Igra - sastavi priču

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
terminatorka. kad su je probudili, kazu da je imala andjeoski osmeh na licu. a ona zverala ocima tamo vamo, i kratko srocila da nista nije neustivo. pa ja. vamo sodoma i gomora, vamo igranjac bez kraja i pocetka, sve ukupan cirkus....e neces ga bato.
i tako otpoce svoje zaista, zaista vam kazem, remek delo.
e pa, jeste, postoji i nepromasiv,poseban recept za rokanje, al pazi da nece da kaze...
p.s. ma i da kaze, dzaba bi bilo i zalud. dzaba i zalud

percepcija
toliko spavanja
malo drukcije
znam sta hoces
po izboru
 
Poslednja izmena:
podvala
bas fino....
sta li sleduje
odmor
invazija

Sta li sleduje....to pitanje se uopste ne postavlja! Svi vec znamo, htjeli to priznati ili ne. Rijeci su cista podvala....dio igre. Ne pitamo se mi, ni sa sobom ni sa riječima. Desi se ta invazija riječi u našim glavama i mi mislimo mi smo ih stvorili...a nismo, neka nevidljiva, stvarnim sluhom nečujna usta ih sipaju u nase usi i mi ih onda redjamo mo papiru...Zelim da napišem samo jednu priču, jednu jedinu i da vise nikad ne napišem nista. Stalno me prati osjecaj da je taj dan daleko, cak toliko da cu morati da prozivim jos puno zivota dok se ta prica desi. I da dodam stalno sam umorna, plasi me beskonacnost nasih ponovnih rodjenja. A onda cu se jednom konacno odmoriti...e bas fino!
- Sta li sleduje?

hidrantna maska za lice
kamen od bola
misli samo dobro
i biće
 
hidrantna maska za lice
kamen od bola
misli samo dobro
i biće

Ono sto je stajalo u ogledalu nisam bila ja. Ne ona ja koju imam unutra, tamo gde je telesni mrak. Ta unutra je nesto sasvim drugo od onog sto je spolja, a ogledalo je naravno nesavrsena stvar, i povrsna stvar, koja samo, logicno, povrsinske stvari primecuje. Kako me je ta nepodobna starudija uznemirila zbog svoje nesposobnosti da dopre do mog pravog ja, to sam resila da joj saspem neku novu sliku u lice. Otisla sam do kozmeticara, prepustila da izglanca i istera sjaj oklopa. Mackala je, stipala, stezala i pritiskala. Na kraju je nanela tanak sloj hidrantne maske za lice. Od divnog osecanja opustenosti nisam primetila da me savladao san. Savladanost sam uocila tek kada sam se nasla pred ogledalom koje nije bilo moje ogledalo, u sobi koja nije bila moja soba. U njemu sam stajala ja, ona unutrasnja ja. Bila je to upravo ona slika koju ono drndavno ogledalo nikada nije uspelo da ponudi. Pridjoh odrazu i usnama dodirnuh hladnu ravninu koja me opece, te se udaljih zureci u oci koje su me sjajno posmatrale. Gledala me je zaljubljeno, nekako strasno, obecavajuce. Nesvesno pruzih ruke ka njoj. Pozeleh da je zagrlim, stegnem. I da joj kazem da je volim. Usne su kao zainat bile zalepljene, a neprijatnost od njihovog otvaranja, pri pokusaju da nesto izgovorim spreci me da pustim glas. Osetih kako me neki kamen, kamen od bola koji mi protrese slepoocnicu, udara po glavi. Naglo otvorih oci. Zena u belom me drmusala, prizivala na budnost. Cuteci je pogledah ne zeleci da ispricam svoj susret. Mekom rukavicom mi skinu sloj obecanja sa lica. A onda zacuh vrisak, prodoran i jak. Naglo sam ustala i zgrabila rukohvat ogledala koji mi je stajao iznad uzglavlja. Stavih ga ispred svog lica. Zvuk polomljenog stakla prolomi se kroz vreme.
Misli samo dobro i bice...bice, ali ne onako kako bi se zelelo da bude, ili kako u stvari nije. Zasto sebi nikad nisi priznala da ispred ogledala nije uopste stajalo ista?



