- Poruka
- 13.833
A gde spada crnogorsko Pomorje, Boka kotorska?
Mislim da vrlo, vrlo grešiš. Postoji masa, više od nekoliko stotina, istorijskih izvora iz 16. i 17. stoleća, koja vrlo jasno govore o tome da je "Ilir" isto što i "Sloven". U prvom redu mislim na masu rimokatoličkih i italijanskih citata, ali i domaćih ("ilirskim jezikom kojim se cijeli narod od Istre do Makedonije koristi", ili katolici nemaju sluzbu na 'ilirskom', dok pravoslavni imaju), a postoji i nekoliko koji ga poistovećuju sa 'srpskim' imenom. Ilirsko ime se nikako ne može u potpunosti poistovećivati sa hrvatskim, ni za ta vremena koja si imenovao. Bilo bi poprilično neosnovano. Sve što možemo raditi je, ako već ne prevodimo 'slovenski', da prevodimo na 'hrvatski' u krajevima gde se ističe da je to sinonim za hrvatsko ime, ili u prostorima u kojima i iz drugih saznanja logika nam dopušta da je to hrvatsko ime (isto kao što možemo onaj ilirski jezik u centralnoj Srbiji prevoditii kao srpski jezik npr.).
Ovo je moj zadnji upis na njeko vrijeme jer me čekaju prječi poslovi. Da ukratko odgovorim i povežem tih njekoliko stvari.
* točno je da je ilirski ideologem nastao u hrvatskim (napose dalmatinskim) krugovima, i da je označavao najčešće tri sloja: sve Slavene, sve južne Slavena, Hrvate
* točno je da su ga stranci u razdoblju od, okvirno, 15.- 19. st. koristili raznoliko, a najčešće referencirajući sve južne Slavene, a usto i ponekad Albance- o tom vidjeti opsežnu i dokumentiranu knjigu Blaževićeve- http://www.sveznadar.hr/knjiga.aspx?knjiga=74932
* no, isto je tako točno da je u samoreferencijama književnih, filoloških i ostalih djela taj pojam ograničen isključivo na hrvatski kulturni krug (Marulić, Belostenec, Zrinski, Vetranović, Lucić (Lucius), Habdelić, Palmotić, Kašić, Mikalja,...)
* u srpskom krugu on počinje svoh život tek adopcijom i preko kontakata s habsburškom monarhijom, i to najčešće od 18. st. Tu su Branković, Rajić, Orgfelin,...koji ponekad rabe taj pojam, no svoj jezik i kulturu zovu praktički isključivo srpskom ili slavenosrpskom, a ne ilirskom. Vidljivo je to i iz prijevoda hrvatskih pisaca koji su pisali na narodnoj ikavskoj štokavštini, napose Došena i Relkovića, kao i prijevodi Somborca Ambrozića sa srpskog na ilirički, kako stoji u samom naslovu.
Jednostavno, složiti mi se sa slovenskim slavistom Matijom Murkom i njegovim zaključkom iz djela o reformaciji u južnoslavenskim zemljama, objavljenoj 1924: "Odustajem od daljnjih navoda i priloga za hrvatsko ime u 16. do 18. stoljeća, jer već dosada izneseni dovoljnim su dokazom, da se ime ilirsko, slovinsko i hrvatsko upotrebljavalo kao sinonim", (Die Redeutung der Reformation, Prag 1927., str.106)
A prvi je od svih srpskih pisaca prihvatio, i ozvaničio u svojoj zemlji???
P.S. Lepo te pitam, zaboravljaš na Jeroteja.
A mogli bismo i dodati da je Andrija Zmajević pisao na narodnom jeziku, još prvom polovinom XVII veka.
Njegoš je protivnik Vukovih izbacivanja slova jer, jat, jus, jeri itd, uvođenja /j/, te izbacivanja crkvenoslavizama što je bila najuočljivija Karadžićeva djelatnost. Radi se o različitim jezičnim koncepcijama, što je uočio i Selimović u svom djelu "Za i protiv Vuka". Vidjeti njegova djela u izvorniku na http://digital.nbs.bg.ac.yu/scr/stara.php
Glede Jeroteja- ne znam.
Zmajević je hrvatski autor, koliko god se Milorad Pavić i drugi trudili da dokažu suprotno. On sa srpskom jezično-kulturnom strujom nema veze.
