Uh stvarno nemam zelje da polemišem iz okupirane države sa borcima za oslobođenje koji priznaju pokolje i jame za koje je rekao mašo i ruski investitori koji kupuju jame koje otkopavaju (iako je jama rupa) i potvrdio samardžić Mašinac, podržao stamatović i koje potkrepljuje kao istoriske činjenice muzičar ciji je instrument prisvojila drzava u koju isti smatraju kao instrument primitivizma a godinu pada carstva kao pobjedonosnu bitku.
Jel se ono piše srBski jezik ili srpski?
Dobro bi dosli zarez i tacka
Evo jednog dobrog clanka, cetinjskog matematicara
Pavla Vujovica, koji
1971. godine argumentima pobjedi
komuno-dukljanske istoricare:
Prof. Pavle Vujović* (od ljubotinjsko-crmničkih Vujovića), bio je profesor matematike na Višoj Pedgoškoj školi na Cetinju i osjećjući da se počelo sa krivotvorenjem naše istorije kao i što bi u budućnosti moglo da se događa, o svom trošku štampao je ovu publikaciju 1971.g. Ona za onoga ko može da misli logički i objektivno može biti i u današnjem vremenu samo od koristi.
Predgovor
Moj brat može da se izjašnjava za sebe u pogledu narodnosti i vjere kako hoće, nezavisno da li tako osjeća ili iz nekih drugih razloga. Međutim on nema pravo, iiti neko drugi, da
mojim precima odriče ono sto su bili i kako su se osjećali. Naša je dužnost da se tome suprotstavimo ka kulturan način. To je naša dužnost i
prema našim precima i prema našem potomstvu. To je dužnost i nas koji nijesmo istoričari.
Cetinje, marta 1971.
Pavle Vujović
O bivšim Crnogorcima
U posljednje vrijeme
izvjesni Jugosloveni osporavaju Crnogorcima
etničku pripadnost srpskom narodu.
Zašto oni to rade? To je pitanje na koje za sada ne mogu dati odgovor. Ali da nisu u pravu kada tvrde da se bivši Crnogorci nisu osjećali Srbima, da sebe nisu smatrali Srbima i da ih Srbima nije smatrao cio svijet koji ih je poznavao, može se dati odgovor, i smatram da ga treba dati.
Smatram da je dovoljno ukazati na domaću literaturu, i na ono što su već citirali oni koji osporavaju bivšim Crnogorcima etničku pripadnost srpskom narodu, pa da se uvidi, da zaista nisu u pravu. To je dovoljno pa da se uvidi, koliko su nesolidni zaključci i tvrdnje da nisu bili Srbi:
Njegoš, Marko Miljanov, Stjepan Mitrov Ljubiša, vladika Vasilije Petrović, kralj Nikola i ostali Crnogorci njihovog vremena. Naravno ovdje izuzimam jedan neznatan broj katolika i muslimana. Nisam pročitao sve što je napisano’ o ovom pitanju, a od onoga što sam pročitao zadržaću se samo na onome što budem smatrao važnijim.
I
1967. godine izašla j.e u Rimu knjiga „Etnička povijest Bosne i Hercetovine”. Knjiga sadrži 500 stranica, a pisac je dr. O. Dominik Mandić.
Po Mandiću, u ovoj knjizi, preci današnjih Crnogoraca nisu bili Srbi nego Hrvati (Crveni Hrvati). Srpski knez Vladimir, onaj koji je bio oženjen Kosarom kćerkom bugarskog cara Samuila, i kodi je sahranjen u crkvi sv. Prečiste u Krajini bio je Hrvat. Isto tako bio je Hrvat i Stefan Vojislav, onaj koji je pobijedio Grke u čuvenoj bici kod Bara 1042.
Mandić nije rekao, da su Balšići i Crnojevići bili Hrvati, ali to proizilazi iz sadržine onoga što je napisao. On kaže: „Nakon posjeda od 180 godina, Hrvati su izgubili albansko primorje, ali su u Duklji, kako se u Srednjem vijeku nazivala današnja Crna Gora, ostali sve do turskih vremena” (str. 272).
