Jugonostalgija ili promašeni naziv

Da vidimo što nisam znao jer nisam imao literaturu, a i neke sam stvari krivo procijenio. A i gdje sam bio u pravu na intuiciju.

...

Tko bi to znao.

Jesi li znao da ćeš 34 godine od stvaranje države pronaći azil na srpskom forumu, jer ćeš na hrvatskim biti trajno baniran i osramoćen? Jesi znao da će pored cijele Hrvatske jedino mjesto na kojem ćeš moći pisati svoje idiotizme biti srpski forum? Gdje će te prihvatiti i tolerirati, a ti ćeš nečasno lagati, podmetati i pljuvati na ruku koja te udomila?
 
Koliko je Tito ''forsirao'' Hrvate protiv Srba u Jugoslaviji
UBIJENI HRVATI – POLITIČKI EMIGRANTI

Koliko je terorističkih akcija izvršila srpska emigracija, a koliko hrvatska? Kad se uzme u obzir šta su sve ustaške terorističke organizacije radile po Jugoslaviji i inozemstvu, onda je jasno zašto je DB morao reagirati. Na one svinjarije koje su radili, reagirala bi svaka služba svijeta. Srpska emigracija bile je međusobno sukobljena i po Jugoslaviju, Tita i partiju bezopasna.
 
Pa da za mlađe hrvatske čitatelje navedem nekoliko stvari, bez c-p, a i znajući da nemaju želje za ozbiljnijim čitanjem.

1. kao mlad, s oko 12-13 g, postao sam svjestan u toj zemlji, a budući da sam puno čitao- ne samo beletristiku, nego i više povijest, politiku i dr.- vidio sam da je to velika laž. Npr. u Općoj enciklopediji je stajalo da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 ljudi. Bilo mi je to sumnjivo, i čitajući i drugu literaturu, a pogotovo kad je Tuđman završio u zatvoru zbog osporavanja te fikcije- znao sam da počiva na laži. Sad je brojka od 83.000- 10 puta manja- no i ona je raskrinkana kao 85% lažna. Samo se političari ne usude da sruše i taj mit. Realno je da je tamo stradalo od 5.000- 30/40.000.

Opet lažeš.

Broj od 700 000 žrtava Jasenovca počiva na nacističkim dokumentima, izjavama ustaša, preživjelih logoraša i hrvatske komisije koja je nakon rata istraživala logor.

Sad je brojka imenom i prezimenom blizu 90 000, međutim, na to treba dodati i sve druge logore i stratišta, pa se uzima da je broj stradalih u genocidu nad Srbima u NDH najmanje 300 000. 90 000 imena nikako nisu i sve žrtve, recimo, komisija Hrvatskog sabora ima 13 000 imena pobijenih ustaša, domobrana i nešto malo civila od strane partizana, pa nitko ne smatra da je brojka 10 puta manja, nego je po svojoj prilici bar 3 puta veća.

2. vidio sam da su Srbi u SRH privilegirani. Lakše su dobivali posao, nitko nije završavao u zatvoru zbog pjevanja srpskih pjesama (a Hrvati jesu), bili su 11-13% stanovništva, a oko 30-35% partijskih kadrova, te oko 50% miiicije. Vidio sam da je JNA srpska vojska gdje su Hrvati samo simbolika. U JRM, gdje su Hrvati trebali biti 90% oficirskoga kadra- vidio sam da su u manjini. Kasnije sam i doznao podatke- 1980ih je Hrvata među mornaričkim oficirima bilo manje od 25%.

Opet lažeš.

Srbi su dobivali zatvor za pjesme o vojvodi Sinđeliću, srpskom heroju iz 1. svjetskog rata.

Srbi su činili najmanje 15 % stanovništva (ako računamo da je bar pola Jugoslavena bilo srpskog porijekla, a bilo je i više), a nigdje u Hrvatskoj nisu bili na rukovodećim položajima. Ni jedan gradonačelnik 3 najveća hrvatska grada nikad nije bilo Srbin, a trebalo ih je biti procentualno gledano bar 5.

Hrvatski Srbi dobili su miliciju i eventualno željeznicu, ali tokovima novca se nisu smjeli ni približiti.

U JNA na nižim pozicijama srpski oficiri su dominirali, ali na rukovodećim mjestima Srba je bilo daleko manje od postotka u populaciji Jugoslavije, a Hrvata daleko više.

3. hrvatski Srbi su bili apsolutno privilegirani, i to praktički svi. No ne može se reći da su viši kadrovi vodili neku srpsku politiku. Npr. Čedo Grbić je branio hrvatske interese, pa čak i stariji Milutin Baltić te i dosta sivi Dušan Dragosavac. No na nižim razinama sam vidio da su privilegirani oko posla, slabije kvalificirani su dobijali brže i bolje poslove itd.

Opet lažeš.

Čitav vrh hrvatskih Srba završio je na Golom otoku. Oni što su ostali bili su lojalni Hrvatskoj. Pa i tvoji su preci bili Srbi, a vidi kolika si ti "Hrvatina", tolika, da si čak prevelik za hrvatske forume.

Srbi nisu lakše dobivali posao, osim ako nisu bili u partiji, onda bi lakše dobili posao od Hrvata koji nije bio u partiji. Tvoj utisak je irelevantan, jer si radi sindroma konvertita opsjednut Srbima, pa su ti iskakali i iz paštete.
 
Opet lažeš.

Broj od 700 000 žrtava Jasenovca počiva na nacističkim dokumentima, izjavama ustaša, preživjelih logoraša i hrvatske komisije koja je nakon rata istraživala logor.