Budući da sam se odspojio, vidjeh i inače "kantiranog" opsesivca Mrkalja. De ne traz+tim bitove:
* enormno pouzdanje u tekst Kukuljevića objavljen na stranicama Sabora dirljivo je. U stvari, Kukuljevićev je tekst objavljivan više puta i ne postoji neka izvorna verzija, a i sam ga je pisac mijenjao za pojedina izdanja. Pisati da je govorio ekavicom smiješno je i zbog toga što su se u to doba Ilirci- među kojima je Kukuljević jedan od glavih- odlučili za jekavštinu (izdali su, npr., Gundulićeva "Osmana" 1844. u Zagrebu gdje za jat stoji uvijek -ie-). Jenostavno- autor lupa o njekim urotama, što i nije neobično za takav sklop.
* glede Relkovića- tobožnji naš i vaš je nebulozis, je ne znači baš ništa, i nikakvih patvorina s tobože mračnim ciljevima nije bilo. Pojam "srbski" znači ćirilicu, kao i kod Divkovića stoljeće i pol ranije, te još nekih autora (i anonimaca, u kojoj bosanskoj povelji iz 1400-ih). Njekad se, rjeđe, ćirilica zove i hrvatsko pismo (Bihać, Banja Luka kod Muslimana). Relković nema veze sa srpskim krugovima, osim u tom što su ga prevodili na slavenosrpski, i što ga je Karadžić naveo, tu i tamo, kao primjer autora dobra "narodna" jezika.
* što se Šuleka tiče, dosta je reći da je vukovac Budmani, urednik Akademijina rječnika, pisac najbolje "srpsko-hrvatske" gramatike do Maretića (prvi je upotrijebio pojam "srpsko-hrvatski" u nekom filološkom djelu kao naslov), temeljne studije o dubrovačkom dijalektu, poliglot koji govoraše jezike od njemačkog, latinskog, grčkog, francuskog,..do perzijskog, sanskrta, kineskog i svahilija, rekao za Šuleka (o "Njemačko-hrvatskom rječniku"):...(da je to) djelo tako vješto, razumno, bistro izrađeno, da se punijem pravom možemo dičiti, da takovo ili bolje što samo najglavniji jezici u Evropi mogu pokazati". (Pogled na istoriju naše gramatike i leksikografije, Rad JAZU, knj. 80, Zagreb 1885, str. 183-184), dok je Petar Skok, filolog starijega kova i karadžićevskoga uklona, autor Etimologijskog rječnika ( http://hr.wikipedia.org/wiki/Petar_Skok ) za Šuleka rekao da je "jezični genij ravan Vuku (Karadžiću)". Pokušava se nešto lažnim citatima "dokazati" kako je Šulek bio krivotvoritelj i neznalica.
Bolesno.
Koga zanima nješto više od šovinističkih paceraja i amaterske nadripovijesti, preporučio bih sljedeća jezičnopovijesna djela laka za čitanje, a u ranijim izdanjima dostupna i u Srbiji , a u kasnijima i u BH:
Ljudevit Jonke: Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća
Zlatko Vince: Putovima hrvatskoga književnog jezika, 3 izdanja
Radoslav Katičić: Novi jezikoslovni ogledi, 1986.
Dalibor Brozović: Standardni jezik
Krešimir Georgijević: Hrvatska književnost u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni, 1969.
Marin Franičević: Povijest hrvatske renesansne književnosti, 1983.
Od novijih djela, vjerojatno manje pristupačnih:
Jagićev zbornik
Stjepan Damjanović: Opširnost bez površnosti (knjiga o Jagiču)
Rešetarov zbornik
Miro Kačić: Hrvatski i srpski- zablude i krivotvorine
te jezičnopovijesna djela Marka Samardžije, Stjepana Babića, Ive Pranjkovića, Sande Ham, Nataše Bašić, Branke Tafre, Dragice Malić, Eduarda Hercigonje, Radoslava Katičića, te prijevode knjiga Greenberga- http://www.superknjizara.hr/index.php?content=1&page=knjiga&id_knjiga=16313 te reakcije na tu knjigu- http://www.superknjizara.hr/index.php?content=&page=knjiga&id_knjiga=26128 ...
Toliko do daljnjega.
Poslednja izmena: