krauterbox
Iskusan
- Poruka
- 5.492
@Tuzni_patak
Sada bih i ja mogao, kao što Ti mene optužuješ za favoriziranje animalnog, optužiti Tebe za protežiranje racionalnog ili za nefundirani antropooptimizam (ako se ono "antropo" shvata u duhu antropologije zapadnog hrišćanstva - znači kao razum).
Tvoja osuda snobovskih normi u odnosu na potrebu puštanja vjetrova u krajnjoj liniji je zapravo povlađivanje nagonskom i priznavanje njegova primata u odnosu na društvom izbalansirano, kako Ti to kažeš "suprostavljanje prirodnih potreba i zahtjeva".
Taj primat Ti dalje indirektno dokazuješ kroz latentno insistiranje na podjeli normi na snobovsko (- malograđanske) i one druge koje prihvatamo kao produkt našeg "duhovnog izdizanja".
Ostaviću po strani diskutabilnost toga da si sam sebi dao pravo da utrđuješ tu pomenutu distinkciju, jer je mnogo bitnije da si sa tim u korpus etičkih normi unio faktor relativnosti. Relativnost bazirana na subjektivnoj ocjeni vrijednosti određene norme aktuelizira problem prihvatanja nekih normi kao regula nametnutih od društva. Negdje znači imamo, da tako kažem, apercepciju, shvaćenu kao duhovno usavršavanje, a drugdje - prostu percepciju, koja je zbog svog karaktera nužno formalna i shodno tome ona je onda i nužno i potiskivanje primordijalnog.
Dalje kažeš da pojedinac na kraju vidi svoje duhovno izdizanje kao nešto prirodno i bolje. Prirodno je samo ono urođeno, a nikako ne ono što je duhovnim izdizanjem stečeno. A bolje ... o tome se isto može diskutovati, ali će to biti šuplja priča impregnirana subjektivnim.
Eternizacija je interesantna, ali nedokaziva hipoteza. Istina ne razumijem zašto bih baš ja, kao prosječni produkt razvoja ljudske vrste, bio pokusni kunić, zašto ne neki neandertalac. Osim toga, ono što mi izaziva sumnju u uspješnost tog projekta je to što ja smatram da su konačnost i nelagoda (koju ona izaziva) condicio sine qua non duhovnog uzdizanja.
Socijalizacija ili dobrovoljni ostrakizam kao posljedica usavršavanja svijesti tamo negdje u vječnosti, podsjeća me na onih 7 mil. godina.
Da postoji izbor, to je sigurno, ali na osnovu kojih kriterija? Ko je "definisao" dobro ili zlo ili istinu i laž? Društvo, naravno. Ono je to koje je stvorilo kriterije na osnovu kojega mi vršimo izbor. Makar mi te kriterije prosto prihvatili ili ih sebi preko npr. kalupa Kantova k. i. logički opravdali, svejedno oni su i dalje imperativno ("čini tako da to može postati ...") dani, jer drugačije, pošto ih nismo dobili prirodno, ne može ni biti.
Zato je svaki izbor zapravo sukob između modaliteta intezivne pretenzije društva na ličnost i intezivne pretenzije univerzalne prirode te ličnosti. A svaki izbor koji nije u korist prirode je poricanje i potiskivanje naše suštine u drugi plan.
Primjer koji si naveo sa aneurizmom nije, po mojem mišljenju, baš sretno izabran, jer u navedenom slučaju prevagu je odnio poriv nad porivima, nagon za opstankom. U drugom primjeru Ti postupaš shodno svom duhovnom kriteriju. Ja ne znam da li si ikada bio stvarno u takvoj situaciji, ali znam odlično čovjeka (bio mi je cimer dvije godine), koji je imao takvu dilemu. Njegova odluka je bila suprotna Tvojoj, ali logički mi je veoma uvjerljivo objasnio zašto je tako postupio.
Hobsbauma sam samo parafrazirao, on je zapravo ovo poređenje upotrijebio kada je govorio o XX vijeku. Aušvic otvara jedan drugi problem, on je, kao sinonim holokausta, monstruozan, ali ne samo zbog enormne količine nagonskog, nego zbog toga što je to nagonsko "racionalno" pripremljeno, objašnjeno, prihvaćeno, organizovano i sprovedeno.
Taj koktel (kao i primjer sa onim mojim cimerom) je ono što je zabrinjavajuće i ono što je po meni simptom, koji ukazuje na da se, kada su u pitanju norme, u većini slučajeva radi o percepciji, a ne o apercepciji. Kao i da je Grilparcer bio u pravu kada je rekao da:"Put novog obrazovanja ide od humanosti, preko nacionalnosti do bestijalnosti."
P.S. Izvinjavam se zbog kašnjenja, ali ovih dana imam posla preko glave.