Sad je brojka imenom i prezimenom blizu 90 000, međutim, na to treba dodati i sve druge logore i stratišta, pa se uzima da je broj stradalih u genocidu nad Srbima u NDH najmanje 300 000. 90 000 imena nikako nisu i sve žrtve, recimo, komisija Hrvatskog sabora ima 13 000 imena pobijenih ustaša, domobrana i nešto malo civila od strane partizana, pa nitko ne smatra da je brojka 10 puta manja, nego je po svojoj prilici bar 3 puta veća.



Opet lažeš.

Srbi su dobivali zatvor za pjesme o vojvodi Sinđeliću, srpskom heroju iz 1. svjetskog rata.

Srbi su činili najmanje 15 % stanovništva (ako računamo da je bar pola Jugoslavena bilo srpskog porijekla, a bilo je i više), a nigdje u Hrvatskoj nisu bili na rukovodećim položajima. Ni jedan gradonačelnik 3 najveća hrvatska grada nikad nije bilo Srbin, a trebalo ih je biti procentualno gledano bar 5.

Hrvatski Srbi dobili su miliciju i eventualno željeznicu, ali tokovima novca se nisu smjeli ni približiti.

U JNA na nižim pozicijama srpski oficiri su dominirali, ali na rukovodećim mjestima Srba je bilo daleko manje od postotka u populaciji Jugoslavije, a Hrvata daleko više.



Opet lažeš.

Čitav vrh hrvatskih Srba završio je na Golom otoku. Oni što su ostali bili su lojalni Hrvatskoj. Pa i tvoji su preci bili Srbi, a vidi kolika si ti "Hrvatina", tolika, da si čak prevelik za hrvatske forume.

Srbi nisu lakše dobivali posao, osim ako nisu bili u partiji, onda bi lakše dobili posao od Hrvata koji nije bio u partiji. Tvoj utisak je irelevantan, jer si radi sindroma konvertita opsjednut Srbima, pa su ti iskakali i iz paštete.
Na ovakve gubitničke karikature se nitko ni u hrvatskom prostoru, a ni u svijetu- ne obazire.
 
.
4. vidio sam da je Hrvatska provincijalizirana, a BH- srbizirana. Nešto je lakše bilo Hrvatima nakon 1975., ali su kao cjelina ostali potisnuti. Zorno je bilo pitanje jezika koji je službeno bio srbiziran, ali nisu uspjeli od 1967.. 1978. se pojavila Vinceova knjiga koju sam kasnije pročitao, i vidio da nema nikakva uporišta bajka o Karadžiću i Srbima, jer smo imali svoj jezik stoljećima prije njih. Kako je vrijeme protjecalo, pogledao sam podatke. Od 1945. do 1990., dakle tijekom 45 godina- prestisnuto je 8 starijih hrvatskih rječnika i gramatika (od 16. do 19. st.). U samostalnoj Hrvatskoj, od 1991. do 2025., u 35 godina- preko 40. Dakle- 8 prema više od 40.

Opet lažeš.

Prvi rječnik ovog jezika kojeg si ti pokušao iskvariti, ali si odustao od svoje pokatoličene reforme, je nazvan srpski, u dvije verzije, ekavska i ijekavska.

Bosanski ne može biti srbiziran jer su nazivi bosanski i srpski sinonimi za isti jezik.

Hrvati nisu imali jezik prije Srba, ali u ovaj bosansko-srpsko-hrvatski jezik ubacuju arhaične riječi, slovenske riječi, izmišljene riječi, pa i poneke riječi drugih Slavena, da bi na silu jezik učinili što različitijim od srpskog.

.
5. razvidno je bilo da je JNA srpska prćija. Moj rođak je napustio JNA kao pukovnik, a htio je i prije, ali su ga zadržali rekavši mu da ostane "da četnici ne prevladaju". No prevladali su kad je Ljubičić postao ministar obrane. No i bez toga, po fizionomiji, to je bio srbifikator. Gdje je JNA imala jače garnizone u miješanim sredinama, tu su se Srbi množili (Petrinja, Banja Luka, Benkovac,..). Među Albancima sam znao da vlada teror.

Opet lažeš.

Više puta sam ti na ovom forumu dokazao da su u JNA na glavnim pozicijama bili Hrvati, Slovenci, Makedonci i svi ostali, a najmanje Srbi.

Za ono što su Albanci radili u JNA i Jugoslaviji, a i ranije, predobro su tretirani. Osobina Srba je da lako praštaju i da se mrze samo međusobno, zato vi pokatoličeni Srbi mrzite Srbe koji su ostali pravoslavni.

Znam da si redikul, ali interesantno je da ti moderatori dozvoljavaju izraze poput "srpska prćija". Jesu li Krmopte, tvojih predaka isto bile "srpska prćija"?

Nakon raspada, došla mi je u ruku i strana literatura, no ona je potvrdila da je angloamerička priča bila smeće jer su podupirali lažima tu Jugoslaviju. To su i sami priznali, njih 5-7. Emigrantska literatura, kao i ona nastala u slobodnoj temlji, dala je sve relevantne podatke.

Literatura na stranu- znao sam da živim u zemlji laži, bijede i policjskoga terora. Moji su prijatelji na studiju završili na 40 dana u zatvoru zbog pjevanja "Marijana..". U materijalnom pogledu- cijelo sam vrijeme studija nosio jedan bijedni kaputić koji se iscofao. No još je gora bila priča o neslobodi, srpskom tlačenju u jugoslavenskom obliku i opća atmosfera laganja i špijuniranja

Sad fizički živiš u zemlji u kojoj su te najurili sa svih foruma (i na mom si nekoć bio baniran), a virtualno i de facto živiš na srpskim forumima. Tu se osjećaš velik, kad možeš pljuvati one koji su ti dali priliku da iznosiš svoje idiotizme, kad te već Hrvati ne žele slušati.
 
