Da li misliš da dete zna šta je demon, da može da ga prepozna, pod uslovom da mu niko nije sugerisao nešto slično?
Dete može instinktivno da oseti strah od zla i da oseti kada je njegova bezbednost ugrožena. Kada je neko zao kakvi su to demoni, dete tačno oseća silu koja iz njih izlazi, a koja ledi krv u žilama. Pričale su mi mnoge monahinje, da su još kao deca imale "susrete" sa ovim entitetima, i da su tačno znale da je ono što ih napada i što viđaju zlo. To mi je skoro ispričala i N. čiju sam priču skoro čula. Ona je iako malo dete, tačno osećala strah za svoj život u prisustvu onog dekice o kome mi je pričala. Znala je, kaže, dugo nakon toga da sedi u strahu na jednom mestu, očekujući roditelje.
"Poremećaj u ponašanju"... ili poremećaj ličnosti, nastaje kada se desi okidač. Možda je dete rođeno tako, možda nije, ako lekari ne znaju, ko smo mi da damo dijagnozu, kao što je "opsednutost".
Ako sam dobro razumela, cilja se na ovu "bolest".
Molila bih te da definišeš" "okidač". Opet, ne radi se o tome da mi dajemo dijagnozu ( pogotovo ne ja, jer ja samo prepričavam ili iznosim tekstove na tu temu, koje su drugi tumačili), već da ljudi koji imaju ovakve probleme, olakšanje i izlečenje, u nekim slučajevima, nalaze u Crkvi i molitvama.
Meni opet nije jasno, zašto se non-stop prenebregava ova toliko jasno navedena činjenica, da se ovi ljudi u takvom stanju izuzetno boje molitava i Crkve, da riču i kidišu na ikone i sveštenike, hule Boga i slično, a da se nakon kropljenja vodicom i čitanja molitava "oslobađaju" demonske sile, i
sami opisuju stanje u kojem su se nalazili. Ne razumem, da li ni ti, kao ni mnogi ovde, ne čitate ove tekstove koje sam postavljala, gde se jasno vidi da se pojedinci lično izjašnjavaju kao oslobođeni nakon isterivanja te sile iz njih, ili se meni samo čini, da mi ovde bezciljno i uzaludno vodimo raspravu, gde strana koja ne veruje u postojanje demona, uporno samo navodi medicinu i nekakvu logičko stanovište kao jedini argument, a pri tom, se izjašnjavajući da ovakve primere nema ni nameru da razmatra?! Pa, koliko ja shvatam pojam rasprave ili dokazivanja nekog stava ili pojave, i jedna i druga strana treba da se upozna sa činjenicama koje suprotna strana izlaže. Jedno je ako ti kažeš: "sve je ovo izmišljotina i ne postoje takvi "bolesnici" niti se išta od napisanog desilo", i apriorno odbacuješ bilo šta u napred, čime je rasprava završena, a drugo je kada se uđe u raspravu, a da se ponuđeni problem koji je opisan nije ni pročitao, niti se uzeo u obzir, i onda opet, raspravi nema mesta.
Ako nauka nema zvaničan stav prema psihičkim bilesnicima, da li to znači da je na nama da ih etiketiramo i kvalifikujemo?
Većina psihičkih poremećaja se ne leči, samo zalečuje, drži pod kontrolom... da li je to neki "dokaz" da se ne radi o bolesti psihe... i na osnovu toga ti tvrdiš da lekari paušalno daju dijagnoze?
Ne, nisam rekla da lekari generalno daju paušalne dijagnoze, već da ne bi bilo u redu, da se nešto za šta se ne zna uzrok niti se ima evidencija dijagnostičkim metodama, naziva šizofrenijom ili sličnim psihičkim oboljenjima, a da se potpuno prenebregava činjenica da tim ljudima pomaže molitva i Crkva. Crkva već 2000 godina leči ovakve slučajeve, sa manje ili više uspeha, i u crkvenoj literaturi i predanju ovakvi ljudi nazivaju se besomučnima, đavoimanima i posednutima demonom. To nije etiketa koju čoveku određuje bilo ko, već crkveni velikodostojnik kao duhovni autoritet.
I još jedan od "dokaza" je da sedativi ne deluju na takve bolesnike?
