IZMIŠLJENI GRB
U Srbiji se javljaju promjenljivi amblemi i ukrasi (ljiljan, šljem, bizantiski dvoglavi orao), "nepovezani u cjelinu grba" za sve vrijeme trajanja nemanjićke feudalne države. Neki autori pozivaju se na portolan (vodič) A. Dulčerta, za koji se zna kada je pisan (1339?) i tvrde da je sredinom XIV st. dvoglavi orao bio "simbol" srpske države, ali se tu ne radi o grbu, jer na crtežu dvoglavi orao je, bez štita, apliciran na zastavu. Grb u obliku dvoglavoga orla u Srbiji se javlja u vrijeme Stefana Lazarevića, pošto je proglašen, u Carigradu, za despota, što je izraz njegovoga vazalnog odnošaja. O tom grbu nalazi se podatak kod Urliha Rihentala, iz druge decenije XV v.
Neki srpski autori su smatrali da se dvoglavi orao kao simbol prvi put javlja na sakosu humskoga kneza Miroslava, koji je prikazan kao ktitor u crkvi Sv. Petra u Bijelom Polju. Kasnije arheološka i istorijska istraživanja dovela su u sumnju to datiranje, pomjerajući vrijeme nastanka freske između 1264. i 1305. g, kao ktitorstvo kneza Miroslava, vidjeći u toj ulozi kralja Uroša. Iz ovoga se može zaključiti da to pitanje ostaje otvoreno.
I za srpski grb u obliku krsta sa četiri ognjila, koji je također bizantijski amblem, iz vremena dinastije Paleologa, sa prvom simbolikom: krst, između čijih kraka su upisana četiri slova B (basileus). Neki autori se domišljaju da bi mogao biti sredinom XIV st. grb Srbije, i ako ni kao porodični ni kao državni grb u srednjovjekovnoj Srbiji "nije nikad postojao" (V. Karić). Tvorac te legende je Mavro Orbini, autor Kraljevstva Slovena (1601), koji je, između ostalog, i neke grbove izmislio, "u nekoj maglovitoj patriotskoj težnji", među kojima i grb u obliku krsta sa četiri ognjila. U XVIII vijeku, kada je vladala grbomanija, ti izmišljeni grb (kao i oni u obliku dvoglavog orla) više puta je variran i prepečatan (H. Zefarović, Z. Orfelin i dr.), pa zahvaljujući takvoj popularizaciji Orbinijev grb stvarno je i postao grb vazalne Srbije, 1835. godišta. Međutijem, pošto se Milan Obrenović proglasio za kralja Srbije, 1882. g., uveo je kao grb – dvoglavoga orla, na čije je grudi apliciran raniji grb – krst sa četiri ognjila.
Ovo prosto nije tačno.
Kao prvo, nemanjićka država je bila pravoslava država, te je logično da u njoj
nema razvijenog heraldičkog nasljeđa kao što je postojalo u zapadnom svijetu. Odnosno, nema sve do modernog vremena, kada se konstrukcija grbovlja vrši objedinjavanjem svih heraldičkih elemenata!
Pri tome, kao što vidimo, dosljedno su praćeni heraldički principi - elementi koji imaju uporište su objedinjeni u novom grbu, a oni koji nemaju - grb Tribalije (probušena glava vepra strijelom) - iako korišćeni kao simbol Srpstva, a što je najbitnije, u doba Prvog srpskog ustanka, odstranjeni su kao neistorijski!
Ne znam kakve veze ima što nema pravog grba, već samo simbola, nema ih ni u takođe pravoslavnoj Crnoj Gori! Imamo dvoglavog orla koji se javlja u par navrata u drugoj polovini XV stoljeća, te nešto malo početkom XVI, i onda praktično do XIX stoljeća o njemu više nema ni spomena (samo da napomenem još onaj jedan spomen iz XVIII st. na koji mi je ipak Casino Royal ukazao)! Prema tome, i u crnogorskoj tradiciji su sve do
kraja XIX stoljeća (nešto kasnije od Srbije) u upotrebi samo simboli, i nikakvi grbovi, čija postepena konstrukcija ide tek sa Petrović-Njegošima! Ni crnogorski orao se ne javlja na štitu, isto kao ni srpski (osim samo jednom u doba Crnojevića, što je izvedeno zato što je u Crnoj Gori počela konsolidacija države i zbog stilskih potreba, za štampanje u Oktoihu)!
Kada je dvoglavi orao ubačen 1882. godine, to je činjeno vrlo jasno na osnovu istorijskih istraživanja srednjovjekovnih ostataka! Tvrdnja da je to samo slučaj kod Stefana Lazarevića, a prije toga na jednoj fresci Miroslava, prosto nije istinita, niti je dvoglavi orao dospio u Srpsku despotovinu na taj način - tako je, naprotiv, dospio drugi srpski heraldički simbol, srpski štit (srpski krst sa četiri ocila)!
Evo redom grbova koji su korišćeni 1881. godine za vrijeme analize srpskog dvoglavog orla! Neću govoriti kada su nastajali, ali
svi potiču iz srednjeg vijeka!
1. dvoglavi orao sa Cetinjskog manastira, koji je podigao Ivan Crnojević
Redom, s lijeva na desno, sa fresaka:
2. sa plašta kneza Miroslava na fresci u crkvi sv. Petra i Pavla na Limu
3. sa plašta Stefana Nemanjića u manastiru Mileševa na fresci
4. sa plašta istog srpskog monarha sa freske, u njegovoj zadužbini, u Žiči
5. sa odežde despota Stefana Lazarevića (taj koji ste i Vi spomenuli) sa freske u Manasiji, odnosno Resavi
6. Milutinov orao:
7. Dulcertova zastava, kakva god da je situacija, dokazuje uporebu tog simbola u vrijeme kralja Dušana
8. Prsten kraljice Teodore:
9. Orao sa fasade na Dečanima, Stefana Dečanskog:
10. Dvoglavi orao kneza Lazara u Hilandaru:
11. Na fresci kneza Lazara u Ravanici:
12. Sa novca despota Jovana Olivera iz srpske vlasteoske porodice Grčinića:
Dodao bih samo da je iz te perspektive Srbija ostala
znatno privrženija Crnojevićima od Crne Gore, dovoljno je samo uporediti orlove grbova Srbije i Crne Gore sa crnojevićkim!