Neno
Buduća legenda
- Poruka
- 27.361
ZVANIČNO Prvi svetski rat je završen 11. novembra 1918. godine, potpisivanjem primirja, a samo dva dana kasnije, 13. novembra, u Dubrovnik je ušla jedinica vojske Kraljevine Srbije. Vojska je došla na poziv Mesnog odbora Narodnog vijeća Dubrovnika koji su se zalagali za stvaranje južnoslovenske države pod vođstvom Srbije.
Na poziv Mesnog odbora, odred srpske vojske pod komandom rezervnog kapetana Milana Đorđevića, sina Vladana Đorđevića, stigao je vozom u železničku stanicu u Gružu, gde mu je okupljen narod priredio svečan doček.
Uveče istog dana vojska je ušla u Dubrovnik, a predsednik dubrovačke opštine dr Pero Čingrija održao je govor, u kom je, kako piše Stjepan Roca u „Almanahu Jadranske straže", "izrazio svoje veselje i oduševljenje što je posle tolikih težnji i čekanja (srpska vojska) pobedonosno sišla na more”.
Taj su ulazak su Dubrovčani slavili kao veliki dan u bogatoj istoriji grada, ističući da im je srpska vojska donela slobodu.
Nešto kasnije je nastala poznata slika "Srpska vojska oslobađa Dubrovnik" koju je naslikao Žorž Berten Skot, ratni reporter, slikar i ilustrator francuskog žurnala “L’Illustration”.
Na slici su prikazani Dubrovčani sa srpskom zastavom, a u prvom planu se nalazi rezervni pešadijski kapetan Milan Đorđević, komandir 2. čete, 4. bataljona, III puka Moravske divizije drugog poziva koja je prva ušla u oslobođeni grad.
Otac Milana Đorđevića, dr Vladan Đorđević, je bio prvi doktor hirurgije u obnovljenoj Srbiji, organizator civilnog i vojnog saniteta, osnivač niške Vojne bolnice, osnivač Crvenog krsta u Srbiji, diplomata, političar, ministar, predsednik vlade, akademik i pisac bezbrojnih romana.
Kako piše hrvatski portal Dnevno.hr, kapetan Milan Đorđević je izjavio da „sa srpskom zastavom Dubrovčanima donosi slobodu i pravdu, jednakost i bratstvo“.
Čingrija se poklonio srpskoj vojsci, a dok je intonirana srpska himna prisutni Dubrovčani su je zasipali cvećem.
Portal Slobodna Hercegovina objavljuje govor dr Pera Čingrije, predsednika Narodnog vijeća i načelnika grada Dubrovnika, prilikom dolaska oslobodilačke Srpske vojske 13. novembra 1918. godine u 19 časova u Dubrovniku:
"Srpski vojnici! Jednakokrvna Braćo Naša!
Providnost vječno pokazala mi se blaga dopuštajuć meni da u ovom znamenitom historičkom času pozdravim u ime općine starog Dubrovnika, negdašnjeg središta narodne kulture na našem Jugu, Bijelog Orla Vaših po cijelom svijetu proslavljenih zastava, Vašom krvlju poškropljenih.
Pozdravljam Vas kao nosioce reda i slobode, zatočnike novog svijeta koji se na razvalinama istrošenog, propadajućeg starog podiže.
Pozdravljam Vas u ime ovog našeg, a i Vašeg grada, koji je u prošlom vijeku za doba narodnog pokreta, na ovim obalama našeg Jadranskog mora podigao prvi trobojni stijeg narodnog preporoda.
Rekoh našeg mora, jer more, taj božji dar, ne smije da bude ni nostrum ni vostrum, i pripada onom narodu kojeg obale valovi njegovi biju; niti ima u naravi kakvih prava po kojim bi pripadao jednom puku u višoj a drugom u manjoj mjeri.
Naše je ovo, a ne tuđe more, za kojeg smo sretni ovaj dan doživjeli, te vidimo na našim brodovima gdje se ponosito viju – zamjenujuć tugjinske – naše trobojne zastave.
Draga braćo!
Primite ovaj pozdrav koji se iz dubine srca naših diže; primite ga ne za Vas samo, nego i za proslavljene prijatelje Vaše i naše, koji su Vam pomogli da Vam se oteta zenlja i imanja povrate; primite ga za veliku Amerikansku Državu; za ponositu Francusku Republiku; za Englesku zemlju slobode; za Grčku zemlju stare svjetske izobraženosti. Primite ga ……… ne!
Dalje proslijediti neću, jer Italiji, iznevjerenoj prošlosti svojoj i načelima modernog nacionalnog prava iz kojih je nikla, sa dvoličnom soninovom politikom kliknuti ne smijem.
Opreznost radi mutnog političkog položaja po Italiju stvorena i ozbiljnost velikog ovog časa kojeg proživljujemo, nalažu mi dužnost da ovdje prekinem, kličući:
Živjela srpska vojska!
Živio kralj Petar, njezin vrhovni zapovjednik!
Živjela sloboda i jednakost naroda velikih i malih!
Živjela država sjedinjene braće Slovenaca, Hrvata i Srba!
Živela Jugoslavija!"
Sličan govor, u nešto skraćenom obliku prenosi i portal Kompas.
Dubrovački dnevni list „Rad“ doneo je sledeći tekst: - „Bio je lijep, vedar dan, kao i vedra radost oslobođenog Dubrovnika. Tisuće naroda, sa barjacima i narodnim i crkvenim. Paradni šeširi i crvene kape. Mlado i staro. Možda Dubrovnik nikad ne viđe takvog zanosa kao onaj dan. Slavlje je trajalo do mrkle noći. I pjevalo se i obilazilo gradom. Pred svetim Vlahom igralo se kolo. Istu večer kapetan Đorđević gromkim glasom javljaše narodu: Stižu nam veseli glasi. Na 1. decembra proglašeno je jedinstvo države. Narod ga je prekinuo. Do neba se prolamaše poklik radosti: Živjelo jedinstvo ! Živjela sloboda! Jedan akademičar pročita narodu govor regentov, a narod slavljaše Karađorđeviće“, prenosi Dnevno.hr.
U knjizi „Srbija od vinčanske civilizacije do 1918. godine”, autora Ratomira Maksimovića, zabeležene su i reči Maje Čulić-Nižetić koja je poručila da će „srpski Split i ova krasna zemlja znati da bude dostojna vaše krvi, prolivene po poljima Makedonije i po krvavim bojištima Evrope.”
Jedinica vojske Kraljevine Srbije ušla je u Dubrovnik pre tačno 107 godina, 13. novembra 1918. Inače, osim u Dubrovniku, oslobodilačka srpska vojska je sa oduševljenjem dočekana i u ostalim primorskim gradovima današnje Hrvatske.
Ceo Split slio se na rivu. U ime privremene vlade oslobodioce je dočekao doktor Josip Smodlaka koji je govor počeo rečima: „Braćo, srcu našem najmilija. Neumrli vitezovi srpski”, prenosi Politika.
„U ime svekolike Dalmacije vama kličem. Dobro nam došli nepobedivi sokolovi naši. Dobro nam došli oslobodioci naši, diko naša, ponosu naš. U ovom ste gradu danas daleko preko granica Dušanovog carstva. Vi osvajate i stvarate novo , kud i kamo veće i silovitije carstvo. Jugoslaviju”, izgovorio je dr Smodlaka, kasniji gradonačelnik Splita, koji se pred kraj 1918. godine, u Narodnom veću u Zagrebu zalagao za što hitnije ujedinjenje Države SHS sa Kraljevinom Srbijom.
N Portal
Na poziv Mesnog odbora, odred srpske vojske pod komandom rezervnog kapetana Milana Đorđevića, sina Vladana Đorđevića, stigao je vozom u železničku stanicu u Gružu, gde mu je okupljen narod priredio svečan doček.
Uveče istog dana vojska je ušla u Dubrovnik, a predsednik dubrovačke opštine dr Pero Čingrija održao je govor, u kom je, kako piše Stjepan Roca u „Almanahu Jadranske straže", "izrazio svoje veselje i oduševljenje što je posle tolikih težnji i čekanja (srpska vojska) pobedonosno sišla na more”.
Taj su ulazak su Dubrovčani slavili kao veliki dan u bogatoj istoriji grada, ističući da im je srpska vojska donela slobodu.
Nešto kasnije je nastala poznata slika "Srpska vojska oslobađa Dubrovnik" koju je naslikao Žorž Berten Skot, ratni reporter, slikar i ilustrator francuskog žurnala “L’Illustration”.
Na slici su prikazani Dubrovčani sa srpskom zastavom, a u prvom planu se nalazi rezervni pešadijski kapetan Milan Đorđević, komandir 2. čete, 4. bataljona, III puka Moravske divizije drugog poziva koja je prva ušla u oslobođeni grad.
Otac Milana Đorđevića, dr Vladan Đorđević, je bio prvi doktor hirurgije u obnovljenoj Srbiji, organizator civilnog i vojnog saniteta, osnivač niške Vojne bolnice, osnivač Crvenog krsta u Srbiji, diplomata, političar, ministar, predsednik vlade, akademik i pisac bezbrojnih romana.
Kako piše hrvatski portal Dnevno.hr, kapetan Milan Đorđević je izjavio da „sa srpskom zastavom Dubrovčanima donosi slobodu i pravdu, jednakost i bratstvo“.
Čingrija se poklonio srpskoj vojsci, a dok je intonirana srpska himna prisutni Dubrovčani su je zasipali cvećem.
Portal Slobodna Hercegovina objavljuje govor dr Pera Čingrije, predsednika Narodnog vijeća i načelnika grada Dubrovnika, prilikom dolaska oslobodilačke Srpske vojske 13. novembra 1918. godine u 19 časova u Dubrovniku:
"Srpski vojnici! Jednakokrvna Braćo Naša!
Providnost vječno pokazala mi se blaga dopuštajuć meni da u ovom znamenitom historičkom času pozdravim u ime općine starog Dubrovnika, negdašnjeg središta narodne kulture na našem Jugu, Bijelog Orla Vaših po cijelom svijetu proslavljenih zastava, Vašom krvlju poškropljenih.
