најближи саветник и сарадник преко двадесет година.
На цариградском двору Теодора је увела врло строг и крут церемонијал. Јустинијан је ценио њен савет и изгледа да ју је третирао као свог савладара.
Царичин положај на двору ипак се учврстио након устанка "Ника" (13.-18. јануара) 532. у Цариграду. Пошто су удружене деме Зелених и Плавих заузеле кључне положаје у Цариграду и пошто су побуњеници извикали за цара Ипатија, сестрића Анастасија I, Јустинијан је у присуству својих најближих саветника 17. јануара наредио да се двор евакуише у Хераклеју. Када су мушкарци заћутали, Теодора се обратила окупљенима:

"Да ли жена треба да пружи мушкарцима узор храбрости, о томе сада не вреди расправљати. У тренуцима безнадежне опасности свако треба да чини онолико колико може. Ја мислим да сада не треба бежати, чак иако нам бекство донесе сигурност. Свако ко се роди не може избећи смрт, али ја ипак не могу поднети да онога ко је био цар видим као изгнаника! Надам се да нећу доживети да видим себе без царског пурпура, нити да ме људи које срећем не ословљавају као царицу! А ако ти желиш да се спасеш, о Царе, то је бар просто. Имамо новца, море је пред тобом а ту су и бродови. Али, ипак упитај себе, када будеш био на сигурном, да ли би трампио такву сигурност за смрт. А што се мене тиче, ја ипак ценим ону стару изреку која каже да је пурпур достојан покров.“

(Прокопије, Историја Јустинијанових ратова, I 24, 33-37, превод са енглеског.

После ових речи, прво су се пренуле војсковође Велизар и Мунд који су разрадили план обрачуна са побуњеницима. Наредног дана, 18. јануара малобројна али одлучна царска војска се на хиподрому сурово обрачунала са побуњеницима и наводно масакрирала 30 000 људи. Јустинијанов режим најзад је учвршћен а заједно са њим и шачица оних који су подржавали Јустинијана у најтежим часовима. Испред свих царица Теодора, поуздан пријатељ и одан савезник, али и неумољив непријатељ.

Wikipedia
 
Јелена (мајка цара Константина)

200px-Brosen_icon_constantine_helena.jpg


Флавија Јулија Хелена (лат. Flavia Iulia Helena), (рођ. око 249, умрла око 329. год.), познатија само као царица Јелена или св. Јелена, била је мајка римског цара Константина I Великог. По традицији, насталој већ у 4. веку, Хелена је у Јерусалему пронашла једну од највећих хришћанских реликвија Часни крст, па се због тога поштује као светица и у Римокатоличкој и у Православној цркви.

Традицију о Јелениној кључној улози у проналажењу Крста први је забележио епископ Цезареје Геласије (367—395?) у својој данас изгубљеној Историји Цркве. Међутим, Геласијево дело је почетком 5. века једним делом превео и адаптирао на латински Руфин из Аквилеје тако да нам је првобитна легенда о Јелени и открићу Часног крста ипак сачувана. По Геласију, Јелена је недуго после Никејског сабора 325. имала визију надахнуту од стране Бога захваљујући којој је отпутовала у Јерусалим да потражи Часни крст. Међутим, у древном граду право место Голготе је одавно било заборављено, али је Јелени нова визија открила место сада закривено паганским храмом. Царица је наредила рушење храма након чега су пронађена три крста, пошто је Христ био разапет са још двојицом разбојника тако да Исусов крст није било могуће идентификовати. Најпосле, Макарије Јерусалемски је однео сва три крста код једне тешко болесне госпе и након два покушаја, трећи крст се показао као чудотворан и излечио је болесницу. На тај начин препознат је Часни крст који је Јелена сместила у цркву коју је подигла на месту открића, док је фрагменте крста и клинове коришћене у распећу послала као реликвије свом сину Константину у Цариград.

