Vikend, Aleksa i Toma kod nas, ali ja uveče idem za Novi Sad.
Pred polazak, dogovorimo se da "budu dobri" (ma šta to značilo

), vidimo se ujutro.
Kad sam stigla, klinci spavaju, a u mojoj sobi - haos: između ostalog razbijeno staklo sa rama jedne fotografije, prosuta voda na podu...
Pitam ujutro Tomu (koji je bio ustao): "Ko je razbio ram?"
On sleže ramenima i kaže: "Ne znam!"
Na moj upitni pogled odgovara: "Ne znam. Tukli smo se i gađali jastucima - slika je pala, ne znam ko je to uradio!"
Pitam dalje: "A ko je prosuo vodu po podu?"
"Aleksa! Al' je rekao da ti ne kažem!"
Sad mi je već smešno, jedva se uzdržavam: "Znači, bili ste dobri" kažem.
"Nismo!" uverljivo odgovara Toma
....
Malo posle istog dana, bacam ono razbijeno staklo i komentarišem: "Što ste mi razbili sliku? To je moj mali, slatki Toma kad se isprljao..."
"Ma šta će ti", prekida me Toma "imaš mene pravog. A mogu ja i da se tako isprljam... ako baš hoćeš!"



I šta onda da mu radim?
