Igra - sastavi priču

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Zamisljam zamak, prokleto novogodisnje slavlje i sve izvikane face su pozvane. Ko li ce prvi doci? Da li sam im napomenuo da su maske obavezne? Ma nisam, njima je ta obaveza urodjena. Ko ce se prvi pojaviti? Azdaja ili zmija? Tigar ili hijena? Belo il' crveno? Ako vam se ne svidja ocekujem pregrst slozenih psovki . :)
 
3282.gif
 
- padalo je
- smiraj
- kuća
- gabrijel
- sedokosa

Odmah, s vrata, od vas se očekuje prikaz vaših reflektujućih, invertnih ili simetričnih slika. Uvedite avatare u taj prostor, vreme odaberite sami, dosta je hedonizma u magacinu… svega ima u tom magacinu. Konak glasnika poštuje kult gostoprimstva, još više misticizam putnika, željnog pečenja i vina. Padalo je drveće, kuće su građene, mnoge stare su spaljene, u prošlosti zakovane. U smiraj ove knjige, prašnjava, sedokosa lutka umire u podrumu, Gabrijel je bio poslednji borac protiv govora mržnje.
Otvaram novu sobu, za tablu i markere sam izdvojio minimum sredstava tako da cu brisati sve što ne zasluži ulaznicu. Dakle, pozdravi i shematizovani osmesi, usamljene psovke i uskoci i 'ajduci – sve će to biti deportovano. Despotizam vlada dok dobrom prozom ne sačinite topove, dok jakim rečima ne srušite tiranina, zauzmete prostor… Mada, vi ste glasnici, vaša reč ne vredi ništa. Vaša reč ne vodi konjanike! Jel tako?
( ovom porukom započinjem novu temu " Konak glasnika " )
 
Pogled ti topi led po kome klizaju suze viskija..Čaša se magli od srama. Znam, nije ti lako. Ispod trepavica gledam kako ti se u taktu srca zenice čas šire, čas skupljaju, a vidik sužava. Nikako da ode dalje od mojih ruku. Ulog je prevelik. Čistoća leda se već stopila sa žutilom vatrene vode a ti i dalje misliš na malu kentu.. Uživam dok menjam odobrane karte. Tri, još jedna, sad ! Lepi moj, ovo se zove hand iz ruke. Potop.Muk. Brže od leda muški ponos ispuni čašu.

- nedelja,
- nesanica,
- novi život.
 
Nedelja mi je uvek bila najdosadniji dan. Zahvaljujuci mojoj stalnoj nesanici uspeva mi da jedan deo nje prespavam. Ta dosada me je na neki nachin primoravala da razmishljam o protekloj nedelji, i da sabiram utiske. To mi posebno sada nije odgovaralo poshto sam iza sebe imao neprijatnih deshavanja koja bih najradije hteo da zaboravim: tucha sa dvojicom dripaca zbog kojih sam mogao imati unakazen izgled lica. Josh jedna stvar koja me je navodila na razmishljanje je bila nedoumica da li sam ja mozda isti takav kao oni. Uzrok tome je bila moja zelja za osvetom(zbog te neravnopravne situacije kada sam se tukao sa njima), koja me je navodila na pomisao da sam mozda samo za nijansu razlichit od njih. I kada bih pomislio da ne zelim da se svetim, neshto bi mi govorilo da to nije iz razloga shto sam iznad njih, vec da postoji mogucnost da je to zbog straha od moguce kazne. Bilo kako bilo, u ovom zivotu gde su socijalni lanci obmotani oko svih mojih ekstremiteta, istinu o mojoj pravoj prirodi ne mogu ni saznati. Uvek nedoumicu razbijem time da je proshlost nepromenljiva i da je uzaludno razmishljati o bezbrojnim mogucnostima, a da je buducnost, taj novi zivot, ono na shta mogu vishe uticati.

- nedoumica
- razmishljanje
- apsurd
 
Pa, ne javljam se na telefon zato sto sam u nedoumici da li uopste da odgovorim na poziv, da li da ignorisem zvonjenje pa da kasnije kazem da ga nisam cula, da nije zvonio, ili da se javim i prekinem vezu, pa da kazem da mi se ispraznila baterija, jer to je u stvari prednost starih mobilnih telefona, postoji toliko izgovora koje mozes da koristis kada ti se ne razgovara sa nekim, uvek mozes da okrivis telefon, i zasto bih kupovala nov telefon, pa da posle brinem gde je, ili mozda kada padne na zemlju ili kada ga tresnem o zid kada sam besna, da se pitam da li ce raditi kada ga ponovo sastavim, mislim,apsurd, ne ne, nikada ne bih menjala svoj telefon, iako ima vec osam godina, iako mu se svi smeju kada ga vide, jer mi je toliko puta pomogao u situacijama kao sto je ova, i svi mi vec godinama govore, kada ces vise da kupis nov telefon, e pa nikad, cak iako odlucim da kupim drugi , bez razmisljanja cu ponovo kupiti neki stari, pa da vodim razgovore sa kim ja hocu i kada hocu i da me niko ne osudjuje zbog toga i tacka. Sta mislis, da se javim sada na telefon ili ne?

sneg
led
kafa s mlekom
klikni
 
Sedim pored prozora, pijuckam toplu kafu s mlekom, i posmatram decu kako trce po snegu i ledu. Jeza me prolazi, i lagano se stresem. Razmisljam o tome kako bi bilo dobro da sam sada na nekom drugom mestu, u suncanom Brazilu na primer, da setam Kopakabanom i posmatram okean koji u ovo doba godine, jos uvek nije dovoljno topao da bi u njemu moglo da se kupa, a ipak pun preplanulih Brazilaca, koji zive na plazi i samo za plazu. Pitam se ima li smisla, to sto sam ja ovde, i nerviram se oko nekog besmislenog projekta, koji je trebalo jos juce da posaljem. Ma neka sve saceka, kliknem jednom na Shut down i izlazim napolje da se igram sa decom.

MadonnaGirl, ja se mozda ne razumem najbolje u to kako stvari sada na ovom forumu funkcionisu, ali pretpostavljam da moderator nije neko ko samo treba da zakljucava teme i preti, vec treba da ucestvuje u postojecim temama i otvara nove i zanimljive teme. S druge strane, na ovaj podforum dolaze jako fini ljudi, niko se ne svadja i ne pravi probleme, i nema potrebe da se iko sankcionise. Sto se tice ove teme, mislim da bi trebalo da bude lepljiva, jer ako se uporedi broj postova i broj pregleda, lako se zakljuci da ima jako puno ljudi koji u ovoj temi ucestvuju pasivno iako nista ne pisu.

Nove reci:
slag
znoj
uzdah
dodir

Trazili ste erotsku pricu, ja sam dala reci, neka neko dalje nastavi ;)
 
Bio je to jedan od onih dodira....znate, ono , kada počnete da se topite kao šlag na kesten pireu, kada vam se odmah pripije bar jedno pivo, čisto da se opustite, kada počnete da pričate smešno, skoro, mljaučete, kao mačka..... Sedimo za šankom, gleda me, oči su mu zelene, možda i plave, svejedno mi je, miriše na znoj, na to da je već tri noći za redom ,pokisao, taj neće lako pokleći...
I da hoću, a neće mi se, večeras, napisaću vam samo ovu kratku priču.
Bila je to jedna noć za šankom. Bilo je devet piva za njega i sedam za mene. Bio je to najlepši poljubac koji sam, odavno, dobila....Poklonila sam mu čak i uzdah, i to ne onaj od onih mojih lažnih.
A bila je to ,samo, obična, noć za lov. Greška...kobna, nisam prepoznala lovca , boljeg od mene.
Bežim....

- klopka
- sutra
- sećanje
- ranjena
- razoružana
 
Sredila sam sobu. Posle duzeg vremena. Posle vise godina. Ne mislim na ono vikend sredjivanje, brisanje prasine, usisavanje, luftiranje ormana i posteljine. Mislim na ono radikalno ciscenje prostora duhovnog i fizickog bivstvovanja. Rasuti papiri, olovke, knige pod krevetom za koje vise nema mesta na policama, casopisi, zagusljivi ustajali vazduh uspomena, lepih secanja, tuznih secanja... Sve stare beleske sam zguzvala, neke diskove stavila u kesu namenjenu cerecenju redovnih posetilaca naseg kontejera ispred zgrade. Sve me je to gusilo. Gusilo me je i to sto znam za neke stare slike i pisma zabacena iza knjiga po policama. I njih sam sklonila. Cohen je pevao Everybody knows, sela sam na parket pored belih kesa punih djubreta i zamalo nisam zaplakala. I znala sam da sam uletela u klopku, zamku za divlje zveri koju sam sama postavila. Mislila sam da necu iz svega izaci ranjena, a ipak metal se duboko zario u meso. Tako mutnog i vlaznog pogleda, neprestano trepcuci nabijala sam papire i ko zna jos kakve gluposti, presovala ih na dnu kese. Ne znam, valjda sam htela da sto vise zgazim jedan deo sebe, onaj koji se batrgao izmedju ova cetiri zida, krvnicki se boreci za opstanak, i u tim krvolocnim trenucima borbe reprodukovao nevidjenu kolicinu djubreta i taloga na dnu sebe, toliko da je sve to pocelo da budja. Ostavila sam tu kantu za otpatke razoruzanu preteci da je sasvim smrskam. U prasnjavu realnost me vraca vibriranje telefona na stolu. Ne javljam se. Iskljucujem ga i bacam preko kreveta. Bice pizdenja sutra. Okrecem se oko sebe i shvatam koliko mesta tu ima. Vise nema sta da se baci. Izbacujem bele kese u mracan hodik zrgade, jer je vec dva posle ponoci i ne silazi mi se nesto do ulice. Bacam se na krevet, mali dvosed preko puta vrata, taman dovoljno da se uhvati zalet. Pogled mi ponove prelece preko sobe i nisam svesna smeska. Prija mi svez vazduh egzistencije. Cohen zvuci promuklo. You don't know me from the wind, you never will, you never did. I'm the little jew
who wrote the Bible, I've seen the nations rise and fall, I've heard their stories, heard them all. . . I dalje se smeskam, zavaljena u jastuke.

olovka
davanje
guzva
stan
razglednica
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top