Pozdravljam Vas kao nosioce reda i slobode, zatočnike novog svijeta koji se na razvalinama istrošenog, propadajućeg starog podiže.
Pozdravljam Vas u ime ovog našeg, a i Vašeg grada, koji je u prošlom vijeku za doba narodnog pokreta, na ovim obalama našeg Jadranskog mora podigao prvi trobojni stijeg narodnog preporoda.
Rekoh našeg mora, jer more, taj božji dar, ne smije da bude ni nostrum ni vostrum, i pripada onom narodu kojeg obale valovi njegovi biju; niti ima u naravi kakvih prava po kojim bi pripadao jednom puku u višoj a drugom u manjoj mjeri.
Naše je ovo, a ne tuđe more, za kojeg smo sretni ovaj dan doživjeli, te vidimo na našim brodovima gdje se ponosito viju – zamjenujuć tugjinske – naše trobojne zastave.
Draga braćo!
Primite ovaj pozdrav koji se iz dubine srca naših diže; primite ga ne za Vas samo, nego i za proslavljene prijatelje Vaše i naše, koji su Vam pomogli da Vam se oteta zenlja i imanja povrate; primite ga za veliku Amerikansku Državu; za ponositu Francusku Republiku; za Englesku zemlju slobode; za Grčku zemlju stare svjetske izobraženosti. Primite ga ……… ne!
Dalje proslijediti neću, jer Italiji, iznevjerenoj prošlosti svojoj i načelima modernog nacionalnog prava iz kojih je nikla, sa dvoličnom soninovom politikom kliknuti ne smijem.
Opreznost radi mutnog političkog položaja po Italiju stvorena i ozbiljnost velikog ovog časa kojeg proživljujemo, nalažu mi dužnost da ovdje prekinem, kličući:
Živjela srpska vojska!
Živio kralj Petar, njezin vrhovni zapovjednik!
Živjela sloboda i jednakost naroda velikih i malih!
Živjela država sjedinjene braće Slovenaca, Hrvata i Srba!
Živela Jugoslavija!"
Sličan govor, u nešto skraćenom obliku prenosi i portal Kompas.
Dubrovački dnevni list „Rad“ doneo je sledeći tekst: - „Bio je lijep, vedar dan, kao i vedra radost oslobođenog Dubrovnika. Tisuće naroda, sa barjacima i narodnim i crkvenim. Paradni šeširi i crvene kape. Mlado i staro. Možda Dubrovnik nikad ne viđe takvog zanosa kao onaj dan. Slavlje je trajalo do mrkle noći. I pjevalo se i obilazilo gradom. Pred svetim Vlahom igralo se kolo. Istu večer kapetan Đorđević gromkim glasom javljaše narodu: Stižu nam veseli glasi. Na 1. decembra proglašeno je jedinstvo države. Narod ga je prekinuo. Do neba se prolamaše poklik radosti: Živjelo jedinstvo ! Živjela sloboda! Jedan akademičar pročita narodu govor regentov, a narod slavljaše Karađorđeviće“, prenosi Dnevno.hr.
U knjizi „Srbija od vinčanske civilizacije do 1918. godine”, autora Ratomira Maksimovića, zabeležene su i reči Maje Čulić-Nižetić koja je poručila da će „srpski Split i ova krasna zemlja znati da bude dostojna vaše krvi, prolivene po poljima Makedonije i po krvavim bojištima Evrope.”
Jedinica vojske Kraljevine Srbije ušla je u Dubrovnik pre tačno 107 godina, 13. novembra 1918. Inače, osim u Dubrovniku, oslobodilačka srpska vojska je sa oduševljenjem dočekana i u ostalim primorskim gradovima današnje Hrvatske.
Dolazak u Split
Popodne, 20. novembra 1918. godine iz Metkovića je stigao brod „Almiso”. Iz njega se iskrcalo 106 vojnika, sedam oficira i 12 konjanika. Oni su nosili šajkače i šlemove sa srpskim orlom i ocilima. To je bio odred 13. Puka Hajduk Veljko, pod komandom majora Stojana Trnokopovića.Ceo Split slio se na rivu. U ime privremene vlade oslobodioce je dočekao doktor Josip Smodlaka koji je govor počeo rečima: „Braćo, srcu našem najmilija. Neumrli vitezovi srpski”, prenosi Politika.
„U ime svekolike Dalmacije vama kličem. Dobro nam došli nepobedivi sokolovi naši. Dobro nam došli oslobodioci naši, diko naša, ponosu naš. U ovom ste gradu danas daleko preko granica Dušanovog carstva. Vi osvajate i stvarate novo , kud i kamo veće i silovitije carstvo. Jugoslaviju”, izgovorio je dr Smodlaka, kasniji gradonačelnik Splita, koji se pred kraj 1918. godine, u Narodnom veću u Zagrebu zalagao za što hitnije ujedinjenje Države SHS sa Kraljevinom Srbijom.
N Portal
