Kant - Empirijski i inteligibilni karakter

Promena i jeste na nivou volje, a ne ponašanja. Nemoguće je promeniti karakter promenom ponašanja. Kod puke promene ponašanja nešto privlačnije nastupa kao motiv i preorijentiše volju ka sebi. To nije stvarna promena, nije stvarno gašenje impulsa, već njegova preorijentacija.
Već odavno se i u psihologiji zna da se manipulacijom ponašanja ne dolazi do stvarne unutrašnje promene. I uopšte, rezultati terapija koje se bave manipulacijom ponašanja su loši i kratkotrajni.
Ponašanje je poslednja karika lanca čije je početak duboko u sferi volje.

Ali impuls je moguće ugasiti zaista, negacijom volje u njegovoj osnovi.
Da su promene na nivou volje nemoguće, da je čovek zauvek okovan lancima svoje nepromenljive volje, niko nikad nikad ne bi mogao apsolutno ništa da uradi drugačije od onoga kako je uradio milion puta do sada, bio bi drvena lutka potpuno u milosti sila van njegovog domašaja (iako su njegove sopstvene), samim tim ne bi postojao temelj za odgovornost. Pa opet, svi osećamo odgovornost.

Ti (i Šopenhauer) mislite da bi takva promena volje (negacija) značila potpunu novu objektivaciju volje.
Zašto?
Volja je reka sa bezbroj rukavaca. Postoji glavni tok reke, ali svaki specifični impuls, želja, ukus je drugačiji rukavac te reke. Neki mi se dopadaju, neki ne.
I mogu negirati volju u osnovi svakog od tih rukavaca koji mi se ne dopadaju.
Pre sam mrzela supu od pečuraka, a onda sam je zavolela jer su me vezivale lepe uspomene za nju. Je li to promena mog inteligibilnog karaktera? Ako nije, šta je onda? Kako je došlo do te promene?

Ako ti smeta reč mozak jer je mozak slika u svesti, može ovako: šta god to bilo što se objektiviše kao mozak, je plastično.

Negacija volje nije samo jedna velika ultimativna negacija volje koje bi dovela do objektivacije potpunog drugačijeg sveta. Postoje sitne negacije, koje se dešavaju svaki dan. To je biblijsko obrezivanje grana koje ne daju plodove, i dešava se neprestano.

Moguće su i velike promene, iako su retke. Život čoveka koji je doživeo takvu promenu (metanoju) bi i bio potpuno novi život, a njegova prošlost se više ne bi mogla smatrati njegovim životom jer je objektivacija nečega što više ne postoji. I taj čovek, iako u istom telu, je ponovo rođeni čovek.
To je temelj i za stvarni oprost toj osobi.

Карактер је непромењив док смо у оваквој врсти егзистенције, док смо индивидуе везане у простор и опросторено време. Као што ће трешња следеће године родити трешње, а не крушке, тако ћемо и ми следеће године пред истим мотивима радити оно што смо радили ове. Нема ту промене осим у нечијем заваравању.

Често замишљам себе у ситуацији о којој је писао Успенски у свом роману "Чудан живот Ивана Осокина" а у коме се главни лик враћа у своју прошлост (конкретно у основну школу при чему задржава сво искуство, знање, сећања које је кроз живот стекао). На крају романа он схвата да је проживео потпуно идентичан живот уз сву своју жељу да га промени.

Као што рекох, често замишљам себе у тој ситуацији, и констатујем исто, да бих пред истим мотивима и тада реаговао идентично. Слободе нема у емпиријском свету, има је у интелигибилном.

Сада, можемо ми размишљати шта смо у том интелигибилном свету, али то је трансцендентно питање. Осим неких увида интуиције, једноставно не знамо шта смо изван појаве. То не може ући у форме наше сазнајуће свести, не може ући у представу да бисмо га разумели.

Можемо се само попут Шопенхауера запитати:

Koje su to fatalnosti koje leže sa one strane svakog iskustva, a koje su volju stavile u tu krajnje nezgodnu alternativu da se javlja kao svet u kome vladaju patnja i smrt, to jest kako je mogla volja izvan saznanja zapasti u ovako jadno stanje u kome je sada?"

