Čiji je naš jezik

[Mrkalj]

Hroboatos: Dositej nije pisao na vernakularu/narodnom jeziku, nego na slavenosrpskom.

Sedi 1.

Hroboatos: Jednačba štokavština = srpski "jezik" ne ulazi u tu vizuru, koliko god poremećena bila.

Znam, ali kada se u vašoj frankovskoj "Die Kunst der Fuge" udruže tvoje i njeno, prosine istina.

 

[Mrkalj]

Osvrćem se samo na notornu glupost, jer ostalo sam ranije objasnio.

Hroboatos: Dubrovčanin (importirani moližanin) Jakov Mikalja u rječniku

Mihajla je Srbin po ocu i nije iz pokrajine Molise jer poluostrvo Gargano i Mihajlini rodni Peskići (Peschici) na njemu pripadaju pokrajini Pulja (Puglia). Interesantno je da je Jakov Mikalja dobio prezime po ocu Mihajlu, prama starom srpskom običaju - Micaglia ustvari znači (sin) Mihaila. Bio je Kašićev učenik. Jezuita takođe.

Jakov Mikalja je iz Temišvara gde je boravio među Srbima doneo gotov tekst rečnika Blago jezika slovinskoga, na kojem je radio 9 godina. Izradu rečnika započeo je1636.g. u Rimu. Analiza rečnika, međutim, pomera tu granicu na dubrovačko razdoblje, dakle u 1633.godinu.

U odrednicama:
- hrrivat, Hervat; Croata; Illyricus, i. Croata; ae
- hrrivacia, Hervatska zemglja; Croatia; Illyris, dis. Illyricum, ci, Croatia; ae

Mikalja navodi pod kojim se još imenom može nići na Hrvata (Ilir) ili hrvatsku zemlju (Ilirik). Međutim to ne znači upravo ništa.

Ime hrvatsko nametano je jer se srpsko sve češće vezivalo za pravoslavlje, ali paralelo jezik katolici nazivaju ilirski, naški, slovinski, slavosnki, bosanski, racki itd. itd. Pritom je kvantum nazivanja jezika hrvatskim među pomenutim nazivima najmanji. Ali ni to nema veze. Bitno je koji je narod taj jezik stvorio; to je kriterijum nauke.

Dakle, bespametno i očajno.

 

[Mrkalj]

Dositej, na narodnom srpskom jeziku 1783.

Ljubezni Haralampije,
Zdravstvuj! Hristos voskrese!

Dajem ti na znanje, druže moj, da sam prešao iz Hale u Lajpsik za slušati i ovde što učeni ljudi govore, gdi nameravam prebivati najmanje jednu godinu i mislim s pomoću boga i kojeg dobrog Srbina dati na štampu s graždanskimi slovami na naš prosti srpski jezik jednu knjigu, koja će se zvati Savet zdravago razuma, na polzu mojega roda, da mi nije zaludu muka i toliko putovanje. Moja će knjiga napisana biti čisto srpski, kako god i ovo pismo, da je mogu razumeti svi srpski sinovi i kćeri, od Crne Gore do Smedereva i do Banata.

Ja dobitka od moje knjige nikakva ne ištem, samo da se hoće toliko navaca naći da tipograf plaćen bude. On dosad nije nikakvu srpsku knjigu na štampu izdao: zato sumnjava se preduzimati je na svoj trošak, ne znajući kakvu će sreću knjiga imati. Uzdam se da će se naći koji svojemu rodu dobraželatelj, Sarajlija i Trebinjanin, Novosađanin i Osečanin, da pošlje ovde tipografu po nekoliko dukata za dati mu drznovenije i pokazati mu da se nahode ljudi koji žele što dobro srpski na štampi viditi. A ko šta da, neće štetovati, jer će primiti toliko knjiga koliko iznosi suma koju položi. Ja, uveravajući da će knjiga moja biti vesma polezna, ne mislim u tom sebe hvaliti, no one ljude od kojih sam što dobro naučio, iz kojih premudrih knjiga francuskih, nemeckih i talijanskih najlepše misli kao cveće izbirati nameravam i na naš opšti jezik izdati.

Nu, der obazri se, ne bi li i tu koga našao koji bi izvolio soopštnik opštepoleznoga dela biti; kaži mu da što je god Srbalja, od Adrijatičeskoga mora do reke Dunava, svi će ga pohvaliti. Slatka je uteha nadati se da ćedu naša imena živiti i mila našemu rodu biti za dobro koje smo mu učinili do onih samih dalekih vremena kad se naše kosti u prah obrate. Po mnogo hiljada godina srpska će junost nas pominjati i naša će pamet poslednjim rodovom mila i draga biti.

Neka samo okrenemo jedan pogled na narode prosveštene cele Evrope. U sadašnjem veku svi se narodi sile svoj dijalekt u sovršenstvo dovesti – delo vesma polezno, budući da kad učeni ljudi misli svoje na opštemu celoga naroda jeziku pišu, onda prosveštenije razuma i svet učenija ne ostaje samo pri onima koji razumevaju stari književni jezik, no prostire se i dostiže i do seljana, prepodavajući se najprostijemu narodu i čobanom, samo ako znadu čitati. A koliko je lasno na svom jeziku naučiti čitati! Kome li neće se militi malo truda preduzeti za naučiti čitati, čitajući što pametno i razumno i vrlo lasno razumevajući ono što čita?

Znam da mi može ko protiv reći: da ako počnemo na prostom dijalektu pisati, stari će se jezik u nemarnost dovesti, pak malo pomalo izgubiti. Odgovaram: koja je nami korist od jednog jezika kojega u celom narodu od deset hiljada jedva jedan kako valja razume i koji je tuđ materi mojej i sestram...? Nek nauče...! To je lasno reći, ali nije učiniti. Koliko je onih koji imadu vreme i sposob za naučiti stari književni jezik? Vrlo malo! A opšti prosti dijalekt svi znadu, i na njemu svi koji samo znadu čitati mogu razum svoj prosvetiti, srce poboljšati i narave ukrasiti. Jezik ima svoju cenu od polze koju uzrokuje. A koji može više polzovati nego opšti, celoga naroda jezik?

Francuzi i Italijanci nisu se bojali da će latinski jezik propasti ako oni počnu na svoji jezici pisati, kako i nije propao. Neće ni naš stari propasti, zašto učeni ljudi u narodu vsegda će ga znati i s pomoću staroga novi će se od dan do dan u bolje sostojanije privoditi. ******** sve svoje najbolje knjiga na svom dijalektu s graždanskim slovom štampaju. Samo prostota i glupost zadovoljava se vsegda pri starinskom ostati. Zašto je drugo bog dao čoveku razum, rasuždenije i slobodnu volju nego da može rasuditi, raspoznati i izabrati ono što je bolje? A šta je drugo bolje nego ono što je poleznije? Što god ne prinosi kakovu libo polzu, ne ima nikakve dobrote u sebi. Zašto bi se dakle mi Srblji sumnjavali u takovom i toliko poleznom i pohvale dostojnom delu pročim slavnim narodom sledovati? Nije manja čast sveta u kojej se slavenoserpski jezik upotrebljava, nego zemlja francuska iliti ingleska, isključivši vrlo malu različnost koja se nahodi u izgovaranju, koje se slučava i svim drugim jezikom. Ko ne zna da žitelji črnogorski, dalmatski, hercegovski, bosanski, servijski, horvatski (kromje muža), slavonijski, sremski, bački i banatski (osim Vlaha) jednim istim jezikom govore?

Govoreći za narode koji u ovim kraljevstvam i provincijam živu, razumevam koliko grčke crkve, toliko i latinske sljedovatelje, ne isključavajući ni same Turke Bošnjake i Hercegovce, budući da zakon i vere može se promeniti, a rod i jezik nikada. Bošnjak i Hercegovac Turčin – on se Turčin po zakonu zove, a po rodu i po jeziku, kako su god bili njegovi čukundedovi, tako će biti i njegovi poslednji unuci: Bošnjaci i Hercegovci, dogod bog svet drži. Oni se zovu Turci dok Turci tom zemljom vladaju, a kako se pravi Turci vrate u svoj vilajet otkuda su proizišli, Bošnjaci će ostati Bošnjaci i biće što su njihovi stari bili.

Za sav dakle srpski rod ja ću prevoditi slavnih i premudrih ljudi misli i sovjete, želeći da se svi polzuju. Moja će knjiga biti za svakoga koji razumeva naš jezik i ko s čistim i pravim srcem želi um svoj prosvetiti i narave poboljšati. Neću nimalo gledati ko je koga zakona i vere, niti se to gleda u današnjem veku prosveštenom. Po zakonu i po veri svi bi ljudi mogli dobri biti. Svi su zakoni osnovati na zakonu jestestva. Nijedan zakon na svetu ne veli: čini zlo i budi nepravedan; no naprotiv, svi što ih je gođ, od strane božje nalažu i zapovedaju: nikom nikakva zla ne tvoriti, dobro tvoriti i ljubiti pravdu. Bog je sama večna dobrota i pravda; što god nije dobro i pravedno, nije od boga. A zašto dakle u svakom zakonu ima zlih i nepravednih ljudi? Nije tomu zakon uzrok, nego nerazumije, slepota uma, pokvareno, pakosno i zlo srce i preko mere ljubov k samom sebi. Ovo su izvori iz kojih izviru sve strasti koje uznemiravaju rod čelovečeski i koje čine da čovek na čoveka mrzi, jedan drugoga huli, goni, udručava, ozlobljava, proklinje, u večnu muku šilje i vragu predaje – a što je najgore – pod imenom vere i zakona, prevraćajući i tolmačeći zakon svoj po zlobi i po strasti srca svoga.

Kad će nestati mrženje i vražba na zemlji! Kad će srce naše doći u svoju prirodnu dobrotu da u licu svakog sebi podobnog človeka pozna brata svoga, nit' misleći niti pitajući: koje je vere i zakona - one u kojej ga je bog izvolio da se rodi, kao i ti u tvojoj. Koje je vere? One koje bi i ti bio da si se u istoj rodio, ako bi pošten čovek bio. S čijom voljom i dopuštenjem ljudi se plode i rađaju, rastu, živu i sladosti ovoga sveta uživaju u svakom rodu i plemenu, u svakoj veri i zakonu? S božjom. Dakle, šta bi mi hoteli: da smo pametniji i bolji od boga? Ono što bog dopušta i hoće, to mi nećemo! O naše detinjske pameti! Braćo, ljudi, poznajmo jedanput našu nepravdu! Kako možemo mi iziskivati od drugih ono isto koje kad bi drugi od nas iziskivali, velika bi nam se nepravda činila! Poznajmo jedanput svu silu ovih reči – proste su i blažene i ne trebuju nikakva tolmačenja: što god hoćete da vam čine drugi ljudi, činite i vi to njima. A šta bi mi radi da nam drugi čine? Da nas puštaju s mirom živiti u našem zakonu, da nam ne čine nikakva zla, da nam opraštaju naše slabosti i pogreške, da nas ljube i poštuju i da nam pomognu u potrebi našoj. To isto i mi smo dužni svima ljudma na svetu. Ovo je sav zakon i proroci. Svaka nauka koja je ovoj protivna uznemiruje ljude, uzrokuje vražbu i svako zlo – sljedovatelno nije od boga. Zato, dakle, ja ću pisati za um, za srce i za naravi človečeske, za braću Srblje, kojega su god oni zakona i vere.

Ja sam iskustvom poznao želju, ljubov, usrdije i revnost gospodara Novosađana i Osečana, i u Dalmaciji Sarajlija i Hercegovaca, kako gorećim srcem žele nauku svojoj deci; nigdi nisam bio gdi nisu me želili i ustavljali. Kako bih ja, dakle, mogao odgovoriti na ljubov i prijaznost mojega ljubeznoga roda, razvje trudeći se, koliko mogu, za prosveštenije junosti? A to što želim, nikako bolje ne mogu učiniti nego prevodeći na naš jezik zlatne i prekrasne misli učenih ljudi: i takovim sposobom i roditelje u njihovom blagom namjereniju ukrepljavajući i u srcam mladosti srpske nebesni i božestveni oganj ka učeniju i k dobrodjetelji vozžigavajući, i svet razuma čak do prostih seljana i do samih pastirskih koliba raširujući. U sadašnje srećno vreme zraci učenija i filosofije do tatarskih granica dosežu.

Ne mogu premučati ovde veliko staranje blagorodnih boljara moldavskih za vospitanije i nauku njihove dece: ne ima sad mladića u Jašu koji ne zna, osim svog jezika, jelinski i francuski, mnogi latinski i talijanski. Nad svima obače večne slave i pohvale dostojni ljuboučnjejši i preizrjadnjejši gospodin Leon Ćiuka, Episkop romanski u Moldaviji, kojega usrdije k nauci i ljubov k otečestvu nije moguće dovoljno opisati. Na drugom mestu neću izostaviti priliku za opisati na šire ovoga slavnoga muža; ovde samo toliko naznačujem da je on, Episkopom budući, francuski jezik izučio, preizrjadnu biblioteku s mnogim troškom sastavio, različne knjige na svoj jezik prevesti dao i sad namerava Oksensterna "Teatr političeski" i "Telemaha" s svojim iždivenijem na štampu izdati i svom otečestvu pokloniti.

Evo ti, brate, moje namjerenije u Lajpsiku! Namah ću preduzeti delo, koliko mi dopusti moja nauka, budući da u kolegije ne prestajem hoditi. Ti gledaj, te raspošlji nekoliko od ovih pisama kojekuda. Vreme će me naučiti jesam li se u mojej nadeždi prevario. Ako li i to bude, neću se uplašiti, niti ću ono što je s moje strane moguće izostaviti. Meni će preko mere plaćeno biti kad kogod od moga roda rekne, kad nada mnom zelena trava narasti: "Ovde leže njegove srpske kosti! On je ljubio svoj rod! Večna mu pamet!"

 

[Pumpaj Dinstanović]

Što se tiče citata Urvane, hvala, snimio sam.

Dositej nije pisao na vernakularu/narodnom jeziku, nego na slavenosrpskom. Osim Venclovića, nešto je malo pisao na vernakularu (srpskom) Rajić: Boj zmaja s orlovi. To je do 18. st. zaključno.

Ali što se tiče ovog, to prosto nije tačno. Mislim, OK, predstavljaš se kao neki veliki znanac, ali odvališ neku ovako!

Osim toga, ko je spominjao narodni jezik? A i kada smo kod toga, da li to znači da onda i sam priznaješ da si baš lupio (Jovan Rajić)?

Nijedan štokavski pisac do 19. st. (osim jasno srpskog Venclovića koji ne spada u ovaj okvir dalamatinsko-bosansko-dubrovački) ne zove svoj jezik srpskim ni raškim ni slavenosrpskim, nego jedino i isključivo hrvatskim ili ilirskim- kao i čakavski i kajkavski pisci Marulić, Lucić, Karnautić, Budinić, Habdelić, Belostenec, Zrinski, Ritter-Vitezović,.. Tu su "neugodnu" činjenicu velikosrpski nastrojeni filolozi elegantno- prešućivali. Što im ne ide u željeni kalup- toga nema, iako je tiskano i izrijekom rečeno.

Dodao bih još, da je pre Venclovića i Obradovića, pa pre i nego što se Rajić rodio, na srpskom narodnom jeziku pisao jedan od Račana - Jerotej.

 

[Pumpaj Dinstanović]

http://files.fliiby.com/download.php?f_id=14111&f_name=gbf7n0cykz.doc

Dosta interesantna knjiga na ovu temu (pogotovo s primerima jezika).

 

[Sitz im Leben]

Ta knjiga iznad je faktografski interesantna, ali idejno u celini je to jedna Samardziceva budalastina, koja ceo Vukov rad svodi na protivsrpsko urotomansko delovanje pod patronatom 'beckog agenta' Kopitara i Vatikana, navodno, s ciljem da se degradira stari srpski jezik i raskine kontinuitet sa srednjevekovnom srpskom knjizevnoscu, kao bitnom odrednicom srpskog identiteta. Samardzicu svaka cast za neke radove iz cetnicke istorije, mada i tu cesto zastranjuje sa krajnje jednostranim ocenama, ali ovakve stvari, zapravo, idu na ruku budalasima poput ovog Hrobija.

Btw, ovo sa Marulicem iz cak 1501. je jako. Dokaz da je u Dubrovniku bilo nekakvih Hrvata i hrvatskog jezika u to vreme je sto Marulic pominje hrvacko ime. Pominje ga i 100 godina kasnije Juraj Krizanic po Rusiji, pa bi valjda i tamo trebalo traziti neke Hrvate.

Mikalja - "importirani moližanin".

Covek je zivi komedijas.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Hm...OK. Ja sam čitao samo onaj deo sa primerima.

Inače, nevezano za ovu temu, naišao sam na izveštaj barskog nadbiskupa, koji za svoju oblast (primas Srbije je) ovako opisuje stanovnike (Petar Masarek, negde oko 4. februara 1633. godine):

Li habitanti sono chiamati Serbi di Rito Greco, e di lingua Schiavona, che loro chiamano Serbski Jesik, cioè lingua Serbiana la più polita e tersa, che ci sia tra Schiavoni, come in Italia la Toschana

Srpski jezik je najčistiji među slovenskim jezicima, kako je toskanski u Italiji.

 

[Urvan Hroboatos]

Što se tiče citata Urvane, hvala, snimio sam.



Ali što se tiče ovog, to prosto nije tačno. Mislim, OK, predstavljaš se kao neki veliki znanac, ali odvališ neku ovako!

Osim toga, ko je spominjao narodni jezik? A i kada smo kod toga, da li to znači da onda i sam priznaješ da si baš lupio (Jovan Rajić)?



Dodao bih još, da je pre Venclovića i Obradovića, pa pre i nego što se Rajić rodio, na srpskom narodnom jeziku pisao jedan od Račana - Jerotej.

Rajić je pisao pretežito na slavenosrpskom, no u "Boj zmaja s orlovi" ima cijelih dijelova na narodnom jeziku. Moj izvor je Aleksandar Belić: "Vukova borba za narodni i književni jezik", 1948.

Str. 14- Rajićeva pjesma.

Str.25-30 o Dositeju Obradoviću. " U stvari, razlika između jezika Dositejeva i Stratimirevićeva nije bila tako znatna....Dositej je u teoriji bio za čist narodni jezik, ali i pored toga on je pisao izvesne vrste slavenoserbskim jezikom. Tako je Dositej bio samo duhovni preteča Karadžićev.....Uzećemo samo nekolik ostrana Priključenija , pa će nam to biti jasno: Glasovi tuđi našem jeziku: čadoljubiva, načalno, po višoj časti, bezmolvnom', vozrasta, mnogovolnuemoga, ....osuždenie,..
.....
Str 30. "Kao što se odavde vidi, Karadžić nije odvajao jezik Dositejev od drugih pretstavnika slavenoserbskog jezika. Zato je Karadžić docnije javno sporio da srpska književnost novoga vremena otpočinje s Dositejem jer je smatrao da se ne može zamisliti da se nova književnost naša može otpočinjati delima čoveka koji je pisao "slavenoserbskim" jezikom.( Toliko o Dositeju, ne da mi se više pisati, pogledati Belića ili neka druga djela).

 

[gost 114527]

Vec sam posmatrac ovome forumu nekoliko vremena odprilike 3 meseca. I primetio sam da se jedno pitanje vuce po celom forumu istorije i to je da li je Vuk standartizovo srpski jezik, ili je urkao hrvatski ili cak crnogorski jezik.

Sta sam sve zivo procitao po raznim forumima naprimer www.forum.hr. Pisu kako Hrvati imaju vekovnu literaturu na njihovih 3 narjeca. Isto pisu kako je copavi vuk valjda njima ukrao jezik.

Ili cafemontenegro gde se tvrdi kako je njima ukrao jezik.

Pa ljudi sta da verujem sad mislim ipak da je srspki i to samo srpski a ponekad me onda uhvati sta ako su oni u pravu i ja samo mislim da je srpski sto sam srbin.

Sad bi molio da kazete kako vi mislite uvezi ove teme.

Mislim da se odgovor na temu može pronaći u samom naslovu....Čiji može biti NAŠ jezik osim samo NAŠ....A što se Hrvata tiče...pa oni su sada primorani da stvore kulturu, istoriju i naciju....tako da ovo nije ništa čudno...

 

[Urvan Hroboatos]

http://files.fliiby.com/download.php?f_id=14111&f_name=gbf7n0cykz.doc

Dosta interesantna knjiga na ovu temu (pogotovo s primerima jezika).

Znam, pročitao sam ju. No, Samardžić je površan, iako je u nekim glavnim stvarima u pravu.

1. u pravu je kad kaže da je strateg reforme bio Kopitar, i to u službi Austrije, da se Srbi odvoje od Rusa preko polulatiničnoga pisma i vernakulara na kojem je bilo već napisano brdo literature katoličkih Ilira. Uostalom, to je samo nastavak pritiska za uvedbu "ilirskog" jezika iz 1792., kad je Stulijev rječnik i latinica trebala biti uvedena kao službena za austrijske Srbe, no od toga se odustalo zbog otpora (Belić: Vukova borba, str. 19)

2. no, Samardžić ne zna bar tri stvari:

a) Karadžić je reformu proveo koristeći pritom u dobroj mjeri hrvatska djela- Kačića, Stulija, Belostenca,..

b) Karadžić je bio izvoran u nizu rješenja, pa iako je od Mrkalja i Milovanova preuzeo grafijska rješenja (osim /j/), u ostalim je stvarima (naglasak, sintaksa, tvorba riječi, pravopis,...)- bio samostalan i dolazio je do rješidaba koja nisu bila mehanički prijepis nikoga (npr. odluka da se piše -tsk- i -dsk- (hrvatski, gradski), a da se odstupi od jednačenja po zvučnosti u primjerima kao odstupiti ili odšetati- ne otstupiti ili otšetati; u slogotvornom /r/ odbacio je -ar i -er (karst, kerst) itd.

c) vjerojatno su opravdane dvije Samardžićeve primjedbe: nepotrebna "slabost" prema turcizmima (adet, pendžer, vakt, ..) i osiromašenje jezika potiskivanjem participa kao glagolskih priloga (klasičan je primjer Sitting Bull koji je trebao biti "Sjedeći Bik", a po Vuku je ispao "Bik koji sjedi"). To je istinsko osiromašenje, dok su razni rusizmi za kojima žali Samardžić upitni: npr. riječi kao "plivanje", po starom obliku bi bile "plivanie", pa "plivania" i sl. Samardžić jednostavno nije uzeo u obzir da novoštokavština ima glasovne zakone koji se ne mogu proizvoljno mijenjati radi etimologije. Bolje bi bilo "bratja" nego "braća" jer bi se vidio korijen (argument Svetića). No, to su stvari koje su odavno riješenje jotacijom (grožđe, braća, cvijeće,.. a ne grozdje, bratja, cvijetje,..)

 

[Urvan Hroboatos]

Mislim da se odgovor na temu može pronaći u samom naslovu....Čiji može biti NAŠ jezik osim samo NAŠ....A što se Hrvata tiče...pa oni su sada primorani da stvore kulturu, istoriju i naciju....tako da ovo nije ništa čudno...

Sinko- ti nemaš pojma. Podsjećaš me na razne Hrvate koji trabunjaju to isto o Srbima.

 

[Mrkalj]

Slaven777: Srpski jezik je najčistiji među slovenskim jezicima, kako je toskanski u Italiji.

Tačno tako. Zato su ga i nametali toliko puta Hrvatima (tri puta - Ćirilo/Metodije, Akvaviva/Kašić i Vuk). Ali oni, svaki put (s)krenu s puta i završe ili na latinskom ili na nemačkom ili na mađarskom... iz čega se kroz istoriju vidi da im srpski ipak ne leži najbolje. Poslednji put, sa Vukom im se izgleda primio, samo do kada... pitanje je.
A s obzirom na velik udeo pohrvaćenika, možda je to tako što kad jednom prodaš veru za večeru, drugi put ti je još lakše - prodaješ je za sve manje i manje para...

 

[Urvan Hroboatos]

Sve napisano je samo ponavljanje recenog, jer je za razliku od istine nasusna potreba lazi i neistina da se ponavljaju kako bi stekli kredibilitet.

Skrenuo bih paznju samo na jedan detalj koji mnogo govori o Hroboatosovom propagandistickom licemerju i logickoj nedoslednosti. Naime, kada Hroboatos bezuspesno istrajava da diskvalifikuje Resetarove lingvisticke stavove o jezickom preslikavanju 'stokavski-srpski', onda Resetar to cini "pred kraj života" (kao da je posenilio ili zbog starosti zakazao sa znanstvenim rasudjivanjem) ili "pod stare dane i dalje vodi bitku oko toga kamo se prostirala štokavština" (kao da je, toboz, prevazidjen i pregazen vremenom) i to ..."kao znak velikosrpske ideologije koje se nije otresao" (dakle, politicki i nacionalno , a ne znanstveno motivisan, itd.). Medjutim, kada Jagic posle Vukove smrti okrene curak i odstupi sa pozicija iz "Svi svuda" izjasnivsi se da "se radi o "binacionalnom" narječju na kojem je nastao jedan književni jezik" onda je to "zreli" Jagic, sto vazi i za druge hrvatske lingviste. Nije zato zgoreg navesti jedan zapis tog zrelog ili poznog Jagica iz njegovog mozda poslednjeg rada, iz godine Jagiceve smrti, u kom se kaze: Mala juznoslovenska republika odrzavala je za citavo vreme srednjeg veka trgovacko-politicke odnose sa svim zemljama u unutrasnjosti Balkanskog poluostrva, narocito sa Srbijom, o cemu je vodila zapise sa primerenom tacnoscu: latinski, italijanski i srpski, koji su brizljivo sacuvani u Arhivu, da bi na drugom mestu, u ranijoj studiji "Slovenski jezici" slicno zakljucio da "ovoj visoko razvijenoj brizi republike za Arhivama, zahvaljuje srpski jezik za njegove najstarije, najplemenitije perle".

Ono sto je ocigledno je da je Jagiceva lingvisticka evolucija ka srpsko-hrvatskom isla sa njegovom politickom evolucijom ka jugo-integralizmu, te je otuda njegovo nasledje ovako shizofreno u eksplicitnim iskazima, dok je Resetar, bez obzira na deklarativno politicko opredeljenje, ceo zivot ostao profesionalno dosledan jasnom lingvistickom stavu o podudarnosti stokavskog i srpskog, odnosno cakavskog i hrvatskog.

Ovo sam tek sad vidio. No, da i to riješimo.

1. rani Jagić je hrvatovao i s nekim Vukovim idejama nije imao veze. Godine 1864. Karadžić umire, a Jagić objavljuje studiju "Iz prošlosti hrvatskoga jezika". Tamo piše:


"Već sam u uvodu rekao da povjest priznaje samo dvoje narodno ime naroda našega: ime hrvatsko i srbsko; od ovih ne bijaše srbsko u Dubrovniku nikad u običaju, što bismo mogli primjerom dokazati, a naprotivno čini se, da su se hrvatskoga duže vremena spominjali i rado ga upotrebljavali."

"Nekoč bude zabranjeno u Dubrovniku gospodjam da nesmiju govoriti talijanski; a sada valjalo bi zapreke stavljati jeziku slovjenskomu; koncem bo 15. vieka besjede kitno i pjevaju hrvatske pjesme oni isti muževi, kojim daleko na svietu slovi ime sa duboke latinske učenosti...itd. itd.

2. nakon tohga prolazi oprortunistički još bar 4 faze o kojima se različito identificirao (kao Slovenac, Srbin iz Varaždina, Srbo-Hrvat, Jugoslaven i možda još što).
Kao jezični unitarist ipak ostaje kritičan prema tezama koje idu na mlin velikosrbizma:

"...Tko predstavlja pravi i čisti moderni srpskohrvatski književni jezik ? Prema shvaćanju pisca ove knjige.....Vuk i Daničić...ne može se poreći, da na zapadu, kod Hrvata, korijenje štokavskoga književnog jezika seže dublje u prošlost. No, Vukov je zahvat bio tako snažan, da su njegove književne tvorevine,.., potisnule uskoro i na zapadu tekovine i utjecaje starijih vremena. Moram ovu činjenicu izrijekom istaći, jer bi se inače kraj nedostatka međusobne dobrohotnosti, koji je značajan za unutarnje srpskohrvatske odnošaje novijega vremena, moglo iz Maretićeve gramatike lako skovati oružje za bestemeljnu tvrdnju, koju su već često ponavljali i razboriti ljudi, das u Hrvati uzeli Srbima jezik. Točno je samo to, da je književna štokavština, koja je kod Hrvata živjela prije Vuka pod različitim imenima (hrvatskim, ilirskim, bosanskim, dalmatinskim, slavonskim), utjecajem Vuka i njegovih publikacija dobila dosljedniji, narodniji oblik".

Ocjena Maretićeve »Gramatike i stilistike hrvatskog ili srpskog jezika«, Archiv fuer Slawische Philologie, 1900.

3. u zadnjoj fazi, dobu karađorđevićevske SHS, Jagić postaje običan srpski pijun. Prodao je svoju bogatu knjižnicu Beogradskom univerzitetu, a autobiografiju piše na srpskom ekavskom. Politički mrtvac koji ne reagira na "deset krvavih godina" (doživio ih je pet, jer je umro 1923.).

Toliko o tom.

 

[Mrkalj]

Ivan Ivanić, 1895:
„Danica" konstatuje, po sadržini tih pesama, da su ih „naši pradidovi morali doneti iz stare naše domovine, iz zemlje Hercegovine." U Lici pevaju narodne pesme samo ljudi. Bistri su i stvaraju toliko pesama, da ih lako ne bi čovek mogao ni popisati. Opevaju ne samo događaje iz ranije naše istorije, već i novije događaje, naročito ratove u Italiji i u Ugarskoj, u kojima su i oni učestvovali. Dokle kod tamošnjih Kranjaca čuješ „kaj", kranjska imena, malo pesama osim ženskih, dotle Bunjevci u Primorju i u Podgorju imaju vrlo mnogo svojih narodnih junačkih pesama, a što je najglavnije pevaju uz gusle, kao i tamošnji Srbi, sa kojima žive u najvećoj slozi. Gusle su se održale samo još kod ličkih Bunjevaca, gajde kod budimskih Bunjevaca, dok bački Bunjevci nemaju ni gusala, ni gajdi, već samo tambure, kao jedini svoj instrumenat.
Bunjevci imaju svojih narodnih pesama, pripovedaka i poslovica. Narodne pesme, koje pevaju većinom su srpske, ali ima i takih, koje su postale kod samih Bunjevaca. Važno je pomenuti, da Bunjevci najradije pevaju o Kraljeviću Marku kao o svom narodnom junaku, za tim pevaju još i o caru Lazaru, Obiliću i o ostalim našim junacima, ne samo iz stare naše istorije, već i iz novijeg doba, a naročito o senjskim uskocima i primorskim junacima.
Pesme našeg opšteg pesnika Kačića – Miošića čitaju Bunjevci i Šokci vrlo rado. Ivan Murgić priča, da je kod ličkih Bunjevaca, u „svakoj kući pesmarica neumrloga Andrije Kačića na stolu ležala i osobito u zimu u svakom prelu i posilu čitana je ili pjevana."

Lov lovio Kraljeviću Marko,
Lov lovio u nedilju mladu,
U nedelju prije mise rane.
Ulovio zmiju šarovitu,
Šarovitu, vrlo vilovitu,
Ulovio sebi oko vrata.
Sad on iđe na majkina vrata.
„Ustaj majko, otvori mi vrata,
„Pa mi skini ovaj okov s vrata!"
Usta majka i otvori vrata;
Kad vidila zmiju oko vrata
Al' je majka zatvorila vrata,
Pa ga šalje na ljubina vrata:
Ode Marko na ljubina vrata:
„Ustaj ljubo, otvori mi vrata,
„Pa mi skini ovaj okov s vrata!"
Usta ljuba i otvori vrata.
Kad vidila zmiju oko vrata,
Odma j' ljuba zatvorila vrata,
Pa ga šalje na selina vrata:
„Ustaj selo i otvori vrata,
„Pa mi skini ovaj okov s vrata:"
Usta sela i otvori vrata;
Kad vidila zmiju oko vrata,
Odma j' sela zatvorila vrata,
Stade Marko njojzi govoriti:
„Nemoj selo zatvarati vrata,
„Već mi skidaj ovaj okov s vrata!"
Sada sela zače govoriti:
„Siđi zmijo s moga brata vrata,
„Pa ćeš biti moga brata majka!"
Ćuti zmija, ništa ne govori.
Sela opet poče je moliti:
„Siđi zmijo s moga brata vrata,
„Pa ćeš biti moga brata ljuba!"
Ćuti zmija, ništa ne govori.
Sela opet počne je moliti:
„Siđi zmijo s moga brata vrata!"
Progovori zmija šarovita,
Šarovita, vrlo vilovita:
„Mol' se Bogu Kraljeviću Marko,
„Što za tebe sela odgovara
„Jer se ne bi nanosio glave..."

Interesno je još, da u narodnim pesmama Bunjevaca nalazimo pravoslavnog Svetog Dimitrija, kao svetitelja, koji kažnjava prestupnike i vrši pravdu na zemlji. Poznati su napadi Slovena na Solun od 676–680. g., kada ih je od Soluna prognao sveti Dimitrije nekim „čudesima" i „čudesnim prilikama", zatim 690. god., kada su se Sloveni solunski počeli pokrštavati, Sv. Dimitrije ostao je među njima kao svetitelj velikog poštovanja, čijeg su se gnjeva oni plašili.
Evo jedne od tih narodnih pesama, gde se Sv. Dimitrije pojavljuje u ulozi, koju pomenusmo...

Izvor Bune pod Velesom u Buniji.​

Mavro Orbin, početkom XVII. stoleća u svom delu 'Il Regno degli Slavi', str. 350, piše, da se Zahulmija od Slovena naziva Zahlivnje — che dagli Slavi viene chiamato Zahlivnie. (Uporedi Ivo Pranjković: Franjevci Bosne Srebrene). Prema tome izvodim da se (Za)Hulmija od slovena naziva (Za)Hlivnje → (Za)Hlivno → Livno. Međutim, dobro se vidi da se Hum i Zahumlje od 10.-13. veka pomerilo sa istoka na zapad. To se može pratiti na ovoj karti: http://www.seharabooks.com/ba/images/stories/vijesti/historija_bih/velika karta.jpg


Ta znamo da je (etnička i jezička) granica bila na Cetini.

Grb zemlje Bunjevaca - Prvovincija Bunija (Holmija) u Raškoj​

 

[čvrsnica]

e jesi naporan sa bunjevcima svaka ti dala.koliko se trudis da ih posrbis,pa i sljepca bi ubijedio da nije slijep.

po tvojoj logici danasnji hrvati koji slusaju cecu su srbi

to na prvoj slici je blagaj,iznad koje je stipanova utvrda

druga slika nije ni slicna bunjevackom grbu i ona moze predstavljati grb hercegovine,gdje su bunjevci i spadali

 

[Mrkalj]

A čitaj, čitaj... i treba da čitaš...

Cvrsnica: po tvojoj logici danasnji hrvati koji slusaju cecu su srbi

Sam si rekao. Ja se Hrvatima ne bavim.

Evo muzike sa Hrobijevog sajta, pa ti vidi jesu li Srbi: www.hercegbosna.org/etno/srpski_korijeni.php

Radi se o grbu Huma, Bunije. Autor prvog izdanja je Paul Ritter (Vitezović) - ovo je ćirilični prepis. A možda se radi i o prepisu na "hrvašticu"...

 

[250392duki]

Dositej nije pisao na vernakularu/narodnom jeziku, nego na slavenosrpskom. Osim Venclovića, nešto je malo pisao na vernakularu (srpskom) Rajić: Boj zmaja s orlovi. To je do 18. st. zaključno.

Glede izjednačavanja pojmova ilirski/slovinski i hrvatski, ima dosta primjera za jezik i etnos.

Marko Marulić: Judita, 1501, naslov

"Libar Marka Marulića Splićanina, u kom se uzdrži istorija svete udovice Judit u versih hrvacki složena, kako ona ubi vojvodu Oloferna po sridu vojske njegove i oslobodu puk izraelski od velike pogibli".

Isti Marulić piše o jaziku ilirskom ili slovinskom na kojem piše, i to u latinskom (diačkom) prikazu.

Kod Mavra Vetranovića i Bartola Kašića srećemo jednu zanimljivu pojavu: opći se jezik zove slovinski (kod Vetranovića i hrvatski), no postoji identifkacija kao s dalmatincima kao podskupom Hrvata.

U djelu "Pastir i vila" Vetranović piše:

Još neka da znate po svijetu svak pravi,
da ste sve Dalmate natekli u slavi;
ne samo Dalmate, gospodo pridraga,
neg još sve Hrvate skupivši jednoga.

Bartol je Kašić pak svoj jezik najčešće zvao ilirskim ili slovinskim. Preferirao je "bosanski jezik" ili štokavsku ikavicu, no nekad ga je zvao i "dalmatinski"- to je prije rezervirao za čakavsko narječje.

Godine 1617. Kašić objavljuje zbirku pjesama "Perivoj od djevstva". To su posvete s 50 pjesama-psalama Davidovih. Stavio je tu i posvetu vlastelina iz Kotora Mara Dragovića, upućenu njemu, Kašiću:

Kada s' navijestio u pjesnijeh glas tvoj,
naši Dalmatini, i vas rod hrvatski,
držat će i čini pjevanja glas rajski.
Od našega mora do mora ledena
živit od govora dika će plemena.

Sam Kašić je preferirao ikavicu, pa je na štokavskoj ikavici napisao "Istoriju loretanu..", 1617. Kaže da je priču prenio "narodu svomu slovinskomu dalmatinskim govorom". Ironično je da je Kašić, koji je većinu djela napisao na štokavskoj jekavici, gojio stanovito neraspoloženje prema dubrovačkom "ijekanju" koje je smatrao gubitkom. Čudno je njegovo pismo isusivcu Ivanu Dražiću koji je oklijevao dati dozvolu za tiskanje "Perivoja od djevstva" (štokavsko-jekavski) u kojem piše da je preveo u "opći jezik dalmatinskog naroda", a ne "dubrovački jezik, jer jezik grada Dubrovnika nije opći osim onaj nekih njegovih stanovnika, dok jezik dalmatinski podrazumijeva sve nacionalne pokrajine".

Ovo je mjesto nerazumljivo jer se za štokavsko-jekavski tekst tvrdi da nije "dubrovački", nefo "dalmatinski". Posebno jer Kašić kaže da "nije pisan (tekst) u jeziku dubrovačkom, nego općim jezikom moje nacije, koji ja držim razumljivijim od dubrovačkoga". (1625.)

Taj dalmatinski nije čakavski, a uključen je u opći hrvatski ( posveta Mara Dragovića), pa je vjerojatno opće štokavsko ikavsko i jekavsko narječje, bez hiperjekavizama koji su iritirali Kašića- no koje je, začudo, koristio.

Krajem 17. i početkom 18. st. u Veneciji postoji Riva od Hrvatov. Na posljednjem listu latiničkoga izdanja Budinićeva Ispravnika za jereje (Mleci 1709) otisnuo je knjižar mali katalog pod naslovom: Broj knjig hervatskih jimenovanih odzdola nahodi se u butigi Bartula Occhi knjigara na Rivi od Hrvatov. Kraljićeve pak Pribogoljubne molitve izlaze 1734. u Bnecih ... na Rivi slovinskoj. Tako se i Riva dei Schiavoni mogla prevoditi na dva načina.

Među "knjigama hrvatskim" koje Occhi nudi na prodaju nalaze se djela Marulićeva, Lucićeva, Hektorovićeva, Karnarutićeva, Ranjinina, Barakovićeva, Gundulićeva, Đurđevićeva. Jedna od Occhijevih knjiga nosi naslov: Način za moći naučiti jedan putnik Latinin slovinjski jezik, a Hervat italijanski.

Dubrovčanin (importirani moližanin) Jakov Mikalja u rječniku "Blago slovinskoga jezika", 1649:

hrrivat, Hervat; Croata; Illyricus, i. Croata; ae
hrrivacia, Hervatska zemglja; Croatia; Illyris, dis. Illyricum, ci, Croatia; ae

Ivan Filipović Grčić: "Pisma koja se piva iliti kanta po epistoli na misi svake nedilje četvrte u misecu, što u jedni strana zovu Mladu nedilju", Sinj-Venecija, 1704.

»Svagda nam bilo Ime Isusovo u pomoć, i ob dan i ob noć, i Prisveto Trojstvo i Divica Marija naša pomoćnica i Sveti Jerolim, Sveti Juraj Mučenik, Sv. Ilija, naše zemlje protekturi, Bosne, Ercegovine, Hrvata i svega slavnoga slovinskoga naroda i jezika hrvatskoga, molite se za nas.«

Filip Grabovac, »Cvit razgovora naroda iliričkoga ali arvackoga«, Vrlika, 1749.

»U Dalmaciji. . .se i jezik zva, kakonoti ilirički, pak slovinski, potomtoga arvacki i evo i danas. Tri su imena a jedan je isti jezik.«

Dubrovčanin Joakim Stulli u svom velikom "Rječosložju" (1801.-1810) ima:
Illyrice- Slovinski, harvatski, hrovatski, horvatski


Marko Bruerević-Desrivaux, Dubrovnik, »Satira«, oko 1820

Ti koji dni traješ i noći knjige promećeš,
pomnjivo tražeći slovinskoga naroda slave
bi l' uzrok men' po sreći dokazati znao
s pivnice jer svako do glasovita Pregata
slavne bi se slatko hrvatske odreko starine ?
jer čupa od župskijeh do najponosnije vladike
stidi se svak jezik slovinski čisto govorit ?

Dosta je i mislim previše....

Dositej je pisao na narodnom!
Umesto sto izmisljas nesto sedi i citaj!
Imam 16. god i za toliko znam da je dositej bio jedan od prvih koji su se zalagali za uvodjenje narodnog jezika u knjizevnost!
Mislim,sramota....
...a ipak,da li si procitao nekada nesto od Dositeja???

 

[Sitz im Leben]

Ovo sam tek sad vidio. No, da i to riješimo.

1. rani Jagić je hrvatovao i s nekim Vukovim idejama nije imao veze. Godine 1864. Karadžić umire, a Jagić objavljuje studiju "Iz prošlosti hrvatskoga jezika". Tamo piše:


"Već sam u uvodu rekao da povjest priznaje samo dvoje narodno ime naroda našega: ime hrvatsko i srbsko; od ovih ne bijaše srbsko u Dubrovniku nikad u običaju, što bismo mogli primjerom dokazati, a naprotivno čini se, da su se hrvatskoga duže vremena spominjali i rado ga upotrebljavali."

"Nekoč bude zabranjeno u Dubrovniku gospodjam da nesmiju govoriti talijanski; a sada valjalo bi zapreke stavljati jeziku slovjenskomu; koncem bo 15. vieka besjede kitno i pjevaju hrvatske pjesme oni isti muževi, kojim daleko na svietu slovi ime sa duboke latinske učenosti...itd. itd.

2. nakon tohga prolazi oprortunistički još bar 4 faze o kojima se različito identificirao (kao Slovenac, Srbin iz Varaždina, Srbo-Hrvat, Jugoslaven i možda još što).
Kao jezični unitarist ipak ostaje kritičan prema tezama koje idu na mlin velikosrbizma:

"...Tko predstavlja pravi i čisti moderni srpskohrvatski književni jezik ? Prema shvaćanju pisca ove knjige.....Vuk i Daničić...ne može se poreći, da na zapadu, kod Hrvata, korijenje štokavskoga književnog jezika seže dublje u prošlost. No, Vukov je zahvat bio tako snažan, da su njegove književne tvorevine,.., potisnule uskoro i na zapadu tekovine i utjecaje starijih vremena. Moram ovu činjenicu izrijekom istaći, jer bi se inače kraj nedostatka međusobne dobrohotnosti, koji je značajan za unutarnje srpskohrvatske odnošaje novijega vremena, moglo iz Maretićeve gramatike lako skovati oružje za bestemeljnu tvrdnju, koju su već često ponavljali i razboriti ljudi, das u Hrvati uzeli Srbima jezik. Točno je samo to, da je književna štokavština, koja je kod Hrvata živjela prije Vuka pod različitim imenima (hrvatskim, ilirskim, bosanskim, dalmatinskim, slavonskim), utjecajem Vuka i njegovih publikacija dobila dosljedniji, narodniji oblik".

Ocjena Maretićeve »Gramatike i stilistike hrvatskog ili srpskog jezika«, Archiv fuer Slawische Philologie, 1900.

3. u zadnjoj fazi, dobu karađorđevićevske SHS, Jagić postaje običan srpski pijun. Prodao je svoju bogatu knjižnicu Beogradskom univerzitetu, a autobiografiju piše na srpskom ekavskom. Politički mrtvac koji ne reagira na "deset krvavih godina" (doživio ih je pet, jer je umro 1923.).

Toliko o tom.

Smisao primedbe da je Jagic odstupio od Vukovih nacela iz "Svi i svuda" nije u tome da je Jagic bio profesionalno saglasan sa njima, iako se iz njegovog hvalospevnog nekrologa Vuku Karadzicu iz 1864. na prvi pogled moze uciniti da je stajao iza njih. Radi se o tome da je Jagic u tom tekstu prvi put upecatljivo izneo misljenje da su srpski i hrvatski isti jezik, sto nije bilo konzistentno sa Vukovim stavovima, iako je Jagic vec bio deklarisani vukovac. Manje je poznato da se u sklopu Jagicevog dela "Iz proslosti hrvatskog jezika" iz 1864. nalazi rad pod nazivom "Zasluge Vuka Sefanovića Karadzica za nas narodni jezik"books.google, u kome na kraju Jagic opravdava Vuka sto je sledio stavove evropske slavistike (Dobrovski, Kopitar, Safarik) po pitanju lingvistickog razgranicenja hrvatskog i srpskog jezika. Evo tog dela:

Nesmijem napokon da nespomenem i neprotumacim jednu pogresku ili da kazem krivo nacelo, koje nepolazi upravo od Vuka, ali se njegovim posredovanjem najvecma razislo po slovjenskom i neslovjenskom svietu; to je mnogo nu nesretno (a stranom moze biti nespretno) razpravljanje pitanje o jeziku a po tom i o narodu hrvatskom prema srbskomu. Ja sam sto mislim kazao vec sprijeda na str. 332-358 Knjizevnika, niti sam naumio ovdje ono isto opetovati, tim manje, posto znam, da onako mislie svi razumni sinovi hrvatskoga i srpskoga naroda; zato mi je puno ugodnije sto mogu Vuka s toga gledista ako ne bas sasvim opravdati, to ipak izpricati. Pokudjeni clanak Srbi svi svuda, koji je stampan istom g.1849. u "Kovcezicu", pisa on 1836., dakle u ono doba kad se o proslosti nasega naroda veoma malo znalo, a o proslosti njegova jezika deset puta manje...

To se dakako razumieva samo za knjizevnost, koja je koncem proslog stoljeca iznemogla i otudjila se na zapadu, a uzkrsnula na istoku; sam pak narod nepresta i na zapadu jednako svoje najvece svetinje zvati jezikom hrvatskim, kao onaj na istoku jezikom srbskim. Pomislite si dakle u taj kaos zemljopisnih, drzavnih i narodnoslovnih imena stavljena Vuka, koji je svoje mnienje o ovom pitanju osnovao sasvim na ugledu tudjem, a razlike pojedinih narjecja samo, kao su sada, poznavao, o proslosti neimajuci nauke - moze li biti stogod u svietu naravnije, nego da ce takav covek sve i svuda, kud cuje da se jednim jezikom govori - i svoj narod naci i svoje mu ime nametnuti. Neucini li to isto i Dositej? Ili ako se vratimo u jos starija vremena, Mauro Orbini i mnogi drugi povjestnici misle takodjer, da svi Slovjeni - "iliricki" govore...

Ne mislim na kraju svrsavanja svojih izlaganja da bi mi trebalo izbrajati mnozinu svakovrsnih odlikovanja, kojima je domaci i strani sviet priznao zasluge Vuka Stefanovica Karadzica: krasnije nego li zlatni redovi i castni naslovi, drzat ce slavu njegovog imena u uspomeni zahvalnoga naroda ona dragocjena knjizevna djela, kojimi je narod svoj bogato nadario, one proste, bez lazna nakita, pune mudrosti, rieci, kojimi progovara nam i - sretnijemu potomstvu; priznanje pako naci ce najvece i najmilije njegov neumrli duh onda, ako ozbiljno uvazimo njegove liepe nauke, da nad grobom pokojnikovim danas sutra nikne i procveta jedna ruza, koja ce blagoduhi miris sirokim i dalekim svietom prsiti: ta je ruza - knjizevna sloga Hrvata i Srba.

Ovo se prvi put pojavljuje na internetu, jer ako pazljivije pogledate, drugi pasus, koji predstavlja sam kraj ovog rada, poslednja strana, na google books je izostavljen.

Jagic, dakle, objasnjava ovu Vukovu "zabludu" time sto pisac clanka "Srbi svi i svuda" iz 1836. nije tada bio opskrbljen naknadno utvrdjenim naucnim aparatom i znanjima, kojima se pionirska slavistika nije sluzila - "pise on 1836., dakle u ono doba kad se o proslosti nasega naroda veoma malo znalo, a o proslosti njegova jezika deset puta manje" Medjutim , Jagic ovde ne pominje da je Vuk ostao dosledan svojim stavovima iz "Srbi svi i svuda" i vise od dvadeset godina kasnije, sto je izneo u svojoj polemici sa Sulekom 1861., iako je kao zivuci Beclija bio u samoj zizi svih zbivanja na polju slavistike. I to mu niko nije osporio. U odgovoru na vec citirani Sulekov falsifikat Vuk Karadzic lingvisticki dosledno potvrdjuje svoje reci:

“…i sad mislim da su se stari Hrvati u jeziku razlikovali malo od Srba, i da su današnji Čakavci pravi njihovi ostaci i potomci, i da se po pravdi samo oni mogu zvati Hrvatima…glavna su staništa današnjijeh Čakavaca ostrva ili otoci Jadranskoga mora od Istrije do iza Korčule…Hrvati po pravdi mogu se zvati: 1) Svi Čakavci; 2) Kekavci u Kraljevini Hrvatskoj koji su se na to ime već obikli. Srbi po pravdi mogu se zvati svi Štokavci makar koje vjere bili i makar gdje stanovali…"

Medjutim, Vukov zakljucak nesrecno i prorocki odstupa og lingvistickih kriterijuma podele Srba i Hrvata i, cini se nesvesno, navraca vodu na hrvatsku (katolicku) vodenicu:

"Ako Hrvatski rodoljupci ne pristaju na ovu na razumu osnovanu diobu, onda se za sad u ovome ništa drugo ne može učiniti nego da se podijelimo po zakonu ili vjeri: ko je god zakona Grčkoga ili istočnoga onaj se makar gdje stanovao neće odreći Srpskoga imena, a od onijeh koji su zakona Rimskoga neka kaže da je Hrvat koji god hoće…

Ja se nadam da se Srbi za ove moje misli i riječi neće srditi na mene, a svaki Hrvatski pametni rodoljubac da će njima sa svijem biti zadovoljan; ako se u ovome nadanju ne prevarim, primiću za najveću sreću i čast, što sam se, samo radp zajedničke koristi i sloge, kojekako nakanio na pisanje ovog članka".

Toliko o tome! Uz cinjenicu da je iste te godine, 1861., Vuk izabran su za pocasnog clana Pozeske zupanije i pocasnog gradjanina Zagreba, neka ovo bude tema za razmisljanje.

 

[Sitz im Leben]

Hroboatos:1. rani Jagić je hrvatovao i s nekim Vukovim idejama nije imao veze. Godine 1864. Karadžić umire, a Jagić objavljuje studiju "Iz prošlosti hrvatskoga jezika". Tamo piše:

"Već sam u uvodu rekao da povjest priznaje samo dvoje narodno ime naroda našega: ime hrvatsko i srbsko; od ovih ne bijaše srbsko u Dubrovniku nikad u običaju, što bismo mogli primjerom dokazati, a naprotivno čini se, da su se hrvatskoga duže vremena spominjali i rado ga upotrebljavali."

Ostao sam duzan da prokomentarisem i ovaj Jagicev citat. Jagic ovde upada u jednu logicku pogresku kada kaze da bismo mogli primjerom dokazati odsustvo srpskog imena u Dubrovniku, sto je logicki nemoguce, jer se 'negativne cinjenice' ne dokazuju, pogotovo ne primerima. Kako bismo, recimo, primerom dokazali da Eskimi ne zive u Kongu? Naravno, do kraja svog rada Jagic nigde ne iznosi svoj 'primer'. Od primera za prisustvo hrvatskog imena u starom Dubrovniku Jagic navodi stihove Nikole Neljeskovica i izvesnog Vidalija, od cega se samo reci ovog poslednjeg odnose na jezik, kada odgovara Neljeskovicu - Niko, hrvatskoga diko i slavo jezika. I to je Jagicev jedini primer. Ali, kao sto smo rekli, 26-ogodisnji Jagic se veoma brzo odrekao ovakvih selektivnih pogleda na jezicku proslost Dubrovnika, sto je pokazano i na predjasnim primerima.

Hroboatos:: 3. u zadnjoj fazi, dobu karađorđevićevske SHS, Jagić postaje običan srpski pijun. Prodao je svoju bogatu knjižnicu Beogradskom univerzitetu, a autobiografiju piše na srpskom ekavskom. Politički mrtvac koji ne reagira na "deset krvavih godina" (doživio ih je pet, jer je umro 1923.).

Uh, Jagic je ovde dobro i prosao. Po Hrobijevom domoljubno-znanstvenom metodu 'ebem li ti majku izdajnicku! Natko Nodilo je zbog svog zapisa da se u Dubrovniku od pamtiveka govorilo srpski postao obican 'srpski puzavac', a ima jos slikovitih primera.




Za sam kraj bih naveo jedan pasus, koji sazeto i slikovito daje istorijsku pozadinu Hroboatosovog ludila i manijakalnog kroatomasnkog otpisivanja, u cijem je svetlu ovaj virutalni "jezikoslovac" nista drugo do obican zapenusali ignorant sa arogantnim, ali veoma povrsnim pogledom na stvari:

U daljem trajanju vremena, kroz stampu, dnevnu i revijalnu, upravo u nekom napadnom sinkopiranju hrvatske hronologije, iza toliko decenija Vukove borbe sa Srbima, njegovi hrvatski branioci nosice se sa hrvatskim antivukovcima. Posle vojvodjanskih nenaucnih napadanja, Hrvati ce se sada oduziti svim tim nerazumnim, gotovo ludackim manifestacijama, kroz koje je trebalo da se Vukova bastina i kod Hrvata uscuva. Zato ce konacna pobeda Vukova i kod svih Hrvata biti i slava velikih boraca i naucnih vojskovodja kakvi su bili Jagic i Maretic sa svim onim mladjima koji su ih razumeli i sledeli, na univerzitetima u akademijama u gimnazijama, gde su se stvarali brojni hrvastki kulturni poslenici.

Uistinu su Jagic i Maretic dva velika hrvatska svetla, a sa njima njihovi brojni ucenici, neiscrpna velika skola filologa. Oni su cvrsto cuvali Vukove tekovine, a da ne govorimo i onoj divnoj plejadi Vukovih savremenika, koji su ostali na njegovim utrtim stazama.Kurelac, Tkalac, Mazuranici, Broz, Ivekovic, Boranic, pa i Ivsic cine zivi lanac koji je i danasnjoj generaciji preneo i sacuvao neostecene, stavise prosirene tekovine Vukovog beskrajnog blaga, bez obzira na protivljenja Anta Starcevica, ili medju mladjima Petra Guberine. Dakle, bilo je krajnjih diletanata, ali i strucnjaka koji su se svesno ili podsvesno dali u sluzbu separatisticke politike, kojoj je bio zadatak razdvajanje Srba od Hrvata. (ili tacnije, Srba od Srba, moj kom.). Od Starcevicevih gadnih neprijateljskih spisa do Pavelicevog Korijenitog pravopisa, u zle uspomene NDH! - 1942. godine. - V.N 1967.

Sta reci...

 

[Pumpaj Dinstanović]

Rajić je pisao pretežito na slavenosrpskom, no u "Boj zmaja s orlovi" ima cijelih dijelova na narodnom jeziku. Moj izvor je Aleksandar Belić: "Vukova borba za narodni i književni jezik", 1948.

Str. 14- Rajićeva pjesma.

Str.25-30 o Dositeju Obradoviću. " U stvari, razlika između jezika Dositejeva i Stratimirevićeva nije bila tako znatna....Dositej je u teoriji bio za čist narodni jezik, ali i pored toga on je pisao izvesne vrste slavenoserbskim jezikom. Tako je Dositej bio samo duhovni preteča Karadžićev.....Uzećemo samo nekolik ostrana Priključenija , pa će nam to biti jasno: Glasovi tuđi našem jeziku: čadoljubiva, načalno, po višoj časti, bezmolvnom', vozrasta, mnogovolnuemoga, ....osuždenie,..
.....
Str 30. "Kao što se odavde vidi, Karadžić nije odvajao jezik Dositejev od drugih pretstavnika slavenoserbskog jezika. Zato je Karadžić docnije javno sporio da srpska književnost novoga vremena otpočinje s Dositejem jer je smatrao da se ne može zamisliti da se nova književnost naša može otpočinjati delima čoveka koji je pisao "slavenoserbskim" jezikom.( Toliko o Dositeju, ne da mi se više pisati, pogledati Belića ili neka druga djela).

Ali da je zaista pisao - ostaje.

Osim toga, i Zaharije Orfelin je pisao (pomalo) na narodnom jeziku.

Ali ti skrećeš sa centralne tvrdnje - jesi li bio u pravu kada si rekao da niji jedan pisac koji je štokavac prije XIX veka ne zove svoj jezik srpski ili srpskoslovenskim?

 

[Urvan Hroboatos]

Ali da je zaista pisao - ostaje.

Osim toga, i Zaharije Orfelin je pisao (pomalo) na narodnom jeziku.

Ali ti skrećeš sa centralne tvrdnje - jesi li bio u pravu kada si rekao da niji jedan pisac koji je štokavac prije XIX veka ne zove svoj jezik srpski ili srpskoslovenskim?

Pisao je na ponešto ponarođenom slavenoserbskom. Citati su iz zapravo popravljeni da bi se njegov jezik približio suvremenomu čitatelju (što nije loše per se).

Govorio sam o štokavskim piscima u dalmatinsko-bosansko-dubrovačkom krugu, ne o Srbijancima ili Vojvođanima (to sam i napisao).

 

[Urvan Hroboatos]

Smisao primedbe da je Jagic odstupio od Vukovih nacela iz "Svi i svuda" nije u tome da je Jagic bio profesionalno saglasan sa njima, iako se iz njegovog hvalospevnog nekrologa Vuku Karadzicu iz 1864. na prvi pogled moze uciniti da je stajao iza njih. Radi se o tome da je Jagic u tom tekstu prvi put upecatljivo izneo misljenje da su srpski i hrvatski isti jezik, sto nije bilo konzistentno sa Vukovim stavovima, iako je Jagic vec bio deklarisani vukovac. Manje je poznato da se u sklopu Jagicevog dela "Iz proslosti hrvatskog jezika" iz 1864. nalazi rad pod nazivom "Zasluge Vuka Sefanovića Karadzica za nas narodni jezik"books.google, u kome na kraju Jagic opravdava Vuka sto je sledio stavove evropske slavistike (Dobrovski, Kopitar, Safarik) po pitanju lingvistickog razgranicenja hrvatskog i srpskog jezika. Evo tog dela:

Ovo se prvi put pojavljuje na internetu, jer ako pazljivije pogledate, drugi pasus, koji predstavlja sam kraj ovog rada, poslednja strana, na google books je izostavljen.

Jagic, dakle, objasnjava ovu Vukovu "zabludu" time sto pisac clanka "Srbi svi i svuda" iz 1836. nije tada bio opskrbljen naknadno utvrdjenim naucnim aparatom i znanjima, kojima se pionirska slavistika nije sluzila - "pise on 1836., dakle u ono doba kad se o proslosti nasega naroda veoma malo znalo, a o proslosti njegova jezika deset puta manje" Medjutim , Jagic ovde ne pominje da je Vuk ostao dosledan svojim stavovima iz "Srbi svi i svuda" i vise od dvadeset godina kasnije, sto je izneo u svojoj polemici sa Sulekom 1861., iako je kao zivuci Beclija bio u samoj zizi svih zbivanja na polju slavistike. I to mu niko nije osporio. U odgovoru na vec citirani Sulekov falsifikat Vuk Karadzic lingvisticki dosledno potvrdjuje svoje reci:

Medjutim, Vukov zakljucak nesrecno i prorocki odstupa og lingvistickih kriterijuma podele Srba i Hrvata i, cini se nesvesno, navraca vodu na hrvatsku (katolicku) vodenicu:

Toliko o tome! Uz cinjenicu da je iste te godine, 1861., Vuk izabran su za pocasnog clana Pozeske zupanije i pocasnog gradjanina Zagreba, neka ovo bude tema za razmisljanje.

Uobičajeni ignorantizam.

1. Točno je da je Jagić pokušao oprati Vuka od velikosrbizma u nekrologu. No, kao što su primijetili pisci vanjske povijesti jezika (Vince, Nataša Bašić, Marko Samardžija,..)- Jagić je promašio "ceo fudbal". Karadžić je ustrajao na velikosrpskim stajalištima do kraja života (1864.), kad se već s hrvatske strane razbuktalo neraspoloženje prema njegovim idejama. U toj su polemici sudjelovali Šulek, Ivan Mažuranić (kao anonim- vidjeti knjigu Nataše Bašić "Vuk Karadžić između politike i jezikoslovlja"), Josip Miškatović, Ante Starčević, Ivan Kukuljević,.. Skoro je sigurno da Karadžić svoj rad u Kovčežiću nije napisao 1830-ih (jer njegova stajališta i ostalih slavista bijahu drugačija u to doba), nego negdje oko 1845-8. I ostao im je vjeran do kraja života, dakle njekih 15 godina, unatoč sporovima s Hrvatima. Stoga je Jagićev pokušaj opravdanja Karadžića kao tobože nesigurnog proto-Jugoslavena koji se kolebao zbog nedovoljnoga poznavanja stanja na terenu- neuspio. Karadžić bijaše pansrpski nacionalist. To mu se ne može zamjeriti- svatko ima pravo na svoje zablude, posebno u doba nacionalnih romantizama. Ako je što nečiji grijeh- to je oklijevanje hrvatskih pisaca i filologa da stvari istjeraju na čistac i kažu popu pop i bobu bob, nego politikom malih koraka (preimenovanje Matice ilirske u Maticu hrvatsku, zamjenjivanje ilirskoga imena hrvatskim itd.) daju nadu srpskim nacionalistima da su Hrvati mlakonje koji će, kad tad, pokleknuti pred velikosrpskim fikcijama.

2. Šulek nije ništa krivotvorio, niti je Karadžić u tekstu u "Srbi svi i svuda" izrekao citat koji se stalno podmeće. To su potpuno marginalne stvari i vikanje drž'te lopova: Šulek je naveo niz štokavskih pisaca koji svoj jezik zovu hrvatskim i identificiraju s hrvatskim etnosom, time izravno pobijajući Karadžićeve teze (da ne govorimo o ostalim argumentima u kojima je Karadžić doslovno razbijen.). Generalno, unatoč panslavenskim slabostima i zastarjelostima, Šulek je izašao kao pobjednik iz te polemike i Karadžić jednostavno nije znao što bi rekao u odgovoru, pa je mudro odšutio.

3. Jagić nije bio nikakav "vukovac", tj. pristaša Karadžićevih jezičnih-ne i nacionalnih- ideja. To su bili hrvatski filolozi među kojima su najpoznatiji Armin Pavić, Mirko Divković, Pero Budmani, Tomo Maretić (najutjecajniji), Ivan Broz, August Musić.

Jagić je počeo kao pristaša Zagrebačke škole, zatim se kao slavist u inozemstvu maknuo iz polemika oko profila jezika, a u zadnjoj je četvrtini 19. st. praktički bio uz vukovce, ne dijeleći neke njihove ideje (npr. nije odobravao što je Maretić napisao gramatiku skoro isključivo na korpusu Vuka i Daničića, ne uključivši hrvatske pisce i filologe kao Mažuranića, Šenou i Šuleka; bio je protiv uvedbe grafema /đ/ i htio da ostane prikladniji uvriježeni digram /gj/- megju, tugjin,...; nije držao da je pravopis neka ključna stvar pa je bio za fonemski isključivo zbog pragmatičkih razloga "jedinstva" Hrvata i Srba- sam je predlagao umjereni "etimološki" pravopis 1864. u tekstu "Naš pravopis" (izpit, rasjeći-ne razsjeći, cielo djelo, odkupiti, napredka, obseg, razkol, potaknuti- ne podtaknuti, ...).

Sve u svemu- ljudi koji se žele baviti pitanjem hrvatsko-srpskih jezičnih i nacionalnih sporova trebali bi biti bolje obaviješteni, a ne citirati stalno jednu te istu starudiju, ne poznavajući bitne studije iz toga područja.

 

[Bogart]

Јован Рајић на једном месту јасно говори о два језика: славенском и илириском. Притом славенским назива стари језик наших словенских и српских предака, док илирски одређује као "просто наречје српско". Даље наставља да се код православних Словена у црквеним и званичним пословима користи славенски, док се илирским служи само у трговини и свакодневним пословима, док за католике каже да се они илирским служе на свим нивоима и да за њега уместо "словенских слова" користе римска литера.

Не знам колико ово може бити корисно, видим да се помиње Рајић, па сам желео да додам. Очигледно је да се дотиче употребе и распрострањености црквенословенског и говорног језика.

 

[Urvan Hroboatos]

Јован Рајић на једном месту јасно говори о два језика: славенском и илириском. Притом славенским назива стари језик наших словенских и српских предака, док илирски одређује као "просто наречје српско". Даље наставља да се код православних Словена у црквеним и званичним пословима користи славенски, док се илирским служи само у трговини и свакодневним пословима, док за католике каже да се они илирским служе на свим нивоима и да за њега уместо "словенских слова" користе римска литера.

Не знам колико ово може бити корисно, видим да се помиње Рајић, па сам желео да додам. Очигледно је да се дотиче употребе и распрострањености црквенословенског и говорног језика.

Rajić je pisao i narodnim srpskim (ne da mi se da pišem pjesmu o Muhamedu i sl.), a ti stari su spominjali gulaš od imena, tako da je nerealno nešto retroaktivno čitati (npr. bos-muslimanski pjesnik Kaimija spominje u pjesmi o Kandijskom ratu Hrvate, no to je pogrješno interpretirano kao da sebe i svoje sunarodnjake-BH Muslimane- drži etničkim Hrvatima. Naime, Hrvati su ozemlje ("iz Hrvatih"), tzv. Turska Hrvatska, sadašnje područje Bihaća i Banja Luke).

Prvi ozbiljni pisac na srpskom vernakularu bijaše Venclović (no nije mu prošlo, nego djela na cksl.), važni Mrkalj i u manjoj mjeri Solarić, a najbolji nevukovski i, ponekad, antivukovski Njegoš- http://www.guskova.ru/~mladich/Njegosh/1847/gorski_vijenac .

Dositej Obradović je važan kao zagovornik vernakulara, no nije izgradio jezični model- čak ni u obrisima- pa mu je jezik mješavina narodnoga i slavenoserbskoga. Nije čudo što je Karadžić gunđao:

Valja da vam je poznato, da se u Srbiji štampaju na novo sve Dositijeve knjige: Život i priključenija i pisma već je gotovo; sad se basne, po objavljeniju, štampaju. Da sam ja cenzor u Srbiji, ja to ne bi dopustio [...]. (1833., pismo Mušickom)

Prvi Srpski spisatelj, bio on Dositije ili Orfelin, ili drugi koji mu drago, kako je počeo pisati, odmah je počeo i jezik svoj kvariti, i to kvarenje traje i upravo reći napreduje još do današnjeg dana. (1845.)

I naš Dositije mjesto ostaloga dokazivanja da valja za Srbe Srpski pisati, [...] mogao je slobodno kazati da se ugledamo na braću svoju zakona Rimskoga. Istina da ni oni svi nijesu pisali dobro i lijepo, kao ni u nas sad što se ne piše; ali su mnogi pisali tako čisto i dobro, da im jezik i mi danas možemo uzeti za ugled, i da je u ostalijem Slavenskijem narodima teško naći spisatelja onoga vremena koji bi se s njima mogli isporediti. (1847.)

 

[Mrkalj]

K'o veliš, nije na odmet još jednom da ponoviš svoju laž:

Hroboatos: 2. Šulek nije ništa krivotvorio, niti je Karadžić u tekstu u "Srbi svi i svuda" izrekao citat koji se stalno podmeće. To su potpuno marginalne stvari i vikanje drž'te lopova:

Vuk je ignoris'o piskaralo koje ne zna šta je rupa, a šta rep...

Ne samo da je falsifikovao, nego je takav profil njegove ličnosti da je po prirodi falsifikator. Zašto?

Pa kako bi neko mogao da uglavi u srpski jezik toliko čeških reči, a da ne trepne.Poštena bi čoveka srce za svaki češki implantat zabolelo.

Ne bilo ni meni teško istinu da ponovim:



U službi faktičnosti, pri svakom doticanju Bohuslava-Bogoslava Šuleka treba imati na umu da se služio i falsifikovanjem.

Bohuslav Šulek, pohrvaćeni Slovak (1816-1895), u tekstu "Srbi i Hrvati" objavljenom u 8. broju zagrebačkog Nevena za 1856. kojim je pokušao da pobije glavne Vukove teze iz članka Srbi svi i svuda poziva se na Dositeja i Vuka falsifikujući navode:

(1) Falsifikuje citat Dositeja Obradovića. U citatu iz Dositejevog Pisma Haralampiju, u kojem se tvrdi da se jednim jezikom govori u nizu krajeva, Srbiji, Bosni, Slavoniji itd. Šulek je izostavio dve ključne reči u zagradama: "krome muža" (što znači izuzev kajkavaca) uz pominjanje Hrvatske, tako da je ispalo da se istim jezikom govori svuda i u Hrvatskoj, i da Dositej nije ni primetio da kajkavci govore drugačije.

(2) Falsifikuje citat Vuka S. Karadžića. Uz citat Vukovog teksta Srbi svi i svuda iz Kovčežića, Šulek Vukovom tekstu dopisuje rečenicu koje kod Vuka nema, a koja glasi: „i to da svi pametni Srbi i Hrvati priznaju, da su jedan narod".

U oba slučaja Šulek je na nekorektan način citirao, i Dositeja i Vuka, da bi potvrdio svoju tezu o tome da su „Hrvati i Srbi jedan narod, jednoga roda i koljena".

Zbog toga bi i ostale njegove navode trebalo primati s rezervom. Svaki autor ima pravo na svoje mišljenje. Ali niko nema pravo da tuđe mišljenje, radi svojih teza, falsifikuje.

Bogoslav Šulek je falsifikator. Tačka. Da li je neko dokazao suprotno? NE.

Poznati kovač neologizama, Šulek, kaže u predgovoru Rječniku: »Stvar je naravna; od godine 1853, kad je izišao na svetlo prvi svezak ovoga rečnika, napredovali smo svi u poznavanju narodnoga jezika, a bome i ja. Reči, izprva za nevolju kojekako skovane, bile su od onda boljimi zamenjene; a mnoge uzajmljene reči bile su opet povraćene, jer se je našlo pravih domaćih.«

Kao primer navodim neke srpske reči za koje Šulek nikad nije bio čuo:

biljka, dovoljan, nedovoljan, pobožan, pobožnost, ponavljati, dvorac, rupa, rep, majmun, crnica, poklopac, bora

pa je sam "kojekako kovao" i mesto njih uvodio ove češke reči:

bilina, dostatan, nabožan, nabožnost, opetovati, zamak, dira, hvost, opice, prst, viko, vraska....

Tako smo ustanovili za Bogoslava Šuleka, ne samo da je falsifikator, nego i da je laik za lingvistiku.



I onda dođe i bogec Hrobi i kaže "Srbi su uzeli hrvatsku reč mašta" a ona u srpskom "obstoji" još davno pre nego što su je katolici "prigrlili". Reč je došla u srpski preko ruskoslovenskog.

Na kraju, šta dobijamo ako iz hrvatskog jezika izbacimo sve bohemizme (stroj, klokan, tlakomjer, dojam, pusa, krajolik, pozorno, ličiti (u značenju krečiti), sustav, ploha, znamenka, plin, tekućina, časopis, obzor, pokus, poprsje, dostatan, proslov, skladnja, zemljovid, stupanj, kisik, ugljik, vodik, dušik, predujam, pričina, pelud... ), rusizme (izvješće, odnošaj, odvažan, nevježa, usredotočiti...), vendizme (glazba, glasovir, netopir, ozemlje, brodovlje, brojka, izlika, glasiljka, vijak, zahvala...), kalkove (kolodvor, krugoval, zrakoplov, nazočan, samokrijes...), deformante (zamijetiti od rus. primijetiti; priopćiti od rus. saopćiti; glasovati od. srp. glasati...), srpske arhaizme (netko, što, komu, tomu...), srpske provincijalizme (za nj, u nj) leksik lokalnih srpskih govora (kresnica, hrušt, vilica...) i neologizme (streljivo, dopust, perilica, tipkovnica, poveznica, predočnik, dizalo, brisalo...)?

Oskrnavljeni srpski sa tendencijom arhaične stilizacije.

(A naveo sam manje od 10% reči za primer.)

A kakav je Hrobi? Da vidimo, da li je lžaov ili cinkaroš?

Gledam sad; pa ovo nisam ni video:

Hroboatos: Ta je osoba (dementia skraćeno) školovana jezikoslovka, zaposlena u Staroslavenskom institutu i baveća se uglavnom hrvatskom pismenošću sjeverozapadnoga kompleksa (Cres, Krk, Istra,..) i zapadne Hercegovine u srednjem vijeku i početcima novoga (13-16. st.), na crkvenoslavenskom hrvatske suvrsti.

Hroboatos: http://stitch.blog.hr/ Blog Stitcha, predavača na FFK-u u Zg, s kojim ja nemam veze.

Alal vera. Jedino još sebe samog da ocinkariš, ukoliko nisi lažov, dakako.

Koji lik....