mudrije
dzep
tajna u recima
Bah
uzbudjenje
 
hidrantna maska za lice
kamen od bola
misli samo dobro
i biće

Hidrantna maska se već okamenila, na tom okamenjenom licu. Na tom mudrijem licu. Na tom kamenom lepom licu. Možda mu je samo dalo nasmejanost. "Koja li je to kozmetika, moliću Vas lepo", neko upita. "Neću da Vam kažem" . "Molim??" "Neću da Vam kažem, dobro ste me čuli, gospodjo draga, da ne kažem gospodjice, dobro ste me čuli, šta se pravite mutavi..." (Muk) . Avan od bronze. Tučak je pri ruci. Njena baka ima isti takav, na svojoj komodi, beloj. Koji svakog meseca glanca, da uglanca ionako vec uglancan sjaj, gde se boji da ce se vec glanc glanca tog sljuštiti, od siline briskanja, lickanja, pipkanja, maltretiranja avana tog. "Dodati začine, po ukusu". "Po ukusu?" "Da, po ukusu, ukusa svog. Onoga kakvi ste. Ono, čega ste." Trpamo...svašta nešto. Trpamo Osmeh, trpamo Dobrotu, trpamo Ljubav, trpamo Osećajnost, trpamo fanatičnu Upornost. Odanost. Požrtvovanost.Trpamo Tvrdoglavost malu. Impulsivnost, pa ono...reagovanje na prvu lopticu, sa malo zakasnelom reakcijom, ahaM. "I to je sve?" "Nije, Djavole". "Kako nije, pa rekla si mi da jesto, to sve, to "sve" . "E, pa nije". "A, što nije?" "E, zato, što nije." Kamen od bola, pukao je. "Misli samo dobro" , živelo je njenim venama. Njenim kostima. Njenim mozgom. Njenim prstićima, ručicama. Strujalo njenim očima. "I biće..." "Šta?" "Biće, kako ja kažem. " "Ne razumem. "Deceniju od sada, današnmjeg dana...biće ti sve jasno. Kristalno. "A, kaaaaaaaaaaaaži mi ipak, tajni "sastojak". "Reći ću ti tada, mada znaćeš i sam...bez da ti kažem ja. " ♥

Žig
Osmeh
pisati, pisati, pisati....
poraz je u stvari pobeda

 
hvala vam veliko nevidljive sile i nevidljivi ljudi, hvala ! ja cu vama jedan osmeh, a vi meni.... dogovoricemo. vi meni uvek zig u svakom slucaju. sva sam zigosana, sva sam vazna, i odabrana. to je bitno znati, jer ako se ne zna, s posebnom cu paznjom staviti do znanja. il jednostavno, - beste !! gi gi gi ... (ima i takvih pametnih ljudi, da se razumemo, malo manje zanimljivih doduse...). e, al da vam jos nesto obecam.... :poraz je u stvari pobeda !! ..i ja sam najveci gubitnik zato... pa, sve ima svoju cenu.
eej ! umem ja to !! i s ocajem i beznadjem poslujem, i vozim i gas dajem, podmicujem i staram se o duhovnom rastu i prevratu... i da utanacim, da sve bude po redu i kako treba, da nista se ne prepusta slucaju
povesnicari ce pisati, pisati, pisati...a ja cu delati, delati, delati... i pisati, i delati

uraslo
zitije
rekonstrukcija
poljubac
kako li je
 
Poslednja izmena:
uraslo
zitije
rekonstrukcija
poljubac
kako li je

Uraslo je sve u nju, obavilo je, i tamo "stanuje". Tamo "spava". Sve, kao kakav meda, medooooooooooOooolino . Kao one mede Dobrići, u dečjim crtaćima. Što na trbuščićima svojim imaju po neki znak, koji ih "štiti" i koji nekako uvek iznedri neku vrstu pomoći kada spasavate nevoljne, ne voljene, i neprimetne. I to sve u redu je. Tas je u ravnoteži. Na svojoj razini vremena. I okucava. Kao klatno se njiše. Vreba. Nečujno tik - tak - uje svoje, ne obraćavši pažnju na uzdahe. I osmehe. Pokrete i neverice. Žitije...postoji Žitije jedne devojke sa divnim i sjajnim očima. Rekonstrukcija je re - konstrukcija. Nije do kraja jasno jel to dodje nekako re izgradnja ili samo kao u policiji, kada vrše rekonstrukcije, ono - vraćaju zločince da lepo ispočetka ispočetka tog pokažu na koje su načine smislili šta su u svom uvrnutom smislu i u trenucima ludila, mazohizma, ili naprosto lucnute pameti učinili, ili naprosto, nijedno od ta dva, ili nekako nema veze sa nikakvom vezom? Poljubac, kao poljubac. Poljubili su je poljupcem, onako kako ljubi Juda. Kako li je....kako li je...kako li je...Kako li je...Šta?

Sreća velika i neizmerna
Lak boje tirkiza, na noktima...
Sjaj, što imala je u očima
Upakovati nešto najlepše...
 
Sjaj sto imala je u ocima dok je na njega mislila ni sa najsjajnijim zvezdicama porediti se ne moze Bila je srecna On je covek njenih snova, princ kojeg je kao devojcica zamisljala
Da, on je ispunio sva njena ocekivanja i ona je svesna da je dobila nesto dragoceno sto sad treba samo negovati i cuvati, jer on je bio njena sreca velika i neizmerna
Pogled joj pade na lak boje tirkiza na noktima, i to je podseti da treba da pozuri da se spremi i obuce jer on je vec ceka na dogovorenom mestu
Osmeh joj ozari lice....danas mu je rodjendan
Poklon ce ga iznenaditi, jer ce upakovati nesto najlepse, nesto sto on zeli vec jako dugo Sve za svoju ljubav...sve za njega...


divna
žito
nevreme
samoća
 
Poslednja izmena:
divna
žito
nevreme
samoća

Pomilovao je po kosi. Svetlo smedje boje sada. U kosi su se prelivali pramenovi, pramenčići kao kakvog Sunca obajsjani...Nije više ni imala istu boju kose, ni istu dužinu. Ništa više nije bilo isto. Provukao je svoje nežne prstiće, čitavom dužinom kose...vrteći po koji uvojak kosice, kao da se igra. Kao da se igra sa njom. Njom kao njom, ali i divnim bleštavilom duge kose, koja je sada mamila na uzdahe...Ali, nije se igrao. Primakao je svoj maleni nosić, da pomiriše, miris mirisa tog...Parfem, opojan ali nežan. Intenzivne esencije, ali tako neeeeeeeeeežan. Mami na maženje i dodire. Na poljupce. "Divna je boja", mnogo ti lepše stoji ova svetlija, ten ti sada dolazi do izražaja. Dobija na svojoj "mekoći" i vedrini. Ublažava tamnoću tmine šarenih okica, u kojima se "kupa" dubina očiju boje vode. Prstić klizi sa kose, preko šiškica, do čela...gde se igra sa malenim boricama, i crta nevidljiva slovca. Pada nežan poljubac. "Otkud to? " " Ne znam" . "Jednostavno, došlo mi je..." "Da li sam ti ikada rekao, da me podsećaš na jednu malenu živuljkicu, koja se boji isto kao ti... " "Ne, nisi." "Da, ista je ti. I uvek mi to stavi osmeh na lice. " "Koje je to biće maleno?" "ŠšŠŠššššš, ima vremena, reći ću ti..." "Neeeeeee, kaži mi sada; moram da znam. " "Ne brini, ja ću ti pokazati". "Kako? " "Ništa ne brini." "Obećavaš? " "Obećavam." (Smeh) . Prstić sa čela, klizi lagano linijom nosića, gde lupne i pade poljubac i na nosić..."Čemu sad pa taj? " "Eto, baš zato..." (Stidljiv osmeh, i prekriva oči). "Zašto si takva...kao srna od strane lovaca, gonjena? " "Ne želim o tome" . Suza već kreće... "Heeeeeeeeeeeeej, nisam hteo da te oneraspoložim". Smeh namontiran, "Nisi, sve je ok.." "Nije, i ja to znam". "Jeste, da..." "Nije. " "Nije". "Ali...." "Ali, šta..." "Malena srno, vreme će pokazati, ko sam ja..." "Ali...." "Pssssssssst. Videćeš. Ja nisam to. " "Šta - to? " "Znaš ti šta, mala srno". (Muk). (Zagrljaj) "Hej, znaš li to? " "Šta? "Divna si." "U čemu sam to, tako divna..." "U tome, što si ti. U tome, što nisam u nikome video, ono šta ti kao ti...Jesi." "Oadj mi tu tajnu..." "Koju? " "Tajnu, koja ti makne sa usana smeh, kada te pitam za nešto, za neke, za loše i za suze..." "Toga više nema." "Kako nema?" "Nema, to je žito". "Ne razumem..." "Izgubilo je sjaj, samleveno je, i od toga napravljena sam ja...Hleb za gozbu, za trpetu. Za svečeraj, za halapljivo jedenje, za krštenje i svekoliki beli otirač, za gaženje..." (Suza je kanula). "Ispričaćeš mi jednom? " "Možda jednog dana..." "Obećavaš?" "Obećavam". "Da li je mnogo bolelo" ? (Muk). "Ne moraš da mi kažeš, znam i sam..." Sprema se nevreme. Vreme je na plla koplja. Na pola otkucaja. "Doći ćeš ponovo?" "Gde?" "U mojim snovima..." "Ali, već...već sam tu...." "Ne razumem" . "Ja sam tvoja...Budućnost." "Dobar ti dan, Budućnosti moje sadašnjosti". "Voliš me? " "Volim." "A, kako znaš? " "Naprosto, znam..." Samoća je svoje "ganjala"... Odzvonila. Limit je uradjen. Proredjen. Crknuta. I sakrivena. Otkrivena najvećim pokrovom. Šta je umrlo, a šta se rodolo? Šta je iznedrilo, a šta je duboko...pod zemljom? ZvrrrrrrrrrRRRrrrr....Budi, se, budi se. Budi se. Samo (pro) budi se. Kada gotovo je...Tada tek počelo je. Kada počelo je. Tada već i gotovo je. Početak kraja. Kraj početka. Stvarni san. San Stvarnosti. Budućnost Sadašnjosti. I Sadašnjost te Budućnosti.

Noć...
Slova su kao otisak prsta...Ostavljaju trag.
Ušetao...
Nenadana sreća...
 
Noć...
Slova su kao otisak prsta...Ostavljaju trag.
Ušetao...
Nenadana sreća...

Posleponocna tama. Bezvucna je i bozbojna. Taman takva da se odluka sprovede u delo. U njoj su duse tudjinaca i bliskih otete od stvarnog i bacene u tamnice podsvesti. Tamo kopaju po sebi i izvlace najteza priznanja i zelje. Trce pred opasnostima utrnule od straha. Ili se mozda smeju poklonima zasluzenim samo kao usnule. Ali ja se otimam i od laznog bega i od vestackih dobitaka. Ne zelim susrete sa onima koje sama ne biram. Zato je ovo trenutak odluke koja znaci kraj besmislenog pocetka. Moze da bude i pocetak smislenog kraja. Nebitno je imenovati tu radost i razresenje koju si prizvao spoznajom jedine ispravnosti. Vazno je da vise ne bude tajna i slabasna zelja koja nema snage da stane na noge. Zelim da je izgovorim glasno, da viknem, da se moj glas prolomi kroz mrak i odbije od neba, osvetli i razogrne istinu a onda legne i zaspe na duze, docepana zasluzenog odmora. I hocu. Slova su kao otisak prsta…Ostavljaju trag. Kao otisak stopala na pesku. Ili pogled koji je probio zid necijeg srca. Vezbala sam, puno, uporno, okupana u znoju od iscrpljenosti. Savladjivanje vestine je iz mene izvuklo ono sto nisam ni znala da posedujem. Sada umem. Mogu. Jesam. Ona koja se odrice slova. I glasa. I tragova. Ako bi se neko usetao u mene, ostao bi tu zarobljen. Ucutkan mojim neslovisanjem. Moze zasigurno tu da spava ili udise zivot ali slova vise nece dobiti. Vetar je dovoljno jak da izbrise otiske. Nenadana sreca je rodjena u noci. A ja sama njen tvorac.


sklerotican
eufemizam
blablatruc
hod unatrag
gadjenje
 
sklerotican
eufemizam
blablatruc
hod unatrag
gadjenje

Pomalo joj se činio sklerotičan. Iskrivljen facijalno, od silne zlobe. Kada se ne smejete prirodno, ostane facijalan grč, i veštačenje dobije oblik veštačkog cveća. lepo izgleda, ali ništa ne "miriše" . Iskrivi se sve od loše energije, a ne da neće ljudi. Sklerotičnost prstića, sklerotičnost uma (ona je dakakao, najveća i najgolema muka, oduvek bila, iako medicinska terminologija to i ne bi podržala, jer moguće da toga i nema, sklerotičnost mozgića, mooooozgića , mozgića tog, ahaM ali avaj...trebalo bi da izmisle...) I ako izumzemo taj famozni "blablablatruć", kako je danas eufemizam "priča koješta, odlepio je, budali, naprosto luuuuuuuuuuuupa najtrašnije i najvernije", eto Vama, nama, svima, i nikome, veselja do mile volje. U stilu, "udri me do zore, nedaj mi da vrištim" . A, vriskanje kao vriskanje, je odraz čega? Slabosti, mana, jeda, mržnje ili naprosto kada je bol nepodnošljiv? Ili histerija, od nemoći? Svakako, da je sve to baš super i kestra medeno, cakano, Vajno i lavli dzabli, što bi rekao Del boj, u "Mućkama" . Hod unatrag je svako vraćanje na staro. Bilo šta staro. Bilo šta poznato. Bilo šta voljen. Bilo šta što je bolelo. Bilo šta što je lomilo. Pa, čak i radovalo. Hod unatrag? Ili