Igra - sastavi priču

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Staza Daleko Svetlost Sneg Prazno

Zaborav je odavno odneo sećanje na početak puta. Nije znao ni kad ni odakle je pošao, ni šta ga je nateralo na ovo neprestano kretanje, ni gde se zaputio. Nije zapamtio predele kroz koje je prošao, nije se sećao ljudi koje je susretao. Doduše, sve to mu nije ni bilo važno, nikad se nije zapitao: “Zašto?”
Znao je samo da je pred njim dug put i da mora da nastavi da korača. Negde, tamo daleko na horizontu, gde se staza pretvarala u tačku bila je svetlost, koja ga je mamila, prizivala i ka kojoj je stalno išao.
Povremeno bi ga savladao umor, noge bi mu otežale, ali kad bi poželeo da zastane i da se odmori svetlost bi ga vukla sebi još jače.
Bio je nalik gorštaku, koji se s mukom probija kroz dubok, negažen sneg. Koračao je neprestano, pognute glave, stisnutih ramena i uvek napred ka primamnoj svetlosti.

Nije postavljao pitanje zašto oseća takvu privlačnost, nije ni pomislio da se tamo, u toj svetlosti, možda ne nalazi ništa – da je sve prazno.

Čak i da je razmišljao o tome, da se u njemu rodilo zrno sumnje, on ne bi stao – samo bi nastavio da ide napred.

prizma
strepnja
ludnica
stepenište
 
lastis
monstrum
golubica
zevzeciti
pretci

Djevojcice su igrale lastis, i odjednom sve sem jedne su se rezbjezale galameci ''monstrum ,monstrum''. Krupan covjek, oko dva metra visok, prisao je djevojcici koja jedina nije pobjegla. Bio je neugledan, nakostresene kose, u dugackom kaputu, dubokim koznim cizmama i farmericama. Uzeo je iz dzepa zvecaljku i nije uspjeo ni zazveciti njome, kada ga u ledja metak ispaljen iz policajcevog pistolja obori na zemlju.''Zasto ste to uradili, on nije monstrum on je moj tata'', urlala je djevojcica. ''Zbogom, golubice...odoh, cekaju me pretci'' mrmljao je covjek. ''Bjegunac je ustrijeljen pri pokusaju napada na maloletno dijete'', cuo se policajcev razgovor i on, gluv za djecije urlanje koje je postajalo sve jace i zalosnije, spustio se i provjeravao puls ''zovite i hitnu...za svaki slucaj''

dovidjenja
olovka
pero
pirmide
 
Nekada sam pisao sa toliko strasti, požrtvovanja i iskrenosti. Samo ređao reči koje su se same sklapale, sjedinjavale i obrazovale vrsne piramide. U samom činu njihovog stvaranja bio je usađen ritam kojim su se same pronalazile i oblikovale. Samo bih uzeo papir i pisao, osećanja koja su nadolazila pretakao u nizove misli, misli koje su bile toliko snažne i upečatljive u isti mah, neshvatljive, a lepe, neukrašene, a opet pune sjaja. Tako sam nekada stvarao svoja dela. Cenio sam svoj rad, drugi njegove plodove. Uživao sam dok sam pisao, nego drugi je u čitanju. A nikada nisam vodio računa o pisanju, već o napisanom. Nisam ni imao nameru da stvaram nešto što će ljudi čitati. Cilj mi je bio samo da nižem reči. Tako sam stvarao bolje misli, a oslobađao nekih drugih. Potiskivao ono što mi smeta, ostavljao ono što mi je trebalo. Olovka je igrala po papiru, reči bi se samo pojavile... Njeni nežni pokreti ostavljali su trajan trag. Trajniji i dublji nego što sam slutio. Nisam očekivao da će ih čitati. Da će ih razumeti. Voleti. Kad odjednom shvatih, ipak su se ljudi pronašli u tome... Lagana kao pero, bila je ipak prodorna daleko više nego što sam slutio. Nisam želeo nikom da je namećem, ona je sama pronašla stazu priznanja. A meni je ipak i dalje nekako svejedno da li mene neko ceni ili ne. Ipak, u isti mah me ispunjava činjenica da su moje reči čitane. Da one više nisu samo moje nego svačije. I onda budem pomalo srećan. Kažem im nekad se nezadovoljstvom "doviđenja", ali ipak sa radujem što će ih i neko drugi dočekati.

