Zanimljiva tema. Možda mnogo od toga nije posledica neke sad ne znam kakve mržnje, već je posledica predrasuda onoga vremena u kojem su ti filozofi živeli. To vreme bilo je puno predrasuda prema ženama, a sami ti filozofi su ih usvajali.
A može, svakako, da bude i posledica njihovih ličnih frustracija, neuspeha sa ženama, pa su onda to pretočili u filozofiju.
Ni kod koga se to nije videlo bolje nego kod pomenutog Vajningera. Da, lik je bio najveći ženomrzac, gori i od Ničea i od Šopenhaura. Vajninger je baš mrzeo ženu i negirao joj je osnovne elemente ljudskosti. Kod Vajningera je jasno da takav stav nije samo posledica tipičnih predrasuda onog vremena (jer čak ni one nisu išle toliko daleko), već da iz toga izbijaju veliku frustracije, lično nezadovoljstvo i duboka nesreća autora. Vajninger jer bio duboko nesrećna ličnost, verovatno je patio od teškog oblika deprersije, što svedoči i činjenica da je izvršio samoubistvo. Da jedan mlad čovek, u godinama punim snage, odluči da sebi oduzme život- to je jasna posledica duboke mentalne bolesti. Knjiga ,,Pol i karakter", sadrži i mnoge tačne uvide, ali njegovi zaključci, njegov stav o ženi i njenoj ulozi u svetu je netačan, krajnje pogrešan i nema ni smisla raspravljati se o tome. Mislim da je stvarno van pameti da danas neko ozbiljno uzima takav stav i propagirta da je nesrećni Vajninger bio u pravu.
E sad, koje su to frustracije navele Vajningera na takav stav? Ima više teorija, nijedna nije pouzdana, već su samo pretpostavke. Vladeta Jerotić u zanimljivom predgovoru srpskog izdanju knjige ,,Pol i karakter", kada psihološki analizira Vajningera i njegov stav i kaže da je moguće da je bio impotentan. Sam Vajninger je, u pismima jednom od svojih prijatelja, tvrdio da se stidi svoje seksualnosti i da je njegov stav o ženama posledica njegove odbojnosti prema seksualnosti kao takvoj.
Zanimljiv je i osvrt ruskog kontroverznog filozofa i mislioca, Vasilija Rozanova koji je, komentarišući Vajningerovu knjigu, napisao da se ceo tekst te knjige može svesti u jednu rečenicu: ,,Ja volim muškarce!" Time je Rozanov sugerisao da je Vajniger bio latentni homoseksualac i još je dodao da iz Vajningera izbija ljubomora što muškarci jure za ženama a ne za njim. ,,Vajninger je kao ljubomorna žena što kuka kad muškarci jure za drugim ženama, a ne za njim"- piše Rozanov u tom bombastičnom osvrtu na Vajningerovu knjigu.
I to je jedna od teorija o Vajningeru i ona kaže da je Vajninger, budući da nije mogao da prihvati svoju seksualnost, što zbog vremena u kom je živeo i koje je to smatralo nečim negativnim, a nije možda mogao ni da je obuzda, onda se odlučio na samoubistvo.
Bilo kako bilo, jedna tragična i nesrećna ličnost, definitivno.