Evo jedne priče iz knjige o svetom Nektariju Eginskom: „Zemaljski anđeo – nebeski čovek“ koju je objavila Pravoslavna misionarska škola pri hramu sv.Aleksandra Nevskog, 2005.
Strana 231-234
„Trebalo bi, međutim, pomenuti priču o đavoimanoj devojci iz Pireja, koja se zvala Katarina Krakaris. Kako je godinama patila od đavoimanosti i nije bila u stanju da se izbavi, 1917. g., postala je monahinjapo imenu Partenija.Nektarija je posetila 1919. g., godinu dana pre njegovog upokojenja.Sveti starac je pročitao molitve zaklinjanja i bio duboko potresen ovim događajem. Čuli su ga kako kaže: „Ovu devojku muči jedan od najstrašnijih demona.“
Priča o teškom iskušenju ove devojke počinje u vreme dok je ona bila još sasvim mlada. Katarinin otac, markos Krakaris, bio je uppravnik jedne srednje škole u Pireju. Mnogi od starijih stanovnika Pireja, još uvek mogu da se sete ovog čoveka. Katarina je bila čista i ljupka devojka koja je izazivala blagonaklonost svakoga ko bi je upoznao.
„Tvoja kćer će jednoga dana biti prava zavodnica“, „Ova devojčica će imati uspeha u životu“, „Vaša kćer će se sigurno udati za bogataša“, bili su uobičajeni komentari koje su ljudi izricali zbog njene lepote. Markos je, nana žalost, bio nemaran čovek. Psovao je i proklinjao, a svojim psovkama često je vređao i Samog Gospoda.
Jednog dana je, u trenutku gneva, poslao demona na svoju kćer i celokupna njena pojava se istog trenutka izmenila. Postala je veoma tamnoputa i mukala je kao tele, a zatim je pala na zemlju udarajući samu sebe. Od tog dana, pa sve do vremena kada ju je izbavio izabranik Božiji Nektarije, Katarinaje bila zatočenica strašnog i nemilog demona.
Jedan stari sveštenik neprestano je čitao zaklinjanja, ali to nije bilo ni od kakve koristi. Demon je jednom prilikom priznao svešteniku: „Ima nas trojica. Jedan je daleko odavde, u Kini, drugi vlada Rusijom, a treći razgovara sa tobom.“
Užas, strah i bol, uselili su se u devočin dom u Pireju. Kada bi šesnaestogodišnju devojku obuzeli strašni, mahniti napadi, nisu mogla da je obuzdaju ni četvorca snažnih ljudi, među kojima je bio i njen otac. U takvim prilikama čvrsto su joj svezivali ruke i noge i ostajali uz nju čekajući da napad oslabi.
Njena porodica se danonnoćno molila. Odlučili su da se Katarina zamonaši, verujući da će je ova žrtva osloboditi. Često su je vodili u crkvu Svetog Jeliseja koja se nalazila u Atinskoj četvrti Monastiraki. Danas je tamo samo polusrušena kapela koja se nalazi pored starih vojničkih baraka. U pomenutij crkvi službovao je otac Nikolaj Planas dok su pojci bili Morijatides i Papadijamantis, dvojica skromnih i znamenitih koljivara. Tokom ovih poseta bili su izloženi najstrašnijim bogohuljenjima koja je demon izgovarao devojčinim ustima. Ponekad je groktao kao svinja, a ponekad njakao kao magarac. Demon bi se primirio i utišao jedino u najsvetijem trenutku Liturgije, u kojem se hleb i vino višnjom silom pretvaraju u Krv i Telo našeg Gospoda.
Zbog izvesnih crkvenih poslovanja, u Atinu je jednom prilikom došao neki sveštenik iz Egipta. Iako je bio klirik, verovao je da i simvolična privrženost religiji ima isti karakter kao i istinska vera u Spasitelja. Kada bi služio svetu Liturgiju, činio bi to mehanički, bez one vere i smirenja kakvo zahteva beskrvna žrtva.
Za vreme svog boravka u Atini čuo je za đavoimanu devojku u Pireju, kao i za proroštva koja je demon često izricao kroz nju. Umesto da odgovori na ove priče, on se samo sumnjičavo smešio: „Danas nema demona, oni ne postoje,“da bi naposletku rekao: „Čini mi se da je ta devojka jednostavno šizofreničar.“
Sasvim je uobičajeno da oni, koji su otpali od Boga, odriču postojanje demona. Međutim, i pored toga što je ovo rekao, njegovi prijatelji i poznanici su insistirali na svojim tvrdnjama. Najzad je odlučio da i sam ode do Pireja i da vidi oko čega je nastala čitava pometnja. Sa svojim rumenim obrazima i u tek ispeglanoj mantiji izgledao je besprekorno. Kako se udaljio od Božije blagodati i prihvatio zakone ovog ispraznog i prolaznog sveta, spoljašnji izgled bio mu je veoma važan.U Pirej je stigao u jednopregu i zaustavio se upravo ispred srednje škole na trgu.
Dok se ovaj klirik još uvek nalazio na putu za Pirej, demon je obuzeo Katarinu, iscrpno je obaveštavajući o njegovom putovanju i skorom dolasku. Katarina je bila zatvorena u jednom povučenom delu kuće, ali se izdaleka moglo čuti kako viče.
