Bartol Kasic je hrvatski jezuita, rodjeni Pazanin, po otoku Pagu, gde se govorilo cakavskim hrvatskim jezikom, po cemu je i Bartolomeo Kasio bio izvorni cakavac. Kasic je, po zelji Dubrovcana i uz pomoc splitskog nadbiskupa Sforce, preveo "Novi zavet" in lingua illirica vernacula trogata. Dubrovcani, kao ni senjski biskup Ivan Agatic, nisu bili zadovoljni ovim prevodom, pa su zalbe stigle cak do jezuitskog generala, kome se Kasio morao pravdati. U obrazlozenju jezuitskom generalu od 17.7. 1625. Kasio kaze da njegovi spisi nisu pisani samo dubrovackim govorom ma in lingua piu commune della mia nazione - nego vise u jeziku moga naroda. Kasic je svakako u svoj "ilirski jezik" dominantno unosio reci preuzete od stokavaca iz Srbije i Bosne, gde je dugo godina bio u jezuitskoj misiji, ali samim Dubrovcanima, kao cistim stokavcima taj mix sa primesama cakavice, koje se Kasic kao rodjeni cakavac nije mogao osloboditi, nije bio po volji. Dubrovcani su kao revnosni katolici-stokavci bili izriciti da se Novi zavet prevede na jezik kakvim se u Dubrovniku oglasavalo, npr. 1638. , na srpskom jeziku da ga svak bolje razume - si grida e proclama l' infrascritto tenore in lingua serviana per maggior intelligenza d' ognuno. Dubrovacki nadbiskup je, uprkos zalutalim odjecima cakavice, branio Kasicev prevod Svetog pisma pred Rimskom kurijom 1632., obrazlazuci to cinjenicom da se na istoku, u Turskoj, gde ima dosta katolika, govori tim jezikom.
Kasic je, kao sto vidimo, u pismu jezuitskom generalu jasno naglasio razliku izmedju svog narodnog cakavskog, kojim se govorilo na Pagu, i dubrovackog stokavskog jezika. Prevodjenje Novog zaveta na stokavski jezik inicirala je Kongregacija za propagandu vere u Rimu. Ona je to prvenstveno ucinila da bi doskocila sirenju protestantizma na Jadranu, koji se sluzio istim metodama, i zbog prozelitizma prema pravoslavcima na istoku. Bitna pretpostvka za taj poduhvat bilo je prevodjenje Novog zaveta na najrasprostranjeniji jezik u regionu, a najpodesniji za to je bila srpska stokavica, kojom se govorilo u Srbiji, Lici, Kordunu, Baniji, Slavoniji, Crnoj Gori, Vojvodini, Bosni, Hercegovini, dobrom delu Dalmacije i u Dubrovniku. U svom radu "Stamparije i skole rimske kurije u Italiji i juznoslovenskim zemljama u 17. veku" Jovan Radonic o Kasicu kaze:
Po naredjenju jezuitskog generala Klaudija Akvavive da napravi jednu slovensku gramatiku, Kasic je to ucinio i napisao "Institutionum lingue illiricae libri duo". U predgovoru ovoj "hrvatskoj" Gramatici Kasic je istakao da je koristio najrasprostranjeniji dijalekt u Iliriku, onaj koji se najvise cuje. Vatroslav Jagic je za ovu Kasicevu Gramatiku u jednom svom predavanju iz 1884. rekao: "To je gramatika narodnog srpskog jezika izmedju stokavice i cakavice".
Kasic je to i sam implicite priznao u svom predgovoru za "Institutionum lingue illiricae libri duo" iz 1604., koji cemo ovde citirati u prevodu sa latinskog:
Dobra ilustracija neznanja i nebuloza. Ovaj jadni postopisac nema pojma ni o Kašiću, njegovim radovima (nije ih čitao), niti o jezičnom modelu (modelima) koji se u njima pojavljuju. Navodi se niz gluposti o tobože štokavsko-čakavskim "nesuglasicama", što pak nema veze s pameću, nego je naknadna fiksacija slavistike iz kuhinje Dobrovsky- Kopitar- Miklošič; kuhinje koja je neslavno zagorjela i izgorjela zajedno s nizom ostalih fantazija tih slavista.
Tko bi uopće odgovarao dio po dio na ove urotomanske mahnitosti ? Ako išta, istine radi, valjda reći što jest, i ostaviti mlaćenje prazne slame ignoramusima.
1. Vatroslav Jagić nije nikada rekao da je Kašićeva gramatika nekakva "srpska" po jeziku. To je internetski falsifikat koji se provlači kao crijevna bolest, a nigdje ne stoji. Dapače, Jagić se ošto osvrnuo na veliku (preko 440 stranica) studiju Tome Maretića "Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima", 1889.- razdoblje od 1495 do 1835- jer je po Jagiću Maretić koristio premali broj štokavskih pisaca, izrijekom navodeći Kašića koji je u Maretića "dobio" svega 1-2 stranice. Taj "srpski" jezikoslovac se našao- nedostatno zastupljen- u knjizi o hrvatskome pravopisu od 15. do 19. st., i to je ono što Jagić prigovara. Dakle- proljevasti lažni citat.