Stvarnost
Imperator
Kombinacija
Složeno
Figura
 
Poslednja izmena:
-gle, kakva figura.
-to je mnogo slozeno za izvesti, otezano i kombinacijom odresenih duhova i insekata i neizdrzivih zvukova ali pred imeparota ne smes da izidjes a da je ne izvedes jer ce ti on licno odrubiti glavu.
-je li ti to stvarno?
-to je stvarnost.

zaba
znak pitanja
zubar
zastavica
zraci
 
" Danas deco ućimo latinično Z " - rekla je mlada učiteljica i ispisala na tabli tri velike izlomljene linije, a potom tri isto takve, samo manje. " Z kao - znak pitanja, zubar, zastavica, sunčevi zraci . Hajde da ponovimo zajedno, Z, kao..." I tako je ceo razred horski, glasno i složno, ponavljao za učiteljicom zadate reči sve dok im se glasovi nisu stopili u nešto nalik na kreketanje žaba u obližnjoj bari.
:zcool: Inspiracija mi je:ok:

na nebu
odlazeći
zauvek
ni pod razno
uz osmeh
 
prestupna godina
nedeljni rucak
hemijski element
koncertni klavir

... i onda dodje februar, i to dvadeset deveti- pa svi prestupimo, još jednom.Iscereni i pj'ani od od predugih noći ukrademo dan, komada1. I tako to bude prestupna godina a mi prestupnici, iz nehata. Ali ne dodju svi, neki zaglave u snegu, neki u blatu i opalom lišću a ima i onih koji još uvek blude na letnjem suncu...
I bude sofra za nedeljni ručak praznija bez njih, i ostane više piva za nas preostale, al' slaba vajda.Nedostaju.
I 'ebeš to što je klavir koncertni kad dirke fale. Bolja je i 'armonika, al' cela...
A oni, negde tamo - isti kao što su bili, gledaju nas proćelave, debele i krezube kako ispijamo za njihovo zdravlje.
... mnogo posle, kad se većina već razidje a ostane nas tek nekoliko da srolamo još jednu - pogledamo se i u odsjaju zenice vidimo vitke senke koje nam se smeju i zahebavaju nas dobroćudno, ortački. I za kraj, u periodnom sistemu sledeće prestupne godine pobožno beležimo hemijski element dvadeset i deveti... ako nas bude, ako ne - više piva za one što ostanu.

Autoput
Granica
Flasha kisele vode
Prashina
Zagrljaj
 
Poslednja izmena:
Autoput
Granica
Flasha kisele vode
Prashina
Zagrljaj

Klekne u prašinu....ma bilo gdje....okrece dlanove ka Nebu da upiju Sunce i onda svjetloscu umije lice. Svaki pedalj zemlje je molitveni cilim...
Boze blagoslovi svu svoju djecu dok su ovdje na zemlji...narocito one ciste srcem...neka se raduju...oni ce te vidjeti.

CItavog zivota je zivjela za druge, ne razmisljajuci da li je to ispravno, normalno...da li nesto gubi. Udala se po nalogu svoje majke...jer joj je tada "bilo vrijeme" Svom muzu nikad nije bila zena vec sluskinja. Od dana kad se udala zivi zatvorena u prelijepoj kuci, pod zastavom muzevljeve ljubavi i briznosti napustila je posao i posvetila se "porodici". Dosla su djeca...sbicna divna djeca....otkad je njih dobila u potpunosti je izgubila slobodu. Prolazili su dani i godine i decenije i tako, zivot nedogled....
Ali postojali su neki posebni trenuci bojeni najljepsim iskrama zivota...valjda tako Bog salje spas. Nekad je bila do ludila zaljubljena u neki lik iz turske serije, obuzimale su je strasti i mastanja bas kao da je sve to ostvarivo. Baci se na krevet pijucka iz flase kiselu vodu s limunom i masta kako dolazi on uzima je u zagrljaj...a onda se otisnu autoputem...daleko...iza granice...tamo gdje je vrijeme samo njeno...i samo ljubav postoji.

Eto tako zivi jedno andjeosko bice, danas i svaki Boziji dan.

