Фластери за Душу

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Тражила сам у апотекама домаћим и иностраним, на онлајн шоповима, чак сам претражила алибабу и амазон.
Распитивала се код стручњака алтернативне медицине, прочитала целог Пелагића, одгледала безброј емисија о необичним дијагнозама, боравила у манастирима...

И нигде нисам нашла.
Постоје фластери чак и за срце, а за душу не.

Морам сама за себе да их направим.
Ако још некоме затребају нека проба моје.
Не гарантујем успех.


фластер.jpg


* tu su i Anđela , Чувар, напиши ми песму,бела птица
 
Poslednja izmena:
Verujete li u znakove na putu?
Da li verujete da ako nešto ne krene kako treba, da i ne treba ići dalje..

Na primer, odlučim da vodim decu na more, sama. Uplatim sve, organizujem spakujem i nekoliko sati pred polazak moje dete prevrne džezvu vrele kafe i izgori celo stopalo.. Svi me ubeđuju da odustanem,osim lekara. Objasni mi kako da ga previjam i mi otputujemo i bude nam prelepo.

U vreme sankcija,pakleno letnje ponižavajuće višednevno čekanje u torovima ispred konzulata, dobijem vizu na mesec dana, spakujem kofer i zaglavim u bolnici dve nedelje. Puste me iz bolnice uz zabranu da putujem, a ja naravno sednem na prvi autobus. Onda se autobus pokvari ispred granice, šest sati čekanja.. Ali stignem gde sam naumila. I bilo je lepo.

Da ne pišem o krupnijim, bitnijim stvarima, potrajalo bi.

Gotovo svaki aparat za kuću ili nameštaj koji sam kupovala nekada bio je pomalo feleričan, ili negde ogrebano ili nešto fali pa moram da čekam da se zameni... A sve me je služilo odlično kasnije.

Maraton sa preponama.
I uvek glavom kroz zid jer put vodi baš kroz zid.
E sad, da li je moralo kroz zid ili je postojala varijanta da se odustane i čeka neki lakši način, nikad neću saznati za to što je bilo.
Ali za sad, za ubuduće, hm.. pitam se, pitam se..

Prošlo je već neko vreme od kad sam odlučila da više ne preskačem debla na putu, da trke sa preponama ostavljam drugima da trče.

Da plovim samo kad je mirno more, ako se zacrne oblaci i nebo mi daje znak da onda odustanem i vratim se u luku.
Da sačekam sledeću pogodnu struju da zaplovim.

I tako i radim već neku godinu.
Bez upinjanja da se ostvari plan , bez nerviranja i stresa ali i bez onog lepog koje dođe posle svih peripetija pa bude još slađe i lepše..

Zato se pitam.
 
Verujete li u znakove na putu?
Da li verujete da ako nešto ne krene kako treba, da i ne treba ići dalje..

Na primer, odlučim da vodim decu na more, sama. Uplatim sve, organizujem spakujem i nekoliko sati pred polazak moje dete prevrne džezvu vrele kafe i izgori celo stopalo.. Svi me ubeđuju da odustanem,osim lekara. Objasni mi kako da ga previjam i mi otputujemo i bude nam prelepo.

U vreme sankcija,pakleno letnje ponižavajuće višednevno čekanje u torovima ispred konzulata, dobijem vizu na mesec dana, spakujem kofer i zaglavim u bolnici dve nedelje. Puste me iz bolnice uz zabranu da putujem, a ja naravno sednem na prvi autobus. Onda se autobus pokvari ispred granice, šest sati čekanja.. Ali stignem gde sam naumila. I bilo je lepo.

Da ne pišem o krupnijim, bitnijim stvarima, potrajalo bi.

Gotovo svaki aparat za kuću ili nameštaj koji sam kupovala nekada bio je pomalo feleričan, ili negde ogrebano ili nešto fali pa moram da čekam da se zameni... A sve me je služilo odlično kasnije.

