Ima smisla u tome što Mrkalj piše u tom citatu, i to dosta, samo što mu razmišljanja po tom pitanju nisu razvijena tj. artikulisana do te mere da može da ih kristalno objasni i nekim dokazima potkrepi. Naravno, propraćene su i određenim zabludama koje su ukorenjene u pojedinim predrasudama, ali postoji jedna osnovna nit koja je istorijska činjenica.
A to je da je famozna franjevačka država Bosna Srebrena, čije su granice bile pomerane turskim osvajanjima, u izvesnom smislu bila kohezivni faktor koji je spojio stanovništvo drugačijih regija, nešto drugačijeg jezika (tj. istoverne čakavce i štokavce) u jedinstvenu celinu. Etnokonfesionalnu zajednicu, u kojoj je i hrvatski etnonim bio zabeležen.
Kada govorimo o formiranju modernog nacionalnog identiteta, postavlja se uvek pitanje oko čega će se objediniti. Kakvo je to ime? Kakva je to nacija? Bosanski identitet bio je izuzetno popularan i uticajan faktor, ali bosansko ime nije moglo sve te prostore objediniti sa krajevima koje su Habzburška monarhija i Mletačka republika osvojile od Turaka, pomerajući granice zamišljene Bosne. Bosna kao identitetska tvorevina, kasnosrednjovekovna je pojava, bosanski su kraljevi nosili titulu srpskih kraljeva (svi, od prvog do zadnjeg) tako da nije idealna za tako nešto. Mnogo je bilo korisnije i praktičnije vratiti se u dublju prošlost, zato što je Hrvatska imala i dublju istorijsku državnost od same Bosne. I na samom kraju krajeva, ako će Zagreb biti kulturno i političko središte nacije, takođe je logično da taj identitet bude hrvatski, a ne bosanski.
Tako da, u suštini, svi ovde govore o istom procesu, samo ga nazivaju drugačije. Neko kaže kroatizacija, a neko buđenje nacionalne svesti, a govori o suštinski istom procesu, samo oko kojeg ne možete da se dogovoriti kako ćete ga tačno zvati, dok suština ostaje, zapravo, potpuno ista.