Wikipedia
 

Summertime,
Child, your living's easy.
Fish are, fish are jumping out
And the cotton, Lord,
Cotton's high, Lord so high.

Your dad's rich
And your ma is so good-looking, baby.
She's a-looking pretty fine to me now,
Hush, baby, baby, baby, baby now,
No, no, no, no, no, no, no,
Don't you cry, don't you cry.

One of these mornings
You're gonna rise, rise up singing,
You're gonna spread your wings, child,
And take, take to the sky,
Lord, the sky.

But until that morning,
Honey, n-n-nothing's going to harm ya,
No, no, no no, no no, no...
Don't you cry — cry.
 
Ana Bolen ..zena koja je uticala na istoriju.Rođena od 1501 do 1507 –pogubljena 19. maj 1536.. Bila je druga od šest žena engleskog kralja Henrija VIII. Ostala je upamćena kao majka slavne kraljice Elizabete I i kao zena zbog koje je HenriVIII.. izvrsio reformu crkve i sebe proglasio za vrhovnog poglavara engleske aglikanske crkve,raskrstivsi sa katolickom crkvom i papom..
Sa 13 godina postala je dvorska dama nadvojvotkinje Margarete Austrijske (kćeri cara Maksimilijana I) u Holandiji, a kasnije je bila i na dvoru francuske kraljice Klaudije. Godine 1521. vraća se u Englesku i postaje dvorska dama kraljice Katarine Aragonske kada upoznaje i Henrija VIII, koji se oko 1525. u nju zaljubljuje. Venčali su se tajno, a 25. januara 1533. i javno. U maju iste godine službeno je poništen Henrijev prvi brak sa Katarinom Aragonskom. Dana 7. septembra 1533. rađa im kći, princeza Elizabeta (kasnije kraljica Elizabeta I). Sledeće dve Anine trudnoće završile su pobačajem i nije uspela Henriju roditi toliko željenog muškog naslednika. Kralj je ljubovao sa brojnim dvorskim damama, a posebno je bio privržen Džejn Simor. Ana Bolen je 2. maja 1536. uhapšena i optužena za preljubu, incest, izdaju i bacanje čini. 15. maja je izvedena pred sud i uprkos slabim dokazima i zaklinjanju u vlastitu nevinost osuđena na smrt. Pred odrubljivanje glave, sa smeškom je rekla egzekutoru: Nećete imati mnogo problema sa mnom, ja imam vrat. Znaće me kao Bezglavu kraljicu. Njena cerka..Elizabeta Tjudor, krunisana u Vestminsteru kao engleska kraljica Elizabeta Prva, nesumnjivo jedna od najznačajnijih ličnosti u istoriji Engleske.Wikipedija
180px-Anne_boleyn.jpg


 
Валентина Терешкова




Валентина Терешкова (рус.: Валенти́на Влади́мировна Терешко́ва) (рођена 6. марта 1937. године у Масленикову, Русија) је руски космонаут, прва жена у свемиру.

Са космодрома Бајконур у данашњем Казахстану 16. јуна 1963. године лансирана је у свемир у васионском броду Восток 6.

Била је удата за руског космонаута, трећег човека у свемиру, Андријана Николајева. Британски бенд Компутер (енг. Komputer) има песму названу по Валентини која је инспирисана њеном биографијом.

Wikipedia
 
Катарина Велика

Catherine_II_of_Russia.jpg


Јекатерина II Алексејевна (рус. Екатери́на II Алексе́евна Вели́кая, нем. Sophie Friederike Auguste von Anhalt-Zerbst, 21. април, 1729. - 6. новембар, 1796), рођена као Софија Аугуста Фредерика, позната као Катарина Велика, владала је као царица Русије од 28. јуна 1762. до своје смрти 6. новембра 1796. Била је пример просвећеног владара свога времена.