2. Kašić je ostavio traga u svim hrvatskim gramatikama do zadnje trećine 19. st. Standardizacija hrvatskog jezika u gramatikama Della Belle, Lanosovića, Mažuranića, Relkovića, Babukića,... ide prema modelu Kašićeve gramatike iz 1604., što je razvidno i iz studije o hrvatskim gramatikama Sande Ham:
http://www.globus.hr:8080/bookshop/Book.htm?sp=1000
3. Kašićev je filološki rad-na svim poljima- sustavno obrađivan tek od spomenutog Marijana Stojkovića nadalje: Djelo je objavljeno 1919., a uslijedili su prikazi gramatike od kojih je najsustavniji Katičićev: Gramatika Bartola Kašića. Rad JAZU 388, Zagreb 1981, 5-129. (
http://www.hazu.hr/Akademici/RKaticic_cl.html ). O ostalom u studiji na engleskom
http://hrcak.srce.hr/file/35225
Dakle, Kašićev je rad integriran u gramatički opis hrvatskoga, no studije o samom Kašiću relativno su skorijega datuma, tj. od početka 20. st.
4. Kašić je kao isusovac imao zadatak da proširi katoličku vjeru među od Turaka oslobođenim krajevima (ili onima za koje se nadalo da će biti oslobođeni). Također, cilj je bio da se potisne utjecaj franjevaca kao poluautonomne provincije i uspostavi regularna crkvena hijerarhija. Stoga, Kašić nije mario za bosančicu ( u ono doba pretežno pismo među bosanskim franjevcima, uz izuzetak Bandulavića i još njekih), nego je forsirao svoj oblik latinice. Također, njegov je "opći jezik" bio najprošireniji govor bosanskih Hrvata, štokavska ikavica. Kašić je kao ispovjednik u Dubrovniku prihvatio i jekavštinu, no nije gledao na to kao na nešto bitno- kao ni na tobožnju bitnu oprjeku čakavština-štokavština. Gramatika mu je čakavsko-štokavska (idioma koji ne postoji i koji se nigdje nikada nije govorio baš takav), niz djela na štokavskoj jekavštini (neobjavljeni prijevod Biblije- objavljen tek kasnije:
http://www.ffdi.hr/zivot/99-2-1.html ,
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20001205/prilozi.htm - djela kao "Perivoj od djevstva",..) i na štokavskoj ikavici koju je preferirao ("Ritual Rimski", njegovo najutjecajnije djelo, te niz ostalih spisa).
"Bosanski jezik" ili štokavsku ikavicu Kašić je preferirao, držeći da je dubrovačko ijekaviziranje neloše, no ipak potencijalna smetnja jer većina katolika govori ikavski, a ne jekavski. No, kad je već preveo Bibliju na "dubrovački", koristeći pritom bogatu dubrovačku jezičnu baštinu onda već staru 2 stoljeća, inzistirao je da prijevod bude objavljen, čemu se usprotivila struja rusinskih unijata koji su htjeli jezik sličan sadašnjem ukrajinskom (uz niz crkvenoslavizama), a ne bilo kakav južnoslavenski jezik.
Nikakvi Dubrovčani se nisu protivili tiskanju njegova prijevoda. Nikakvi "Srbi" tu nisu imali utjecaja, ni u jeziku ni u odlukama o ovom ili onom. Ključne su bile dvije struje: Hrvata kao Levaković koji su nasilu htjeli da prijevod bude tiskan glagoljicom ili bar bosančicom, a po jezičnoj fizionomiji istočnoslavenski, a ne južnoslavenski; druga, koju je vodio pokršteni bihaćki musliman i zagrebački biskup Franjo Ergelski, koji je htio da opći "ilirski" bude kajkavski. Prevladala je politika rusinske struje i prijevod nije izašao.
5. Srbi kao takvi nisu bili nikakav poseban cilj evangelizacije- da jesu, ne bi se inzistiralo na latinici, kad su unijati u Ukrajini pounijaćeni preko ćirilice. Radilo se o jačanju već postojećega katoličkoga elementa u Bosni i Dalmaciji, o pokrštavanju muslimana (dobrim dijelom ikavaca) kojima bi bio ostavljen izbor pokrštenja ili iseljavanja, dok su pravoslavci bili na trećem mjestu kao eventualni cilj. Oni pak sami na Kašićev jezični izraz nisu utjecali- iako ih je poznavao, putujući i preko Srbije do Moskovije. Nema ničeg specifično srpskog u Kašićevu djelu, i on od Srba ništa nije naučio- od leksika do sintakse.
6. Srpski filolozi dobro znaju o čem se radi, pa se ni u jednom normalnom prikazu razvoja srpskoga jezika i njegova opisa ne navodi Kašić kao autor djela iz srpske filologije ili književnosti. Nema toga ni kod koga, od Daničića, Belića, Ivića do Klajna i Feketea.
I, za kraj ovog i predugog teksta: evo zašto je za nas Hrvate Jugoslavija bila kočnica- Kašićeva djela nisu mogla biti objavljena u Jugoslavijama jer su rušila vukovački srpski jezični mit. Tek su se s raspadanjem Jugoslavije i kasnije pojavili prijetisci Kašićevih djela: gramatika 1997 (
http://hjp.srce.hr/index.php?show=povijest&chapter=07-kasic ) i 2002. (
http://www.matica.hr/Vijenac/vij229.nsf/AllWebDocs/vecjeired ), Ritual 1993 (
http://library.hazu.hr/WebCGI.exe?Tip=Listic&Jbmg=012782&Baza=1 ), a Biblija tek 2000 (
http://www.matica.hr/Vijenac/Vij176.nsf/AllWebDocs/DaliborBrozovicPRVOLICEJEDNINE ).
Toliko tim "srpskim" djelima koja su trebala dočekati propast Jugoslavije da bi se uopće moglaponovo pojaviti svakomu dostupna.
[/QUOTE]
) zbog efikasnijeg prozelitskog delovanja. Ako nam sad Hroboatos ne iskopa neke Hrvate koji ne samo da su bili stokavci nego su bili i pravoslavci, ne znam sta bi se ovome imalo jos dodati, osim da neko mozda za 100Kn odgovori koji su to susedni narodi.