Sada bih i ja mogao, kao što Ti mene optužuješ za favoriziranje animalnog, optužiti Tebe za protežiranje racionalnog ili za nefundirani antropooptimizam (ako se ono "antropo" shvata u duhu antropologije zapadnog hrišćanstva - znači kao razum).
Tvoja osuda snobovskih normi u odnosu na potrebu puštanja vjetrova u krajnjoj liniji je zapravo povlađivanje nagonskom i priznavanje njegova primata u odnosu na društvom izbalansirano, kako Ti to kažeš "suprostavljanje prirodnih potreba i zahtjeva".
Taj primat Ti dalje indirektno dokazuješ kroz latentno insistiranje na podjeli normi na snobovsko (- malograđanske) i one druge koje prihvatamo kao produkt našeg "duhovnog izdizanja".
Ostaviću po strani diskutabilnost toga da si sam sebi dao pravo da utrđuješ tu pomenutu distinkciju, jer je mnogo bitnije da si sa tim u korpus etičkih normi unio faktor relativnosti. Relativnost bazirana na subjektivnoj ocjeni vrijednosti određene norme aktuelizira problem prihvatanja nekih normi kao regula nametnutih od društva. Negdje znači imamo, da tako kažem, apercepciju, shvaćenu kao duhovno usavršavanje, a drugdje - prostu percepciju, koja je zbog svog karaktera nužno formalna i shodno tome ona je onda i nužno i potiskivanje primordijalnog.
Dalje kažeš da pojedinac na kraju vidi svoje duhovno izdizanje kao nešto prirodno i bolje. Prirodno je samo ono urođeno, a nikako ne ono što je duhovnim izdizanjem stečeno. A bolje ... o tome se isto može diskutovati, ali će to biti šuplja priča impregnirana subjektivnim.
Eternizacija je interesantna, ali nedokaziva hipoteza. Istina ne razumijem zašto bih baš ja, kao prosječni produkt razvoja ljudske vrste, bio pokusni kunić, zašto ne neki neandertalac. Osim toga, ono što mi izaziva sumnju u uspješnost tog projekta je to što ja smatram da su konačnost i nelagoda (koju ona izaziva) condicio sine qua non duhovnog uzdizanja.
Socijalizacija ili dobrovoljni ostrakizam kao posljedica usavršavanja svijesti tamo negdje u vječnosti, podsjeća me na onih 7 mil. godina.
Da postoji izbor, to je sigurno, ali na osnovu kojih kriterija? Ko je "definisao" dobro ili zlo ili istinu i laž? Društvo, naravno. Ono je to koje je stvorilo kriterije na osnovu kojega mi vršimo izbor. Makar mi te kriterije prosto prihvatili ili ih sebi preko npr. kalupa Kantova k. i. logički opravdali, svejedno oni su i dalje imperativno ("čini tako da to može postati ...") dani, jer drugačije, pošto ih nismo dobili prirodno, ne može ni biti.
Zato je svaki izbor zapravo sukob između modaliteta intezivne pretenzije društva na ličnost i intezivne pretenzije univerzalne prirode te ličnosti. A svaki izbor koji nije u korist prirode je poricanje i potiskivanje naše suštine u drugi plan.
Primjer koji si naveo sa aneurizmom nije, po mojem mišljenju, baš sretno izabran, jer u navedenom slučaju prevagu je odnio poriv nad porivima, nagon za opstankom. U drugom primjeru Ti postupaš shodno svom duhovnom kriteriju. Ja ne znam da li si ikada bio stvarno u takvoj situaciji, ali znam odlično čovjeka (bio mi je cimer dvije godine), koji je imao takvu dilemu. Njegova odluka je bila suprotna Tvojoj, ali logički mi je veoma uvjerljivo objasnio zašto je tako postupio.
Hobsbauma sam samo parafrazirao, on je zapravo ovo poređenje upotrijebio kada je govorio o XX vijeku. Aušvic otvara jedan drugi problem, on je, kao sinonim holokausta, monstruozan, ali ne samo zbog enormne količine nagonskog, nego zbog toga što je to nagonsko "racionalno" pripremljeno, objašnjeno, prihvaćeno, organizovano i sprovedeno.
Taj koktel (kao i primjer sa onim mojim cimerom) je ono što je zabrinjavajuće i ono što je po meni simptom, koji ukazuje na da se, kada su u pitanju norme, u većini slučajeva radi o percepciji, a ne o apercepciji. Kao i da je Grilparcer bio u pravu kada je rekao da:"Put novog obrazovanja ide od humanosti, preko nacionalnosti do bestijalnosti."
P.S. Izvinjavam se zbog kašnjenja, ali ovih dana imam posla preko glave.