Ima li smisla živeti, ako ćemo umreti?

Slažem se s Zorom da u "Jami" nije reč samo o ratnim strahotama. Nijedan bolji roman, pripovetka ili poema ne odnosi se samo na jedan konkretan oblik ljudskog jada- sva bolja književna ostvarenja svedoče o opštoj tragediji čovekovoj. Umetnost kao takva dokazuje koliko patnje ima na ovom svetu. Ljudi njome stvaraju svoj svet- a zašto bi to radili kada bi im ovaj bio dovoljan? To rade i pomoću filozofije, i sa religijom, pa čak i putem nauke. Sa većom ili manjom primesom racionalnosti, sa manje ili više emocija, ali jedinstvenim ciljem - bekstvom.

Istina je da knjige drugačije percepiramo dok smo sasvim mladi i kasnije dok sazrevamo. Ali voćka je voćka i dok je sasvim zelena, kao što je voćka onda kada truli. Svaki put je drugačija, ali je uvek voćka.Tako je i čovek uvek čovek. Nema godina idealnih za razumevanje života ili nečijih dela, život se uvek razume na onaj način na koji u tom trenutku treba.

A ako se zagrebe malo dublje ispod svega- da se primetiti da sva ta shvatanja koja menjamo u stvari uklapaju u jedan šablon, i da se svojih ideja zapravo nismo odrekli već za njih našli prihvatljiviji okvir. Ali za razliku od čoveka, život ne sazreva. On je uvek isti, i jednako besmislen. I nije samo do toga što je besmislen. "Ta nezgoda biti rođen", kako bi Sioran rekao, ne leži samo u besmislu nego i svemu onom što su ljudi napravili od njega.

I pazite, niko se ne boji smrti same- ljudi se boje života. Oni koji nemaju život, ne mogu ni umreti- smrt je sastavni deo straha od života. Stvari je moguće istovremeno voleti i plašitii ih se- i većina to i radi kada je u pitanju život. I sva ta veličanstvena shvatanja koja imamo se u stvari vrlo lako daju svesti na nekoliko osnovnih. Život je definitivno čekaonica za tu Kovačićevu jamu.

Ali ako ćemo već putem poređenja- život je pre kao skok sa neke provalije, nekog ogromnog uzvišenja. Život je pad, a smrt završetak istog. Kao takva strašnija od života, ali zapravo uzrokovana njime samim. U toku tog pada možemo razlikovati sledeće ljude:

- one koji traže padobran, iako ga nemaju kod sebe. (religija, filozfoija)
- one koji pokušavaju da naprave padobran iako to dati uslovi ne dozvoljavaju (pristalice nauke)
- one koji ubeđuju sebe i druge da je mnogo lepo leteti (suština self-help literature)
- one koje je zaista briga šta se dešava (većina random odabranog uzorka ljudi)
- one koji bi da padaju zajedno s nekim (oni koji u ljubavi traže spas)
- oni koji će pljuvati po drugima koji padaju blizu njih (predstavnici zla)
- oni koji će šutirati vazduh (buntovnici)
- oni koji će zagrliti vazduh i ređati hvalospeve na račun istog (izmišljanje ideala)
- one koji se posvete pevanju pesme toliko da zaborave šta je u toku (ljudi koji ceo život provedu posevećeni školi, poslu, porodici,deci, pa i ne stignu da razmisle o svemu)
- one koji se u padu šepure svojim perjem (ljubitelji moči)
- one kojima je bitno da pad dočekaju kao (po svom shvatanju) što savršeniji ljudi (karijeristi, ambiciozniji među nama)

I možda sam i izostavio neku kategoriju- ali to za poentu priče nije važno. Niti padobrana ima, niti šta drugo pomaže. Sve su to samo varijacije za otaljavanje vremena, gomila samozavravanja, brdo od reči.

Za prirodu, čovek ima smisla. Kao i proizvoljni mikroorganizam, ali ima. Ali čovek nema smisla za čoveka. U tome je problem. I u tome što smo od tih svojih života načinili jednu veliku farsu.

Vekovima se ljudi na tolikoj planeti bore za parče zemlje. Čine jedni drugima zlo, prolivaju krv zbog ideala, a još češće - taštine. Pišu knjige o svemu tome, stvarajući slične svetove, ili izmišljajući neke nove. Spaljuju tuđe knjige, nameću svoje ideje... Itd. Gde ćete bolji dokaz besmisla svega od istorije?

A možda bih mogao uživati u parčetu torte što imam u frižideru? Hm, možda. Dok će negde na drugom kraju sveta cunami uzeti hiljade žrtava. Dok će negde toliko ljudi ginuti u izmišljenim ratovima. Dok će kojekakvi butovnici činiti zlo po nahođenju. Dok će hiljade prosjaka mrznuti na hladnom betonu pod udarima vetra. Dok milioni ljudi budu umirali od gladi, bolesti, siromaštva. Dok milioni njih budu umirali tek tako- jer je priroda tako odredila.

I da farsa bude veća, toliko njih će se nazvati dobrim ljudima. Toliko njih će poverovati u ljubav. Toliko njih će reći da su im drugi bitni. A koga čovek voli osim samog sebe? Šta je u stvari bitno onom čoveku sa provalije osim da sebi nađe spas? Ljudi ne vole druge, ljudi vole sebe- sebe kakvim ih druge čine, i sebe uz njih. Ljudi ne plaču jer je draga osoba izgubila život- ljudi plaču jer su oni izgubili tu osobu. Što niko ne plače zbog tuđe dece?

Apsurd je svuda. Milioni ljudi, razbacanih na sve strane po ulicama metropola, što užurbano jure da postignu nešto. Ljudi rasejani po bioksopima, pozorištima, kafićima. Ljudi koje vode prazne razgovore, reči koje su hiljadama, milionima puta izgovorene i ipak se ponavljaju - neprestani deža vi čovečanstva. Ljudi između rafova, ljudi za kasama supermarketa, ljudi koji prave i odgajaju decu. Nova krv koja će proživeti bezbroj puta ispričane priče. Novi ljudi koji će se buditi još jednog besmislenog jutra.

Najbolji od svih svetova, kako bi Lajbnic rekao? Možda. Ali i među deponijama postoji najbolje smetilište.

Lepo je Meša Selimović izdvojio onu rečenicu iz Kurana: "Čovek je uvek na gubitku".
 
Poslednja izmena:
Odakle uopste njima ta zabluda o nista?da mogu samo na jedan dan da pozajmim njihovu svest..

Интересантни су ти који очито не могу мислити ни на један други начин осим материјалистичког. Оних који се фанатично религијски држе аксиома "свет је реалан и постоји као такав изван свести".

Та реченица је њихова библија. Њихов органон. И све што се каже они просуђују у односу на њу. Све што јој противуречи априори одбацују а шта је потврђује прихватају.

Наравно, такав накарадан поглед на живот и свет, који је далеко од истине, изродиће само заблуде..при чему се њихова интуиција буни пред небулозним закључцима али они нису ни свесни интуиције јер су је потиснули иако су непрестано у њој.

Али узмимо тај њихов психички склоп где религија реализма влада. Какве су то фрустарције, мрак незнања, и заглибљеност у апсурд.

Метафизичка утеха која нам је дата од као компензација поседовању ума и спознању смртности, за њих је недоступна јер је затрпана утувљеним им догмама материјализма.

Свакако то није завидно стање.

Али тако је како. Свако има своју представу и своју мелодију, квалитативну множину. Ти који су у заблуди нека такви и остану ако им је по вољи. Штета је једино што су ту област прогласили науком, уместо да је ставе у ред са осталим религијама што материјализам јесте.
 
Ja bih rekao da je čovek itekako na dobitku.
I ne samo čovek.
Život je fantastično čudo!
To što ipak gubi to čudo-tja,da ga ne gubi-ne bi više bilo čudo...:hahaha:
Nemojte se ljudi skenjavati,jer ako ova lepota od života prođe u skenjavanju,
onda ybg-stvarno ste vodili skenjan život...:mrgreen:
Ne daj se Ines godinama...
 
Ja bih rekao da je čovek itekako na dobitku.
I ne samo čovek.
Život je fantastično čudo!
To što ipak gubi to čudo-tja,da ga ne gubi-ne bi više bilo čudo...:hahaha:..

Мука ми је више од апсурда који се представљају овде као истине. Упорно. Ма шта да се каже. Ма који аргумент да се изнесе.

Све вас заробљенике у догме материјализма потпуно затворене пред чињеницама и разлозима , пребацио бих тамо где вам је и место. На религију.

А не да ваше апсурде овде представљате као знање. При чему се не разликујете од фанатика јер вам је ум затворен за сваки аргумент.
 
Mate, izostavio si jednu veliku grupu ljudi, ljudi koji postoje.
To su ljudi koji vole život , uprkos svemu.
Nazovi ih slobodno hedonistima , jer to i jesu.
Oni nisu ni begunci, ni slepci, ni buntovnici, ne zavaravaju se.
Znaju da stoje u redu i čekaju.
Ali njih život ne plaši, a ni smrt.
Čovek se rađa i umire.
Između toga je put koji ćeš preći, tvoj život.
Moža bit opasan, grozan, nepodnošljiv, uzbudljiv, prelep i - neponovljiv.
Šta bi hteo?
Da se udobno ljuljuškaš , med i mleko, da si besmrtan?
E, pa toga nema.
Ne u ovoj priči koja se zove ž i v o t.
I ne treba ni da bude.
Previše smo odrasli za bajke.
 
upravo mi neka koleginica priča sledeću priču, koja se desila sinoć:

njen sinčić je dobio knjigu o dinosaurusu.
Izlegao se iz jajeta..pa rastao, učio da ide šumom sa ostalima, da pliva, lovi itd.
I u jednoj velikoj selidbi u tople krajeve, dok je prelazio veliku reku sa ostalima..on se udavi.

I njegovo telo istrune u reci, ostanu samo kosti.

Milion godina kasnije, neka deca nađu jednukost, pa drugu..i sklope skelet dinosaurusa, izlože ga u muzeju..

Na sve to, dete brizne u plač i kaže "ali ja neću da umrem!"



Kako naučiti to dete da od sinoć pa do kraja života zavoli život i sebe u njemu?

Nešto mi se čini da ga neće mnogo utešiti činjenica da će mu neko možda jednog dana izložiti kostur u nekom muzeju...
 
Mate, izostavio si jednu veliku grupu ljudi, ljudi koji postoje.
To su ljudi koji vole život , uprkos svemu.
Nazovi ih slobodno hedonistima , jer to i jesu.
Oni nisu ni begunci, ni slepci, ni buntovnici, ne zavaravaju se.
Znaju da stoje u redu i čekaju.
Ali njih život ne plaši, a ni smrt.
Čovek se rađa i umire.
Između toga je put koji ćeš preći, tvoj život.
Moža bit opasan, grozan, nepodnošljiv, uzbudljiv, prelep i - neponovljiv.
Šta bi hteo?
Da se udobno ljuljuškaš , med i mleko, da si besmrtan?
E, pa toga nema.
Ne u ovoj priči koja se zove ž i v o t.
I ne treba ni da bude.
Previše smo odrasli za bajke.

Te sam svrstao u grupu onih kojih je briga za to šta se dešava (a pri tom nisam mislio na ravndoušne poput Mersoa). Ne zvuči tako poetski, ali meni je to isto.

Opisavši deponiju od sveta priznao sam da za bolju ne znam. Ne volim previše ni meko ni med, a besmrtnost je i od smrtnosti gora. Mada ne verujem u reinkarnaciju podržavam ideju njenog prekida (što je u budizmu posledica dostizanja nirvane). Isti taj budizam kaže da je život patnja.

A tu grupu zovi kako hoćeš. Čovek je uvek na gubitku. Pa i hedonisti.
 
Čiveka koji u životu ne pronalazi ništa osim očaja,
treba pustiti da se udavi u njemu.

A šta će tebi Niče, Zoro?

ne treba mi Niče, samo sam citirao ono gde smo se pronašli.

Ne mislim da očaj davi.
Mislim da očaj pretvara čoveka u životinju.