Poslednja izmena od moderatora:
Koliko je terorističkih akcija izvršila srpska emigracija, a koliko hrvatska? Kad se uzme u obzir šta su sve ustaške terorističke organizacije radile po Jugoslaviji i inozemstvu, onda je jasno zašto je DB morao reagirati. Na one svinjarije koje su radili, reagirala bi svaka služba svijeta. Srpska emigracija bile je međusobno sukobljena i po Jugoslaviju, Tita i partiju bezopasna.
Posto se provlaci na ovoj temi, kako je Tito radio sve na stetu Srba, a Hrvate izdao do neba.
 
Nostalgija da, ali ne jugonacionalizam u sprezi s globalističkim novoljevičarenjem, bar kod dijela patološke manjine.

To što si napisao, doslovno, skoro da uopšte ni ne postoji. Jugonacionalizam bi se zasnivao na nekakvom orjunaškom jugounitarističkom nasleđu.

Sa celog prostora bivše SFRJ ne pada mi niko na pamet ko bi eventualno mogao potpadati pod te kriterijume. Tu i tamo po koji pojedinac. Možda, tipa, Domagoj Nikolić i još 3 osobe.
 
Filip Škiljan:

Od ukupno 637 hramova Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj čak 100 ih je uništeno, 54 su oštećeni i nikad obnovljeni, a čak 27 su komunističke vlasti neposredno nakon Drugog svjetskog rata do temelja razrušile. Nakon rata, umjesto crkava, nastajale su na njihovim lokacijama i od njihova materijala škole, općinske zgrade, zgrade poljoprivrednih zadruga, nogometna igrališta i slično. Pojedine su hramove ustaše ili Talijani započeli rušiti ili su ih zapalili, a onda su komunističke vlasti uklonile njihove ruševine i zauvijek im zatrli trag.
 
To što si napisao, doslovno, skoro da uopšte ni ne postoji. Jugonacionalizam bi se zasnivao na nekakvom orjunaškom jugounitarističkom nasleđu.

Sa celog prostora bivše SFRJ ne pada mi niko na pamet ko bi eventualno mogao potpadati pod te kriterijume. Tu i tamo po koji pojedinac. Možda, tipa, Domagoj Nikolić i još 3 osobe.
Očito nisi upoznat s medijskom i kulturnom politikom RH u doba zadnjih 2-3 vlada (a i zašto bi).

Radi se o protuhrvatskim likovima koje sam naveo u inicijalnom postu. Ovdje su razglobljeni.

Kasapović razotkrila koliko ministarstvo daje za prijevode postjugoslavenskih književnika​


Politologinja Mirjana Kasapović u svom osvrtu “Boris Postnikov, graditelj ‘Književne Republike Jugoslavije’” na portalu Heretica objavila je podatke koje bacaju novo svjetlo na temu kulturnjaka – književnika koji u svojim djelima promoviraju anacionalnu politiku i Kasapović te autore, po Postnikovoj terminologiji, naziva postjugoslavenskim književnicima iz Hrvatske. Na temelju podataka Ministarstva kulture, Kasapović izdvaja autore čije izdavanje knjiga i prijevode na druge jezike sufinancira Ministarstvo. Listu predvodi Miljenko Jergović.
.......................

Tko su postjugoslavenski književnici iz Hrvatske?


Kasapović na primjeru Hrvatske objašnjava tko su postjugoslavenski književnici:


Postjugoslavenski književnici nisu Hrvati, odnosno ne osjećaju se Hrvatima unatoč podrijetlu (anacionalni); odbacuju hrvatsku naciju i sve oblike manifestacije hrvatstva, od jezika do države (antinacionalni); protive se hrvatskom nacionalizmu s internacionalističkih pozicija (antinacionalistički); nadilaze granice hrvatske književnosti, kulture i društva (transnacionalni); svuda u svijetu osjećaju se kao da su doma (kozmopolitski)”.

Koga država financira?


Kasapović dalje u osvrtu donosi zanimljive informacije prikaze kroz tablicu. Naime, Ministarstvo kulture i medija sufinancira izdavanje knjiga na hrvatskom i prijevode s hrvatskoga na strane jezike, novčano potiče književno stvaralaštvo i stimulira autore najboljih ostvarenja u književnom i književno-prevodilačkom stvaralaštvu te otkupljuje knjige za javne knjižnice. Upravo na toj listi dominiraju tzv. postjugoslavenski pisci.



Prvi među njima je Miljenko Jergović koji je od 2016. do 2025. od države primio 106.507 eura za prijevode knjiga. Slijedi ga Slavenka Drakulić 67.608 eura, pa Jurica Pavičić s 48.702 eura, Dubravka Ugrešić s 40.910 eura…

tablica11.png


“Nacionalni i “državotvorni” književnici dobivali su neusporedivo manju potporu. Ilustracije radi, Ivanu Aralici, “Tuđmanovu piscu”, Ministarstvo je u desetak godina dodijelilo ukupno 2.000 eura za prijevode dviju knjiga, jedna od njih je Duše robova, na makedonski jezik. No prijevod knjige “književnika” Rajka Grlića na češki i makedonski financiran je s gotovo 5.000 eura. Hrvatskom pjesniku Danijelu Dragojeviću država je sufinancirala prijevod jedne knjige, dok je Marku Pogačaru, pjesniku koji “izravno deklarira svoju (post)jugoslavensku pripadnost” (18), sufinancirala prijevode deset knjiga na sedam jezika”


Kasapović navodi i da na popisu dobitnika potpora nema djela Krleže, Marinkovića, Kranjčevića…