Lisabon
na
papiru
otisak
 
Poslednja izmena:
Lisabon
na
papiru
otisak

Nisam nikada bio u Lisabonu, ali ne bih ni voleo otici tamo. Dovoljno mi je znati da je taj grad u Zapadnoj Evropi i da mi ne bude privlacan. Ni jednu od dvije licnosti koje zive u meni i koje se skoro u nicemu ne slazu ne bi voljele skoknuti do tih gradova. Ona hedonisticka strana bi voljela skoknuti do Amerike do Njujorka, grada grijehova ili Las Vegasa svijetlece, nemoralne skalamerije. Dok druga strana koja tezi ka normalnim duhovnim stvarima, pored toga sto zeli da ostane ovdje, prihvatila bi da ode do ode da Ruskih gradova. Sad pisuci o ovome pitam se ko ce pobjediti, da li cu na djavolovom papiru staviti otisak krvlju napisan ili na andjelovom kapljicu znoja.

duh
milina
sabiranje
zivotarenje
 
Sto se tu sunjas ko' neki duh? Uplasi me! Taman me obuze milina zbog ove pesme sa radija, a ti moras bas sve da upropastis.U cemu je tvoj problem? Ne ide ti sabiranje? Sta tu nije jasno ? Dva i dva su cetiri.Je l tako, a?Oduvek si bio "lujkast". Zelis da ceo svet postavis naopako. Zelis nesto, a ni sam ne znas sta. Nije ti lako.Za tebe je zivot - zivotarenje. Ne ide to tako....Mrdni malo, trgni se... idi juri devojke. Vidi mene! Prava retkost od coveka.Sedim kuci po ceo dan. Vodim besmislen zivot. Nizem dan za danom ."Dinamika" na svakom koraku. Kad 'ocu nesto da promenim u zivotu , ja uzmem pa promenim TV kanal. To se zove inicijativa, a ne ko ti...Svojom dosadom remetis moju, upadas mi u prazninu, narusavas mi nemir, oces da mi rasteras tugu? Bezi tamo kopijo od coveka i pusti me da uzivam u zivotu.

Kraj
trube
rakija
mrak
prah
 
Belina. Nepodnošljiva , iritantna i zastrašujuća belina .
Nema Tebe, niti tračka nade. Stanje neprepoznatljivo mom umu koji trubi i vrišti od užasa. Zastrašujuće boli taj kraj svih krajeva: nema možda, nema ako, nema ničega osim snega , iritantnog snega i spremne rakije da se prospe.
Mučninu polako guta mrak, noge postaju teške , a leđa iskrivljena . Jedini vidljivi trag je prah na čizmama.
merdevine
sokak
gorak
sunce
sumnja
 
Popeo se na merdevine kako bi sa visine osmotrio susedni sokak.Osecao je gorak ukus u ustima od slamke koju je drzao cvrsto zaglavljenu medju zubima. Sunce mu je bljestalo pravo u oci. Cekao je ...Uvek se u isto vreme vracala kuci. Voleo je svim srcem ali nije imao hrabrosti da joj pridje. Posmatrao je iz daljine. Mislio je, bas ce njega siromaha da zavoli. Vreme je prolazilo. Cekao je tako i jednog subotnjeg dana kada je sokak ispunila glasna muzika. Pocela je da ga izjeda nekakva neobjasnjiva sumnja.Nije mogao da poveruje rodjenim ocima.Izasla je iz kuce u beloj vencanici .Drzala je pod ruku njemu nepoznatog mladog coveka. Suze su same krenule niz obraze . Padale su na prasnjavu zemlju poput kapljica kise.Vise je nikada nije video. Odselila se u grad. Prestao je da izlazi iz kuce. Merdevine su obrasle u travu. Nasli su ga jednog jutra kako lezi na krevetu sirom otvorenih ociju.

krah
mito
zatvorenici
ceznja
srce
 
Hodac je slusao muzike zivota, prilikom svakog koraka, pri prolivanju sopstvene krvi gledao je kako zatvorenici, po sopstvenom odabiru sudbina samo to i zele da ostanu, zatvorenici koji primajuci mito usuda i ceznja , slasno prodaju duse u bescenje znajuci da iza toga neminovno sledi krah. Ali, ta ceznja koju placa srce terala ga je da drzi oci mirno i budno otvorene dok se po izlizanom krugu spremao na jos jedan korak hodanja.
pustinja
neznost
razumevanje
poeta
strasno
 