Za ovo svoje tvrđenje Mandić se poziva na „Ljetopis popa Dukljaninp, pasim, izd. F. Šišić, Letopis, Beograd—Zagreb 1928, 292-375; V. Mošin, Ljetopis, Zagreb 1950, 39-105”.
U vezi ove Mandićeve tvrdnje možemo reći: da Dukljanin koji je živio u XII vijeku, nije mogao opisivati događaje do dolaska Turaka na Balkan, niti je pak to radio.
Pop Dukljanin nigdje ne pominje Dukljane ni kao Hrvate ni kao Srbe. Međutim u Šišićevom izdanju, u komentaru, nailazimo na stvari koje negiraju Mandićevu tvrdnju.
Šišić citira vizantijskog pisca Kekaumena u vezi sa pobjedom koju je Stefan Vojislav izvojevao nad Grcima u ravnici Skadarskog blata. Taj pisac nedvosmisleno kaže, da je Vojislav bio Srbin.
Šišić je bio profesor istorije na Zagrebačkom univerzitetu preko 30 godina, dobro je poznavao prošlost balkanskih naroda, tako da je o njima puno i pisao.
U komentaru „Letopisa popa Dukljanina”, pored ostalog Šišić kaže ,,da je među Srbima Dukljanima bila izvjesna skupina naroda koji su se zvali Hrvati, baš onako kao što je takvih skupina Hrvata bilo i među Česima X i XI veka, i među Poljacima onoga vremena”. (Str. 171. i 172).
Ni Mošinovo izdanje Ljetopisa popa Dukljanina ne potvrđuje navedene tvrdnje Mandićeve.
Mnogi ljudi koji nisu pročitali Ljetsotis popa Dukljanina slušali su prepričavaiva o njemu i o Crvenoj Hrvatskoj. Na osnovu ovih tfepričavatva oni su o svemu ovome dobili potrešnu predstavu, pa je prepričavanjem i dalje prenose. Zbog toga smatram za potrebpo da im ukažem, što o Crvenoj Hrvatskoj kaže dr. Slavko Mijušković. Mijušković, koji je prostudirao i preveo „Ljetopis popa Dukljanina” kaže: da naziv Crvena Hrvatska „nije ostavio jačeg traga u istoriji zbot nepostojanja ni političkog, ni administrativnog, ni etnografskog osnova koji bi taj naziv pravdao”.
Dalje kaže: „Da je upotreba naziva Crvena i Bijela Hrvatska, bila ne samo rijetka već i sasvim sporedna, najbolji je dokaz da se ti nazivi ne pominju ni u jednom dokumentu ni papske ni bilo koje druge kancelarije”. („Ljetopis pona Dukljanina”, Titograd, str. 106).
Kod istoričara Jugoslavena nisam naišao ni na šta što bi išlo u prilog Mandićevoj tvrdnji, već samo na ono što negira njegava tvrđenja. Čak i Jireček, profesor Bečkog univerziteta, u svojoj „Istoriji Srba” kaže: „Car Konstantin počinje niz srpskih vladalaca sa Višeslavom (oko 780)”. Dalje kaže: „U Duklji je vladao srpski knez Vladimir”. (I, 150).
Smatram da je ovoliko dovoljno, pa da se uvidi koliko je nesolidno Mandićevo tvrđenje da su Dukljani bili Hrvati.
II
Poslije Mandića pojavila se jedna grupa književnika koji osporavaju srpska osjećanja i pripadnost srpskoj književnosti: Njegošu, Marku Miljanovu i Stjepanu Mitrovu Ljubiši.
Nesumnjivo da je Njegoš stajao iznad ove grupe književnika, kao što stoji Lovćen iznad onih brežuljaka u njegovom podnožju. Zbog toga, da bismo’ mogli dobiti odgovor, da li je ova grupa na pravom ili na pogrešnom putu, pogledajmo što Njegoš kaže o sebi i o Crnogorcima.