“Na popisima dobitnika državnih potpora za prijevode na strane jezike nema djela Krleže, Marinkovića, Kamova, Kranjčevića, Đalskoga, Ujevića, Brlić Mažuranić, Šoljana, Šimića, Novaka, Fabrija, Slamniga, Kušana, Dragojevića, Gudelja i drugih klasika hrvatske književnosti ili su zastupljena gotovo simbolično. U veljači i travnju 2025. Ministarstvo je dodijelilo po tisuću eura za prijevode djela Ujevića, Nazora, Vojnovića na engleski i Đalskoga na albanski jezik. Tisuću eura dodijeljeno je i za prijevod dječjega klasika Čudnovate zgode šegrta Hlapića na albanski. To je ukupno 5.000 eura za pet pisaca i pet knjiga – točno onoliko koliko je dodijeljeno prijevodima dviju Jergovićevih knjiga na makedonski i ukrajinski, te manje od 8.612 eura namijenjenih prijevodima dviju knjiga Jurice Pavičića na makedonski i engleski.”
----------------------------------------------------------------

Ovom bih dodao dvije stvari.

1. radi se o antihrvatskoj makulaturi. Svi navedeni bezvrijedni su, ali i izrazito protuhrvatski u svim nastpima i tekstovima.

2. ministarstvo kulture nije dalo ništa za prijevode na svjetske jezike i važnijih djjela od beletristike, npr. iz historiografije, jezikoslovlja, politike i kulture općenito, bilo kanonskih bilo popularnih djela.

Tu se, u inače uspješnoj hrvatskoj vladi, radi o neshvatljivoj medijskoj i kulturnoj politici koja promiče antihrvatski jugonacionalizam i tih nekoliko figura koje plaća i gura. Bez nje, on bi propali i nestali iz medijskoga i kulturoga prostora. Zašto ta patologja, drugo je i dublje pitanje.
 
Očito nisi upoznat s medijskom i kulturnom politikom RH u doba zadnjih 2-3 vlada (a i zašto bi).

Radi se o protuhrvatskim likovima koje sam naveo u inicijalnom postu. Ovdje su razglobljeni.

Kasapović razotkrila koliko ministarstvo daje za prijevode postjugoslavenskih književnika​


Politologinja Mirjana Kasapović u svom osvrtu “Boris Postnikov, graditelj ‘Književne Republike Jugoslavije’” na portalu Heretica objavila je podatke koje bacaju novo svjetlo na temu kulturnjaka – književnika koji u svojim djelima promoviraju anacionalnu politiku i Kasapović te autore, po Postnikovoj terminologiji, naziva postjugoslavenskim književnicima iz Hrvatske. Na temelju podataka Ministarstva kulture, Kasapović izdvaja autore čije izdavanje knjiga i prijevode na druge jezike sufinancira Ministarstvo. Listu predvodi Miljenko Jergović.
.......................

Tko su postjugoslavenski književnici iz Hrvatske?


Kasapović na primjeru Hrvatske objašnjava tko su postjugoslavenski književnici:


Postjugoslavenski književnici nisu Hrvati, odnosno ne osjećaju se Hrvatima unatoč podrijetlu (anacionalni); odbacuju hrvatsku naciju i sve oblike manifestacije hrvatstva, od jezika do države (antinacionalni); protive se hrvatskom nacionalizmu s internacionalističkih pozicija (antinacionalistički); nadilaze granice hrvatske književnosti, kulture i društva (transnacionalni); svuda u svijetu osjećaju se kao da su doma (kozmopolitski)”.

Koga država financira?


Kasapović dalje u osvrtu donosi zanimljive informacije prikaze kroz tablicu. Naime, Ministarstvo kulture i medija sufinancira izdavanje knjiga na hrvatskom i prijevode s hrvatskoga na strane jezike, novčano potiče književno stvaralaštvo i stimulira autore najboljih ostvarenja u književnom i književno-prevodilačkom stvaralaštvu te otkupljuje knjige za javne knjižnice. Upravo na toj listi dominiraju tzv. postjugoslavenski pisci.



Prvi među njima je Miljenko Jergović koji je od 2016. do 2025. od države primio 106.507 eura za prijevode knjiga. Slijedi ga Slavenka Drakulić 67.608 eura, pa Jurica Pavičić s 48.702 eura, Dubravka Ugrešić s 40.910 eura…

tablica11.png


“Nacionalni i “državotvorni” književnici dobivali su neusporedivo manju potporu. Ilustracije radi, Ivanu Aralici, “Tuđmanovu piscu”, Ministarstvo je u desetak godina dodijelilo ukupno 2.000 eura za prijevode dviju knjiga, jedna od njih je Duše robova, na makedonski jezik. No prijevod knjige “književnika” Rajka Grlića na češki i makedonski financiran je s gotovo 5.000 eura. Hrvatskom pjesniku Danijelu Dragojeviću država je sufinancirala prijevod jedne knjige, dok je Marku Pogačaru, pjesniku koji “izravno deklarira svoju (post)jugoslavensku pripadnost” (18), sufinancirala prijevode deset knjiga na sedam jezika”


Kasapović navodi i da na popisu dobitnika potpora nema djela Krleže, Marinkovića, Kranjčevića…


“Na popisima dobitnika državnih potpora za prijevode na strane jezike nema djela Krleže, Marinkovića, Kamova, Kranjčevića, Đalskoga, Ujevića, Brlić Mažuranić, Šoljana, Šimića, Novaka, Fabrija, Slamniga, Kušana, Dragojevića, Gudelja i drugih klasika hrvatske književnosti ili su zastupljena gotovo simbolično. U veljači i travnju 2025. Ministarstvo je dodijelilo po tisuću eura za prijevode djela Ujevića, Nazora, Vojnovića na engleski i Đalskoga na albanski jezik. Tisuću eura dodijeljeno je i za prijevod dječjega klasika Čudnovate zgode šegrta Hlapića na albanski. To je ukupno 5.000 eura za pet pisaca i pet knjiga – točno onoliko koliko je dodijeljeno prijevodima dviju Jergovićevih knjiga na makedonski i ukrajinski, te manje od 8.612 eura namijenjenih prijevodima dviju knjiga Jurice Pavičića na makedonski i engleski.”
----------------------------------------------------------------

Ovombih dodao dvije stvari.

1. radi se o antihrvatskoj makulaturi. Svi navedeni bezvrijedni su, ali i izrzito protuhrvatski u svim nastpima i tekstovima.

2. ministarstvo kulture nije dalo ništa za prijevode na svjetske jezike i važnijih djjela od beletristike, npr. iz historiografije, jezikoslovlja, politike i kulture općenito, bilo kanonskih bilo popularnih djela.

Tu se, u inače uspješnoj hrvatskoj vladi, radi o neshvatljivoj medijskoj i kulturnoj politici koja promiče antihrvatski jugonacionalizam i tih nekoliko figura koje plaća i gura. Bez nje, on bi propali i nestali iz medijskoga i kulturoga prostora. Zašto ta patologja, drugo je i dublje pitanje.

Ja sam bio vrlo precizan. To onda nema veze ni sa kakvim jugoslovenskim nacionalizmom.
 
Ja sam bio vrlo precizan. To onda nema veze ni sa kakvim jugoslovenskim nacionalizmom.
Itekako ima. Npr. ovi koje sam naveo- pišem po sjećanju jer sam vidio napise tih likova u tisku gdje se citiraju njihova djela:

Tomić- Drago mi je što je Hrvatska prešla na euro i nadam se da će propasti kao država.

Pavičić- Hrvati su jedino kreativni i sposobni u okviru Jugoslavije. Ne mogu shvatiti kako Slobodan Novak, koji je napisao velik roman ("Pristajanje") stoji čvrsto uz hrvatsku državu i protiv ideje Jugoslavije.

Jergović- Hrvatski jezični nacionalizam zloćudna je stvar, a hrvatski lingvisti su antijugoslavenski nacionalisti. Jugoslavija nije bila idealna država, no bolja je bila od svake Hrvatske. Svaka Hrvatska, a posebno ona međunarodno priznata, negacija je Jugoslavije.

Ugrešić (pokojna)- Jugoslavije je bila plemenita ideja koju su uništili najviše hrvatski nacionalisti. Ona ne postoji više kao država, no na nama je da ju pokušavamo oživjeti u virtualnom svijetu. Preostaje nam samo nada.
 
Itekako ima. Npr. ovi koje sam naveo- pišem po sjećanju jer sam vidio napise tih likova u tisku gdje se citiraju njihova djela:

Tomić- Drago mi je što je Hrvatska prešla na euro i nadam se da će propasti kao država.

Pavičić- Hrvati su jedino kreativni i sposobni u okviru Jugoslavije. Ne mogu shvatiti kako Slobodan Novak, koji je napisao velik roman ("Pristajanje") stoji čvrsto uz hrvatsku državu i protiv ideje Jugoslavije.

Jergović- Hrvatski jezični nacionalizam zloćudna je stvar, a hrvatski lingvisti su antijugoslavenski nacionalisti. Jugoslavija nije bila idealna država, no bolja je bila od svake Hrvatske. Svaka Hrvatska, a posebno ona međunarodno priznata, negacija je Jugoslavije.

Ugrešić (pokojna)- Jugoslavije je bila plemenita ideja koju su uništili najviše hrvatski nacionalisti. Ona ne postoji više kao država, no na nama je da ju pokušavamo oživjeti u virtualnom svijetu. Preostaje nam samo nada.

Bolja od baš svake Hrvatske?
 
Bolja od baš svake Hrvatske?
Nemoj skretati s teme rubnim upadicama.
Naveo sam, po sjećanju, bljuvotine samo malog dijela riganja te ekipe- tko bi se bavio njhovim bljuzgama tražeći točne citate.

To je jugonacionalistički ekstremni novoljevičarski antihrvatski ološ, što se pokazalo u njihovu držanju od kad je rat počeo 1991.

Pravo je pitanje zašto Plenković i njegova transmisija ministrica Obuljen financiraju to smeće. Bez potpore vlade bi odavno propali na tržištu.

Kao i ona bolesna ništarija režiser Frljić, koji je zgranuo i auditorij u inozemstvu te bio izbačen.

Predstava govori o aktualnoj globalnoj političkoj i društvenoj situaciji, o migrantskoj krizi, islamističkom terorizmu te stanju na Bliskom istoku, tumačeći da je to posljedica odnosa Europe i SAD prema ovom području, kolonijalizma i žeđi za naftom.


Predstavu otvaraju glumci koji se predstavljaju poimenično kao djeca useljenika iz Bliskog istoka i srednje Azije u Europu, integrirani u ovdašnje društvo. Oni se potom skidaju posve goli, a na tijelima su im natpisi na arapskom pismu, te plešu i miluju se međusobno uz glazbenu pratnju božićne pjesme "Stille Nacht" na njemačkom izvornom jeziku.

Glumica Nika Mišković, gola, ali s hidžabom, šutke iz svoje vagine izvlači zastavicu hrvatske trobojnice, ali s nacrtanim grbom s prvim bijelim poljem i bez krune.
Svi glumci se potom oblače u narančaste kombinezone i crne kukuljice, koji mogu predočavati ujedno zarobljenike i američkih snaga i ISIL-a. Redom ih se ubija iz pištolja ili klanjem, a publiku se poziva da minutom šutnje odaju počast najprije žrtvama terorističkih napada u Francuskoj, Belgiji i Njemačkoj, a potom za "četiri milijuna ljudi koje smo mi Europljani i Amerikanci pobili u Afganistanu, Iraku i Siriji od devedesetih na dalje".

U tekstu koji izgovaraju mrtvi likovi ističe se "vaša krivnja je sama činjenica da ste građani Europe. Vaš životni standard znači smrt ljudi na Bliskom istoku". Izražava se sram "Europljanima koji ne provaljuju u sjedišta svojih fašističkih vlada, koji ne zahtijevaju poštivanje ljudskih prava nego radije idu u kazalište te peru svoju nečistu savjest slanjem humanitarne pomoći".

U nastavku predstave jednog sirijskog izbjeglicu vezanih ruku ostali, koji predstavljaju stilizirane Europljane, muče tjerajući ga da pije alkohol i jede svinjetinu. Predstava završava scenom u kojoj Isus Krist s trnovom krunom na glavi, silazi s križa sastavljenog od praznih metalnih kanistara za gorivo te siluje ženu s hidžabom na glavi. Isus u toj sceni oko bokova ima vezanu zastavu trobojnicu, ponovno s hrvatskim grbom s prvim bijelim poljem.
 
Nemoj skretati s teme rubnim upadicama.
Naveo sam, po sjećanju, bljuvotine samo malog dijela riganja te ekipe- tko bi se bavio njhovim bljuzgama tražeći točne citate.

To je jugonacionalistički ekstremni novoljevičarski antihrvatski ološ, što se pokazalo u njihovu držanju od kad je rat počeo 1991.

Pravo je pitanje zašto Plenković i njegova transmisija ministrica Obuljen financiraju to smeće. Bez potpore vlade bi odavno propali na tržištu.

Kao i ona bolesna ništarija režiser Frljić, koji je zgranuo i auditorij u inozemstvu te bio izbačen.

Predstava govori o aktualnoj globalnoj političkoj i društvenoj situaciji, o migrantskoj krizi, islamističkom terorizmu te stanju na Bliskom istoku, tumačeći da je to posljedica odnosa Europe i SAD prema ovom području, kolonijalizma i žeđi za naftom.


Predstavu otvaraju glumci koji se predstavljaju poimenično kao djeca useljenika iz Bliskog istoka i srednje Azije u Europu, integrirani u ovdašnje društvo. Oni se potom skidaju posve goli, a na tijelima su im natpisi na arapskom pismu, te plešu i miluju se međusobno uz glazbenu pratnju božićne pjesme "Stille Nacht" na njemačkom izvornom jeziku.

Glumica Nika Mišković, gola, ali s hidžabom, šutke iz svoje vagine izvlači zastavicu hrvatske trobojnice, ali s nacrtanim grbom s prvim bijelim poljem i bez krune. Svi glumci se potom oblače u narančaste kombinezone i crne kukuljice, koji mogu predočavati ujedno zarobljenike i američkih snaga i ISIL-a. Redom ih se ubija iz pištolja ili klanjem, a publiku se poziva da minutom šutnje odaju počast najprije žrtvama terorističkih napada u Francuskoj, Belgiji i Njemačkoj, a potom za "četiri milijuna ljudi koje smo mi Europljani i Amerikanci pobili u Afganistanu, Iraku i Siriji od devedesetih na dalje".

U tekstu koji izgovaraju mrtvi likovi ističe se "vaša krivnja je sama činjenica da ste građani Europe. Vaš životni standard znači smrt ljudi na Bliskom istoku". Izražava se sram "Europljanima koji ne provaljuju u sjedišta svojih fašističkih vlada, koji ne zahtijevaju poštivanje ljudskih prava nego radije idu u kazalište te peru svoju nečistu savjest slanjem humanitarne pomoći".

Samo čitam ono što si napisao; piše, svaka Hrvatska je bolja bila od svake Jugoslavije.

Pretpostavljam da to, prirodno, podrazumeva i NDH?
 
Samo čitam ono što si napisao; piše, svaka Hrvatska je bolja bila od svake Jugoslavije.

Pretpostavljam da to, prirodno, podrazumeva i NDH?
Pročitaj što sam napisao, bez lažnih, ili u ovom slučaju promašenih citata.

Jergović- Hrvatski jezični nacionalizam zloćudna je stvar, a hrvatski lingvisti su antijugoslavenski nacionalisti. Jugoslavija nije bila idealna država, no bolja je bila od svake Hrvatske. Svaka Hrvatska, a posebno ona međunarodno priznata, negacija je Jugoslavije.
 
Pročitaj što sam napisao, bez lažnih, ili u ovom slučaju promašenih citata.

Jergović- Hrvatski jezični nacionalizam zloćudna je stvar, a hrvatski lingvisti su antijugoslavenski nacionalisti. Jugoslavija nije bila idealna država, no bolja je bila od svake Hrvatske. Svaka Hrvatska, a posebno ona međunarodno priznata, negacija je Jugoslavije.

Na brzaka, pročitah, izvinjavam se.
 
Itekako ima. Npr. ovi koje sam naveo- pišem po sjećanju jer sam vidio napise tih likova u tisku gdje se citiraju njihova djela:

Tomić- Drago mi je što je Hrvatska prešla na euro i nadam se da će propasti kao država.

Pavičić- Hrvati su jedino kreativni i sposobni u okviru Jugoslavije. Ne mogu shvatiti kako Slobodan Novak, koji je napisao velik roman ("Pristajanje") stoji čvrsto uz hrvatsku državu i protiv ideje Jugoslavije.

