Пилипенда
Veoma poznat
- Poruka
- 13.855
За било кога ко понешто зна о језику, ово је такав бућкуриш да је равна земља чиста наука у поређењу с оваквим трућкањима.Srpski i hrvatski jezik nemaju dodirnih točaka kroz povijest. Dok su Srbi forsirali i izmišljaju svakakve jezike i nemaju neku književnost ovim prepisivanja crkvenih knjiga, dotle kod Hrvata se narodni jezik razvija prirodnom putem na sva tri narječja iako dolazi od 17.st. do određene jezične standardizacije pisanja.
Pišu se prijevodi Biblije od 1500-tih, rječnici, gramatike, pišu se romani i poezija, izdavaju se knjige po uzoru na Italiju.
Do 19.st. štokavski prevladava kao standard. Tu onda dolazi Vuk koji to prepisuju i nudi Srbima kao gotov proizvod.
Osim površne sličnosti čim se zagrebe malo dublje dolazi do velikog razilaženja u jeziku. Recimo u kulinarstvu, od kuhinjskog pribora do imenovanja začina i namirnica to su različiti jezici.
Puno srpskinja ostavlja recepte na hrvatskim kulinarskim portalima, ali ono što ja čujem i doživim je da ih se izbjegava jer su nerazumljivi prosječnom Hrvatu, pogotovo generacijama rođenih od osamdesetih koji nisu imali prilike čuti te nazive.
Isto je na drugim stručnim područjima da knjige ako ne znaš jezik pripadnici tih naroda neće ih razumjeti knjige drugog naroda, kamoli da iz njih uče, ali tako je bilo i u Jugoslaviji.
Dok su Srbi većinom samo preuzimali izraze od stranaca, većinom francuskog, Hrvati su po uzoru na Čehe i Nijemce stvarali svoje izraze.
Zato danas srpski izgleda jako nekonzistentno, papazjanija svega i svačega, koji paše samo onom koji je na tome odrastao.
Мораћу изгледа опет сликовито „подгријати” ту Катичићеву безвезарију о Slovĕnskom i hrvatskom kao zamjenjivim nazivima jezika hrvatske književnosti – ево овдје.