„Hmmm, ptičice, dolazi mantijaš iz Aleksandrije. Da vidimo! Sada se nalazi na Trgu Omonija, gde kupuje kartu za električni voz. Evo ga, nadmeno sedi u kolima prve klase u Faleronu. Evo moje pričice, ustaje i izlazi sa ostalima... Gle, uzima kola da bi došao do Trga! Oh, što ću se dobro zabavljati! Dobro ću se pobrinuti za njega!“
Katarinina porodica bila je sada već sasvim svesna proročke moći ovog demona i razumeli su da će im neko doći u posetu. Kada se arhimandrit približio njihovoj kući, bili su veoma srećni da pozdrave „ čoveka u mantiji“. Poveli su ga u odaju u kojoj je bila sakrivena Katarina.Kada ga je ugledala, devojka je najpre bila srećna i mirno gaposmatrala. Zatim je počela grohotom da se smeje, i najzad, da mu se izruguje i da ga ismeva.
„Dragi moj pope, ti izgledaš tako lepo i zabavno...“
Sveštenik ju je ispitao i nije osetio ni najmanje sažaljenje. Bio je siguran da nije pogrešio u svom pokušaju da objasni njeno ponašanje.“Čini mi se da je njoj sasvim dobro“, pomislio je u sebi.“Ipak, sigurno je sasvim drugačije kada naiđe napad...“
Devojka mu se iznenada približila, nežno ispružila ruku prema njegovim grudima i iz džepa na njegovoj mantiji izvadila sat.
„Pazite oče“, upozorila je Katarinina majka. „Sigurno će Vam polomiti sat.“
„Kako može da ga polomi“, sarkastično je pitao. „Zar čelik može tako lako da se polomi?!“
I pre nego što je sveštenik dovršio rečenicu, začuo se zvuk lomljenja i sat se raspao na četiri dela. Sveštenik se potresao, a devočine ruke su ščepale njegov vrat i počele da ga stežu zlatnim lancem na kojem je ranije nosio sat. Počela je da govori strašne i sramne stvari.
„Ti prljavi, podli crve... nijednu devojku i ženu u Aleksandriji nisi ostavio nedirnutu! Ti se usuđuješ da tvrdiš da ja ne postojim? Sada ću ti nabrojati sva ona dela koja si počinio izrugujući se svetinjama. Zar dana toga i toga nisi učinio to i to? Zar nisi naumio da negde u Kafr-zajetu...“
Demon je nastavio da govori. Arhimandrit ništa nije mogao da porekne, jer su sve te priče i sve njihove pojedinosti bile istinite. Pao je na zemlju, a Katarinini roditelji su otrčali po pomoć. Arhimandrita su morali da iznesuiz prostorije dok je demon i dalje iznosio mnoge priče, zavijajući pri tom kao divlja životinja.
Ovaj događaj se zbio 1919. godine. Katarina je nakon toga otišla na Eginu da bi se tamo zamonašila. Posetila je Nektarija koji je nad njom pročitao molitve zaklinjanja. Činilo se da ju je demon napustio iako se, u stvari, samo uspavao. Kada su sa radošću pomislili da je Katarina najzad slobodna, pojavio se sa istom snagom koa i ranije. Tokom usrdnog služenja svenoćnog bdenja, kada su molili Gospoda da se smiluje na Katarinu ili da je uzme k sebi kako se njeni roditelji više ne bi mučili, izgovorio je nešto zlokobno, što niko u to vreme nije rezumeo:
„Ništa ne vredi“, povikala je Katarina, „da me prekrivate monaškim rizama i da me vodite od jedne do druge crkve. Sve što vi činite je zanemarljivo...ja sam mnogo jači. Niko me ne može isterati osim jednog, onog sa noktima!“
Kad se Nektarije upokojio i kada su se već pročula njegova čuda, posebno ona vezana za istarivanje demona, učinjen je još jedan pokušaj da se katarina oslobodi đavoimanosti.Pet muškaraca i osam žena, Katarininih rođaka, odlučilo je da dovedu ovu devojku na mesto Nektarijevog počinka. Bilo im je veoma naprono da je, idući preko planine, donesu u manastir. Osim toga, Katarina je nekoliko puta pokušavala da skoči sa stene i da se ubije.
„Onaj sa noktima“, povikala jeKatarina kada su je doveli do Nektarijevog groba. „onaj sa noktima! Kako sam nesrećan, on je veći i od Kapsanis Kefalonijskog (sv. Gerasima Kefalonijskog), jer je Nektarije bio episkop!“
Sutradan je odslužena Liturgija, a Katarina je pomazana osveštanim mirom donetim iz kandila na Nektarijevom grobu. Pala je na zemlju dok joj se telo grčilo, a pena izbijala na usta. Odjednom je prebledela i činilo se da je mrtva. Nakon pola sata, otvorila je oči i prošaptala:
„Gde se ovo nalazim? Bože moj, pa ja sam slobodna!“
Kasnije se saznalo da je demon, govoreći o „onom sa noktima“, mislio na Nektarija. Budući da se njegovo telo nije raspadalo, nokti na njegovim prstima bili su veoma dugi...
U proleće 1926.g. Katarina je zatražila da bude monahinja na Egini. Na tom mestu se u potpunosti posvetila Bogu, pa je čak postala i velikoshimnica.
Neprestano je izučavala Sveto Pismo i bila čuvena po svojoj pobožnosti. Sve do svoje smrti u septembru 1968.g. obavljala je dužnost sekretara i zapisničara. Njen jasan i čitak rukopis još uvek se može videti na manastirskom Časoslovu.“
Neka je slava i poklonjenje našem Gospodu Isusu Hristu i slugi Njegovom, velikom svetitelju Nekatriju eginskom, koji nas molitvama svojim izbavlja i čuva od svakoga zla!