Zadojen narodnim predanjem, koje je slušao na svome ognjištu kao’ dijete i ponesen narodnom poezijom, Njegoš je smatrao sebe Srbinom, a Crnogorce Srbima.
Kada je napisao ,, GLAS KAMENŠTAKA”, u kome je opjevao junačka djela Crne Gore od 1711-1813. godine, napisao je umjesto predgovora i ovo: ,,Srpska pjesma od srpskog pjesnika, koji rado pjeva o onome što se odnosi na njegov narod, a ne voli da pjeva o podvizima stranih naroda”. Ovdje je kao dan da Njegoš sebe smatra Srbinom, a Crnogorce Srbima.
Svoje gledište da su Crnogorci Srbi, Njegoš ispoljava u „SLOBODIJADI”. Ovo se vidi iz ovih stihova: ‘ “
„Tek se staše boj se rodi
Francuz s jedne Srbim s druge
Strane živi oganj osu”.
—- —— ———-
„Dan svakoji boj do podne
sa Srbinom hrabri Francuz
produžiše i vođaše”.
Zar danas postoji neko’ ko smatra da ovi Srbi nisu bili Crnogorci. Siguran sam da ne postoji, ali ako budemo netačno predstavljali lrošlost, vjerovatno je da će se pojaviti i takvo gledište.
Polazeći sa gledišta da su Crnotorci Srbi, a drugo mu nije ni na pamet padalo, Njegoš je objavio ,.OGLEDALO SRPSKO”, u kome su, uglavnom opjevani bojevi Crnogoraca sa Turcima. Dakle, Njegoš nije stavio naslov „OGLEDALO CRNOGORSKO”, iako se od 61 pjesme koliko ih je u njemu, 52 odnose na borbe Crnogoraca.
U ovim pjesmama psminju se: Ivan Crnojević, Batrić Perović iz Banjana, Vuk Mićunović, Vuk Mandušić, Vuk Raslapčević i drugi istaknuti crnogorski junaci. Sve ove Crnogorce Njegoš smatra Srbima, što se vidi iz ovih stihova kojima opisuje bojeve.
Tamo nailazimo na ovakve stihove:
,,Od Srbalja malo ko pogibe
Od Turaka malo ko uteče
Bogu hvala Srbi zadobiše!”
U pjesmi „POHARA ŽABLJAKA” 1835. stoji:
,,Srbi_drže bedem i avliju” itd.
Ovi Srbi bili su: Miloš Janković, Đurašković Pero, Radović Periša, Janković Kenjo, „Gazivode krvavi junaci”, „Dva Kostića sivi sokolovi”, „Ceklinjani hrabri vitezovi”, „Ljubotinci na glasu junaci”, „Dobrljani i snjima Građani, koji no su odvazda junaci”, „Cetinjani sokolovi sivi” i drugi.
Na mjestu gdje se danas nalazi fabrika „Obod” u Cetinju, pred prvi svjetoki rat nalazila se ,,Laboratorija”, tj. zgrade u kojima se vršila opravka oružja. Na poljani ispred Laboratorije poređano je bilo nekoliko topova, koje su Crnogorci u borbama oteli Turcima. Na jednom topu stajao je ovakav natpis:
„Crnogorci kad ono viteški
Žabljak turski tvrdi poharaše,
Onda mene starca zarobiše
Na Cetinje srpsko doniješe”
Da se ureže ovakav natpis naredio je Njegoš. Ovaj top i one druge Austrijanci su odnijeli za vrijeme okupacije, da ih iskoriste u ratne svrhe.^
U pjesmi UDARAC NA MARTINIĆE stoji:
„Martinići srpski sokolići”
„Vi ste krilo srpskoj Gori Crnoj”.
U pjesmi „NAHIJE” Njegoš za Katunsku nahiju kaže: ‘ ‘
„Ti si mati srpske Crne Gore”.
