Čiji je naš jezik

Kada genske probe budu utvdile srpsku i hrvatsku specifičnost, ili ju opovrgle, za slučaj da se ne radi o "dva stara i različita europska naroda" (F. Tuđman), onda će se moći reći ko je Hrvat a ko pohrvaćenik, ko Srbin, a ko posrbljenik. Takođe, da bi do toga došlo mora doći do kvalitativne evolucije u gensko-inženjerskoj tehnologiji i istraživanju mora biti podvrgnut ogroman uzorak (najmanje 20% populacije). Živi bili pa videli.

Hrvatska srednjovekovna država, koja je propala, imala je čakavicu kao narodni jezik. Tu nema spora. Čakavicu i samo čakavicu - od Istre do Bihaća. To kaže čak i Grčević. (http://p104.ezboard.com/fistorijabalkanafrm20.showMessageRange?topicID=201.topic&start=1&stop=20)

Za autentičnost bašačke table sumnje je izrazio i akademik Radoslav Katičić - doduše uvijeno - da se, parafraziram, "ne radi o spomeniku na hrvatskom jeziku, već crkvenoslavenskom". Istina je da Sakcinski, kao i malo ko u ono doba, nije znao (jer nije bilo rekonstukcijskih pokušaja) čakavicu, tako da ostaje sumnja u to da je upravo on autor ploče "iz Baške".

Štokavica dolazi iz Raške. Ikavci su katolici jer su im glagoljaši bogoslužili, a oni su Ćirilov jat čitali kao i. Ubrzo su prihvatili ikavski izgovor, i crkvenu terminologiju stvorenu u hrvatskoj državi na narodnom hrvatskom jeziku: kruh, križ, svećenik itd.

Ijekavci dolaze kao grana srpskog naroda koja je hrišćanstvo poslednja primila. Zato su očuvali izvorni srpski narodni govor, dok su ga ekavci pokvarili ekavskom bogoslužbom.

I ikavica i ekavica su "ZARAZNE". To će vam potvrditi svako ko je bio bilo u ekavskoj ili ikavskoj sredini. Kao takve one se lako šire. Poznata je činjenica da je samo pre 100 godina bilo 2/3 Srba ijekavaca. A danas? Isto je sa ikavicom.

Još i danas postoje Bunijevci u Lici koji su originalni ijekavci. Mnogi Bunjevci bili su pravoslavni. Razlog tome je to što su u raškoj provinciji Buniji (Humu) služili i "rimski" i "grčki" popovi.

Granica između Srba i Hrvata bila je Cetina, ali samo orijentaciono jer su se mnogi Srbi naselili zapadno od Cetine (Srb), a Hrvata je bilo na severozapadu današnje Bosne.

U Dalmaciji, kasnije dolaze Srbi Uskoci, Srbi Moralci, Srbi Vlasi, Srbi Bunjevci - sve sami Srbi štokavci, koji se brzo katoliče i danas su većinom pohrvaćeni. U ispražnjenu Slavoniju (što potvrđuje čak i V. Klaić) dolaze Srbi iz Bosne - i katoliči i pravoslavci - Raci katolički i pravoslavni. Ja nemam ništa protiv njihovog hrvatstva, ali jezik kojim govore ne može zajedno sa njima postati hrvatski jezik.

Što bi rekao Rešetar: "to je naučna istina od koje ja ne idem dalje".


Slavonac Matija Petar Katančić, pesnik i arheolog, katolički sveštenik, profesor Univerziteta u Budimu, pisao je pred sam kraj XVIII veka (18): "Hrvati – ovo pričam po svom znanju – nas Trace (Race) i Ilire, koji se od njih u dijalektu znatno razlikujemo, zovu sve Vlasima". Dakle, slavonski se znatno razlikuje od hrvatskog dijalekta i ko je taj slavonski, a to znači štokavski dijalekat, govorio, zvali su ga Vlahom pa bio pravoslavni ili katolik.

U istoj knjizi (budimsko izdanje 1798) piše Katančić da Crnogorci, Srbijanci, Bošnjaci i Srbi u Ugarskoj govore istim jezikom kojim i Dalmatinci, a da se od Hrvata razlikuju (str. 108). Na prethodnoj strani kaže: "Dobro znamo da se i u prošlosti i danas Hrvati razlikuju od Dalmatinaca i domovinom i načinom govora". Tamo izrečno piše: Perfecto et hodie Croatos ab Dalmatis et patria et loquendi ratione distinctos bene novimus.

Isti katolički klirik i književnik iz Slavonije Matija Katančić (1750-1825) napisao je "prvi hrvatski štampani prijevod Svetog pisma", kako kaže u "Enciklopediji Jugoslavije Ivan Slamnig književnik iz Zagreba. Ali ga Katančić nije zvao hrvatskim, već kaže da je to Sveto pismo "u jezik slavno-ilirički izgovora bosanskoga prinošeno". (Delo izašlo u Budimu 1831, posle njegove smrti).

Dakle, ne ulazim u genezu hrvatske nacije, ali ne može srpski jezik s tim imati veze. To i hrvatski polit-lingvisti znaju i zato svim silama (trošeći mnogo novca iz budžeta, kako smo videli) pokušavaju da promene jezik, da bi se što više razlikovao od onog što jeste - srpski jezik.
 
Osnovni problem na Balaknu je u tome što najveća nacija ima najslabiju državnu organizaciju - najslabiju propagandu, najslabije školstvo, slabu vojsku, slabo pravosuđe - uopšte, sve državne institucije. Ovo stanje u srpskoj naciji pogađa čitavo Balkansko poluostrvo, a i šire.

Problem je u tome što je međunarodna zajednica u srpskoj slabosti prepoznala konstantu - "srpski način" - da mi jednostavno volimo šibicarenje, haos, lenjstvovanje, pijančenje, podmetanja i prevare, autodestrukciju, inatluk itd.

Međutim, to nije tako jer kako koji Srbin ode u inostranstvo od njega postane marljiv radnik i uzoran član zajednice.

Ima li ideja za rešenje problema? Ne. Vlast i dalje ugađa biračkom telu. Sindikatima. Administracija večito preglomazna. U glavnom, možda 10% ljudi na državnim jaslama radi svoj posao prema opisu, ostali parazitiraju.

Najbolje mi je kada gledam dnevinik TV Vojvodina na prvm programu RTS-a, pa na kraju pročitaju vremensku prognozu samo za Vojvodinu.

Previše je Srbin "pametan" za sopstveno dobro, ja vam kažem.