Катарина је од Русије направила доминантну силу на Блиском истоку, након Првог руско-турског рата (1768. - 1774.). Покушала је да направи поделу европског дела Отоманске империје по пољском моделу, али је постигла знатно мањи успех. Анектирала је Крим 1783, мање од девет година пошто је постао самосталан као резултат првог рата Русије и Турске. Отоманска империја је започела Други руско-турски рат (1787. - 1792.) за време Катаринине владавине. Овај рат се завршио Мировним споразумом из Јашија (Румунија), који је легитимисао руско право на Крим.
На крају, додала је око 518.000 km² руској територији.

Wikipedia
 
Poslednja izmena:
Kneginja Milica (*oko 1335 — †11. novembar 1405), bila je žena srpskog kneza Lazara i pravoslavna svetiteljka.




Poreklom je iz vladarske porodice Nemanjića. Njen otac bio je knez Vratko, u narodnoj tradiciji poznatiji kao Jug Bogdan. Vratko je bio praunuk Nemanjinog sina Vukana i unuk Vukanovog sina Dimitrija u monaštvu Davida. David je sazidao manastir Davidovicu i praznuje se kao svetitelj u Srpskoj pravoslavnoj crkvi svakog 7. oktobra.
Milica je rođena je oko 1335. godine, a oko 1353. udala se za Lazara Hrebeljanovića. Posle smrti cara Uroša Lazar postaje knez Raške sa prestonicom u Kruševcu.


Kad joj je muž 1389. poginuo u Kosovskoj bici, Milica je upravljala narodom i državom, jer su joj sinovi bili još deca. To su za državu bila teška vremena. Kada je njen stariji sin Stefan odrastao, postao je vladar. Tada je mogla da napusti državna poslove. Otišla je sa svojom rođakom Jefimijom u manastir Ljubostinju, koji je sama osnovala. U njemu se zamonašila i dobila ime Evgenija. Pred smrt primila je monaški zavet velike shime i dobila novo ime Efrosinija. U manastiru Ljubostinji provela je svoje poslednje dane, tu je preminula 11. novembra 1405. godine. U tom manastiru je i sahranjena.
Srpska pravoslavna crkva je proslavlja kao svetiteljku 19. jula po crkvenom kalendaru ili 1. avgusta po novom kalendaru. Istog dana proslavlja se i njen sin despot Stefan Lazarević.
Kneginja Milica se bavila i diplomatskom delatnošću, zajedno je sa Jefimijom 1398. išla kod sulatana Bajazita da zastupa interese svoga sina Stefana. Tom prilikom je izdejstvovala prenos moštiju svete Petke iz Vidina u Beograd. Mošti su bile smeštene u kapelu svete Petke na Kalemegdanu, danas su one u rumunskom gradu Jaši.
Bavila se i književnošću, poznata su njena dela „Molitva matere“ i „Udovstvu mojemu ženik“. Smatra se da su književni dar od nje nasledili ćerka Jelena Balšić i sin despot Stefan.(vikipedija)
 
Sveta Petka ili Paraskeva (grč. Παρασκευή - petak) je bila hrišćanska podvižnica iz 11. veka.