Maraton sa preponama.
I uvek glavom kroz zid jer put vodi baš kroz zid.
E sad, da li je moralo kroz zid ili je postojala varijanta da se odustane i čeka neki lakši način, nikad neću saznati za to što je bilo.
Ali za sad, za ubuduće, hm.. pitam se, pitam se..

Prošlo je već neko vreme od kad sam odlučila da više ne preskačem debla na putu, da trke sa preponama ostavljam drugima da trče.

Da plovim samo kad je mirno more, ako se zacrne oblaci i nebo mi daje znak da onda odustanem i vratim se u luku.
Da sačekam sledeću pogodnu struju da zaplovim.

I tako i radim već neku godinu.
Bez upinjanja da se ostvari plan , bez nerviranja i stresa ali i bez onog lepog koje dođe posle svih peripetija pa bude još slađe i lepše..

Zato se pitam.
Que sera sera ovako ili onako tek biće svakako sa ili bez pitanja,nek te zato ne boli glava;):D
A znakovi znače nešto ali treba odgonetnuti šta ... a za to nikad nije kasno bez obzira kad se šta desilo.Ako ih pamtiš još znači da čekaju da ih protumačiš:lol:
 
Poslednja izmena:
Que sera sera ovako ili onako tek biće svakako sa ili bez pitanja,nek te zato ne boli glava;):D
A znakovi znače nešto ali treba odgonetnuti šta ... a za to nikad nije kasno bez obzira kad se šta desilo.Ako ih pamtiš još znači da čekaju da ih protumačiš:lol:

Misliš da ako na raskrsnici gde su deca okrenula znak pogrešno iz zezanja, skreneš desno umesto levo, nećeš da izmeniš cilj?
Ali izmenićeš tok puta. Možda naletiš na rasprodaju pa svratiš, zadržiš se. Ili povezeš neku stoperku pa se zaljubiš, a da si skrenuo levo.. izađeš odmah na autoput i ideš ka cilju.
 
Misliš da ako na raskrsnici gde su deca okrenula znak pogrešno iz zezanja, skreneš desno umesto levo, nećeš da izmeniš cilj?
Ali izmenićeš tok puta. Možda naletiš na rasprodaju pa svratiš, zadržiš se. Ili povezeš neku stoperku pa se zaljubiš, a da si skrenuo levo.. izađeš odmah na autoput i ideš ka cilju.
Ma ne brini sve je unapred udešeno ko izbori u Americi:lol:
 
Znate li one dečake potpuno divlje, neobuzdane, spremne da se potuku svakog momenta i da najvulgarnijim rečima napadnu svakog ko im se ne dopada ili im se suprotstavi?
Pa čak i one koji im ništa nisu uradili, iz čiste obesti, demonstracije moći, prepreče put i isprovociraju reakciju.

Poznavala sam jednog takvog, divlja zverka sa frizurom tarzankom i ožiljkom preko levog obraza, svega par godina stariji od mene. Ja sam bila nova a on već strah i trepet naselja.

Ne sećam se naših susreta i šta sam mu odgovorila na provokacije, znam da sam zazirala ali nisam mu pokazivala i nisam se ni ljutila, jer šta bolje očekivati od njega, jel?

Čini mi se da je brzo odustao mene kao predmeta za maltretiranje.

A onda sam jednog dana izašla na terasu i videla ga kako sedi u zgradi koja se gradila samo nekoliko metara pored, na spratu paralelno sa mojom terasom.

Popodne, nedovršena zgrada bez prozora i ograde na terasi, a on sedi kao buda podvijenih nogu i netremice gleda u moju terasu, prozore.

Kad sam ga primetila, brzo sam ušla unutra i povremeno povirivala da li je još tu. Sedeo je tako dok nije pao mrak. Bila potpuno zbunjena i uplašena.

Plašila sam se sledećeg susreta.. A kada smo se sreli, potpuno mi se normalno javio.