Jergović- Hrvatski jezični nacionalizam zloćudna je stvar, a hrvatski lingvisti su antijugoslavenski nacionalisti. Jugoslavija nije bila idealna država, no bolja je bila od svake Hrvatske. Svaka Hrvatska, a posebno ona međunarodno priznata, negacija je Jugoslavije.

Ugrešić (pokojna)- Jugoslavije je bila plemenita ideja koju su uništili najviše hrvatski nacionalisti. Ona ne postoji više kao država, no na nama je da ju pokušavamo oživjeti u virtualnom svijetu. Preostaje nam samo nada.
Jel moš stavit neke izvore na ove citate jer ne pronalazim ništa?
 
Jel moš stavit neke izvore na ove citate jer ne pronalazim ništa?
Po kojoj bi logici išta našao. Tomić je rekao u intervjuu na TV srpskoj televiziji; Jergović je napisao u tekstovima u JL koji nisu dostupni nego predplatnicima; Ugrešićka u knjizi političkih eseja.

Otkud uopće ideja da bi njihove bljuvotine trebale biti dostupne običnom pretragom interneta?

No niz drugih "mudrosti" se da naći.

Jergović:

“Moram priznati da ja ne bih znao ni umio da pišem prozu o Tuđmanu ili Miloševiću. Nije da me njih dvojica ne zanimaju, jako me zanimaju, bavim se obojicom, evo već pola života, ali ja do njihovih razloga, pameti i koncepcije ne dopirem, iako puno o tome mislim, i volio bih jednom shvatiti kako tu stvari stoje. Ali, do koncepcije takozvanih običnih ljudi koji se nađu u centrifugi istorije i velikog i masovnog zločina mogu misliti i tu nalazim razloge i motivaciju. Od takozvanih velikih istorijskih ličnosti, u mojim knjigama se pojavljuje samo jedna, i to kao epizoda. To je Draža Mihailović u Dvorima od oraha. Moram priznati da, kada sam to pisao, bilo me je malo strah šta će ljudi u Hrvatskoj reći i ko će me i kako zbog tog Draže Mihailovića napasti. Jer, on nije prikazan kao sotona, što bi iz hrvatske perspektive bio red i obaveza, nego je prikazan kao jedna prilično tragična ličnost. No, dogodilo se da to niko živ nije primijetio. Iz toga zaključujem da su tu knjigu čitali ili ljudi koji su mi naklonjeni pa su razumjeli o čemu pišem, ili su mislili da je to neka moja ekscentričnost, ili nisu shvaćali o čemu je i o kome tu zapravo riječ. O Draži sam mogao pisati jer sam razumio njegove motive. Naravno, to ne znači da o njemu mislim ni pozitivno ni negativno. Jednostavno, on je trodimenzionalna ličnost, koja je imala i svoju tragiku i motive i biografiju, sve ono što Milošević i Tuđman nisu imali.“

Draža Mihailović kao trodimenzionalni tragičar? U usporedbi s Tuđmanom, pa i Miloševićem?

Nazdravlje.

Čak je u nizu stvari jugo-sumišljenik Velimir Visković bio zgađen:

Zagrebačke književne krugove prošlog je tjedna prodrmao konflikt između dva pisca – Velimira Viskovića, predsjednika Društva hrvatskih pisaca, te bosanskohercegovačkog književnika Ivana Lovrenovića, koji su se sukobili zbog kontroverznog autora “Sarajevskog Marlbora” Miljenka Jergovića. Naime, Lovrenović je podnio ostavku na članstvo u Društvu zbog “opake tvrdnje” Velimira Viskovića, koji je optužio Jergovića u časopisu Vijenac za ”reafirmaciju četništva”. Tu tvrdnju Visković je izrekao na temelju Jergovićeva intervjua u beogradskom Vremenu 2009. godine gdje je on vođu četničkog pokreta Dražu Mihailovića nazvao ”trodimenzionalnom ličnošću koja je imala i svoju tragiku i motive i biografiju”.


Visković je zatim u trećem Dnevniku HTV-a izjavio da se Jergović time prilagođava ”govoru beogradske čaršije”, jer želi otvoriti put za plasman svojih knjiga na srpskom tržištu. Zatim je Jergović u mostarskom Dnevnom listu rekao da “HRT, Velimir Visković i Hrvatsko društvo pisaca protiv njega vode hajku s jednim osnovnimn ciljem, a to je da ga se protjera iz Hrvatske ili da ode sam”. Uslijedio je zahtjev pisaca Borisa Dežulovića, Zlatka Galla, Nenada Rizvanovića i Ante Tomića, te Vlahe Bogišića, Jergovićeva šogora, a Viskovićeva šefa u Leksikografskom zavodu, koji su od Viskovića zatražili javnu ispriku. Visković je to rezolutno odbio.

Ante Tomić

Jugoslaven Tomić je potpuno zamijenio teze i neuspješno pokušao izjednačiti krivnju između agresorskih Srba i napadnutih Hrvata​