Glupost, međutim nije samo srpska, mada je ona srpska najveća. Susedi misle da će revanšizmom i napadima na Srbiju imati koristi. Idiotizam. Oni mogu imati koristi samo od jake Srbije. Pa, ko dosad nije nek razmišlja o tome.
 
mrki,evlija celebija sve te tvoje bajkice i rekla-kazala citate, s jednom
svojom pisanom pasazom u svome putopisu, pokopava.

++++

...Posle napada na Kotor turski zapovednici su rešili da kazne Pivljane i Nikšiće, koji su pomagali Mlečanima. U ekspediciji, kojoj se pridružio i Čelebija, učestvovalo je 10.000 vojnika. Za ta plemena Evlija piše, da su "ovejani Hrvati". Oni, veli, s hercegovačkim pašama "govore jedino s vrhovima od andžara", pa zbog toga "upravnik te oblasti njima nikoga ne sme da pošalje"...


++++


a niksicani i pivljani su i sto-kavci i ijekavci.


dovidjenja z:hi:
 
Kao posledica rasula koje večito vlada u srpskoj državnoj organizaciji, mi imamo delom anacionalnu istoriju i gotovo potpuno anacionalnu i pogrešnu (dakle neistinitu) srpskohrvatsku lingvistiku, kao zvanične.

Dok god je tako, biće ovakvih diskusija. Kada se naučnoj istini u zvaničnoj srpskoj lingvistici da mesto joj pripada, za bilo kakvim diskusijama neće biti potrebe. Bar s moje strane - sigurno ne. Ići ću na forume koji se bave korisnijim stvarima.
 
kaki smjesno..priznaj da bi najradje zaplako.preci ti bili Hrvati
a ti to nemos nikako da svarish.z;)

Jedan predak (ali ne direktni) mi je bio Hrvat, i to kažu vatreni, pa ja nemam ništa s tim. Radio čovjek kao službenik u Hrvatskoj, njegov izbor. Takođe je to izbor mog ujaka, koji je isto Hrvat (al' nije ni katolik, nit' 'rišćanin). Nemam ništa ni protiv osoba koji su sebe smatrali Srbima, ili drugačije (Jugoslovenima, Hercegovcima, Crnogorcima, Slovenima, Dalmatincima, Krajišnicima...) a u rodu su samnom

Inače, činjenica o budalaštinama koje pišu kod Ćelebije, apsolutno stoji.

mrki,evlija celebija sve te tvoje bajkice i rekla-kazala citate, s jednom
svojom pisanom pasazom u svome putopisu, pokopava.

++++

...Posle napada na Kotor turski zapovednici su rešili da kazne Pivljane i Nikšiće, koji su pomagali Mlečanima. U ekspediciji, kojoj se pridružio i Čelebija, učestvovalo je 10.000 vojnika. Za ta plemena Evlija piše, da su "ovejani Hrvati". Oni, veli, s hercegovačkim pašama "govore jedino s vrhovima od andžara", pa zbog toga "upravnik te oblasti njima nikoga ne sme da pošalje"...


++++


a niksicani i pivljani su i sto-kavci i ijekavci.


dovidjenja z:hi:

Ne veli, već veli da su hrvatski dušmani - i to isti onaj koji piše gomilu drugih gluposti..
 
Poslednja izmena:
Govor Trebinja istocnohercegovacki, centralnohercegovacki odmah do Dubrovnika da se mozes kamenom dobaciti( a ti ode u Capljinu, mogao si otici u Split), su povezani s jekavskim lickim govorima sto je Resetar potvrdio, a dodatno opet potvrdio pozivajuci se na Liku i seobe Asim Peco koji jos rece da ikavica nikad nije bila dominantna s istocne strane Neretve dok muslimansko stanovnistvo koje se nije selilo jeste jekavsko od davnina, sto i toponomastika po njemu potvrdjuje. Brozovic spominje ikavski supstrat s istocne strane capljinskom sreza(za zapadne strane Neretve, o jea), dok Peco ipak kaze da lupeta bez obzira sto spominje Belica, "sto i ovaj moj rad pokazuje"(Mjesto centralnohercegovackog govora medju govorima danasnje Hercegovine)..

Da i ja malo prodivanim o ikavici. Najprije....ja sam izvorno IKAVAC iz juzno-istocnije Bosanske Krajine. I da vam posvidocim....o mom zanimljivom iskustvu u Hercegovini...bas ovog lita.
Boraveci u Stocu...cula sam od domacina zanosnu pricu....o "ispravnosti" stolackog govora...kako "ima jedno selo....'nama' kraj Stoca...dje se govori "najcistije".
Sad meni bide cudno...to silno puhanje. ZnaDem da je takav razgovor medju BiH muslimanima....vecinom ukazivanje na opcu prisutnost ijekavice. Kad sam mu rekla...da su isti oni poznati srecci po Hercegovini....skoro svi pisaTi ikavicom....samo je odmahiv'o glavom....Nemoguce. Hercegovina govori "cisto"! A "najcistije" Stolac.

Sutra dan...idem na slapove Kravice. Nalazim se u prijatnom drustvu rodbine tog istog starog Stocana...ali ljudi su sa dalekog Srednjeg Istoka...i njihovi su pra-pradidovi odselili tamo prije 130 godina. Najvise su rodom iz Trebinja, Stoca i okolice. Poneki iz Gruda i Mostara. Ima ih 60-ak.

Dok sjedimo u hladovini...pocnemo razgovarati o jeziku...(sve na engleskom). Reko' haj'da vidim...koliko oni jos govore "Naski"!
Pocese ljudi govor'ti....al' sve reeeeedom IKAVICA! I to sve starinske riiici....i ikavica! Nije pas...nego cuko...nije dijete...nego dite...nije lijepo...vec liiipo...

Meni bide pravo draaago. Smisno mi! Hej...ovi "Arapi" a govore ikavski! Ko iz nekakvog muzeja!

Pitam kako kazete "milk"? Veli zena "mliko"! Sta god pitam....sve IKAVICA...svi najvise rodom pravo iz Istocne Hercegovine....iz Stoca i Trebinja!

Eto...toliko o objektinosti nasih jezikoslovaca, naseg naroda, nasih svjedoka, nacionalista, i historicara-povjesnicara...uopce. Da nisam upoznala ove ljude...potomke istocno-hercegovackih muslimana sa Srednjeg Istoka...koji su 130 godina zivili odsjeceni od BiH...i ikakvog uticaja sa Balkana...i bi mozda povirovala njihovom rodjaku u Stocu...da se u Stocu UVIK govorilo "najcistije"!

I isto sam doziv'la sa skoro svim potomcima starijih emigranata iz BiH i Cro (Hrvata i Muslimana) kod kojih je ocito...ikavica bila najprisutnija. Od Argentine...do Kaira...pa do Turske i Italije....kad god naidjes na staru BiH i Cro emigraciju muslimana i katolika...najvcesce ces cuti IKAVICU.