Sveta Petka


Sveta Petka ili Paraskeva (grč. Παρασκευή - petak) je bila hrišćanska podvižnica iz 11. veka.
Rodila se u gradu Epivatu (Pivat - na turskom Bojadis), koji se nalaziše između Silimvrije i Carigrada u Trakiji polovinom desetog stoleća. Ona beše srpskog porekla[traži se izvor], iz imućne i veoma pobožne porodice. Imala je brata, koji se zvao Jevtimije, i koji se zamonašio veoma mlad, a kasnije bi izabran za episkopa Maditskog (989996)
Još kao devojčica, dok je sa majkom odlazila u crkvu i čula reči Božanskog Jevanđelja: "Ko hoće za mnom da ide, neka se odreče sebe i uzme krst svoj, i za mnom da ide" (Mk. 8,34), ona svim srcem pripade Gospodu i kada odraste pridruži se plejadi blagočestivih ugodnika Božijih. Nakon smrti svojih roditelja, željna podvižničkog života ona napusti roditeljski dom i ode u Carigrad, a zatim se zaputi u pustinju Jordansku, živeći strogim otšeličkim životom, gde se Hrista radi podvizavala sve do starosti svoje. U doba pozne starosti posluša glas Anđela Božijeg, ostavi pustinju i vrati se u svoj rodni grad, Epivat. Tu ona požive još dve godine u neprestanom postu i molitvi, pa se predstavi Bogu u 11. stoleću. Njeno telo bi od strane vernih sahranjeno po hrišćanskim običajima, ali ne na gradskom groblju već izdvojeno od drugih.
Bogougodni hrišćani iz tog mesta posle javljanja svetiteljke u snu nekom Georgiju i Jefimiji pronašli su mesto gde su bile zakopane njene mošti, izvadili su ih iz zemlje i položili u hram svetog Petra i Pavla u Epivatu. Njene čudotvorne mošti prenošene su u toku vremena mnogo puta. Najpre u Carigrad, pa odatle u Trnovo, da bi opet bile vraćene u Carigrad, a iz Carigrada u Beograd. Sada se svete i čudesne mošti, Svete Petke nalaze u rumunskom gradu Jašiju.
Širom naše zemlje nalazi se i veliki broj lekovitih izvora, koji su posvećeni sv. Petki. Jedan od njih je izvor sv. Petke u kalemegdanskoj tvrđavi u Beogradu gde su njene mošti dugo vremena počivale. Ta čudotvorna i lekovita voda (agijazma, grč. αγίασμα) ove svetiteljke, leči sve bolesnike, koji sa verom u Boga i ljubavlju prema ovoj svetiteljki prilaze k njoj.
Crkva je slavi 14. oktobra po starom, odnosno 27. oktobra po novom kalendaru. Ovu Paraskevu naš narod obično zove sv. Petka a u srpskim primorskim krajevima „Petka Biogradska“, jer su joj mošti počivale takođe i u Beogradu. Takođe je poznata i kao Petka Trnovska, jer su joj mošti bile u Trnovu.(vikipedija)
 