natrag ići? Gadjenje? Ili povraćanje? Nema više šta da se gadi, jer gaditi Vam se može samo na nešto se*ronjsko, na nešto gadno ili na naprosto...pa, gada. Gadjenje je nekada posve prirodan proces, kada nešto ne može da se pojede, svari, uzme u ustašca ili kada nešto naprosto pogano iz njih izlazi. U svakom (ne) slučaju, povraćka Vam je zagarantovana, kao dobar i najmiliji dan. A dobro je...povraćati. Izbacite ono šta Vam ne prija. Šta organizam organski ne može da svari. Šta ne voli. I od čega mu je naprosto muka u stomačiću . "Povraćala si? " "Jesam, da. " "Koliko, srno? " "Mnogo...Jako mnogo. " "Svaki dan? " (Muk) . "Lavor mi je bio najbolji (ne) prijatelj " "Što si to sebi radila, mala srno? " "Rekli smo bez pitanja...Jer ako ja krenem da zapitkujem, nema ti pomoći. Tada ćeš videti šta je pričalica, i ko ustašca ne "zaklapa" . "Ma, samo ti pitaj, ja ništa ne krijem....Ništa ne krijem od tebe ." "Svako nešto...krije. A, ono...ako baš nešto i ne krije, svako ima ono nešto o čemu nije rad/a" da puno baljezga..." "Da, ali...ja ću ti reći sve. Šta god te zanima, srno. " "Baš sve..." "Zbog čega bi ti meni rekao, baš sve, i baš ono šta me najviše zanima...?" "Zato, što...zato što...zato što..." (Prasnuo u smeh). "Šta se smeješ, ti ...ti, ti...joj, kada te dohvatim ." "Ne, stvarno, te pitam, zašto bi mi rekao, sve, zbog čega...naprosto, baš me zanima, niko nikada nije. Uvek neko muljavljenje, neke tajne, baljezgarije najstrašnije, ono mutlajvina bez kraja i početka, da ne možeš uFatiti ni kraj ni početak, a o sredi kao sredi kalaštura tih, i nećemo vala..." (Cerekanje...) "Neeeeeeeee, beži breeeeeeeeee, neću da me grliiiiš....:) " "Ma, šta nećeš, mala srno, nemaš ti poooooooooooooooooojma"..."Ja nemam pojma? " "Ti nemaš pojma..." "O čemu, ja to pa pojma, nemam, moliću fino?" "O, tome, šta znači smiraj, šta znači osećaj da neko otići neće..." "Ma, nije valjda, da nemam? " "Ma, jeste valjda da nemaš... " (Smeh). "Shvati, već jednom, ono šta ti pričam, šta ću ti pričati...ali znaš šta nemoj zapravo ni da me slušaš. " "Kako to pa sad, ništa ne razumem." "Ti ionako, malena, više ne veruješ u reči...ja to vidim i znam. Mogu da ti pričam do sutra, zar ne? " "Do sutra, prekosutra tog. Da li je to loše? " "Ne znam to...znam samo, jedno..."slušaj" samo dela. I nemoj gledati kroz prizmu svega drugoga. Kroz prizmu ničega i svačega. reči koje su bolele, sada više boleti neće. Biće kao da ih posve prvi put čuješ, kao da nekada nisu nosile prizvuk otrova, pesticida, fungicida i zlostavljanja. Važi? Te "reči" su bile te "reči" . Ovo su sada "moje" reči. Da li to želiš da pokušaš razumeti? " (Zvonak pad suze, odzvoni kao loptica skocica na pločniku pakla popločanog dobrim namerama) . "Mogu da pokušam. " "Možeš. Samo to i tražim. I želim. Ok? " "Ok." "Dolazi, ovamo, dok te nisam "pojeo"...." "NeeeeEEEeeee...." (Smeh. Osmeh najveći mogući.)