Isto tako su nasi krajiski pravoslavci govorili vrlo ijekavski...ali kod mnogih se u kucama predavalo kako su od...davnina....rodom iz Crne Gore. I to sviiidocim!

Jos nesto....neko je gore spomen'o kako je bunjevacki govor 80% identican nevesinjskom. Sviiidok sam da je moj maternji 95% isti bunjevacki. Identican....Isti....osim sto oni izbacivaju H...i sto je njima "divan" govor...a nama je prica...il' prepredanje. I jos sto mi izgovaramo H...dok Bunjevci skoro nikad!
 
Na hrvatskoj Vikipediji, pod odrednicom Hrvat-baša, moguce je pronaci i svedocenje Savica Markovica Stedimlije, iz hrvatskih novina 'Obzor' od 15. siječnja 1937. godine, gde on citira jedan tekst iz lista "Srbobran", glasila 'Srpske samostalne stranke' iz Zagreba, u kom se, navodno, prenosi sledeca prica:

Crnogorci, kojih je bilo podosta u 19. vijeku u Carigradu posjetio je jedan dopisnik "Srbobrana" kako bi o njima napisao izvještaj. On ih pozdravi:

- Dobro veče braćo Srbi!

Oni mu složno odgovoriše:

- Nijesmo mi Srbi, prijatelju!

- Nego? - uzvrati začuđeno dopisnik.

- Mi smo Crnogorci.

Dopisnik je pokušao drugačije kazati, pa reče:

- A kojim jezikom govorite? Valjda srpskim?

- Ne. - odgovore mu svi.

- Nego?

- Mi govorimo hrvatskim jezikom, ali smo Crnogorci.

Opet upita dopisnik:

- Kako se zove ovdje vaš poglavica?

Oni odgovore:

- Hrvat-baša.

Za ovaj clanak sa hrvatske Vikipedije u popisu literature navode se relativno ozbiljni naslovi i autori:

* "Istorijski leksikon Crne Gore", grupa autora, knj. 3, (Č-J), str.674-675, Daily Press-Vijesti, Podgorica 2006.

* Marko Vego, "Povijest Humske zemlje (Hercegovine)", I. dio, Dragutin Spuller, Samobor 1937.


U istom wiki-prilogu nalazi se i objasnjenje Ljubomira Nenadovica, koji je boravio u Carigradu, za ovako neobicnu situaciju: " Da bi mogli spokojnije u toj neprijateljskoj zemlji svoje poslove raditi, zato što su bili u neprestanom ratu s Turskom, pa im ne bješe dopušteno tamo putovati. Zato su uzimali na sebe bratsko i srodno ime i kazivali da su Hrvati".

Prema Nenadovicu, pripadnicima dijaspore nepokornih Crnogoraca u Stambolu tokom 19. veka iz politickih razloga nije bilo zgodno da se u nacionalnom pogledu izjasnjavaju pripadnicima ustanickog srpskog naroda, te su oni za tu svrhu koristili manje kompromitivano hrvatsko ime, koje se tada smatralo srodnim i bratskim. Medjutim, Stedimlijina prica odudara od ovog objasnjenja, jer se kaze da su se Crnogorci izjasnili bas kao Crnogorci, i to jasno naglasivsi da nisu Srbi, i da govore hrvatskim jezikom. Imajuci u vidu Stedimljinu ideolosku orijentaciju i jasnu politicku spregu sa antisrpskim strukturama u Zagrebu, mozemo posumnjati u autenticnost ove price, jer se prema njoj crnogorski identitet u 19. veku rezolutno istice kao nesto razlicito od srpskog, a kako se iz Stedimljine 'crvenohrvatske' ideoloske perspektive i perspektive njegovih hrvatskih mentora nikada nije racunalo sa nekom posebnom crnogorskom nacijom, hrvatski jezik trebalo je da posluzi kao kljucni dokaz da su Crnogorci deo drevnog hrvatskog naroda. Ako prihvatimo Nenadovicevo objasnjenje, treba imati u vidu i da Crnogorci u Stambolu ovo dvostruko ogradjivanje od srpskog identiteta iznose pred jednim Srbinom, za list koji izlazi u Austougarskoj, a ne pred nekim zvanicnikom turske vlasti, cime ovakav stav Crnogoraca ostaje donekle nemotivisan.

Kljucni dokaz da je ova prica neautenticna jeste cinjenica da se Stedimlija poziva na dopisnika srpskog lista "Srbobran" iz Zagreba, kome na pitanje "Kako se zove ovdje vaš poglavica?", Crnogorci, navodno, odgovaraju - Hrvat-baša. Medjutim, zvanje Hrvat-base definitivno je ukinuto 1879. godine, posle sticanja crnogorske nezavisnosti, kada je Kraljevina Crna Gora uspostavila sluzbene diplomatske (konzulske) odnose sa Osmanskim carstvom, a prema pisanju akademika Dejana Medakovica, Srbi u Zagrebu, o pocecima lista "Srbobran" saznajemo:

Najuticajniji srpski list u Zagrebu bio je "Srbobran", list za politiku, narodnu prosvetu i privredu. Izlazio je utorkom i nedeljom, a štampan je u štampariji F. Fišera. "Srbobran" je počeo da izlazi septembra 1884, i izlazio je sve do 1914. Ubrzo je po uticaju postao sličan novosadskoj "Zastavi". List je zadržao svoj ugled sve do 1914, kada je zbog izbijanja Prvog svetskog rata zabranjen. Od 1902. do 1907. izlazio je pod nazivom "Novi Srbobran". Pokrenuo ga je Pavle Jovanović, organizator Srpske samostalne stranke, koji je bio i njegov prvi vlasnik i urednik, kao i osnivač prve srpske štamparije u Zagrebu.

Dakle, zvanje Hrvat-base odavno je bilo istorija kada je "Srbobran" u Zagrebu poceo da izlazi, te nije bio moguc nikakav interviju izmedju novinara "Srbobrana" i stambolskih Crnogoraca pod staresinstvom Hrvat-base, koga u to vreme nije bilo. U prilog ovakvog zakljucka ide i to sto sam Stedimlija u svom tekstu ne ostavlja nikakve precizne reference na tacan broj "Srbobrana" u kome se navodno ova prica prenosi, te svi pokusaji da se dodje do izvora zavrsili su se na Stedimlijinom clanku.
 