Sopenhauer "Epifilozofija".
 
Poslednja izmena:
Карактер је непромењив док смо у оваквој врсти егзистенције, док смо индивидуе везане у простор и опросторено време. Као што ће трешња следеће године родити трешње, а не крушке, тако ћемо и ми следеће године пред истим мотивима радити оно што смо радили ове. Нема ту промене осим у нечијем заваравању.

Често замишљам себе у ситуацији о којој је писао Успенски у свом роману "Чудан живот Ивана Осокина" а у коме се главни лик враћа у своју прошлост (конкретно у основну школу при чему задржава сво искуство, знање, сећања које је кроз живот стекао). На крају романа он схвата да је проживео потпуно идентичан живот уз сву своју жељу да га промени.

Као што рекох, често замишљам себе у тој ситуацији, и констатујем исто, да бих пред истим мотивима и тада реаговао идентично. Слободе нема у емпиријском свету, има је у интелигибилном.

Сада, можемо ми размишљати шта смо у том интелигибилном свету, али то је трансцендентно питање. Осим неких увида интуиције, једноставно не знамо шта смо изван појаве. То не може ући у форме наше сазнајуће свести, не може ући у представу да бисмо га разумели.

Можемо се само попут Шопенхауера запитати:
U redu, ali objasni onda (bilo koju) promenu?

Objasni promenu iz "mrzim supu od pečuraka" u "volim supu od pečuraka?"
 
U redu, ali objasni onda (bilo koju) promenu?
Objasni promenu iz "mrzim supu od pečuraka" u "volim supu od pečuraka?"

Такве ситуације не могу бити пример слободе или неслободе воље.
Телу недостаје нека храњива супстанца, и оно жуди за свом оном храном у којој те супстанце има. А када је добије, жудња престаје.
Зашто жедног привлачи вода. Зато јер његовом организму недостаје. Када се напије, неће га привлачити.
Ту се дакле ради о телесним механизмима који имају своје зашто - зато.

Интелгибилну вољу можемо препознати када питање "зашто" остане без одговора.

Ти једеш супу од печурака да би живела. Ето зато.

Али не можеш рећи зашто желиш да живиш? Јер се тек ту показује интелигибилна воља.
 
Карактер је непромењив док смо у оваквој врсти егзистенције, док смо индивидуе везане у простор и опросторено време

Karakter se menja promenom mozga i to baš u ovakvoj vrsti egzistencije. Individua u prostoru i oprostorenom vremenu se menja odgovarajućim promenama na mozgu.

Као што ће трешња следеће године родити трешње, а не крушке,

Čovek nije trešnja a nije ni kruška.

Međutim, ako izvršiš genetsku modifikaciju semena biljke možeš da dobiješ svašta nešto...

Isto tako možeš i da projektuješ čovekov karakter genetskim modifikacijama zigota.

тако ћемо и ми следеће године пред истим мотивима радити оно што смо радили ове.

Tako je to po redovnom toku stvari.

Ali ako doživimo neki zeznut potres mozga ili dobijemo tumor na mozgu ili se otrujemo neurotoksinima: možda i nećemo.

Слободе нема у емпиријском свету,

Tačno.

има је у интелигибилном

Ne znamo ništa o tome.

Pa ni da li je intelegibilni svet stvaran ili je samo proizvod mašte dokonog uma.
 
Такве ситуације не могу бити пример слободе или неслободе воље.

Ти једеш супу од печурака да би живела. Ето зато.
Ne, ne, ne izvrći, na ukus se misli. Ne na situaciju gde ti hrana gubi privlačnost jer si se najeo.

Misli se na ukus koji se promeni sa godinama, u bilo kom smeru.

Voleti ukus pečuraka i onda ga zamrzeti, ili kao kod mene, obrnuto.

Kako nešto na pomisao čega sam maltene povraćala počinje da mi bude najlepši delikates i omiljena supa?
 
Ne, ne, ne izvrći, na ukus se misli. Ne na situaciju gde ti hrana gubi privlačnost jer si se najeo.

Ma menja se sve.

I najradikalnije promene su moguće tipa promena seksualne orijentacije.

Dokazano je da postoje hemikalije koje utiču da životinje razviju homoseksualnost a iste te hemikalije deluju na ljude pa se spekuliše da su one uzrok povećanja homoseksualnosti kod ljudi poslednjih decenija. A ne samo to što su izašli na otvoreno skidanjem tabua.

Tu se radi o prokreaciji, opstanku vrste, osnovnom izrazu volje za život bla bla bla...
 
Ne, ne, ne izvrći, na ukus se misli. Ne na situaciju gde ti hrana gubi privlačnost jer si se najeo.
Misli se na ukus koji se promeni sa godinama, u bilo kom smeru.
Voleti ukus pečuraka i onda ga zamrzeti, ili kao kod mene, obrnuto.
Kako nešto na pomisao čega sam maltene povraćala počinje da mi bude najlepši delikates i omiljena supa?

Ништа не изврћем. Ради се о обичним телесним механизмима а у крајњем случају можда и о неком несвесно стеченом "Павловљевом рефлексу".

Како год, то нису примери интелигибилне воље. А колико нису, можеш схватити ако се ставиш у период гладовања од рецимо 5 или више дана. Сва храна од које ти је данас мука, у тој ситуацији биће ти укусна као мана небеска.
 
Ништа не изврћем. Ради се о обичним телесним механизмима а у крајњем случају можда и о неком несвесно стеченом "Павловљевом рефлексу".

Како год, то нису примери интелигибилне воље. А колико нису, можеш схватити ако се ставиш у период гладовања од рецимо 5 или више дана. Сва храна од које ти је данас мука, у тој ситуацији биће ти укусна као мана небеска.
Da, da, ali zar ti ne reče da se nepromenljivost karaktera pokazuje u uvek istom reagovanju pred istim motivima?

Utoliti glad je već drugačiji motiv, nije temelj za objašnjenje promene ukusa. Pod tako snažnim motivom čovek može pojesti i gоvno, što ne znači da odjednom stiče ukus za gоvno.
 
Da, da, ali zar ti ne reče da se nepromenljivost karaktera pokazuje u uvek istom reagovanju pred istim motivima?

Utoliti glad je već drugačiji motiv, nije temelj za objašnjenje promene ukusa. Pod tako snažnim motivom čovek može pojesti i gоvno, što ne znači da odjednom stiče ukus za gоvno.

Када би имала тело које си имала док ти је супа од печурака била неукусна, и сада би ти била неукусна. Дакле нису то исти мотиви. Тело ти се од тада променило, као што се мења у гладовању. Нешто што му је тада требало сада му не треба.

Међутим, када би били исти мотиви била би и иста реакција.
 
Када би имала тело које си имала док ти је супа од печурака била неукусна, и сада би ти била неукусна. Дакле нису то исти мотиви. Тело ти се од тада променило, као што се мења у гладовању. Нешто што му је тада требало сада му не треба.

Међутим, када би били исти мотиви била би и иста реакција.
Ok, neka bude da je Pavlovljev refleks, pozitivna asocijacija na supu od pečuraka. Što nije dokaz protiv nego za sveopšti plasticitet.

Nego... pre neki na drugoj temi reče da inteligibilni karakter u svakom trenuku (uslovno rečeno pošto nije u vremenu, pa nema trenutaka) deluje slobodno od celog uzročno-posledičnog lanca, dokle god ga nacrtamo, uključujući i prvi uzrok, Big Beng, šta god. Svakog trenutka potencijalno delujemo slobodno od svega.

Pa.. kada se pred tobom pojavi nešto, da li ti reaguješ na to kao automaton svestan da nema drugi izbor, ili se osećaš slobodnim da negiraš impuls?

Šta je od ta dva?
 
Ok, neka bude da je Pavlovljev refleks, pozitivna asocijacija na supu od pečuraka. Što nije dokaz protiv nego za sveopšti plasticitet.

Nego... pre neki na drugoj temi reče da inteligibilni karakter u svakom trenuku (uslovno rečeno pošto nije u vremenu, pa nema trenutaka) deluje slobodno od celog uzročno-posledičnog lanca, dokle god ga nacrtamo, uključujući i prvi uzrok, Big Beng, šta god. Svakog trenutka potencijalno delujemo slobodno od svega.