Косовка дјевојка


Из Викизворникa — слободне библиотеке


Уранила Косовка девојка,
Уранила рано у недељу,
У недељу прије јарка сунца,
Засукала бијеле рукаве,
Засукала до бели лаката,
На плећима носи леба бела,
У рукама два кондира златна,
У једноме лађане водице,
У другоме руменога вина;
Она иде на Косово равно,
Па се шеће по разбоју млада,
По разбоју честитога кнеза,
Те преврће по крви јунаке;
Ког јунака у животу нађе,
Умива га лађаном водицом,
Причешћује вином црвенијем
И залаже лебом бијелијем.
Намера је намерила била
На јунака Орловића Павла,
На кнежева млада барјактара,
И њега је нашла у животу,
Десна му је рука осечена
И лијева нога до колена,
Вита су му ребра изломљена,
Виде му се џигерице беле;
Измиче га из те млоге крвце,
Умива га лађаном водицом,
Причешћује вином црвенијем
И залаже лебом бијелијем;
Кад јунаку срце заиграло,
Проговара Орловићу Павле:
"Сестро драга, Косовко девојко!
"Која ти је голема невоља,
"Те преврћеш по крви јунаке?
"Кога тражиш по разбоју млада?
"Или брата, или братучеда?
"Ал' по греку стара родитеља" *
Проговара Косовка девојка:
"Драги брато, делијо незнана!
"Ја од рода никога не тражим:
"Нити брата нити братучеда,
"Ни по греку стара родитеља;
"Мож' ли знати, делијо незнана,
"Кад кнез Лаза причешћива војску
"Код прекрасне Самодреже цркве
"Три недеље тридест калуђера?
"Сва се Српска причестила војска,
"Најпослије три војводе бојне'
"Једно јесте Милошу војвода,
"А друго је Косанчић Иване,
"А треће је Топлица Милане;
"Ја се онде деси на вратима,
"Кад се шета војвода Милошу,
"Красан јунак па овоме свету,
"Сабља му се по калдрми вуче,
"Свилен калпак, оковано перје,
"На јунаку коласта аздија,
"Око врата свилена марама,
"Обазре се и погледа на ме,
"С' себе скиде коласту аздију,
"С' себе скиде, па је мени даде
""На, Девојко, коласту аздију,
""По чему ћеш мене споменути,
""По аздији по имену моме:
""Ево т' идем погинути, душо,
""У табору честитога кнеза;
""Моли Бога, драга душо моја,
""Да ти с' здраво из табора вратим
""А и тебе добра срећа нађе,
""Узећу те за Милана мога,
""За Милана Богом побратима,
""кој' је мене Богом побратио,
""Вишњим Богом и светим Јованом;
""Ја ћу теби кум венчани бити.""
"За њим иде Косанчић Иване,
"Красан јунак на овоме свету,
"Сабља му се по калдрми вуче,
"Свилен калпак, оковано перје,
"На јунаку коласта аздија,
"Око врата свилена марама,
"На руци му бурма позлаћена,
"Обазре се и погледа на ме,
"С руке скиде бурму позлаћену,
"С руке скиде, па је мени даде:
""На, девојко, бурму позлаћену,
""По чему ћеш мене споменути,
""А по бурми по имену моме:
""Ево т' идем погинути, душо,
""У табору честитога кнеза;
""Моли Бога, моја душо драга,
""Да ти с' здраво из табора вратим,
""А и тебе добра срећа нађе,
""Узећу те за Милана мога,
""За Милана Богом побратима,
""кој' је мене Богом побратио,
""Вишњим Богом и светим Јованом,
""Ја ћу теби ручни девер бити." "
"За њим иде Топлица Милане,
"Красан јунак на овоме свету,
"Сабља му се по калдрми вуче,
"Свилен калпак, оковано перје,
"На јунаку коласта аздија,
"Око врата свилена марама,
"На руци му копрена од злата,
"Обазре се и погледа на ме,
"С руке скиде копрену од злата,
"С руке скиде, па је мени даде.
""На, девојко, копрену од злата,
""По чему ћеш мене споменути,
""По копрени по имену моме:
""Ево т' идем погинути, душо,
"У табору честитога таста;
""Моли Бога, моја душо драга,
""Да ти с' здраво из табора вратим,
""Тебе, душо, добра срећа нађе,
""Узећу те за верну љубовцу.""
"И одоше три војводе бојне.
"Њи ја данас по разбоју тражим."
Ал' беседи Орловићу Павле:
"Сестро драга, Косовко девојко!
"Видиш, душо, она копља бојна
"Понајвиша а и понајгушћа,
"Онде ј' пала крвца од Јунака
"Та доброме коњу до стремена,
"До стремена и до узенђије,
"А јунаку до свилена паса,
"Онде су ти сва три погинула,
"Већ ти иди двору бијеломе,
"Не крвави скута ни рукава."
Кад девојка саслушала речи,
Проли сузе низ бијело лице,
Она оде свом бијелу двору
Кукајући из бијела грла:
"Јао јадна! уде ти сам среће!
"Да се, јадна, за зелен бор ватим,
"И он би се зелен осушио."
 
ne postoji niko ko u srbiji nije cuo sa kosovku devojku. pesmu zna mnogo manji broj ljudi, i nije poenta u njenom plakanju, vec u cinu izlaska na ksovo posle boja..mnogo krvi, ranjenih, mrtvih..pomoci ne moze nikome, ali moze dati gutljaj vode umirucem i stavitimu glavu u krlio da ne umre sam.
kosovka devojka je simbol zenskog milosrdja, neznosti i podrske..u najtezim treneucima.
 