Pa naravno da je ljudima život pustinja,mislio je Kovač ubajući pecaljke u gepek automobila,kad nemaju nikakav hobi...Ni razumevanja o njegovoj neophodnosti...A njemu je ribolov bio više od hobija-drugi život-život
divljaka nastalog prvim koracima kroz šumu obale...
Pomazio je nežno po glavi kerušu pustivši je da uskoči na zadnje sedište karavana,a onda se sjurio kolima prema reci jer se sunce strmoglavljivalo zapadnom horizontu...
U sumrak grabljivice najbolje grizu,znao je Kovač i s kerušom je žurno grabio ostatak puta do obale,ostavivši kola parkirana na nasipu...
Prvi zabačaj je pao u več crvenilom obasjanu reku i da nije bio ribolovac,bio bi poeta koji opevava plamene koji tihnu u reci,ali je on umesto toga čvrsto i strasno užagrenim pogledom šarao virom vrebajući
pravu ribu u predvečernjem lovu na sitnu ribu...Ka d je osetio prvi udarac i zategnutu strunu,udari srca su dostigli visinu brade i psovka olakšanja mu se otela...
ribe
ćorba
muzika
društvo
vino
 
Poslednja izmena:
"Kakve ribe prolaze kroz grad"....Rece mladic cija se corba pusila na stolu. Muzika tresti iz restorana. Parada kica. Mlada u pomodarskom stilu.Bidermajer nema blage veze sa haljinom.Veselo drustvo umisljenih mafijasa iz kraja glumi opasne momke. "Cede ljige" dok ponosno posmatraju svoje polugole devojke koje vrckaju s' cim stignu po restoranskim stolovima. Gledaju i dive se silikonskoj raskosi. Slusa se turbo folk muzika.Klasika. "Hitovi" se nizu jedan za drugim. Sluzi se iskljucivo skupoceno vino berba ko zna iz koje godine.Parking ispred restorana podseca na sajam automobila. Sve se cakli, sija. Zato su momci prinudjeni da nose tamne naocare, ubija ih odsjaj.Tu i tamo se cuje sporadicna pucnjava, naravno iz oruzja za koje postoji uredno izvadjena dozvola." Svadba je ekstra, vrh, ful..." Rece "drvo" pijana devojka koju su druge dve pridrzavale vodeci je do toaleta da se malo olaksa."Kuda sestro?" Upita "gorila" od dva metra pred vratima WC-a. Iz toaleta se culo uzdisanje, skripa....Jedan od vodecih momaka je "vodio" vazan "razgovor" sa svojom sponzorusicom.Devojka je morala da izbaci visak iz zeluca preko ograde .Neke dve devojke, slucajne prolaznice su sa zaljenjem konstatovale da je ziva steta sto i one ne mogu da prisustvuju ovakvom "spektaklu". Sta ces? Ne moze tu da upadne bilo ko. Vise srece drugi put.

Pesma
krojac
ulica
susretanje
raskrsnica
 
Poslednja izmena od moderatora:
Pesma
krojac
ulica
susretanje
raskrsnica

Zoljica se propinjala pred raskrsnicom koju baš i nije bila pesma preči zbog gustine saobraćaja i odsustva semafora...Keruša ga je upitno gledala i kad je konačno put bio čist i on uzviknuo "Ha kerru!"poleteli
su preko ulice kao tane!Pravac reka...Nosio je samo jedan pecaroški štap na leđima u futroli kojoj je bio sam krojač... Takva se ,od maskirnog platna,nije mogla kupiti...Išao je da vara somove...Pored štapa,u futroli je bila još i kuka umesto meredova...
Zoljica je pištala,a keruša je zaostala tako da je morao smanjiti gas...Vrhom nasipa je bio asfaltni put i keruša jednostavno nije imala šanse sa zoljicom...Još ako se desi i susretanje s nekim od onih
borbenih pasa koje su tu šetači puštali s povodca,pa keruša mora u širokom luku da zaždi...
Na reku su stigli pre četiri popodne kad somovi počinju svoj popodnevni lov...Glad ih natera da jurnu za ribom...
Kad su stigli na mesto,dok se raspakivao,žestoki raub s vira mu je izmamio osmeh predatora na lice...Keruša se zagledala u pravcu odakle je stigao zvuk pljuštanja ...Zacvilila je i pogledala svog gazdu...
reka
Mesec
zvezdano
nebo
frajla
 
