Ljubav je intersubjektivna, te uvek zahteva drugog. Dakle, nikada se ne polazi od sebe. A povodo druge najveće zapovesti: poenta nije u ljubljenju drugog zato sto ljubimo sebe već da nam drugi više nije drugi već da nam postane najprisniji, te da ga doživimo kao sebe samog. Samo sa ovom pretpostavkom Kantov kategorički imperativ ima utemeljenje. Ukoliko neko ima barem predstavu (nemam nameru da gušim sa ovom temom) o Sv. Trojici i o tome kako su oni Jedno, videće da je eros ta energija koja nam je darovana, a zajednica ta koja nam je zadata kao punoća naše egzistencije. Dakle, egoizam predstavlja surogat ćovekov, i ruši svaku ideju polisa u samom korenu. Samo žrtva za drugog otkriva čoveka u punoći. Na dobrovoljnom odricanju stoje temelji civilizovanog društva. "Volite čoveka i u grehu njegovom, jer ova slika božanske ljubavi, je vrhunac ljubavi na zemlji."(Dostojevski).