Poslednja izmena:
Na hrvatskoj Vikipediji, pod odrednicom Hrvat-baša, moguce je pronaci i svedocenje Savica Markovica Stedimlije, iz hrvatskih novina 'Obzor' od 15. siječnja 1937. godine, gde on citira jedan tekst iz lista "Srbobran", glasila 'Srpske samostalne stranke' iz Zagreba, u kom se, navodno, prenosi sledeca prica:



Za ovaj clanak sa hrvatske Vikipedije u popisu literature navode se relativno ozbiljni naslovi i autori:

* "Istorijski leksikon Crne Gore", grupa autora, knj. 3, (Č-J), str.674-675, Daily Press-Vijesti, Podgorica 2006.

* Marko Vego, "Povijest Humske zemlje (Hercegovine)", I. dio, Dragutin Spuller, Samobor 1937.


U istom wiki-prilogu nalazi se i objasnjenje Ljubomira Nenadovica, koji je boravio u Carigradu, za ovako neobicnu situaciju: " Da bi mogli spokojnije u toj neprijateljskoj zemlji svoje poslove raditi, zato što su bili u neprestanom ratu s Turskom, pa im ne bješe dopušteno tamo putovati. Zato su uzimali na sebe bratsko i srodno ime i kazivali da su Hrvati".

Prema Nenadovicu, pripadnicima dijaspore nepokornih Crnogoraca u Stambolu tokom 19. veka iz politickih razloga nije bilo zgodno da se u nacionalnom pogledu izjasnjavaju pripadnicima ustanickog srpskog naroda, te su oni za tu svrhu koristili manje kompromitivano hrvatsko ime, koje se tada smatralo srodnim i bratskim. Medjutim, Stedimlijina prica odudara od ovog objasnjenja, jer se kaze da su se Crnogorci izjasnili bas kao Crnogorci, i to jasno naglasivsi da nisu Srbi, i da govore hrvatskim jezikom. Imajuci u vidu Stedimljinu ideolosku orijentaciju i jasnu politicku spregu sa antisrpskim strukturama u Zagrebu, mozemo posumnjati u autenticnost ove price, jer se prema njoj crnogorski identitet u 19. veku rezolutno istice kao nesto razlicito od srpskog, a kako se iz Stedimljine 'crvenohrvatske' ideoloske perspektive i perspektive njegovih hrvatskih mentora nikada nije racunalo sa nekom posebnom crnogorskom nacijom, hrvatski jezik trebalo je da posluzi kao kljucni dokaz da su Crnogorci deo drevnog hrvatskog naroda. Ako prihvatimo Nenadovicevo objasnjenje, treba imati u vidu i da Crnogorci u Stambolu ovo dvostruko ogradjivanje od srpskog identiteta iznose pred jednim Srbinom, za list koji izlazi u Austougarskoj, a ne pred nekim zvanicnikom turske vlasti, cime ovakav stav Crnogoraca ostaje donekle nemotivisan.

Kljucni dokaz da je ova prica neautenticna jeste cinjenica da se Stedimlija poziva na dopisnika srpskog lista "Srbobran" iz Zagreba, kome na pitanje "Kako se zove ovdje vaš poglavica?", Crnogorci, navodno, odgovaraju - Hrvat-baša. Medjutim, zvanje Hrvat-base definitivno je ukinuto 1879. godine, posle sticanja crnogorske nezavisnosti, kada je Kraljevina Crna Gora uspostavila sluzbene diplomatske (konzulske) odnose sa Osmanskim carstvom, a prema pisanju akademika Dejana Medakovica, Srbi u Zagrebu, o pocecima lista "Srbobran" saznajemo:



Dakle, zvanje Hrvat-base odavno je bilo istorija kada je "Srbobran" u Zagrebu poceo da izlazi, te nije bio moguc nikakav interviju izmedju novinara "Srbobrana" i stambolskih Crnogoraca pod staresinstvom Hrvat-base, koga u to vreme nije bilo. U prilog ovakvog zakljucka ide i to sto sam Stedimlija u svom tekstu ne ostavlja nikakve precizne reference na tacan broj "Srbobrana" u kome se navodno ova prica prenosi, te svi pokusaji da se dodje do izvora zavrsili su se na Stedimlijinom clanku.

Ovo san ja prvi zapazio. Drago mi je da nisam jedini. z;)

Inače, gore izrečenom treba dodati da su i brojni ljudi, uključujući i mene, kopali po arhivima i raznoraznim izvodima tražeći broj "Srbobrana" gdje se to navodno pominje. Ništa nikada nije pronađeno što bi potvrdilo Štedimlijinu tvrdnju, a sve reference sa strane, datirane poslije 1937. godine (kada su "Osnovi crnogorskog nacionalizma" izašli u Zagrebu), se sve pozivaju na Štedimlijino djelo kao svoj jedini izvor.

Malo mi postaje smiješno ovo pozivanje pojedinih hrvatskih nacionalista na crnogorske krajeve. Koristi se izričito nepotvrđen i nenaučni pristup tematici tzv. "Crvene Hrvatske", i pritom masa vrlo čudnovatih potvrda hrvatskog narodnosnog imena sa tog prostora - ruski pisac Tolstoj, koji u Boki kotorskoj vidi Srbe, a spominje pored Hrvate (a niti zna razliku konkretnu između ta dva naroda) u 17. vijeku, pa onda budalaština iz putopisa Evlije Čelebije iz tih vremena (neimajući na umu uopšte cjelokupni spis njegova putopisa, a prikazujući nimalo interesa za prave i autentične istoričare-geografe kao što je bio Hadži-Halifa iz istog vijeka, koji na tim prostorima nalazi samo Srbe [istočno od njih i Albance], a ne i Hrvate), potom 1841. godine Vuk Karadžić koji ne ide po Crnoj Gori, već po Dalmaciji i srijeta hrvatsko ime, pa falsifikat Savića Markovića iz 1931. godine - i to je sve. :hahaha: Ne želim nikoga da vrijeđam, niti njegova istorijska ubjeđenja, ali ova "škola" sa ovakvim idejama je za baciti u smeđe odmah (jedan izvučen iz konteksta, drugi nepouzdan, treći greška i četvrti falsifikat - kao potvrda jednog mita :dash: ).

A što se tiče onog što je Mrkalj pisao, ima smisla - samo sve je to politički. Moldavski jezik je i imao djelomično međunarodno priznanje, ali je nedavno izgubio i taj polu-status zahvaljujući žalbama rumunjskih lingvista, i ponovo postao prosti rumunjski jezik. Srbija i srpski lingvisti neće tako posmatrati crnogorski jezik i poslije njegove standardizacije, može se desiti da dobije kod i potpuno međunarodno priznanje i za samo godinu dana.
 
Nije nista novo da su srbi iz Sumadije i BiH najvecim deo poreklom iz Crne Gore.
Nerazumem sta hoces da kazes.
"Eto...toliko o objektinosti nasih jezikoslovaca, naseg naroda, nasih svjedoka, nacionalista, i historicara-povjesnicara...uopce. Da nisam upoznala ove ljude...potomke istocno-hercegovackih muslimana sa Srednjeg Istoka...koji su 130 godina zivili odsjeceni od BiH...i ikakvog uticaja sa Balkana...i bi mozda povirovala njihovom rodjaku u Stocu...da se u Stocu UVIK govorilo "najcistije"!"
 
"Eto...toliko o objektinosti nasih jezikoslovaca, naseg naroda, nasih svjedoka, nacionalista, i historicara-povjesnicara...uopce. Da nisam upoznala ove ljude...potomke istocno-hercegovackih muslimana sa Srednjeg Istoka...koji su 130 godina zivili odsjeceni od BiH...i ikakvog uticaja sa Balkana...i bi mozda povirovala njihovom rodjaku u Stocu...da se u Stocu UVIK govorilo "najcistije"!"

Zeno ko je ikad nesto drugo tvrdio.

Nema najcistije govor to su ti gluposti.

Sta je sad za Srednjom Isokom tamo ima ljudi kojima je nas jezik materni ili sta

Ne razumem te.
 
Često me pitaju ljudi gde mogu da nabave Rečnik, pravopisni priručnik itd.

Prof. dr. Milosav Čarkić
Šta srpski književni jezik nema, a trebalo bi da ima. U ovom trenutku srpski književni jezik nema ono što je trebalo da ima bar pre šezdeset godina:

1) dijalektologiju koja bi bila napisana na osnovu podataka sa terena (u Srpskoj akademiji nauka postoji bogata zbirka dijalektoloških upitnika koji su sakupljani poslednjih 50 godina),

2) dijalektološki atlas,

3) istoriju jezika,

4) veliku opisnu gramatiku,

5) sintaksu,

6) veliki opisni rečnik i rečnike pisaca.

Neko će reći da ni Hrvati nemaju ni dijalektologiju ni lingvistički atlas. Tačno je da nemaju. Ali to je samo zato što bi takva dijalektologija i lingvistički atlas progovorili jezikom činjenica i otkrili da su Hrvati uzeli srpski književni jezik za svoj i da su mnogi od onih koji se sada izjašnjavaju za žestoke Hrvate u stvari Srbi, ili tačnije, pokatoličeni Srbi.


Opšte uzevši, srpska filološka inteligencija nije imala niti ima jasan sistem znanja o srpskom jeziku, kao ni izgrađenih stavova u pogledu nacionalne književnosti (Isp. Milosavljević 1997). Posle nestanka avnojevske Jugoslavije srpski političari su pohitali da stvore i treću Jugoslaviju, kao da Srbi nikada nisu imali svoje države i da ne znaju šta je to državnost izvan Jugoslavije. A srpski filolozi da i dalje stvaraju pod okriljem serbokroatistike.
 
Prof. dr Milosav Čarkić
Nešto iz istorije srpskog jezika. Da bi se u potpunosti shvatilo današnje stanje srpskog književnog jezika i mogle predvideti njegove dalje perspektive, potrebno je da se vratimo jedno dva veka unazad. Naime, krajem 18. i početkom 19. veka, u korak sa drugim slovenskim narodima, Srbi počinju da stvaraju svoju nacionalnu filologiju. Ona svoj najviši domet dostiže pojavom i delovanjem Vuka Stefanovića Karadžića. Vuk je bio taj koji je udario temelje srpskoj filologiji – srbistici, koja je nastala kao deo opšteslovenske filologije - slavistike. Vukov stav da se narodi razlikuju među sobom po jeziku, a ne po veri bio je u skladu sa stavovima ondašnjih najznačajnijih filologa: Dobrovskog, Kopitara i Šafarika.

Međutim, sve ovo, nešto kasnije, sa pojavom ilirskog pokreta i ideje jugoslovenstva od strane nekih političara i filologa bliskih Štrosmajeru i Jagiću, počinje da se menja. Naime, ilirizam se kao ideja rodio u visokim naučnim krugovima austro-ugarske monarhije na kraju 18. i pragu 19. veka, a imao je za cilj da u dvojnu monarhiju uvuče Slovene južno od Save. Tu ideju su 30-ih godina 19. veka na svoj način oživeli Ljudevit Gaj i njegove pristalice. Otuda ne čudi da Imbro Ignjatijević Tkalac piše: Može se govoriti što se hoće, mi smo s ove i s one strane (Save i Dunava) jedan narod, s jednim jezikom, s jednim običajima, s jednim određenjem u svijetu, s jednom budućnošću, koju mi moramo zajednički da ostvarimo, jer ćemo inače morati zauvijek da propadnemo (Isp. Opća enciklopedija: 1977: 572).

Ilirstvo, iako je bilo jedan oblik odgovora na pritisak Mađara i Nemaca, u suštini predstavlja neku vrstu hrvatskog političkog načertanija. Prepreka stvaranju tzv. Ilirije bila je srpska nacionalna svest, i posebno srpski književni jezik predvukovskog perioda, koji je neraskidivo bio vezan za Srpsku pravoslavnu crkvu. Stoga nije nikakvo čudo što je katolički Beč svesrdno primio Vuka Karadžića, što ga je pomagao u njegovoj reformi jezika i pisma i što je posle uklanjanja srpskoslovenskog jezika kao najvažnije prepreke tzv. ilirskoj ideji potpisan Bečki književni dogovor (Isp. Enciklopedijski leksikon 1972: 40-41), u kome su učestvovali Hrvati, Srbi i jedan Slovenac.

Krajem 19. veka u Hrvatskoj je pobedila struja lingvista koji su uveli jezik Karadžićevog tipa ili pravo da kažemo koji su za hrvatski jezik uzeli srpski književni jezik sa fonetskim pravopisom i ijekavskim narečjem. Na prvi pogled bio je to korak ka učvršćivanju srpsko-hrvatskog jedinstva, a u suštini prvi korak da Hrvati srpskom jeziku daju svoje ime i da sve katolike štokavce objedine pod hrvatskim imenom.

Period od 150 godina srpsko-hrvatskih veza može se uporediti sa jednom šahovskom partijom koju su igrale generacije srpskih i hrvatskih lingvista. Srbi su uglavnom popuštali, a Hrvati izvlačili poen po poen, radeći marljivo i strpljivo da srpskom književnom jeziku daju svoje ime, i tu partiju su krunisali šahovnicom, a Srbi gubitkom dela jezika i najvećim porazom posle Kosovskog boja.
 
Prof. dr Milosav Čarkić
Osnivanjem JAZU (1867) i dolaženjem za njenog sekretara tada najvećeg srpskog lingviste Đure Daničića, centralno mesto serbokroatistike postaje Zagreb. Prihvatanjem ovakvog rešenja srpska filologija ostaje bez svoga nacionalnog centra i postaje zavisna od hrvatske filologije.

Tako je ispalo da danas Srbi imaju svoje filologe, ali nemaju nacionalnu filologiju. Ono što je još strašnije jeste to da jedino srpski filolozi neguju serbokroatistiku, dok hrvatski filolozi, uzevši srpski književni jezik za svoj književni jezik (isp. Kuna 1976: 19; Pešikan 1970: 7), razvijaju isključivo kroatistiku stvarajući nacionalnu filologiju. Ovako konstituisana serbokroatistika ostavila je negativne posledice kako u sferi srpskih filoloških nauka, tako i u duhovnom životu srpskog naroda. U 19. veku srpski jezik je bio samo srpski, dok u 20. veku on za Srbe postaje srpskohrvatski, a za Hrvate hrvatski.

Kao što se vidi, došlo je do apsurda koji nigde u svetu nije zabeležen. Narod (Srbi) koji je dao drugom narodu (Hrvatima) svoj jezik (srpski jezik) zbog toga srpski jezik naziva srpskohrvatskim jezikom, a narod (Hrvati) koji je od drugog naroda (Srba) preuzeo njihov jezik (srpski jezik) naziva taj jezik svojim imenom - hrvatski jezik.

Skoro istovetna situacija desila se i u delu srpske književnosti. Dubrovačka književnost u vreme Vuka Karadžića za sve slaviste je bila srpska književnost, kasnije ona za srpske učenjake postaje srpskohrvatska, a za hrvatske hrvatska; danas je ona i za srpske i za hrvatske stručnjake - hrvatska.

Da li je potreban komentar činjenici da se danas posle masovnog izgona srpskog stanovništva iz Krajine na Filološkom fakultetu u Beogradu Vladan Desnica, srpski pisac iz Ravnih kotara, izučava i kao srpski i kao hrvatski književnik. Da li će za koju deceniju i on postati samo hrvatski pisac?
 
"Eto...toliko o objektinosti nasih jezikoslovaca, naseg naroda, nasih svjedoka, nacionalista, i historicara-povjesnicara...uopce. Da nisam upoznala ove ljude...potomke istocno-hercegovackih muslimana sa Srednjeg Istoka...koji su 130 godina zivili odsjeceni od BiH...i ikakvog uticaja sa Balkana...i bi mozda povirovala njihovom rodjaku u Stocu...da se u Stocu UVIK govorilo "najcistije"!"





za Gostju

teorije o cistoci istocnohercegovackog govora je diskutabilna,jer se tu nije pricala samo ijekavica,kao sto si ti i prilozila.

nazalost ti muslimani ikavci,otrgnuti od ostatka ikavske populacije, nece nikad biti ono sto ikavci i jesu,hrvati.pretpostavljam da i ti nijeces vezu sa hrvatstvom tih ljudi,mozda i svoju,ali boraveci u hercegovini neke su ti stvari bile sigurno jasnije.

probosanska ideologija je okrenula te ljude,donedavno hrvate-muslimane,odnosno sada bosnjake,od svojih korijena.slicna stvar se desava i sa bunjevcima.

ovo je i malo off topic ali nadam se da nece biti pobrisano
 
Prof. dr Milosav Čarkić

Mrki koliko je ijekavica srpska,ostaje upitno.

tokom jezicne reforme napravljenje su kardinalne greske od strane "hrvatskih" jezikoslovaca.zasto je ijekavica izabrana za standardni hrvatski jezik,ostaje enigma za vecinu hrvatske populacije.nepovratno unistivsi i potisnuvsi hrvatske dijalekte,na racun enormno manje zastupljenije vukove "ciste" ijekavice,naravno medju hrvatima.

vjerovatno se radilo o politickim igrama,ali ja bi ti sa zadovoljstvom vratio "tvoju" ijekavicu,kojom ni ti ne pises
 
Čvrsnica: ja bi ti sa zadovoljstvom vratio "tvoju" ijekavicu,kojom ni ti ne pises

Misliš, ti bi ijekavicu vratio Vuku i Srbima? Lepo je to od tebe, i veliki napredak.

Što se pisanja tiče, moje je mišljenje da ispisivanje refleksa (ije, je, e, i, -) starosrpskog jata nije najsrećnije rešenje. Ja zato pišem srpskom jatovicom, prema tradiciji za koju su se, nakon Vuka, zalagali pre svega Dr Jovan Subotić, Evstatije Mihajlović, a delom i Sava Mrkalj. Tvoja opaska da ja ne pišem ijekavicom opravdana je samo na nivou grafije na prvi pogled - kako možeš znati da ja ne čitam ijekavicom?

Naime, postoje pravila za ijekavsko čitanje moje jatovice, tako da tvoja primedba suštinski ne stoji. Takođe, moja jatovica, npr. nije Šulekov "čehopis", koji je kao priučeni Slovak teško razlikovao je/ije. Naime, on je u mnogim svojim nelektorisanim publikacijama češko e pisao samo na mestu gde dolazi je ili ije, da bi si skratio muku (npr. prije, vidio, mesto, sreća; dok ja pišem pre, video, mesto, sreća itd.)

Čvrsnica: zasto je ijekavica izabrana za standardni hrvatski jezik,ostaje enigma za vecinu hrvatske populacije.nepovratno unistivsi i potisnuvsi hrvatske dijalekte,na racun enormno manje zastupljenije vukove "ciste" ijekavice,naravno medju hrvatima.

Nisi informisan; nije nikakva enigma u pitanju. Radi se o večitom i dobro poznatom hrvatskom "kompleksu mršavog trbuha".

O kompleksu mršavog trbuha:

Momčilo Subotić
Institut za međunarodnu politiku i privredu, Beograd
FILOLOGIJA I GEOPOLITIKA​
(...)

Tako je s ilirizmom, koji je počeo „izbacivanjem hrvatskog jezika kroz prozor“ – kako je govorio Miroslav Krleža, i prisvajanjem Vukovog srpskog jezika, formiran austro-hrvatski geopolitički projekat izlaska trožupanijske kajkavske Hrvatske na širinu srpskog jezičkog i etničkog prostora. Tako je došlo do prvog, istorijskog susreta Hrvata i Srba; taj susret bio je i njihov međusobni sukob, koji traje do današnjih dana.

Da je hrvatsko preuzimanje srpskog jezika imalo političke razloge svedoči grof Janko Drašković, predsednik Narodne (Ilirske) stranke, u svojoj Disertaciji... zahtevom da se uz podršku bečkog Dvora „ujedine sve hrvatske zemlje“: da se Hrvatskoj vrati Dalmacija, da se ispod vojnog režima izuzme Vojna krajina, da se Rijeka ujedini sa Hrvatskom, i da se Bosna i Hercegovina pripoje Hrvatskoj. Drašković je tu veliku Hrvatsku nazivao „Velika Ilirija“ i video kao samostalnu zajednicu Južnih Slovena pod krunom Habzburgovaca.3

Važno je istaći da su svi hrvatski pisci i političari, od Vitezovića do Tuđmana, bili snažno frustrirani i opterećeni veličinom, oblikom i etničkim sastavom Hrvatske. Oblik i veličina državnog prostora Hrvatske značajno su uticali na formiranje hrvatskog političkog mentaliteta i državne ideologije. Stoga su sve hrvatske koncepcije bile izrazito geopolitičke. Usled geopolitičke nemoći hrvatski etnički prostor je ostao istorijski izobličen, dugačak, spljošten, male dubine (i nakon razvojačenja Vojne granice 1881. godine), nesrazmernih granica, na mestima prekidljiv. Oblik hrvatske teritorije, i nakon ujedinjenja Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, predstavlja za Hrvate trajan geostrateški nedostatak i geopolitičku frustraciju.

Vekovima prebivajući u položaju „ostatka ostataka“, „preostalih područja“, Hrvatska ne uspeva da se uspostavi kao geografski dovršena i geopolitički samosvojna jedinica. Nigde geografija nije izvršila tako odlučujući uticaj na političke ideje i državnu politiku, kao što je to slučaj sa Hrvatskom. Geografski činilac je ovde poistovećen sa državnim razlogom. Otuda je „geopolitika hrvatski nagon više nego kod drugih južnoslovenskih naroda“. (Miloš Knežević, Geopolitičko okruženje SR Jugoslavije, u: Geopolitička stvarnost Srba, IGS, Beograd, 1997, 232-233.) S obzirom da ne može da se širi na sever i zapad Hrvatska teži istoku, tj. na srpski etnički prostor.

Paradoks hrvatske geopolitike sadržan je u težnji Hrvata da se politički vežu za zapad, a da se istovremeno teritorijalno prošire na istok. Na to su uticali nedostaci geopolitičkog položaja Hrvatske, kao i vekovne težnje Rimokatoličke crkve prema pravoslavnom Balkanu, ali, takođe, jednako, ako ne i više, slabosti srpske filologije i politike u poslednjih vek i po. Na tom osnovu javljaju se ilirstvo Ljudevita Gaja i jugoslovenstvo Josipa Jurja Štrosmajera. Ove ideje i pokreti, zasnovani na „hrvatskom istorijskom i državnom pravu“ i hrvatskom „političkom“ narodu, bili su usmereni ka unijaćenju, pokatoličavanju i pohrvaćivanju srpskog naroda u zapadnim srpskim zemljama i stvaranju verski homogene i etnički čiste velike Hrvatske.

O tome zašto je ijekavica izabrana za standard u Hrvatskoj:

Zašto Hrvati danas nemaju svoj jezik?

Prof. dr. Slobodan Remetić, akademik:
Usvajanjem Vukovog tipa književnog jezika zvaničnom odlukom u Hrvatskom saboru 1889. godine, Zagreb je povukao najjači politički potez. Da ne bude zabune, Zagreb je već bio napustio kajkavsko narečje u korist Gajeve štokavice, koja je bila neuporedivo arhaičnija od gotovog modela koji je Vuk izradio za potrebe srpske kulture i srpskog naroda.

Katolici su do tada stvarali na osam dijalekata, ne računajući manje cikluse.

(1) Zagreb je počeo da izrasta u ozbiljniji politički centar i zasigurno je tamo shvaćeno da se katolički živalj, u osnovi nacionalno neopredeljen, ne može oko Zagreba okupiti kajkavskim jezikom. Osim toga, u nekim sredinama, kao u Dubrovniku, bila je veoma razvijena, snažna srpska nacionalna svest. Novim tipom književnog jezika Zagrebu je sebi približio dubrovačku književnost.

(2) Još jedan važan motiv: Zagreb je time pridobio Srbe u predstojećim teškim borbama u mađarskom Saboru, a ujedno izbio Srbima iz ruku važan adut za eventualno traženje kulturne i jezičke autonomije u Hrvatskoj.

Toma Maretić u predgovoru svoje „Gramatike i stilistike hrvatskoga ili srpskoga jezika” izričito kaže da je Vuk naš Ciceron! Zreli Vuk je progovorio u književnom jeziku zvaničnog Zagreba

Zašto su ga zapostavili? Iz političkih razloga: prešli su na srpski da bi asimirali Srbe zapadno od Drine i pripojili Bosnu.
 
Jezik nije pouzdan pri odredjivanju porekla. Mnogi narodi danas govore jezicima drugacijim od njihovih predaka. Pomocu jezika i istorije je uopste tesko nesto dokazati. Ono sto neko uzima kao istorijski izvor moze da bude plod maste, proizvoljnosti, neznanja ili falsifikat. Najtacnija slika porekla jednog naroda se moze dobiti putem haplogrupa. U tom smislu istrazeni su svi narodi Balkana izuzev Crnogoraca. Prema tome stanovnici Hercegovine, Bosne, Srbije, Dalmacije i Makedonije su Dinarci (Iliri ili kako vec neko hoce da naziva). Njihova izvorna haplogrupa je I1b* originalno nastala na podrucju Hercegovine. Slovenci, Hrvati i narod Severne Grcke su Sloveni. I Srbi i Hrvati su evropski narodi, ali su Hrvati vecinski R1a - slovenski (bliski Poljacima, Ukrajincima idr.) dok su Srbi zapravo Dinarci. Srbijanci, Makedonci i Hercegovci imaju manje haplogrupe R1a (slovenske) od npr. Rumuna ili Madjara. Albanci pogotovo (i nesto manje Grci) imaju haplogrupe cije je poreklo Mediteran i Bliski istok, a izvorno Afrika. Bugari takodje nemaju izrazenu I2b* haplogrupu.
Sa Hrvatima je tesko raspravljati o jeziku jer njihova haplogrupa je vecinom slovenska (R1a) i oni s pravom mogu reci da govore jedan od slovenskih (slavenskih) jezika. Kada su Cirilo i Metodije u devetom veku poceli da sire pismenost medju dinarski narod kao jezik su odabrali slovenski koji se govorio u Solunu i oko Soluna. Inace se smatralo da su nastojali da uvedu jezik zapadno panonskih Slovena (Slovenaca i Hrvata). Verovatno je prevagnula solunska varijanta zato sto je bila bliza Cirilu i Metodiju, tj. jezik zapadno panonskih Slovena bi morali vise da proucavaju a za to verovatno nisu imali vremena. Sve je to opisano i dokumentovano (citaoce koje to interesuje mogu npr. procitati knjigu od Bakuljina, "O jeziku Cirila i Metodija", objavljenu 1925 od strane grafickog instituta "Narodna misao"). Taj jezik Cirila i Metodija je postao crkvenoslovenski i bio je dominantan u pravoslavnoj crkvi. Taj jezik je bio usmeren i ka Bugarima (koji su takodje prihvatili slovenski jezik a neslovenski su narod).
Mi ne znamo koji je stari srpski jezik. To sto je nasa haplogrupa izvorna balkanska (dinarska) a govorimo jedan od slovenskih jezika nije nesto sto je osobeno za nas. Bugari takodje imaju slovenski jezik a nisu slovenskog porekla. Madjari ne govore evropski jezik a skoro svi Madjari danas su evropskog porekla. I td. Jednostavno treba shvatiti cinjenicu = Jezikom se ne dokazuje poreklo. Poreklo se naucno dokazuje samo haplogrupama i Srbi su autotohni balkanski narod (haplogrupa I1b* je nastala pre 20.000 godina).
Dva linka za ilustraciju da se citaoci lakse snadju:
Prikaz bliskosti (slicnosti i razlika) u haplogrupama medju populacijama na Balkanu:
balkangeneticcomparisonoh0.jpg

Osnovne evropske haplogrupe i pravci kretanja:
balkandnasourceskl8.jpg
 
Jezik nije pouzdan pri odredjivanju porekla. Mnogi narodi danas govore jezicima drugacijim od njihovih predaka. Pomocu jezika i istorije je uopste tesko nesto dokazati. Ono sto neko uzima kao istorijski izvor moze da bude plod maste, proizvoljnosti, neznanja ili falsifikat. Najtacnija slika porekla jednog naroda se moze dobiti putem haplogrupa. U tom smislu istrazeni su svi narodi Balkana izuzev Crnogoraca. Prema tome stanovnici Hercegovine, Bosne, Srbije, Dalmacije i Makedonije su Dinarci (Iliri ili kako vec neko hoce da naziva). Njihova izvorna haplogrupa je I1b* originalno nastala na podrucju Hercegovine. Slovenci, Hrvati i narod Severne Grcke su Sloveni. I Srbi i Hrvati su evropski narodi, ali su Hrvati vecinski R1a - slovenski (bliski Poljacima, Ukrajincima idr.) dok su Srbi zapravo Dinarci. Srbijanci, Makedonci i Hercegovci imaju manje haplogrupe R1a (slovenske) od npr. Rumuna ili Madjara. Albanci pogotovo (i nesto manje Grci) imaju haplogrupe cije je poreklo Mediteran i Bliski istok, a izvorno Afrika. Bugari takodje nemaju izrazenu I2b* haplogrupu.
Sa Hrvatima je tesko raspravljati o jeziku jer njihova haplogrupa je vecinom slovenska (R1a) i oni s pravom mogu reci da govore jedan od slovenskih (slavenskih) jezika. Kada su Cirilo i Metodije u devetom veku poceli da sire pismenost medju dinarski narod kao jezik su odabrali slovenski koji se govorio u Solunu i oko Soluna. Inace se smatralo da su nastojali da uvedu jezik zapadno panonskih Slovena (Slovenaca i Hrvata). Verovatno je prevagnula solunska varijanta zato sto je bila bliza Cirilu i Metodiju, tj. jezik zapadno panonskih Slovena bi morali vise da proucavaju a za to verovatno nisu imali vremena. Sve je to opisano i dokumentovano (citaoce koje to interesuje mogu npr. procitati knjigu od Bakuljina, "O jeziku Cirila i Metodija", objavljenu 1925 od strane grafickog instituta "Narodna misao"). Taj jezik Cirila i Metodija je postao crkvenoslovenski i bio je dominantan u pravoslavnoj crkvi. Taj jezik je bio usmeren i ka Bugarima (koji su takodje prihvatili slovenski jezik a neslovenski su narod).
Mi ne znamo koji je stari srpski jezik. To sto je nasa haplogrupa izvorna balkanska (dinarska) a govorimo jedan od slovenskih jezika nije nesto sto je osobeno za nas. Bugari takodje imaju slovenski jezik a nisu slovenskog porekla. Madjari ne govore evropski jezik a skoro svi Madjari danas su evropskog porekla. I td. Jednostavno treba shvatiti cinjenicu = Jezikom se ne dokazuje poreklo. Poreklo se naucno dokazuje samo haplogrupama i Srbi su autotohni balkanski narod (haplogrupa I1b* je nastala pre 20.000 godina).
Dva linka za ilustraciju da se citaoci lakse snadju:
Prikaz bliskosti (slicnosti i razlika) u haplogrupama medju populacijama na Balkanu:
balkangeneticcomparisonoh0.jpg

Osnovne evropske haplogrupe i pravci kretanja:
balkandnasourceskl8.jpg

Cenimo mi tvoju copy/paste akciju, ali kao sto vidis , naslov teme je ,,ciji je nas jezik", a ne ,,poreklo naroda".

Ili postoji neki metod da se na osnovu haplogrupa utvrdi poreklo jezika?

Poreklo naroda se ne dokazuje samo haplogrupama, vec se slika upotpunjuje kombinacijom poznatih istorijskih podataka, genografskog istraživanja, komparativne lingvistike itd.

Haplogrupa I2 jeste nastala pre x0.000 godina, ali ne na Balkanu.



Njeno prisustvo među Srbima ne govori isključivo o autohtonosti srpskog naroda, veċ o autohtonosti starosedelaca koje su Srbi asimilovali.

Dakle, kao što rekoh, svi autohtonisti su isti. Tu ne pomaže ni istorija, ni genetika niti bilo šta drugo.
 
Sta se ljudi hvataju za te gene.

Ili mogu nesto da radim za genima u p**** m******

Jezik je vazniji od porekla.

Vazno je i jedno i drugo.

Ja bih volao da imam kompletnu sliku cisto iz radoznalosti. Da znam kako su tekle migracije, kako su narodi uticali jedni na druge.

Malo mi je debilski da sad kopam po istoriji da bih mogao da kazem, E, evo, mi smo stigli prvi...

Pa sta i da jesmo? Boli li Q nekog u Britaniji sto su kelti stigli pre anglosaksonaca?
 

Back
Top