Smirenost
Izvlačiti ono najbolje...
Vodolija
Budućnost
Boja breskve, što na rukama blistala je...
 
od nade u budnocnost nema vajde, a ni od nade u smirenost isto,... da se ne zanosimo nikako znaci : ) budimo beznadezni ! budimo krajnje uzbudjeni i prenapeti !! xexe... beznadezni pacenici, smirenici, kakva bozanstvena slika... : ) boja breskve sto na rukama blistala je, sve je to proliveno, eto tako.. i dajte nemojte mi vise o horoskopima, necu da vas grdim... smirena sam : D xexe... ja sam vodolija, a ti? izvlaciti ono najbolje iz znaka nema nista sa izvlacenjem iz znaka... ajde ko ce sad posle mene...

ukrstenica
vrlo je ocigledno
e bas hocu da sam sebicna
cestitam si, od sveg srca, na....
birao/la sam onomad samo
 
ukrstenica
vrlo je ocigledno
e bas hocu da sam sebicna
cestitam si, od sveg srca, na....
birao/la sam onomad samo

Ukrštenica...i ukrštene reči. Kao masovno bojište. I kao rat slovima. Ma, šta kažete...Davna prošlost. Rane svakako da se i dalje vidaju. I dalje bole. Kao da juče zadobijene su. Možda žal i želja, da zaspe pored nekoga, kao vojnik, koji kada otpaše svoje bojno oružje, se bezuslovno prepušta u nečije ručice. Naprosto...praznina. Jedna belina. Neprozračnost. I neprobojnost. Nema siline. Nema jačine. I nema više tog sjaja. Ni onog sjaja, da te bezumno neko voli, kao ni onog sjaja, da se može boriti so Sudnjeg dana. Naprosto...nema više...ama baš ništa. Samo jutra. Noći. Podneva. Dani. Mseci. Godine. Sunce. Mesec. Jesen, Leto, Zima. Proleće. Svaki dan, dug gao godina. Svaka godina ista. Jednolična. I ni u čemu posebna. Vrlo je očigledno, da očiglednosti više nikakve nema i da ne postoji. "E, baš hoću da sam sebična..." To od nje, nažalost , ili an sreću sad, kako kome drago und milo, Vi to iz njenih ustašca nikada nećete čuti. Jer ona nije umela biti sebična, jer naprosto, nije takva, pa rodjena. Za sebičnost uma, dodira, osećaja i pažnje. Ne. To je svojstveno...pa ne zna kome je svojstveno, zna samo da ona to ne ume i ne može izreći, reći. Pokazati. "Čestitam si, os sveg srca, na..." "Na čemu, srno mala? " "Ma, na svojoj gluposti..." "Ali, zašto, tako? " "Eto, zato...." "Nemoj tako, nisi samo srela pravog..." "Znaš šta? " "Šta? " "Ajde me pustite više, svi...na temu "Pravi", ok, pa čak i ti...ok? ""Nemoj tako, On će doći, kad tad...ma, šta god ti radila, htela ga ili en htela...Znaš. Ono šta biti mora, biti mora, jednostavno mora..." "Ma, nije valjda, da je tako?" "Ma, jeste valjda da je tako..." "Onda slobodno može i da ode tamo, odakle je i došao...ne treba mi. Naprosto, ne želim više da volim. " "Misliš samo. Ali, želiš silno...i nikada se nećeš promeniti." "Hoću. Vidiš da mogu. Vidiš da jesam ..." Lažeš sada mala, srno...lažeš me, kao kuća me lažeš...." "Ne lažem." "Lažeš, jer najpre lažeš sebe samu..." "Nije istina, nije..." "Slušaj me, sada dobro..." "Slušam" (Pade suza) . "Taj On, koji uistinu bude video pravu tebe, i ono šta ti jesi, šta iz tebe zrači, isijava, šta u tebi kopni i "vrišti" na sav glas, ti to nećeš uspeti da sprečiš, koliko god da želiš" ..."Varaš se, uspeću, i te kako, jer više ja NE ŽELIM..." "Varaš se...da se oašeš sa sto bedema, srce u lance, um u katance i da dušu tu ranjivu zalediš, i naprosto otupiš, On će naći način, da te otvori. " "Neće naći, jer ja neću dati, da se više prepozna i vidi. Oteraću ga. " "Što ga budeš više terala, On će sve više dolaziti. Što ga više budeš gurala, on će sve više hteti da se približi...što više budeš nastojala da prikriješ...da prikrivaš suze, on će te prozreti i videti ih, koliko god da ih brzo budeš brisala". "Lupaš gluposti". "Slušaj me, šta ti govorim..." "Nemaš ti pojma o meni, znaš..." "Ali..." "Nema, ali...samo me nauči..." "Šta? " "Kako da zatvorim, kako da zaključam..." "Nemoj to da radš, molim te, nemoj..." "Čuješ šta te pitam? Neću ponavljati dva puta..." "Nemoj, ne...molim te, nemoj" . "Ne čujem te više. Jer ne želim da čujem. Želim samo da ga zatvorim. Zaledim. Da ništa više ne može da oseća." "Ti nećeš u tome uspeti, mala srno..., da se kladimo. I opkladimo, da nećeš uspeti. " "Birala sam onomad samo...." "Nećeš uspeti, ja znam da nećeš. " "U šta da hoću....u šta da jesam? "

Poruka
Praznina
Nemogućnost da...
Mutno je sve...
Prosuto, kao prosuto mleko...
 
cini ti se, mutno je sve, sta da se radi... svasta se tebi cini. prosuto, kao prosuto mleko... ode.... pa - pa ! .... praznina, nemogucnost da.... pa sta? a sta je trebalo ? trebalo je... ali, ali... hej ! znam ja ceg je tebe strah...nije naivna stvar, nije... no pa dobro, ako ce biti svima lakse, odmah cu reci: poruku neces dobiti ali znaj unapred da nema zasto da se sekiras... cmok al od srca, bye bye