MILENA PAVLOVIĆ-BARILI

2q9vvb4.jpg


Milena Pavlović-Barili bila je po mnogo čemu jedinstvena ličnost. Srpkinja po majci a po ocu italijanske krvi, svojim životom i radom obeležila je jednu epohu

Milena Pavlović-Barili rođena je u Požarevcu, 5. novembra 1909, kao jedino dete Danice Pavlović i Bruna Barilija, italijanskog kompozitora, muzičkog kritičara i pesnika. Prema mišljenju nekih tumača, sliku koju danas imamo o ovoj umetnici stvorila je zapravo njena majka.

U monografiji Žene u srpskom slikarstvu piše da je Danica Pavlović „u detinjstvu odlučujuće uticala na Milenino vaspitanje", ali da je i kasnije, „kada je otvorena Memorijalna galerija Milena Pavlović-Barili u Požarevcu, doprinela stvaranju njenog, pomalo bajkolikog lika čuda od deteta, uspešne slikarke koja je putovala po svetu, družila se sa poznatim ličnostima, srećno se udala za jednog Amerikanca i umrla od posledica pada s konja". U poodmaklim godinama, često puna gorčine, Danica Pavlović je svojim sećanjima, u sačuvanim i još više onim uništenim pismima stvorila o svojoj ćerki, ali i o sebi, sliku kakvu je želela. O specifičnom slikarkinom odnosu sa majkom svedoči i jedno od pisama nepoznatog datuma: „ ...Da znaš samo koliko mi je potrebno da me jednog dana razumeš i da mi kažeš: 'Sine, je l' si umorna, odmori se malo, jer si sve uradila što si umela i mogla.' Čini mi se, kad bih jedanput u životu to od tebe čula više nikad ne bih imala nesanicu. Više nikad me zora ni sunce ne bi zatekli budnu i prenapregnutu od misli i briga i strahovanja u krevetu. I ne bih se uvek luda i kriva osećala. Ja drugima ne dozvoljavam da mi kažu ni da sam luda ni da grešim, jer znam i vidim da niko od njih ne bi mogao moju ravnotežu da izdrži. Ja sam ovde sasvim smrvljena. Znam kako nana kaže: 'Iz ove se kože nema kud', pa se i ja koprcam, pa ne umem ćud da promenim.”

Umetnost bez zadrške
Milena se u svemu što je radila predavala svim bićem. Njeno slikarstvo ispunjeno je neobičnim događajima, susretima, odlascima, lutanjima i rastancima, tugama, pritajenim traumama i nostalgičnim sećanjima. Gotovo sve njene nadrealno-magične kompozicije imale su u sebi romantičarsko značenje, velovi, odnosno draperije, simbolično označavaju deobe i razdvajanja, ali i spajanja i povezivanja realnosti i mašte, svetla i tame, dobra i zla, intime, meditativnog i onog senzualnog. Slikajući lampe i sveće unosila je svetlost mudrosti i prosvetljenja u ambijente u kojima je vladao mrak. Njene maske skrivale su i štitile identitet lika, leptiri pričali o kratkotrajnosti života, a slomljeni stubovi i isečene ruke ili noge govorili o željama i čežnjama. Naslikane povijene katarke brodova nagovestile su ratne lomove koji su je zauvek odvojili od otadžbine.

Dve domovine
Milena je slikarstvo studirala u Beogradu i Minhenu. Prvu izložbu priredila je u Beogradu, a zatim su usledile njene izložbe u Požarevcu, Londonu, Parizu, Rimu, Njujorku. Višestruko talentovana, Milena je pisala i stihove koje je prvi put objavila 1934. u italijanskom listu Kvadrino. Uvek je lebdela između svoje dve domovine - Srbije i Italije, pa ne čudi njen veliki nagon da ode u treću zemlju, Ameriku i tu od 1939. godine pronađe svoj mir. Iz njenih pisama se vidi da je taj odlazak značio odrastanje, a u simboličkom smislu i oslobađanje od roditelja koji su bili previše snažne ličnosti. Iz Njujorka roditeljima sve ređe piše a više se posvećuje sebi.

