Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 37.250
Kada genske probe budu utvdile srpsku i hrvatsku specifičnost, ili ju opovrgle, za slučaj da se ne radi o "dva stara i različita europska naroda" (F. Tuđman), onda će se moći reći ko je Hrvat a ko pohrvaćenik, ko Srbin, a ko posrbljenik. Takođe, da bi do toga došlo mora doći do kvalitativne evolucije u gensko-inženjerskoj tehnologiji i istraživanju mora biti podvrgnut ogroman uzorak (najmanje 20% populacije). Živi bili pa videli.
Hrvatska srednjovekovna država, koja je propala, imala je čakavicu kao narodni jezik. Tu nema spora. Čakavicu i samo čakavicu - od Istre do Bihaća. To kaže čak i Grčević. (http://p104.ezboard.com/fistorijabalkanafrm20.showMessageRange?topicID=201.topic&start=1&stop=20)
Za autentičnost bašačke table sumnje je izrazio i akademik Radoslav Katičić - doduše uvijeno - da se, parafraziram, "ne radi o spomeniku na hrvatskom jeziku, već crkvenoslavenskom". Istina je da Sakcinski, kao i malo ko u ono doba, nije znao (jer nije bilo rekonstukcijskih pokušaja) čakavicu, tako da ostaje sumnja u to da je upravo on autor ploče "iz Baške".
Štokavica dolazi iz Raške. Ikavci su katolici jer su im glagoljaši bogoslužili, a oni su Ćirilov jat čitali kao i. Ubrzo su prihvatili ikavski izgovor, i crkvenu terminologiju stvorenu u hrvatskoj državi na narodnom hrvatskom jeziku: kruh, križ, svećenik itd.
Ijekavci dolaze kao grana srpskog naroda koja je hrišćanstvo poslednja primila. Zato su očuvali izvorni srpski narodni govor, dok su ga ekavci pokvarili ekavskom bogoslužbom.
I ikavica i ekavica su "ZARAZNE". To će vam potvrditi svako ko je bio bilo u ekavskoj ili ikavskoj sredini. Kao takve one se lako šire. Poznata je činjenica da je samo pre 100 godina bilo 2/3 Srba ijekavaca. A danas? Isto je sa ikavicom.
Još i danas postoje Bunijevci u Lici koji su originalni ijekavci. Mnogi Bunjevci bili su pravoslavni. Razlog tome je to što su u raškoj provinciji Buniji (Humu) služili i "rimski" i "grčki" popovi.
Granica između Srba i Hrvata bila je Cetina, ali samo orijentaciono jer su se mnogi Srbi naselili zapadno od Cetine (Srb), a Hrvata je bilo na severozapadu današnje Bosne.
U Dalmaciji, kasnije dolaze Srbi Uskoci, Srbi Moralci, Srbi Vlasi, Srbi Bunjevci - sve sami Srbi štokavci, koji se brzo katoliče i danas su većinom pohrvaćeni. U ispražnjenu Slavoniju (što potvrđuje čak i V. Klaić) dolaze Srbi iz Bosne - i katoliči i pravoslavci - Raci katolički i pravoslavni. Ja nemam ništa protiv njihovog hrvatstva, ali jezik kojim govore ne može zajedno sa njima postati hrvatski jezik.
Što bi rekao Rešetar: "to je naučna istina od koje ja ne idem dalje".
Slavonac Matija Petar Katančić, pesnik i arheolog, katolički sveštenik, profesor Univerziteta u Budimu, pisao je pred sam kraj XVIII veka (18): "Hrvati – ovo pričam po svom znanju – nas Trace (Race) i Ilire, koji se od njih u dijalektu znatno razlikujemo, zovu sve Vlasima". Dakle, slavonski se znatno razlikuje od hrvatskog dijalekta i ko je taj slavonski, a to znači štokavski dijalekat, govorio, zvali su ga Vlahom pa bio pravoslavni ili katolik.
U istoj knjizi (budimsko izdanje 1798) piše Katančić da Crnogorci, Srbijanci, Bošnjaci i Srbi u Ugarskoj govore istim jezikom kojim i Dalmatinci, a da se od Hrvata razlikuju (str. 108). Na prethodnoj strani kaže: "Dobro znamo da se i u prošlosti i danas Hrvati razlikuju od Dalmatinaca i domovinom i načinom govora". Tamo izrečno piše: Perfecto et hodie Croatos ab Dalmatis et patria et loquendi ratione distinctos bene novimus.
Isti katolički klirik i književnik iz Slavonije Matija Katančić (1750-1825) napisao je "prvi hrvatski štampani prijevod Svetog pisma", kako kaže u "Enciklopediji Jugoslavije Ivan Slamnig književnik iz Zagreba. Ali ga Katančić nije zvao hrvatskim, već kaže da je to Sveto pismo "u jezik slavno-ilirički izgovora bosanskoga prinošeno". (Delo izašlo u Budimu 1831, posle njegove smrti).
Dakle, ne ulazim u genezu hrvatske nacije, ali ne može srpski jezik s tim imati veze. To i hrvatski polit-lingvisti znaju i zato svim silama (trošeći mnogo novca iz budžeta, kako smo videli) pokušavaju da promene jezik, da bi se što više razlikovao od onog što jeste - srpski jezik.