Iako sam za slobodu mišljenja bez cenzure ipak povijesnim neistinama i notornim lažima ne bi trebalo davati medijski prostor. To je manipulacija i obmanjivanje u javnom medijskom prostoru. Stoga ću nasuprot neistinama Ante Tomića suprotstaviti povijesnu istinu.
...........................
Citiram pitanje i odgovor Ante Tomića da bi se shvatio kontekst: „Paralelno sa novim padom u “ponore nacionalizma”, u obe zemlje dominira tzv. kultura autoviktimizirajuće memorijalizacije. Suočavanje sa prošlošću, odnosno suočavanje sa istorijskim faktima prebačeno je na duboku marginu. Kuda sve to vodi? Da li je u pitanju tempirana bomba koja samo čeka da eksplodira? To mi je osobito bolno gledati, kakva smo sebična govna, nesposobna uživjeti se u tuđu muku, premda su nam muke jednake, jedni drugima činili smo identične svinjarije. Kninski Hrvati, tako, plaču da su ih devedeset prve Srbi otjerali iz njihovih kuća, a vesele se da su im devedeset pete istom mjerom vratili. Naslađuju se nesrećom svojih pravoslavnih susjeda, drago im je da su neke bolesne starice i uplakana djeca bježali na traktorskim prikolicama, a četiri godine ranije bili su u istoj situaciji. Kad ih slušate, takve okrutne, zlurade, lišene svake empatije, kršćane koji ne shvaćaju ni osnove kršćanskog morala – ne možete se pravo ni sažaliti nad njima. Dođe mi često da pomislim kako taj ološ zaslužuje sve ružno što mu se dogodi.“


Karikirano, povijesno netočno, moralno i etički nepodnošljivo. Prije svega koji su to Kninski Hrvati? Prema popisu iz 1981. u Kninu je bilo 34.486 Srba i 4150 Hrvata. U Drugom svjetskom ratu Knin je bio najjače uporište četnika na teritoriju Hrvatske. Istina, Hrvata je 1945. bilo koliko tada i Srba, ali su ih Srbi od 1945. protjerali i sveli na manjinu. Tko je tu ološ? O kojim to kršćanskim vrijednostima jedan ateist i bezbožnik govori? I tko se to naslađuje sa čijom nesrećom? Tomić spominje noviju povijest 90-ih godina prošlog stoljeća, pa da krenem kronološki kako bi došli do istine. Raspad SFR Jugoslavije počeo je 1986. godine s objavom Memoranduma SANU-a u kojem srpski akademici tvrde da je u Jugoslaviji srpski narod bio obespravljen
:


  • granice Srbije nisu u skladu s etničkim sastavom i kao takve one se trebaju prekrajati, odnosno Srbija se treba širiti na štetu drugih naroda, jer prema memorandumu Ustav iz 1974. je nanio mnogo štete Srbiji, zbog stvaranja autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, razvodnjavanje federacije, kao i zbog “umjetnih” administrativnih granica koje ne predstavljaju “pravu” sliku;
  • ugroženost srpskog naroda od strane drugih naroda na području SFRJ: asimilacija, iskorištavanje, istjerivanja, nemogućnost izražavanja, marginalizacija u političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i znanstvenoj sferi;
  • jačanje protusrpskih snagaunutar SFR Jugoslavije (Hrvati, Albanci);
  • potreba za brzom vojnom akcijomda se spriječi propadanje Srbije i srpskog naroda;

Izravan poziv na rat za granice Velike Srbije na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag. Događaji koji su slijedili samo su to potvrdili. Na 8. sjednici CK SK Srbije, u rujnu 1987., Slobodan Milošević došao je na čelo Partije, a 28. lipnja 1989. održao je onaj svoj poznati govor na Gazimestanu kada je rekao “nitko ne će da vas bije” i navijestio da će Srbija i ratom ako trebala da bude “cela”. Zatim slijede mitinzi po cijeloj Jugoslaviji i „događanje naroda“, „mitinzi istine“ ili „antibirokratska revolucija“ kojom su ukinute autonomne pokrajine i Ustav iz 1974. godine koji je još držao cjelovitu Jugoslaviju. I što je najvažnije zbog Kninskih Hrvata, koje Tomić izričito naglašava.


Miting u Kninu u tvornici TVIK je počeo ujutro 28. veljače 1989. kada je u jednom od OOUR-a organiziran zbor radnih ljudi na kojem se zahtijevalo da se osudi stajališta društveno-političkih struktura Hrvatske te da potpora stajalištima Predsjedništva SFRJ i Predsjedništvu CK SKJ o poduzetim mjerama za smirivanje stanja na Kosovu (a Kosovu je Milošević oduzeo status autonomne pokrajine) Oko 10 sati izašli su na ulice Knina i krenuli prema gradu i zgradi društveno-političkih organizacija. Bio je to početak mitinga koji je trajao do 20 sati i na kojem se po procjenama okupilo više od 5 tisuća radnika TVIK-a, Agroprerade, Dinare. Od 35 govornika iskočilo je ime Jovo Opačić, koji je govorio da su Srbi u miru porobljeni u svojoj državi, a da Predsjedništvo SKJ raspravlja o „nekakvom velikosrpskom hegemonizmu i unitarizmu sa ciljem da pomoću ove kominternovske, vatikanske izmišljotine prikrije i relativizira genocid nad srpskim narodom“.


Genocid kojega nikada nije bilo, genocid koji je proizvod velikosrpske politike iskazane i jasno napisane u „Homogenoj Srbiji“ Stevana Moljevića odnosno „Velike Srbije“ koja je „homogena“, etnički čista. To se još vidi u dokumentu pod naslovom „Organizacija Srpskog narodnog oslobodilačkog pokreta (SNOP)“, u instrukciji Draže Mihailovića „Elaboratu dinarske divizije“ i Valerijanovom memorandumu, dokumentu koji je Srpska Pravoslavna Crkva, episkopa Valerijana, vikara njegove svetosti Patrijarha predala 9. srpnja 1941. godine njemačkomu vojnom zapovjedniku Srbije, generalu Ludwigu von Schröderu sa 100.000 ubijenih Srba od strane NDH, te ponovno generalu Heinrichu Dankelmannu, u kolovozu 1941. godine sa 180.000 pobijenih Srba od strane NDH, da bi se brojka do kraja rujna 1941. godine popela na 300.000 ubijenih Srba!
 

Back
Top