Pa.. kada se pred tobom pojavi nešto, da li ti reaguješ na to kao automaton svestan da nema drugi izbor, ili se osećaš slobodnim da negiraš impuls?

Šta je od ta dva?

Држите се тог пластицитета као да је промена истог промена интелигибилне воље.

Пластицитет њу не дотиче, он је демонстрира.

Под овим условима, под овим антеценденсима, под оваквим "пластицитетом" желим ово. Под другим желео сам нешто друго. И то је то! То је мој интелигибилни карактер.

Њега могу да констатујем, да га откривам кроз живот, не и да га мењам.
 
Под овим условима, под овим антеценденсима, под оваквим "пластицитетом" желим ово. Под другим желео сам нешто друго. И то је то! То је мој интелигибилни карактер.
Pa šta? To je i sve što treba. Da mogu da dostavim svojoj volji uslove pod kojima će se ispoljiti onako kako želim, i da mogu da je negiram onda kad neko njeno ispoljavanje ne želim.
 
Pa šta? To je i sve što treba. Da mogu da dostavim svojoj volji uslove pod kojima će se ispoljiti onako kako želim, i da mogu da je negiram onda kad neko njeno ispoljavanje ne želim.

Можеш да радиш шта хоћеш, али не можеш да хоћеш ништа друго до оно што си констатовала као свој карактер. Најачи мотив ће те покренути и ти ту не можеш ништа.

То није слобода, већ...

"To je isto kao kada bi voda rekla: „Mogu da pravim visoke talase (da! naime, u moru i po oluji), mogu silovito da pojurim (da! naime, u koritu bujice), mogu da se obrušim peneći se i kipteći (da! naime, u vodopadu), mogu slobodno da se popnem u vazduh kao zrak (da! naime, u vodoskoku), konačno, mogu prosto da prokuvam i isparim (da! pri 80°), no ipak neću učiniti ništa od toga, nego ću dobrovoljno ostati mirna i bistra u jezercetu ravnom kao ogledalo”.

Kao što voda može sve to samo onda kada nastupe određeni uzroci za jedno ili za drugo, isto tako onaj čovek koji premišlja šta može, ne može ništa drugo, osim pod istim uslovom. Dok ne nastupe uzroci, to mu je nemoguće, a onda on to mora, isto kao i voda, sve dok je smeštena u odgovarajuće okolnosti. "

Шопенхауер
 
Држите се тог пластицитета као да је промена истог промена интелигибилне воље.

Пластицитет њу не дотиче, он је демонстрира.

Под овим условима, под овим антеценденсима, под оваквим "пластицитетом" желим ово. Под другим желео сам нешто друго. И то је то! То је мој интелигибилни карактер.

Њега могу да констатујем, да га откривам кроз живот, не и да га мењам.

Као што сам указао у овом посту, интелигибилна суштина не испољава се у једном тренутку времена, већ у целом његовом току.

flowers-1548800_960_720.jpg

Што се пак тиче онога објективног карактера таквог естетичног посматрања, дакле (платонске) идеје; она се може приказати као нешто што бисмо ми имали пред собом, када би време, тај формални и субјективни услов нашег сазнавања, било уклоњено, као стакло из колеидоскопа. Ми гледамо, на пример, развитак пупољка, цвета и плода, и дивимо се како она сила, која то ради и никада се не замара, тај процес стално понавља. A тога дивљења не би било када бисмо могли сазнати, да je пред нама, при свима оним променама, ипак само једна и непромењљива идеја биљке, само што je ми не можемо посматрати као јединство пупољка, цвета и плода, него je морамо сазнавати помоћу форме времена у оним сукцесивним стањима, и само тим путем идеја нам бива изложена.

Sopenhauer Parerga i paralipomena 2

Они који свој садашњи карактер узимају за интелигибилни раде исто као када би из овог калеидскопа издвојили само једну слику цвета и рекли да је управо она репрезент. Није.

Интелигибилни карактер откривамо кроз цео свој живот, кроз све антеценденсе и пластицитете којима смо сведочили и којима ћемо сведочити.

Као дете волео сам оно, данас волим нешто друго. Нема везе. Оба догађаја су испољења мог интелигибилног карактера.

Овакве заблуде очито проистичу из тога што се многи идентификују са својим телом, и то само са телом у садашњости.

Међутим, ЈА није тело. ЈА је платонска идеја, која је изван простора и опростореног времена. То ЈА је једино реално, док слика тела са којом се идентификујте јесте слика, фантазмагорија поређана до других слика.

Индивидуалитет је илузија, зато индивидуа пролази на овом свету онако како пролази.

Jer prirodi nije stalo do individue, već do vrste, o čijem se održanju ona stara sa mnogo pažnje, rasipnički proizvodeći bezbroj klica, dajući veliku moć nagonu oplođenja. Nasuprot tome, za nju individua nema nikakve vrednosti i ne može je ni imati, jer njoj pripada beskrajno vreme, beskrajan prostor, a u njima i beskrajan broj mogućih individua. Otud je ona uvek gotova da digne ruke od individue, koja je zbog toga izložena propasti ne samo na sve moguće načine, i od najbeznačajnijeg slučaja, nego je određena na propast već od samog rođenja, na propast upućena od same prirode od trenutka kada je završila svoju ulogu u održanju vrste. I tako sama nam priroda, sasvim naivno, kazuje veliku istinu da su zaista realne samo ideje a ne individue, da su samo ideje savršen objektitet volje.

Шопенхауер
 
Сат времена пошто сам написао овај пост горе, и размишљајући о њему, наишао сам на интернету случајно на ово:

https://mymodernmet.com/ard-gelinck-then-and-now-celebrity-photos/

Ове монтаже су изузетне саме по себи, али су и јасна демонстрација теме, дакле ради се о синхроницитету.

Узмимо само једну монтажу са те странице:

then-and-now-celebrities-Emma-Watson.jpg



Интелигиблна воља ове особе, њена платонска идеја, није на овој фотографији.

Она је трансцендентна, а у појави се објективше и на један и други начин, док сама није ни једно ни друго, ни лево, ни десно, нити пак обоје у исти мах... како каже Бергсон.

Ја сам дакле, треба усвојити језик разума, јер разум једини има језик, многоструко јединство и једноставна многострукост; али, јединство и многострукост су само погледи мога разума на моју личност, разума који је уперио своје категорије на мене. Али, ја не улазим ни у једну ни у другу, ни у обе у исти мах, мада обе удружене могу дати једну приближну имитацију овог узајамног прожимања и ове непрекидности коју ја налазим у основи себе. Такав је унутарњи живот, такав је такође живот уопште.

Бергсон
 
Као дете волео сам оно, данас волим нешто друго. Нема везе. Оба догађаја су испољења мог интелигибилног карактера.

Ubacuješ nepoznatu X i onda dovodiš empirijske stvari u vezu sa tim X.

A za to nema nikakvog osnova niti je moguće utvrditi vezu između X i empirije.

Imaš dve nepoznate, X (inteligiblini karakter) i Y (njegova veza sa empirijom).

Nema nikakvog smisla dovesti osobu koja je kidnapovana pa lobotomisana sa onime što je ona ranije bila. Tu nema identiteta.

A reći da je inteligibilni karakter suština a da su osoba pre i posle lobotomije smo dva empirijska izraza jedne nepromenljive metafizičke suštine ni na koji način ne obogaćuje naše znanje. Niti ima smisla. Sve može i bez toga.

Što je najgore, dosledno do kraja sprovedeno to učenje govori o totalnom jedinstvu, govori o metafizičkom Jednom (kada se skinu forme prostora i vremena kao principium individuationis). U tom slučaju opet ne ostaje nikakav inteligibilni karakter već je sve utopljeno u Jedno.

Kako god da okreneš inteligibilni karakter nema realnost, ni kada se zadržiš u empiriji niti kada skočiš u metafiziku.
 
Ubacuješ nepoznatu X i onda dovodiš empirijske stvari u vezu sa tim X.

A za to nema nikakvog osnova niti je moguće utvrditi vezu između X i empirije.

Imaš dve nepoznate, X (inteligiblini karakter) i Y (njegova veza sa empirijom).