Hrvatska srednjovekovna država, koja je propala, imala je čakavicu kao narodni jezik. Tu nema spora. Čakavicu i samo čakavicu - od Istre do Bihaća. To kaže čak i Grčević. (http://p104.ezboard.com/fistorijabalkanafrm20.showMessageRange?topicID=201.topic&start=1&stop=20)
Za autentičnost bašačke table sumnje je izrazio i akademik Radoslav Katičić - doduše uvijeno - da se, parafraziram, "ne radi o spomeniku na hrvatskom jeziku, već crkvenoslavenskom". Istina je da Sakcinski, kao i malo ko u ono doba, nije znao (jer nije bilo rekonstukcijskih pokušaja) čakavicu, tako da ostaje sumnja u to da je upravo on autor ploče "iz Baške".
Štokavica dolazi iz Raške. Ikavci su katolici jer su im glagoljaši bogoslužili, a oni su Ćirilov jat čitali kao i. Ubrzo su prihvatili ikavski izgovor, i crkvenu terminologiju stvorenu u hrvatskoj državi na narodnom hrvatskom jeziku: kruh, križ, svećenik itd.
Ijekavci dolaze kao grana srpskog naroda koja je hrišćanstvo poslednja primila. Zato su očuvali izvorni srpski narodni govor, dok su ga ekavci pokvarili ekavskom bogoslužbom.
I ikavica i ekavica su "ZARAZNE". To će vam potvrditi svako ko je bio bilo u ekavskoj ili ikavskoj sredini. Kao takve one se lako šire. Poznata je činjenica da je samo pre 100 godina bilo 2/3 Srba ijekavaca. A danas? Isto je sa ikavicom.
Još i danas postoje Bunijevci u Lici koji su originalni ijekavci. Mnogi Bunjevci bili su pravoslavni. Razlog tome je to što su u raškoj provinciji Buniji (Humu) služili i "rimski" i "grčki" popovi.
Granica između Srba i Hrvata bila je Cetina, ali samo orijentaciono jer su se mnogi Srbi naselili zapadno od Cetine (Srb), a Hrvata je bilo na severozapadu današnje Bosne.
U Dalmaciji, kasnije dolaze Srbi Uskoci, Srbi Moralci, Srbi Vlasi, Srbi Bunjevci - sve sami Srbi štokavci, koji se brzo katoliče i danas su većinom pohrvaćeni. U ispražnjenu Slavoniju (što potvrđuje čak i V. Klaić) dolaze Srbi iz Bosne - i katoliči i pravoslavci - Raci katolički i pravoslavni. Ja nemam ništa protiv njihovog hrvatstva, ali jezik kojim govore ne može zajedno sa njima postati hrvatski jezik.
Što bi rekao Rešetar: "to je naučna istina od koje ja ne idem dalje".
Slavonac Matija Petar Katančić, pesnik i arheolog, katolički sveštenik, profesor Univerziteta u Budimu, pisao je pred sam kraj XVIII veka (18): "Hrvati – ovo pričam po svom znanju – nas Trace (Race) i Ilire, koji se od njih u dijalektu znatno razlikujemo, zovu sve Vlasima". Dakle, slavonski se znatno razlikuje od hrvatskog dijalekta i ko je taj slavonski, a to znači štokavski dijalekat, govorio, zvali su ga Vlahom pa bio pravoslavni ili katolik.
U istoj knjizi (budimsko izdanje 1798) piše Katančić da Crnogorci, Srbijanci, Bošnjaci i Srbi u Ugarskoj govore istim jezikom kojim i Dalmatinci, a da se od Hrvata razlikuju (str. 108). Na prethodnoj strani kaže: "Dobro znamo da se i u prošlosti i danas Hrvati razlikuju od Dalmatinaca i domovinom i načinom govora". Tamo izrečno piše: Perfecto et hodie Croatos ab Dalmatis et patria et loquendi ratione distinctos bene novimus.
Isti katolički klirik i književnik iz Slavonije Matija Katančić (1750-1825) napisao je "prvi hrvatski štampani prijevod Svetog pisma", kako kaže u "Enciklopediji Jugoslavije Ivan Slamnig književnik iz Zagreba. Ali ga Katančić nije zvao hrvatskim, već kaže da je to Sveto pismo "u jezik slavno-ilirički izgovora bosanskoga prinošeno". (Delo izašlo u Budimu 1831, posle njegove smrti).
Dakle, ne ulazim u genezu hrvatske nacije, ali ne može srpski jezik s tim imati veze. To i hrvatski polit-lingvisti znaju i zato svim silama (trošeći mnogo novca iz budžeta, kako smo videli) pokušavaju da promene jezik, da bi se što više razlikovao od onog što jeste - srpski jezik.
Ne želim nikoga da vrijeđam, niti njegova istorijska ubjeđenja, ali ova "škola" sa ovakvim idejama je za baciti u smeđe odmah (jedan izvučen iz konteksta, drugi nepouzdan, treći greška i četvrti falsifikat - kao potvrda jednog mita 
). 