podmetac
tastatura
notes
sad ga vidis sad ga ne vidis
zahvalnica
 
podmetac
tastatura
notes
sad ga vidis sad ga ne vidis
zahvalnica

Podmetač...da se ne prospe nes kafa. Od tolikog smejanja i mlataranja rukama. Ručicama. AAaaa....kakav (o)smeh. "Šta se smeješ? " "Šta te bJiga..." "Znam, što se smeješ..." "Ma, ne znaš ti ništa. Samo bi voleo da znaš. " "Zapamti, ja te znam bolje od bilo koga..." "Ne znaš...ne znaš, neee znaAAAaš... " "Znam, znam mala srno..." "Dobro, de...Znaš. Verovatno, kao što nikada niko i neće. A, možda i ne treba. " (Smeh). "Neeeee, pazi prosućeš, bre... " "Ma, neka prospem, ne zanima me..." "JaoOj, jaoooo...:) " Tastatura je sada, kao kakvo blokče. Samo slova se vide, ali kao da ih nema. Uopšte. A, ipak su tu. Umeće ne gledanja u nešto, što je tu. Umeće da ne vidite ono što vidite. Umeće da ne osetite, šta naprosto struji celim Vašim bićem. Umeće da umete. Umeće da više nećete. Notes...kao sveščica. U nejmu je ostalo zapisano sve. Sve što bilo je. Sa svim greškama, propustima. Ljubavima. I onoga šta stvarno bilo je. Šta cela istina je. Ona ogoljena. Bez ikakvog manikira, pedikira, od Istine. Bez ikakve šminkice, pudrijere, naleta strasti i emocija. Čista, suva, ogoljena . Sa svim porazima i najboljim istinama. Ostalo je zapisano. Jeste. "Sada ga vidiš, a sada ga ne vidiš...." "Koga to? " "Znaš ti..." "Ne, ne znam..." "A, to...Duha? " "Da, da..." "Duhovi ne postoje..." "Mala srno, znaš da postoje...duhovi prošlosti...Ti su najgori. " "A, prošlost duševnosti..." "DaaaAAj, sada lupetaš najstrašnije..." "Znam, a ha ha..." (Cerekanje, i pad na pod...) "E, jesi "luda"..." "Kriv si ti..." "Sada bez sve šale...duhovi ne postoje. A, prošlost je prošlost. Da nije prošlost, zvala bi se Budućnost, zar ne? A, da nije htelo da je prošlost, možda bi i bila nada, da će ipak postati opet Budućnost...a da je Budućnost htela da se zove Budućnošću, dozvolila bi mi Sadašnjost, zar ne? " "Otprilike, tako ...Nekako. Pametnice..." (Crveni obrašćići...) Zahvalnica...Zahvalnica..."Hvala ti, Bože. Ti znaš zbog čega..."

Ples...
Zavrteti ti se u glavi, od ...
Nevaljali
Zašto tako mora...
Draž
 
Malo sam izmenio formu nekih od ovih unapred datih reči, ali sam zadržao značenje, izvinjavam se i nadam se da mi nećete zameriti zbog toga. Izvorni oblik se jednostavno nije ukalapao u moju stilsku zamisao.

Zajedno udaljeni od sveta. Bliski na razdaljini večnosti. Trajali su kroz blede poglede koji se traže. U nemoj mimici uzajamnih osećanja. Bdevši u igri senki koje se vole. Lagani, opojni miris neprolaznog dana razlivao se trenutkom beskonačnosti. Vreme je stajalo, svet je tekao pored njih, a oni, zagrljeni i srećni, tražili svoj mali kutak radosti, malo ljubavi i pravu reč. Nevaljali listovi padali su sa visokih grana te rane jeseni. Prohladni vetar poigravao se sa njenom kosom. Turobno nebo obavijalo tren. Rojevi misli zavrteše im se u glavi od bronzanih polja. Pomisao na prvi susret. Raskošni ples. Impresije, sećanja, nade... Budućnost. Spregnuti prizori jedne bezimene privlačnosti. Zajednički bitak razliven u nežna magnovenja saosećanja. Neizrečena draž oblivena uspomenama i nadom. Pruža joj prsten. Davši joj srce nudi joj dušu. Ona ćuti. On čeka. Životi im stoje. Zašto tako dugo mora da traje taj čas? Zašto je tako teskobno lep? I zašto, zašto ćuti? Pustinja zajedničkih minuta steže njihovo nepostojanje. Cvetaju sred usnulih i uvelih ruža. Tražeći pravu reč...

Trajanje
Raskošni
Tama
Bezbroj
Leteti
 
Trajanje
Raskošni
Tama
Bezbroj
Leteti


Trajanje je trajati u beskraj. I naprosto, ne mogućnost odustajanja od onoga u šta je verovala. I sve će to jednog dana doći na svoje. I začepiće se sva ona prokleto zajedljiva ustašca , poganog jezika i lažljivog tona..I tada otkriće se mogućnost sjaja, koje je svo vreme bilo umrljano, umazano, nemogućnošću svoga bitisanja i nepostojanja manevra. Raskošni će biti upliv, kada stigne u punoj jačini, silini, tamo...tamo...gde nema razlike i bez vrlo malo sreće...kako leti dan bez vetra i naprosto, pa svega...Tama je tamnost očaja i nerazumevanja tog. Grubih neistina i ostalih praznih bljuvotina što laprdaju i palacaju svojim jezikom. Naprosto, tama je u sklopu nečijih oka, u sklopu nečijeg uma, u sklopu sklopa tog. Srce lomi...lomi sebe. Kvrc...čuvaš živu glavu. Izvinjenja više ne vrede. Bacaju se u stranu...Kada će doći vreme, da drugi gone njenu Istinu? Bezbroj je mogućnosti, ona to zna...pogotovo, kada im se ukazala prilika. Leteti je zapravo...pa...Padati. Slobodan pad. Vrhunski obrt. Tu nestaje...Sve.