Веза измађу интелигибилног и емпиријског, јесте својеврсна веза. Она нема аналогију у појавном свету. Ту везу можемо разумети једино непосредним искуством, не гледањем у епрувете и реторте.

" Identičnost volje i tela je sasvim posebna vrsta saznanja čija se istina upravo stoga ne može zapravo uvrstiti ni u jednu od četiri rubrike na koje sam - u svojoj raspravi o načelu razloga, i dalje - razdelio sve istine; naime, nju ne mogu da uvrstim ni u logičke, ni u empirijske, ni u transcendentalne, ni u metalogičke istine: jer ona nije - poput ovih istina - veza apstraktne predstave s nekom drugačijom predstavom ili s nužnom formom intuitivnog ili apstraktnog predstavljanja; ona je veza suda sa odnosom koji postoji između opažajne predstave, to jest tela, i nečeg što uopšte nije predstava, već je nešto što se od nje toto genere razlikuje: volja. Zato bih želeo da ovu istinu razlučim od svih ostalih istina i da je nazovem filozofskom istinom "своје врсте". Nju možemo da izrazimo različitim obrtima: moje telo i moja volja su jedno; ili, ono što kao opažajnu predstavu nazivam svojim telom, to nazivam svojom voljom, ukoliko sam svog tela svestan na sasvim različit način, koji se ne može uporediti s nekim drugim načinom; ili, moje telo je o b j e k t i v i t e t moje volje; ili, bez obzira na to što je moje telo moja predstava, ono je još samo moja volja."

цитат: Шопенхауер

Nema nikakvog smisla dovesti osobu koja je kidnapovana pa lobotomisana sa onime što je ona ranije bila. Tu nema identiteta.

Нема идентитета у емпиријском свету али има у интелигибилном. Оно што је у емпиријском свету противуречност, тамо је суштина.
Свака супротност постоји у потенцији, заједно, у интелигибилном. Тек у појави добијаш црно и бело, у интелигибилном нема ни једног ни другог, иако је изворише обоје.

A reći da je inteligibilni karakter suština a da su osoba pre i posle lobotomije smo dva empirijska izraza jedne nepromenljive metafizičke suštine ni na koji način ne obogaćuje naše znanje. Niti ima smisla. Sve može i bez toga.

Говори у једнини. Не обогаћује твоје знање. Међутим, они који имају способност непосредног увида, стекавши га, могу узвикнути попут оног човека из библије: "Бејах слеп, а сад видим".
 
Poslednja izmena:
Говори у једнини. Не обогаћује твоје знање. Међутим, они који имају способност непосредног увида, стекавши га, могу узвикнути попут оног човека из библије: "Бејах слеп, а сад видим".

Opijen si zabludama i svoje iluzije predstavljaš kao duboko znanje. Potkrepljuješ svoje iluzije pogrešno shvaćenim mislima ali i protivrečnim brljotinama jednog velikog uma (Šopenhauer) kao i logorejom jednog obsukranta, judejskog šarlatana (Bergson).

U suprotnom bio bi u stanju da dokažeš kako si dobio postojanje jedne specifičnosti (intelegibilni karakter koji objedinjuje sve pojave jedne navodno postojeće ličnosti)? Kako si dobio nešto specifično kada si uklonio "forme porstora i vremena"? To je nemoguće jer u tom slučaju bi postojalo samo metafizičko Jedinstvo. Ne bi postojala (množina) inteligibilnih karaktera koji su u nekakvoj vezi sa empirijskim karakterima.

Dakle, čak i kada uzmemo tvoje metafizičke uvide za ozbiljno uočavamo krupne nedoslednosti i besmislice.

Ovo je krunski dokaz da ti i ne znaš u stvari šta pričaš.

P.S. tvoj citat Šopenhauera pokazuje da ti pod "empirijski karakter" iz nekog razloga podrazumevaš isključivo telo osobe što dodatno razotkriva plitkost tvoga uma. Naime, pokazali smo već da i volja kao psihička funkcija podleže svakojakim promenama.
 
Opijen si zabludama i svoje iluzije predstavljaš kao duboko znanje. Potkrepljuješ svoje iluzije pogrešno shvaćenim mislima ali i protivrečnim brljotinama jednog velikog uma (Šopenhauer) kao i logorejom jednog obsukranta, judejskog šarlatana (Bergson).

U suprotnom bio bi u stanju da dokažeš kako si dobio postojanje jedne specifičnosti (intelegibilni karakter koji objedinjuje sve pojave jedne navodno postojeće ličnosti)? Kako si dobio nešto specifično kada si uklonio "forme porstora i vremena"? To je nemoguće jer u tom slučaju bi postojalo samo metafizičko Jedinstvo. Ne bi postojala (množina) inteligibilnih karaktera koji su u nekakvoj vezi sa empirijskim karakterima.

Да нећеш да ти пружим научни доказ са све формулама, експериментом, епруветом и ретортом?

Већ сам ти X пута поновио да ово знање надилази научни метод. Оно се не бави појавом, већ суштином, и докази које тражиш доступни су једино непосредном искуству.

Такође, они нису тамо нека мистика, него се ради о најреалнијој ствари на свету, реалнијој од твоје емпиријске реалности.

"Kao odgovor onima koji uzimaju "realno trajanje" kao nešto nejasno i misteriozno, reći ću da se radi o najasnijoj stvari na svetu: realno trajanje je upravo ono što smo oduvek zvali vreme, ali nedeljivo vreme.
To da vreme pretpostavlja sukcesiju ne poričem. Ali sukcesija prezentovana našoj svesti kao pre i posle poređano jedno do drugog, to je ono što ne prihvatam."
Бергсон

P.S. tvoj citat Šopenhauera pokazuje da ti pod "empirijski karakter" iz nekog razloga podrazumevaš isključivo telo osobe što dodatno razotkriva plitkost tvoga uma. Naime, pokazali smo već da i volja kao psihička funkcija podleže svakojakim promenama.

Тело је део емпиријског света, слика међу сликама. Као такво оно што важи за њега важи и за цео свет. Тако да однос воље и тела, репрезентује однос интелигибилног и емпиријског. То јест, однос ствари по себи и појаве.

Тај однос је као што рекох својеврстан, и он нема аналогију у појавном свету.
 
Poslednja izmena:
Већ сам ти X пута поновио да ово знање надилази научни метод.

Ako se ne možemo koristiti naučnim metodom to nam ne daje za pravo da se razmećemo praznim pojmovima i izmišljenim svetovima.

Оно се не бави појавом, већ суштином, и докази које тражиш доступни су једино непосредном искуству.

To što ti imaš u neposrednom iskustvu može biti:
1. autentično iskustvo metafizičke realnosti
2. iluzija.

Po svemu sudeći kod tebe je reč o ovome pod broj 2.

Као такви, они такође нису тамо нека мистика, него се ради о најреалнијој ствари на свету, реалнијој од твоје емпиријске реалности.

Dobro onda kako zadržavaš individualnost u vidu inteligiblinog karaktera kada skineš forme prostora i vremena*?

*iako niko živ nije skinuo formu vremena al ajde for the sake of the argument.
 
Dobro onda kako zadržavaš individualnost u vidu inteligiblinog karaktera kada skineš forme prostora i vremena*?

*iako niko živ nije skinuo formu vremena al ajde for the sake of the argument.

Опет ти постављаш питање "како". Шта очекујеш?

Како могу глувом објаснити шта је Бетовенова симфонија? Једини начин је купити му слушни апарат како би сам чуо. Не постоји други начин.

Видиш, филозофија је слична том слушном апарату. Она нас поставља у став у коме се јавља интуиција, непосредно искуство, "урањање у чисто трајање" како каже Бергсон.

Друга је ствар што многи нису способни за то.

Bile su potrebne godine da bih shvatio, a potom da bih prihvatio, da svi nemaju istu sposobnost kao ja da žive i da uranjaju u čisto trajanje. Kada mi se ta ideja trajanja javila prvi put, bio sam ubeđen da je dovoljno da je izložim pa da se uklone sve nejasnoće, i verovao sam da u tom pogledu nije potrebno ništa više do da se čovek obavesti. Kasnije sam uvideo da stvari stoje sasvim drukčije.
Bergson

Неки су једноставно толико глуви да им никакав слушни апарат не помаже. Зато такви гледају у Бетовенову симфонију као телад у шарена врата, чудећи се онима који у томе нешто налазе.
 
Опет ти постављаш питање "како". Шта очекујеш?

Како могу глувом објаснити шта је Бетовенова симфонија? Једини начин је купити му слушни апарат како би сам чуо. Не постоји други начин.

Видиш, филозофија је слична том слушном апарату. Она нас поставља у став у коме се јавља интуиција, непосредно искуство, "урањање у чисто трајање" како каже Бергсон.

Друга је ствар што многи нису способни за то.



Неки су једноставно толико глуви да им никакав слушни апарат не помаже. Зато такви гледају у Бетовенову симфонију као телад у шарена врата, чудећи се онима који у томе нешто налазе.

Znači svoja priviđenja pravdaš posedovanjem specijalnih sposobnosti. Wau kako neočekivano...

Bilo kako bilo, to nema veze sa filozofijom.

Možeš otići na teme paranormalnog i religije ili tako nešto.

Samo ćemo zaključiti da istrajavaš u pravdanju besmislice da:

1. postoji jedan specifičan, individualiziran inteligibilni karakter čak i kada se ukinu prostor i vreme kao principium individuationis.

2.
postoji inteligibilni karakter (x) koji se nalazi u misterioznoj vezi (y) sa empirijskim karakterom koji uistinu i ne postoji jer nije konstantan! (nema identitet = ne postoji)

Dakle, za privid empirijskog karaktera vezuješ fikciju inteligibilnog karaktera.

Svet nije video ovakvog šarlatana još od Bergsona.
 
Znači svoja priviđenja pravdaš posedovanjem specijalnih sposobnosti. Wau kako neočekivano...

Bilo kako bilo, to nema veze sa filozofijom.

Možeš otići na teme paranormalnog i religije ili tako nešto.
Samo ćemo zaključiti da istrajavaš u pravdanju besmislice da:
1. postoji jedan specifičan, individualiziran inteligibilni karakter čak i kada se ukinu prostor i vreme kao principium individuationis.
2.
postoji inteligibilni karakter (x) koji se nalazi u misterioznoj vezi (y) sa empirijskim karakterom koji uistinu i ne postoji jer nije konstantan! (nema identitet = ne postoji)
Dakle, za privid empirijskog karaktera vezuješ fikciju inteligibilnog karaktera.
Svet nije video ovakvog šarlatana još od Bergsona.

То итекако има везе са филозофијом. Оног тренутка када је Кант дошао до поделе на појаву и ствар по себи, тиме је уништена свака спекулативна метафизика, све дотадашње претензије да сазнањем објаснимо суштину света и живота. Тиме је Кант једноставано срушио теологију, као и твоју науку.
Те области људског знања својим спекулацијама једино додирују појаву, а не и ствар по себи.

Дакле, ствар по себи је непознато X за сазнање. То је чињеница и нико то не може оспорити.

Међутим, ми нисмо само сазнајућа бића, ми нисмо некакве "анђеоске главе са крилима" како каже Шопенхауер, већ осим сазнања имамо и непосредно искуство. То искуство нам такође не може дефинитивно разоткрити ствар по себи али нас увелико може истој приближити.

Тако да после Канта и даље постоји метафизика, али не спекулативна већ "метафизика интуиције".

Једини је проблем што многи нису способни за интуицију, па не верују онима који јесу.

Како каже Бергсон, да поновим опет:
Bile su potrebne godine da bih shvatio, a potom da bih prihvatio, da svi nemaju istu sposobnost kao ja da žive i da uranjaju u čisto trajanje. Kada mi se ta ideja trajanja javila prvi put, bio sam ubeđen da je dovoljno da je izložim pa da se uklone sve nejasnoće, i verovao sam da u tom pogledu nije potrebno ništa više do da se čovek obavesti. Kasnije sam uvideo da stvari stoje sasvim drukčije.
Bergson

Са друге стране, они који имају способност "урањања у чисто трајање", тиме добијају знање о коме ови други не могу ни да сањају да је уопште могуће.
 

Back
Top