Beg u Ameriku
Milena je u Americi provela poslednjih šest godina života. Tamo je slikala, izlagala i, što je bitnije za taj njen period, bavila se ilustracijom, dizajnom, kostimom, scenografijom. U jednom pismu nastalom čim je brod pristao u Njujork, u avgustu 1939, Milena majci piše: „ ...Stigla sam. Sada je dva sata ujutru. Prve misli i reči otkako je lađa pristala šaljem Tebi. Gledala sam dugo sve svetlosti u daljini, kao Venecija, samo mnogo duže sa strane. Mesečina i beli oblaci, i svetiljke što miču i klize po vodi, ali se ništa drugo ne vidi. Eto, to ti je Njujork. A ja ništa ne razumem. Grdno mi je sve čudno kao u snu i kao obično..." Iako većina teoretičara smatra da se Milena zbog materijalne sigurnosti prisilno angažovala u primenjenoj umetnosti, pre je sledila put kojim su pre nje krenuli svetski poznati pisci, slikari i umetnici koji su radili za novine. Milenine modne ilustracije objavljivane u Vogu tokom 1940. i 1941. odlikuju se lakoćom linija i kolorističkom prozračnošću akvarela. Milena je crtala dame u jednostavnim haljinama sa spuštenim strukom ili dekolteom nepravilnog oblika koji obnažuje ramena ili leđa, ukrašene perlama, cvetovima, ogrlicama, minđušama, tijarama, broševima, lepezama, šalovima. Slikarka je svetske žene crtala po uzoru na sebe.

Reklama za Vog
Za Milenu su govorili da je graciozna i lepša od svojih slika. Videla je vlastiti lik, stasitost, uzvišenu ženstvenu lepotu, posebno u ciklusu njenih predivnih reklamnih kreacija za velike modne magazine, poznate parfeme i firme: Vog, Tekstron vog, Harpers bazar, magazin Herst, Taun end kantri. Zračila je harizmatičnom lepotom i lako osvajala visoke aristokratske krugove. U privatnom životu bila je krhkog zdravlja i zamišljena nad večitim temama života i smrti. Mnogi su govorili da je slikarka lepša i ljupkija od svojih modela i da bi, kada je ulazila u neku prostoriju prepunu bogatih žena, sve oči bile uprte u nju. Iako u jednostavnoj haljini, bez nakita i u šeširiću koji je sama napravila, Milena je očaravala svojom pojavom.

Tihi odlazak
Milena Pavlović-Barili umrla je 6. marta 1945. godine u svojoj 36. godini u Njujorku. Po jednima, za umetnicu su bile kobne posledice nezgodnog pada s konja a po drugima srčani udar. Nakon četiri godine, urna s njenim posmrtnim ostacima pohranjena je na groblju za strance u Rimu. Njen suprug Bruno javio je Mileninoj majci u Požarevac da joj ćerka „počiva na jednom divnom mestu, na groblju u blizini kapije svetog Pavla, prepunom velikih uspomena na pesnike, umetnike, na ljude koji su došli iz čitavog sveta a koji su sada tu pored nje". Tek 50-tih godina, posle izložbe u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu, srpska javnost se više zainteresovala za rad Milene Pavlović-Barili. U njenom rodnom Požarevcu 1962. godine otvorena je galerija-legat u kojoj se danas nalazi oko 800 njenih radova. U postavci je bronzani odlivak slikarkinih ruku, intimne porodične fotografije, lična slikarkina toaleta, haljine i čipkani veluri. Kao i ceo Milenin život, sve što je ostalo iza nje je metafizička rapsodija jave i sna.

Autor: Zorica Marković


SLIKE MILENE PAVLOVIĆ-BARILI

http://www.arte.rs/sr/umetnici/milena_pavlovic_barili-81/opus/
 
Poslednja izmena:

Back
Top