Hodam svojim putem...
Druge usne ljube...
Istina je tamo negde...
Zadrži, samo zadrži, molim te...
Upliv
 
Razlivena sadašnjost prepliće dosadne dane. Negde daleko, u zvucima jedne zaboravljene frule odjekuje neizrečena ljubav jedne bezimene nade. Nemile staze trnovitih šuma razdvajaju daleka srca. Nemire im guta nepostojano vreme. Budućnost je prošla. Duša nesvesno hoda svojim putem bez cilja. Upliv nade. Istina je tamo negde. Ne znaju gde, a nisu sigurni ni da je traže. Praznina izmešana sa gorkim ukusom nejasne mučnine. Zvukovi ćutanja u raskoraku večnog. O veliki vetre, zadrži, samo zadrži ove putnike na njihovoj ništavnoj stazi. Ne dopusti da druge usne ljube njihova poletna srca. Vreme opisuje krug. Oni lebde.

Pitanja
Promašaj
Razdaljina
Proboj
Meteor
 
pitanja, ko zivot, gadja se bez promashaj, za odgovore se od-go-va-ra-!... ko je lud da odgovara?? ma neko me zagovara... : ) a kazu i pisu tamo negde svasta, ali ja svejedno ne razumem. ne razumem, EEJ ! gospodo ! ne razumem. razdaljine nikakve Neecu da predjem, i dizem ruke od svih tih vezbica, i tacka, i molim??! Aaa.... proooobojj : ) pa niste vi culi za moj usud, ju, zlo i naopako, to mi zvuci da bi me da odmah skoncam, a ja, e ne, ne, e jeste, tacno ! nesto mi se tu ne uklapa najbolje : / gospodo !... ta rekoh vam ne razumem ! a sto mi nisu dali aparat da da razumem? hm? a da necete vi mozda da razumete? namesto meene? hm? : ) e neka hvala.... samo vi slobodno, sta god sta god, a meni jedan zivot dosta. bicu prosek nad prosecima ! : )) salim se... .bicu ja, zalac buducemu veku, bicu ja, odjek medju svima svetovima, iz medjuprostora sviju odgovora casnih i glasnih, bicu !!! zalac ! zalog smrti u novoga zivota ! takva mi sudba, sta cete... neko me zagovara, a vas stvarno, tesko mi da razumem... aa, vi mi se smejete, ali moja je skaska takva, da ko se zadnji smeje, najsladje se smeje.... hm? eno meteor iza ledja

pocujte !
i dosao je taj covek na trg i povikao: cujte !!!
a onda smo culi :
zgranuto...BAUUUU
tishe, tishe !!
pucketanje vatre
 
- Стигох.
- Већ једном. Где беше до сада?
- На тргу. Учих како до лудила.
- Тише, тише!
- Због пуцкетања ватре?
- Између осталог.
- Него, чуј. Идем ја ка теби, и дошао је тај човек на трг и повикао, Боже ме прости, као лудак, колико га глас држи: Чујте! Почујте! Зауставили смо корак и погледасмо у њега. А онда смо чули:Знате како сам полудео? Прво ме је она лудо заволела, а ја сам се на то правио луд. Онда, након неког времена, ја сам је лудо заволео, па се она правила луда. Сад смо обоје полудели, јер волимо се лудо, правећи се притом луди, да се не волимо.
- И шта је онда следило? Толпа згрануто узвикнула Бауууу!?
- Није то битно.
- А шта је битно?
- Пут до лудила.
- А јесмо ли ја и ти већ луди???

паучина
крхотина
хрлим
пружина
 
Daj,molim te,nemoj da me lazes...pa jel sam ja budala pa da ti poverujem?Bio sam tamo, video sam ludilo, i preziveo ga.Neces valjda ti, sin lovca u mutnom, da mi kazes sta se desilo tog dana, kad si ti jos bio u pelenama, ti,vishak iz legla gamadi koja nije ni trebala da se okoti, ti, cija je rodjena majka izmisljala izgovore samo da ne bi morala da gleda tvoje crte lica koje se ne uklapaju ni u jedan sablon poznat normalnim ljudima.....nemoj mi trositi vreme, balavce vec idi i potoni u blato tih favela iz kog si i izaso....tut tut tut

Vazno
Kazati neprijatelju
Mrav
Ona nije mrtva
 
I šta ostaje važno u dosadnom svetu slučajnih okolnosti koje se usput prepletu i stanu u jedan život? Velika fama oko jedne puste prolaznosti i trenutka koji je dat slučajnom putniku kroz večnost koja nikom ne pripada. I zajedničko trajanje razliveno u hiljadu formi onih koji tu postoje, iako ih nema. Suprotnosti povezane neshvatljivim nitima bez imena i smisla. Maleni mrav se uspinje pred velikim stvarima. Ljubav je izmišljena, ona nije mrtva, već je samo lažna. Treba kazati neprijatelju da je i mržnja lažan pojam. Da su osećanja izum i da je svet samo jedna velika iluzija, i mi jednako iluzorni kao i nebo iznad nas ili vazduh koji udišemo. Svet je samo jedna predstava. Spustimo zavese.

Vreme
Trajanje
Pokušaj
Ličnost
Narav
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top