Hadži Dragan Antić
Direktor i v. d. glavni urednik "Politike"
Kad i gde je rođen: 12. aprila 1953. u Beogradu.
Obrazovanje: Srednja elektroprivredna škola.
Osobeni znaci: Leptir-mašna i kosa uvezana u repić.
Kako je postao Hadži: Posle putovanja u Jerusalim i posete Hristovom grobu, na uskrs 1989, o čemu poseduje sertifikat jerusalimske patrijaršije (može se kupiti za jedan dolar).
Kako je ušao u "Politiku": Kao radnik Elektrodistribucije, pisao je dnevna saopštenja o isključenjima struje u Beogradu i okolini, što mu je donelo nadimak "Struja" (Vlada Bulatović Vib, tada urednik gradske rubrike, imao je običaj da kaže da je Antića "skinuo sa bandere").
Karijera: Honorarni saradnik i tehnički sekretar deska do 1980, kada je primljen u stalni radni odnos u svojstvu novinara-saradnika. U oktobru 1991. imenovan za zamenika glavnog urednika. Od aprila 1993. direktor, a od avgusta i v.d. glavni i odgovorni urednik lista "Politika". Jedno vreme bio i direktor TV "Politika".
Kako je napredovao: Skokovito. Kao štićenik Aleksandra Prlje, nekadašnjeg glavnog urednika "Politike", a danas diplomate u Švedskoj, Antić najpre biva zapažen kao "sposoban", a zatim i unapređivan. Kada se Marija Milošević, ćerka predsednika Srbije, zaposlila kao novinar u "Politici", bio joj je od velike pomoći, čime je, kažu, stekao trajnu naklonost ženskog dela porodice Milošević. Glavni potez odigrao je tokom pokušaja Radomana Boćovića da list stavi pod direktnu kontrolu države: "ispravno držanje" za vreme protesta zaposlenih dovodi ga na čelo novine.
Politički stav: Promenljiv, u skladu sa prilikama. Koliko se zna, nije član nijedne stranke i tvrdi da nema političkih ambicija. Sedamdesetih i osamdesetih godina pratio je za potrebe novine rad Srpske pravoslavne crkve, posećivao Hilandar i pomagao na bogosluženjima; bio je blizak i pojedinim opozicionim krugovima. Autor je dve zabranjivane knjige ("Slučaj Gojka Đoga" i "Bela knjiga - dokumenti"). Od avgusta 1994. intenzivno se zalaže za mir i u svom listu bespoštedno kritikuje "beskrupuloznu politiku sa Pala".
Kako vidi sebe kao direktora: "Ovo je posao, biznis, nema tu milosti. Tu nema ljubavi, tako samo devojčice mogu da rezonuju... Jednostavno, oni koji gube, biće dovedeni na nulu. To jeste surovo, ja sam surov čovek."
Kako vidi svoj život: "To je američki san. Ostvarite vi to ako možete."
Njegovi neprijatelji: Živorad Minović, direktor Kompanije "Politika" i Kosta Dimitrijević, novinar u penziji, koji je o Antiću napisao pogrdan pamflet.
Njegovi saveznici: Ženski deo porodice Millošević. Zatim, Aleksandar Tijanić, šef "BK TV" i Živorad Mihajlović - Muštikla, direktor "Stankom korporacije", sa kojima je praktično nerazdvojan, i Ljubomir Mihajlović iz "Komercijalne banke".
Njegova najveća pobeda: Prisustvo na platformi ispred VIP salona na beogradskom aerodromu prilikom ispraćaja predsednika Miloševića u Dejton 31. oktobra 1995.
Njegova budućnost: Kao čovek bez formalnog obrazovanja i ozbiljnih političkih korena najverovatnije neće moći da još dugo zadrži sadašnji položaj. Ukoliko Minovićev poraz doživi kao svoju pobedu i bude se ponašao u tom stilu, rizikuje da ostane bez ičega.