Nikada nismo pomenuli taj dan i uvek smo normalno, drugarski razgovarali kada bi se sreli.

Jednom smo se našli u istom društvu, gde je naravno sve bockao i izazivao i onda mi je rekao da ako se desi da mene neko dira, samo njemu da kažem. Nasmejala sam se, zahvalila mu..
-A ko bi mene dirao, bree.. Ali, hvala ti.

I ostao je za mene enigma, nisam se usudila da pitam zašto sam pošteđena i zašto je sedeo onda u nedovršenoj zgradi..

A tada sam pomislila kako taj nastup ume da bude farsa, da je njegovo divljaštvo izazvano nečim drugim a ne pokvarenošću.

Ili ja to uvek nalazim dobro i tamo gde ga nema...

 
Ko je ona?

Ona je ništa, ona je nula. Kao nula je zakoračila u skup velikih brojeva.
Kao Alisa.. Začuđena je lutala okolo pokušavajući da što više vidi, shvati, proba. Nekako, nenamerno je izazvala.. sopstvenu smrt.

Ali nije to bio kraj. Preostalo je nekoliko horkruksa..
Bila je u jednoj nedovršenoj priči, u jednoj borbenoj devojčici ranjenoj životom, u naslovu jednog filma, u jednoj pesmi, u jednoj pokojnoj glumici.
Kada su se sastavili horkruksi rodila se ona, Natalija

A Natalija je sve što nula nije bila. Nulu su provocirali, proganjali, ponižavali i umrla je.
I Nataliju su zbunjivali, provocirali, okretali levo i desno, pokazivali pogrešan put, ali nije zalutala.

Znala prečice, tajne prolaze, pronalazila zamke postavljene na svakom koraku i nije se saplitala, pažljivo je koračala.

A kako da odoli da i ona ne zbunjuje, da ne provocira, kako da ne igra igru koju je naučila od najboljih?

I zbunila je,izgleda...a još se i fantastično zabavila.
Rođena kao igračica, plesačica, glumica..
Natalija ume da igra školice, da pleše tango, može i partiju klikera da odigra, ako treba i da puca penale na gol, pa ako zatreba i da tverkuje.
Može da bude šta god poželi.
Osim one skoro čiste, iskrene nule.
 
Ko je ona?

Ona je ništa, ona je nula. Kao nula je zakoračila u skup velikih brojeva.
Kao Alisa.. Začuđena je lutala okolo pokušavajući da što više vidi, shvati, proba. Nekako, nenamerno je izazvala.. sopstvenu smrt.

Ali nije to bio kraj. Preostalo je nekoliko horkruksa..
Bila je u jednoj nedovršenoj priči, u jednoj borbenoj devojčici ranjenoj životom, u naslovu jednog filma, u jednoj pesmi, u jednoj pokojnoj glumici.
Kada su se sastavili horkruksi rodila se ona, Natalija

A Natalija je sve što nula nije bila. Nulu su provocirali, proganjali, ponižavali i umrla je.
I Nataliju su zbunjivali, provocirali, okretali levo i desno, pokazivali pogrešan put, ali nije zalutala.

Znala prečice, tajne prolaze, pronalazila zamke postavljene na svakom koraku i nije se saplitala, pažljivo je koračala.

A kako da odoli da i ona ne zbunjuje, da ne provocira, kako da ne igra igru koju je naučila od najboljih?

I zbunila je,izgleda...a još se i fantastično zabavila.
Rođena kao igračica, plesačica, glumica..
Natalija ume da igra školice, da pleše tango, može i partiju klikera da odigra, ako treba i da puca penale na gol, pa ako zatreba i da tverkuje.
Može da bude šta god poželi.
Osim one skoro čiste, iskrene nule.
Odakle je znaš,msm tako dobro poznaješ...Ma sumnjivo mi to nešto al šta... ne znam tačno:think:;)
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top