Nisam to navela kao da je "dokaz", već kao kliničku sliku. Znači, nije normalno, da sedativi ne deluju u najvećim dozama, često i onim koje su propisane za krupniju stoku.(kao što su krave, ili konji), a pri takvim dozama sedativa, svaki ljudski organizam koji normalno funkcioniše bi bio na ivici umora. To je bilo napomenuto kao jedna ne pravilnost i začuđujuća okolnost o kojoj bi valjalo razmisliti.
Znaš šta, ne treba zatvarati oči ni pred čim, ali glumiti sveznalicu i davati sebi za pravo da namećeš ljudima ovakve banalnosti je van svake pameti, tim pre što si otišla u neku novu, izopačenu krajnost... svet demona. Iskreno, da nije tužno, bilo bi smešno.
Ok, možda ti imaš takvu sliku o meni da glumim sveznalicu, mada ja takvo mišljenje nemam o sebi, čak naprotiv. Ono sve što sam ovde iznela je rezultat nekih mojih doživljaja, i još puno onih koje sam čula od ljudi u ličnim kontaktima i pročitala, i samim tim nema šta ja da pametujem o njima, sem što sam ih prenela onako kako sam čula, ili sam ih prepisala. Tu nemam nikakvu zaslugu. Sve ostalo što ovde iznosim kao nekakvo tumačenje, nije moje,pametovanje, i nije moja originalna ideja koju sam ja izmislila ili protumačila. To su sve usvojena znanja koja sam pročitala od svetih otaca i u pravoslavnoj literaturi. A, sad jedino, ako ti to što sam toliko o veri i demonima čitala, smeta, onda primi moje izvinjenje, nisam želela da te iritiram time.
Ne pada mi na pamet da svaki od ovh "slučajeva" studiram i kopam po razlozima, zašto i kako su došli do te tačke u svojoj bolesti, jer to jeste neka vrsta bolesti... Ovo za ženu koja je "realno" osetila demona na svojoj koži mi je posebno zanimljivo.
I uporno "neverovanje" posednutih navodiš kao neki argument... da li to znači da je vernicima logično da ih plaše demoni, a ateistima nije, pa tim pre treba da poveruju u ovakve gluposti?
Ne, opet ne navodim kao argument, nego kao činjenično stanje: kao u slučaju uzimanja anamneze: navode se sve relevantne okolnosti. U slučaju posednutosti demonom te devojke, bilo je činjenica da ta devojka nije verovala, i ništa više. Tako isto i u slučaju N. čiju sam priču skoro iznela, itd.
I ne, nije to logično vernicima, a ne logično ne vernicima, već je opet takvo stanje stvari bilo. Postoje i vernici koje obuzima demon, kao i oni koji ne veruju. Svejedno je veruješ li ili ne, ukoliko je takvo dopuštenje Božije.
Ne, ovo nije samo stvar ubeđenja, ovo je stvar verovanja u nešto što nije prihvatljivo za zdrav razum... I još nam preporučuješ sticanje iskustva na ovom polju.

I obvaezno ubacivanje reči - realnost. Da li si svesna koliko si daleko od shvatanja realnosti, da li si svesna da moja i tvoja realnost nemaju nijednu dodirnu tačku???
Da, ja vrlo dobro shvatam da je to ne prihvatljivo za zdrav razum, i meni je bilo ne prihvatljivo.
Ne preporučujem sticanje iskustva, jer bi to bilo kao da ti preporučujem da postaneš, ne daj Bože, i ti "takva" (pupu..), nego sam rekla da čovek koji tako nešto vidi svojim očima i bude u blizini kada se čitaju molitve nad đavoimanima, tek onda može da razluči ono o čemu ovde pišem.
Naše realnosti nemaju ni jednu dodirnu tačku, jedino ako ti živiš negde u nekom drugom univerzumu gde vladaju drugi zakoni, a ja opet u nekom drugom. Što je ne moguće, jer smo obe na forumu ovde u ovom istom svetu koji nas okružuje. Što se tiče shvatanja realnosti, moguće je da je na drugi način shvatamo, ali i jedan pragmatičar, kao i jedan idealista imaju potpuno različita tumačenja sveta oko sebe, pa se opet ne "časte" na ovaj način, nazivajući jedan drugoga nižim od samoga sebe.