„Slovinski“ pokret
Poslednje decenije 16. veka bile su vreme kada su se u hrišćanskoj Evropi, prerano i neopravdano, probudile nade u potpuni slom Osmanskog carstva i obnavljanje hrišćanske Evrope. Godine Kiparskog rata, u kome je kod Lepanta (1571.) skršena moć turskih pomorskih snaga, nemirne decenije priprema i koškanja kao i sam „Dugi“ rat između Austrije i Turske (1593-1606), bile su ispunjene grozničavim nastojanjem Rimske kurije i katoličkih sila, poglavito Austrije i Španije, da okupe veliki hrišćanski savez protiv nevernika. U ovim novim „krstaškim“ planovima, porobljeni narodi Balkana imali su važnu ulogu, pošto se računalo sa njihovom sposobnošću da iznutra, ustancima, razore Tursku. Pozornica dugih i krvavih sukoba Austrije i Turske upravo je bila jugoistočna Evropa, a balkanski narodi, u prvom redu Srbi - koje nije bilo teško podbuniti protiv Turaka - bili su nosioci nezahvalne, teške i tragične uloge onih koji treba da se bore i ginu. Rimska kurija je, s jedne strane podsticala oslobodilačke pokrete na Balkanu, obećavala pomoć i uticala na katoličke vladare, najviše na Habsburgovce, da pomognu, vojno i novčano, svaki ustanak protiv Turske. S druge strane, među učenijim ljudima - uglavnom sveštenim licima - Dalmacije, Dubrovnika i Boke Kotorske, počeo je da se razvija duhovni i politički slovinski pokret. Iako nastao u duhovnom krilu katoličke crkve, ovaj pokret je svoju istorijsku osnovu našao u srpskoj i bosanskoj srednjovekovnoj državnosti, naročito u moćnom Dušanovom carstvu i epskoj tradiciji o srpskim velmožama, junacima, slavi i bogatstvu, koje je nekada predstavljalo slovenski svet. U vreme rastućeg protestantizma i još uvek jakog Osmanskog carstva, Rimskoj kuriji je bila dobrodošla ideja o slovenskom jedinstvu i jakom frontu protiv Turske, u kome bi, osim pobunjenih balkanskih naroda, učestvovale i Poljska i Rusija. Zaverenici, emisari, poverenici, profesionalni agenti, uhode i avanturisti, putovali su u to vreme često od evropskih dvorova do Balkana pripremajući ustanak porobljenog življa. Uglavnom iskreno prožete slovinskim rodoljubljem, pojavile su se istorijske konstrukcije koje su dokazivale jedinstvo Ilira i Slovena, otkrivale navodno slovensko poreklo slavnih ličnosti (Aleksandar Veliki, Justinijan), ili jednostavno govorile o izgubljenom sjaju i veličini slovenskog kraljevstva, koje bi se moglo ponovo obnoviti. Ličnosti kao Jakov Lukarević, Mavro Orbini ili Ivan Tomko Mrnavić (koji se izdavao za potomka Mrnjavčevića) mešale su želje i stvarnost, tradiciju i istoriju, političke i lične ciljeve, proračunatost i rodoljubivu zanesenost u jedistveni amalgam slovinskih ideja 16. i 17. veka.
http://www.ciode.ca/kroz istoriju/9-grbovnik.html