Ovo je izvod iz djela srpskoga pisca Milovana Vidakovića, ogledan primjer slavenosrpskoga jezika u vrlo čitanoga srpskoga pisca toga doba. Radi se o romanu "Ljubomir u Elisijumu", 1814., a mi smo preslovili malen dio da se na latinici vidi kako je taj jezični tip izgledao. Nismo imali sve odgovarajuće grafeme, pa je tekst na latinici uvelike, no ne i u cijelosti pretočen. Dodali smo (j) gdje se po svoj prilici čitao po uzusima onoga vremena. Rabili smo uobičajene oznake za razne tipove i,j i y, a jer i jor nismo mogli napisati drugačije nego apostrofom. Jat je napisan kao e s kvačicom.
"Ja po moemu razsuždeniju za obščee dobro našego naroda nahodim' da my pišemo Serbski, da nas' ves' narod' naš razumě, a da naš' staryj (j)ezyk' Slavenskij, koi nam' vověki u cerkovny kniga osta(j)e, ostavimo za Bogoslove, i za něka tokmo na učenna i vysoki lica otnoset'ase se děla; da ga vziramo kao naš' Svjaščennyj (j)ezik', i dičimose s' nim', kao greci naši s' Elinskim'. Da (j)e Slavenskiy naš' (j)ezik' bogato rěčiv', i pravilen'; da (j)e u izraženijami sladak', něžan' i silan', to (j)e istina: i da my iz' něga, kao iz istočnika lěpy rěčij uzimati i naš' Serbskij (j)ezyk popravljati možemo, to nam' nitko ne brani; ne uzimamo bo iz' čužeg' (j)ezyka, no opet' iz' našego. No da my knige na němu za prosveščenie našego naroda pišemo, vidi mi se ne razumno zahtevan'e: nismo my turcy, da ne možemo, i ne směmo, na našem' (j)ezyku pisati knige, no da se deržimo drugog' (j)ezyka u tomu, kao što se oni Aravijskog' derže, zato i (j)esu onako prosvěščeni!"
August Šenoa: Zlatarovo zlato, 1871,
Glede naravnoga razvoja hrvatskoga, prikaz jezika oca hrvatskoga jezikoslovlja Bartola Kašića, u tiskanom dijelu Biblije, 2000. sadanjom grafijom, a dovršenom 1633.
https://archive.org/details/kasic