A životinje su "pomirene" sa sobom.

Pre mislim da se dave oni koji bi da ubiju vreme, produže pad, ili ga izbegnu.
Dave se u užurbavanju, u pretrpavanju, u hiperaktivnostima, u ambicijama, u varanju smrti..a ona ih mirno čeka i sredi jednim udarcem.

Nije li to smešno?
 
Te sam svrstao u grupu onih kojih je briga za to šta se dešava (a pri tom nisam mislio na ravndoušne poput Mersoa). Ne zvuči tako poetski, ali meni je to isto.

Opisavši deponiju od sveta priznao sam da za bolju ne znam. Ne volim previše ni meko ni med, a besmrtnost je i od smrtnosti gora. Mada ne verujem u reinkarnaciju podržavam ideju njenog prekida (što je u budizmu posledica dostizanja nirvane). Isti taj budizam kaže da je život patnja.

A tu grupu zovi kako hoćeš. Čovek je uvek na gubitku. Pa i hedonisti.

Izgleda da si u pravu.
Svi su na gubitku, osim onih koji smatraju da je čovek na dobitku
samim svojim rođenjem.
A to su hedonisti.
Nije tačno da oni ne mare ni za šta.
Svako ko voli život,mora da brine o njemu i da ga čuva -
ne samo svoj sopstveni život, naravno.
 
Poslednja izmena:
Питаш шта би требао да видим у некој речи осим слова? Па њено значење? Ти том речју машеш овде као објашњењем нечијег субјективног стања после смрти. Том речју означаваш то стање? Па ваљда би онда та реч требала нешто да значи.

А шта онда она означава?

Одговор је једино твоју заблуду где сцену у којој будан и постојећи замишљаш свет са натписом у углу "мене овде нема" зовеш стање "непостојања".

Као и заблуду да си икада у својој свести имао неко "ништа" па да указавши на то "ништа" објасниш субјективну егзистенцију после смрти.

značenje - ništa - prošireno ništa u doživljaju, nikakvo iskustvo, nedostatak iskustva, nedostatak svesti, nedostatak svesnosti o sebi
jel to jasno
bivstvovanje kao bivstvovanje se ne završava jer je večno kao i biće, ništa u smislu ništavila koje čeka čoveka kao individuu koja posle smrti ne može da očekuje nikakvo iskustvo jer su za isto potrebni nužni uslovi percepcije koji se gube propadanjem materije.
Tvoja infantilna želja za nastavkom života posle smrti pokazuje nivo tvoje duhovne zrelosti, odnosno nezrelosti, te projektuješ svoje strahove u filozofiju, što nije dobar postupak.
 
ne treba mi Niče, samo sam citirao ono gde smo se pronašli.

Ne mislim da očaj davi.
Mislim da očaj pretvara čoveka u životinju.

A životinje su "pomirene" sa sobom.

Pre mislim da se dave oni koji bi da ubiju vreme, produže pad, ili ga izbegnu.
Dave se u užurbavanju, u pretrpavanju, u hiperaktivnostima, u ambicijama, u varanju smrti..a ona ih mirno čeka i sredi jednim udarcem.

Nije li to smešno?

Od životinje bi čovek mogao dosta da nauči, kad ne bi patio od oholosti i preterane pameti.
A ovi preambiciozni, užurbani - samo su preterano pohlepni i obuzeti sticanjem,
ne izgleda da ih smrt mnogo brine.
 
Pre mislim da se dave oni koji bi da ubiju vreme, produže pad, ili ga izbegnu.
Dave se u užurbavanju, u pretrpavanju, u hiperaktivnostima, u ambicijama, u varanju smrti..a ona ih mirno čeka i sredi jednim udarcem.

Nije li to smešno?

Смешно је што њих идентификујеш са њиховим телом. Смрт погађа тело не и оно што је човек и што зовемо "ја". Оно што мисли и што се пита о смртности уопште. И што не се не мења како се тело мења. Објекти се мењају не и субјекат.
Оно што зовем "ја" својеврсна је егзистенција квалитативне множине независна од појаваног света и каузалитета. То не може нити настати нити нестати.