Reka je kao i njegov zivot tiho proticala kraj njega. Mesec je obasjavao davno uspavani grad.Gledao je sa setom u zvezdano nebo i pokusavao da se seti njenog lika. Slike su odavno izbledele, ostala su samo okrnjena secanja.Gde li je? Sta radi? Ugasio je cigaretu , usao u kucu i onako obucen legao na krevet. Slusao je tisinu i gledao u senke na plafonu sobe . Ubrzo ga savlada san. Sanjao je kako ide nekakvim ulicama i stalno nailazi na nju.Sretnu se , pogledaju i prodju jedno pored drugoga kao dva stranca. Spavao bi jos da ga nije probudila svetlost odavno izaslog Sunca. Skocio je iz kreveta, istusirao se i krenuo na uobicajeno mesto, kafanu na uglu ulice. Tamo su ga cekali njegovo mesto , vruca kafa, ratluk na tacni i casa kisele vode. Samo sto se spustio na stolicu zacu zenski glas kako ga pozdravlja.Podize glavu i ugleda sredovecnu zenu koja je stajala pred njim. Nemo je posmatrao , razmisljajuci zasto se bas njemu javlja. Nije je odmah prepoznao. Prisla je , pruzila mu ruku i predstavila se zagonetno se smeskajuci. To je bila ona...ili nije … ona iz njegovih snova ? Stajala je pred njim zena o kojoj je mastao, a koju je po svemu sudeci idealizovao.Otpozdravio joj je onako smeteno. Razmenili su nekoliko kurtoaznih recenica i… to je to. Dok se udaljavala pitao se gde je ona frajla koja je nekada davno mamila uzdahe napaljenih momcica ? Njegovom razocarenju nije bilo kraja. Nije znao ni sam sta ga je vise zabolelo i razocaralo , to sto je video nesto sto nije deo njegovih snova ili to sto vise nema o cemu da sanja.

Gazda
pertle
vinograd
oblaci
koliba
 
Poslednja izmena od moderatora:
Gazda
pertle
vinograd
oblaci
koliba

Svako je nekada imao svoj san. Cilj kojem je težio. Mnogi su bledeli. Većina nikada nije dostignuta. Čak se nije našla ni na vidnom polju. A sanjali smo... Hteli smo nešto više od života, sveta, ljudi. Hteli smo da damo mnogo, mnogo smo i očekivali. Patili, bivali srećni. Uzletali, padali. Nadali se... Gubili. I uvek iščekivali nešto. Hteli bolja vremena. Retki su ih i dobili. A taj čudni život, gomilao je sve to negde za nama u oblacima prašine i prošlosti koje više nema. Događaji, okolnosti, strepnje, sve to sažeto u beskraj večnosti i prolaznost trenutka. Ostajalo je raspršeno nadomak nas, razasuto po svetovima o kojim smo maštali i sažeto u tonovima strepnji i rasejano u bolnom ritmu razočaranja.

Bogata biografija iz mladosti, a težak i vrlo jednoličan kasniji život, pun nedosanjanih snova i začetih prilika, krasile su i ovog čoveka. Živeo je u selu, u malom, prilično rasturenom domu, kolibi, dobrim delom sagrađenom od cigle. Tu je, sedeći kod svog vinograda, osluškivao žubor potoka u blizini, nežne zvukove ptica i lagane tonove obližnje šume, osmatrao vremena koja su prošla i koja će doći, maštao i prisećao, čeznuo i zaboravljao... Jako skroman život. Neprimećen. Povučen. Stopljen sa ostatkom sveta. Nimalo istaknut. Izbledeo u gomili drugih. Ali, nije se nikada se žalio zbog toga... Bio je na neki način srećan... Zagledan u oblake, tako duboko pronikao u dubine neba, razmazan po plavetnilu ništavnosti i rastegnut po širini neshvaćenosti, nalazio je tamo sve za čim je čeznuo.

Sa druge strane, mnogi njegovi prijatelji su se otisnuli u grad. Obogatili. A priliku da odu morali su sami da potraže. Ovom čoveku same se su se otvarale... Ali, on je izabrao da bude gazda na svom imanju. Nikada ga nije zanimala urbana sredina puna ljudi. Sivilo grada. Ta bolna monotonija kojom odišu za njega. Priroda mu je bila jedini pravi svet. Prilike, uspesi, dostignuća... Gomila stvari koji su mnogi hteli da dostignu, a plodovi koje je on lako mogao da ubere, ali ih se ipak odrekao. Jer on nije želeo bogatstvo. Postojanje ga nije zanimalo. On je želeo život. Jedini istinski cilj mu je pri tom bila priroda sama. Utapao se u nju. Bio isti kao ona. Vedar kao raspevane ptice, tih kao šum listova, pognut kao stara stabla... To je bio on. Čovek kao takav. Nikom nije bio sličan, nikoga nije kopirao, sanjao jednako kao i svi, ali nije izlazio iz okvira svog malog okruženja.