Dakle, u GORSKOM VIJENCU i u svim svojim djelima, Njegoš je Srbin, a Crnogorci Srbi sa Vrtijeljke.
Za onoga koji je pročitao što je Njegoš napisao ovo je bilo suviišo gavoriti, a za onoga što nije imao’ priliku da se upozna sa onim što je Njegoš napisao, ovoliko će biti dovoljno pa da uvidi da se Njegoš osjećao Srbinom i da je Crnogorce smatrao Srbima.
Sada čujmo što o sebi kaže Stjepan Mitov Ljubiša.
Poslije jednog glasanja u Dalmatinskom saboru Ljubišu su njegovi politički neprijatelji optuživali da se prodao. Zbog ovoga je Ljubiša 1877. god. održao govor u Saboru, u kome je između ostaloga rekao:
,,Ja nijesam nikada pripadao narodnoj partiji, no od Kosova pripadam onoj nesretnoj, ali junačkoj i ponosnoj narodnosti srpskoj koju štuju i uvažavatu i njeni isti dušmani”. (Gligorić: „Srpski realisti”, str. 51. Beograd, 1965 g.).
Poslije 17 godina rada u Saboru, Ljubiša je morao napustiti Sabor, i tom prilikom je održao govor, iz koga je uneo u svoju autobiografiju, pored ostalog i ovo.
„Ta znam da vi mene ne trpite, jer sam Srb pravoslavne vjere”. Malo dalje stoji: „a ja kome se srpsko znamenje upečatilo na čelo, braniću pogaženo pravo i slobodu svojih sunarodnika dok mi god pod grlom kuca”. (Gligorić: „Srpski realisti”, 52).
Mislim da je ovoliko dovoljno o Ljubiši, pa da se uvidi sa sigurnošću, da je sebe smatrao Srbinom.
Marko Miljanov nije živio u sredini koja ga je mogla mrzjeti zato što je Srbin, pa nije imao potrebu da to ističe kao Ljubiša. Međutim, kada se Marko obraća Crnogorcima, uvijek im se obraća kao Srbima. On kaže: „Drati brate Srbine”, „Ako si Srbin”, itd. („Sabrana djela”, knj. I).
Kada Marko govori o porijeklu Vasojevića, kaže: ,,Od Vasa Vasojevići, srpsko pleme oko Kuča”. (,,’Sabrana djela” knj. II, str. 94).
O Marku se svuda piše i govori kao o Srbinu. „Bosanska Vila” 15. okt. 1902. god. donijela je članak „MOĆ ZA DRUGOGA” u kome se govori o Marku Miljanovu. U članku se pominju najistaknutiji junaci iz Srbije, a zatim ‘stoji: ,,A na drugoj strani Srpstva, tamo gdje se stijena na stijenu nastanjuje i u oblake grabi; tamo, gdje se kroz čitavi niz stoleća od kosovskog groblja neprestanice, iz dana u dan, javljaju kosovski osvetnici i zaštitnici slobode srpske i imena srpskoga — tamo legenda o srpskom junaštvu i slavi, o srpskom sjaju nikako ne prestaje”. („Sabrana djela”, knj. V, str. 198).
Predviđajući skoru smrt, Marko je 25. dec. 1900. godine napisao pismo svome kumu Stojanu Popoviću, komandiru kučkom. Marko ovo pismo završava „Kao Kuč mrem prilično srećan, a kao Srbin nesrećan i nezadovoljan”. („Sabrana djela”, knj. I, str. 156).
Razmišljam. i vjerujem, kada bi Marko Miljanov bio živ, nebi se našao niko ko bi mu osporavao da je Srbin.
Tvrditi da nisu bili Srbi: Njegoš, Stjepan M. Ljubiša i Marko Miljanov, bilo bi isto što i u filozofiji tvrditi da nisu bili materijalisti: Engels, Marks i Lenjin.
@RickRoss @Casino Royal
Jedan bućkuriš svega i svačega.