пс. Штета што се ове речи разбијају о твоје утувљене догме као јаја о зид? Да можеш да их појмиш поштедео би нас тог патетисања изниклог из заблуда, као да Баркли,Кант Шопенхауер, Бергсон нису ни постојали.

За тебе као да нису посотјали, то је јасно, али то не важи и за све овде..
 
Mnogo mi je nerealan taj pesimizam zbog besmisla
zamisli da postoji smisao, pa to bi bilo još gore
kao imaš smisao, ispuniš smisao, dobiješ neku kosmičku nagradu i šta onda
gotovo sa smislom
kao da je poenta u smislu/svrsi
bitno je da jeste, a kako će jestati njegova stvar
ja sam noćas jestao mnogo dobro, hrana, film, seks, materijalno-duhovna kombinacija
ja zadovoljan, moje je zadovoljstvo prizemno ali zato i lako dostižno
Uživam u umetnosti, uživam u ljudima, u komunikaciji, u kontaktu, u zadovoljavanju telesnih prohteva
Neopterećen sam svetom, svet je opterećujuć samo kad ga takvim načiniš po sebe
kada ga osetiš takvog kakav jeste, kada se osetiš kao deo njega i prosto uživaš u momentu, to je trenutak mira zbog koga čovek može biti zadovoljan, da ne kažem srećan

kao kada se opružim pijan na kalemegdanu leti i gledam u zvezde
osetim se prosto dobro, bez da dodam išta tu, prosto dobro.
Ne valja mnogo misliti a malo bivati jer se na taj način dobija nepotpun doživljaj sveta, a tako i iskrivljena slika.
 
Смешно је што њих идентификујеш са њиховим телом. Смрт погађа тело не и оно што је човек и што зовемо "ја". Оно што мисли и што се пита о смртности уопште. И што не се не мења како се тело мења. Објекти се мењају не и субјекат.
Оно што зовем "ја" својеврсна је егзистенција квалитативне множине независна од појаваног света и каузалитета. То не може нити настати нити нестати.

пс. Штета што се ове речи разбијају о твоје утувљене догме као јаја о зид? Да можеш да их појмиш поштедео би нас тог патетисања изниклог из заблуда, као да Баркли,Кант Шопенхауер, Бергсон нису ни постојали.

За тебе као да нису посотјали, то је јасно, али то не важи и за све овде..

Ne vredi šefe !

Postoje ljudi koji misle vulgarno i materijalistički
ili
Vulgarna materija misli i tvori "Ja" subjekat !
 
značenje - ništa - prošireno ništa u doživljaju, nikakvo iskustvo, nedostatak iskustva, nedostatak svesti, nedostatak svesnosti o sebi
jel to jasno

Више него јасно да си у заблуди, али како то теби објаснити?

Ево покушавам да замислим ništa u doživljaju, nikakvo iskustvo, nedostatak iskustva, nedostatak svesti, nedostatak svesnosti o sebi. И не успевам?

Зашто?

Јер је то немогуће замислити. А оно што је немогуће нити опазити нити замислити не можеш употребаљави као реч која има значење. Као реч која нешто означава,

Уместо "Ништа" превали преко уста "трансцендентно" или недоступно сазнању. Ок?

Та реч трансценденнто има значења док реч "ништа" нема.

Јер наше биће , оно које налазимо у себи из зовемо ја или свест не познаје појам "ништа" Сваки објекат можеш уклонити из свести али не и свест саму.
 
Ево покушавам да замислим ništa u doživljaju, nikakvo iskustvo, nedostatak iskustva, nedostatak svesti, nedostatak svesnosti o sebi. И не успевам?

Зашто?

Zato što, doktore, ne možeš zamisliti nesvest jer si svestan. ne možeš zamisliti nedostatak iskustva u iskustvu.
Mislim, jel me zahebavaš ili si ozbiljan?

- - - - - - - - - -

Kako bre da zamišljaš nedostatak onoga u čemu se zamišlja, pa to se ne zamišlja hebote
a to što ne možeš da ga zamisliš ne znači da automatski nije.
 

Back
Top