Seća se dobro kada je na jednom košarkaškom turniru, pre mnogo godina, predstavljao svoju školu. Vezivanje pertli, neizvesnost, napetost, poslednji napad, hvatanje lopte, šut, pogodak, pobeda, euforija... Sve se to smenjivalo u manje od jednog minuta. U taj minut je mogla stati čitava njegova budućnost. Ali on nije hteo profesionalnu karijeru. Nije nastavio kasnije ni da studira... Zašto? Bio je vezan za to svoje mestašce i retke ljude u njemu. Već tada. Ta sredina mu je toliko prijala da nikada nije poželeo da je napusti. A mogao je. Imao je i svoje snove... Ali odrekao ih se. Sam je sebi stao na put... Odabrao je drugačije prioritete. Znao je da će ga neki snovi svuda pratiti. Da će, gde god stigao, hteti više. A pri tom, sve što mu je zaista trebalo, u suštini, je već imao. Zato je rešio da se zaustavi. Da ostavi drugima da napreduju i ostvaruju svoje snove. Njemu je sasvim dovoljno da sanja i bude srećan. Tu gde je. Među svojima...

Pučina
More
Galeb
Svetlost
Daleko
 
Poslednja izmena:
Sedeo je na starom panju i dugo razmišljao,
na momente se činilo kako se premišlja oko nečega.
Otac Grigorije je imao je oko sedamdesetak godina ali
cinilo se da je stariji. Sunce je pržilo, zujale
su ose oko njega, leptiri ga golicali ali on se nije
obazirao.
Podigao je glavu visoko ka suncu, zatvorenih kapaka,
ne pomerajući se, gotovo da nije disao. Nešto se u njemu lomilo,
odavali su ga iznenadni grčevi, kao da je ispod svakog
kapka imao po jedno ogledalo u kojima se zagledao
u onaj deo sebe za koji samo on zna zašto ga boli.
Iz ruku mu je iskliznula mala boščica sa hranom,
i džepni nož, onaj mali, sto ga je svaki čas gubio,
a onda satima tražio gunđajući.
Nagao se rukom šarajući kroz nežne travke i bilje
kao da se oprašta od svega sto je voleo, duboko dišući,
vetar je lagano začarlijao prateći njegovu tihu
molitvu, kad je osetio ubod u ruku...
Nije se iznenadio, nekako je znao da je njegov dobročinitelj
došao tu zbog njega.
Tonući u san , negde na granici izmedju svetova,
šaputao je, zakasnio si prijatelju,srce je bilo
brže od tebe...
Nasli su sutradan Oca Grigorija i malu crnu zmiju
sklupčanu u krug koja ga je čuvala.
A kažu, kad je dan topao, kad zamirišu šume i livade onim
slatkastim mirisima koji opijaju dušu, na starom panju
usred šume sedi otac Grigorije i sa svojim drugarom
raspravlja o životu...

Mira Jovanovic
(meseceva rosa)







vecernjeg
nadnesenih
hladan
likijuci
ceznem
 
Poslednja izmena:
vecernjeg
nadnesenih
hladan
likijuci
ceznem
[/I]

Vecernjeg li izlaska Sunca, mracnih oblaka nadnesenih iznad njega...Covjek je postao hladan kao zmija, koja ga davno prevari. Djavo likujuci nad svojim uspjehom smije se i veselo vice: "Covjek je konacno gotov, unistio je vlastito staniste, mora, rijeke, planine, jezera, biljke i zivotinje... a prije toga sam sebe.Imao je druge Bogove, pravio sebi novcanice kojima se klanjao, psovao je, galamio, svaki dan je radio i tjerao da se radi, na oca i majku dizao je glas i ruku, ubijao je itekako je ubijao, mucio i klao, preljuba mu kao dobar dan postade, krao je i lagao, sam sebe a kamoli druge i zelio je, sve je zelio, sto nije mogao da ima macem je posjekao. Moj posao Boze sad je gotov, uzmi mene sa ove gadne planete, postadose i zlobniji od mene, mene gordost, i sam znades da je grijeh svih grijehova, natjera na pad. A njemu i obicna pohlepa dovoljna bese da sam sebe unisti, sekundica materijalnog zadovoljstva mu postade dovoljna da zamjeni ljubav. Uzmi me Boze i ja Djavo za unistenjem ceznem

zlocin
gadno
mrak
planeta
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top