Čiji je naš jezik

Moraju odje ljudi shvatit jednu istoriografsku istinu: da Srbi i Hrvati (i bugari i bosnjaci itd) nijesu pravi etnosi, vec nacije. Svi smo samo jugosloveni, juzni sloveni, to je nas "etnos". Dakle jedina objektivna mjera po kome mozes zakljucit po jeziku/imenima ko smo. Nase kulturne razlike su samo proizvod geografskih razlika, a onda kasnije i nacionalne/politicke razlike stvorene sa stvorenjem nacionalnih drzava.
 
U niti jednom izvoru se ne spominje etnonim Srbi za moliške Slavene.

https://www.google.com/books/editio...a+degli+Schiavoni&pg=PA46&printsec=frontcover

Bullettino delle Sentenze, n. 3 (cioè tomo III), anno 1810, a p. 46–7 "... esistono tuttavia le capitolazioni stipulate colla colonia degli Schiavoni chiamata dagli antichi baroni ad abitare il feudo (di San Biase)... Le capitolazioni primordiali furono stipulate nel 1509 fra Girolamo Carafa ed i coloni Schiavoni".

Palata je 1518. "hoc primum Dalmatiae gentes castrum incoluere".

San Felice (Štifilić) je još u 16. st. zapisao "vescovo di Termoli, Tomaso Giannelli scriveva: Sul principio del XVI secolo era privo di popolo; onde i Dalmatini, ch'erano venuti per fissare in queste contrade il loro domicilio, nell'anno 1518 vi formarono piccola colonia, la quale adesso è cresciuta tanto che vi si numerano anime 657. La venuta degli Schiavoni fu nel detto anno 1518."

San Giacomo degli Schiavoni ili San Giacomo "nel governo di Mons. Vincenzo Durante, eletto Vescovo di Termoli ai 4 Luglio 1539, vennero dalla Dalmazia uomini e donne ... edificassero case alcuni Vomini e donne che poveri e meschini dalla Dalmazia"

Molišani su u 19. st. govorili kako su došli "d'one bane mora" i "z Dalmacije". U toponimiji i prezimenima spominju se Klissa, Lisa, Zara, Rauzei, Schiavone di Corzula, Traù, Ciuppana, de Raguza, Dalmatia, Porto Croatico i Valle Croatica.

Slaveni koji su dolazili i osnivali naselja i crkve od 13. do 16. st. su bili Hrvati iz Dalmacije i katolici, a vidi se i po tome jer im daju nazive po svojim svecima zaštitnicima (San Biase je Sveti Blaž/Vlaho, San Đakomo je Sveti Jakov, u Montemitru su slavili Svetu Luciju čiju su relikviju po predaji donijeli sa sobom itd.).

To su sve Dalmatinci-Hrvati koji su imali stoljetne prekomorske veze s tim talijanskim regijama i su pobjegli pred Turcima. Jedino su oni većinom pobjegli u te talijanske regije. To se dobro zna iz povijesnih izvora, jedino ako netko želi tvrditi kako onda do početka 16. st. u cijeloj Dalmaciji nije bilo Hrvata. Među moliškim Slavenima je možda moglo biti nešto malo Crnogoraca (ne i Srba) jer se u izvorima spominju i Albanci što se odnosi na mletačku Albaniju koja je uključivala obalni dio Crne Gore i Albanije (ali talijanski lokalci radije žele da ih nasele "Schiavoni" koji su drugačiji od "Albanesi" i pričaju drugačijim jezikom).


"Sclavi, Schiavoni" koji su dolazili su bili siromašni, a naselja su bila oštećena potresima i ostalom zbog čega su bila bez stanovnika. Zbog obnove građevina i normalnog života ih se oslobodilo od nameta, a ne kako bi se Schiavoni zadržali.

Izmišljotina.


Onaj tko je to napisao ne zna što je štokavska ekavica. Milan Rešetar je napisao kako je posve neosnovana teorija kako su moliške kolonije osnovali Crnogorci i kako dijalekt moliških Slavena nema nikakve veze s dijalektom Crnogoraca za što je dovoljno vidjeti kako Crnogorci govore jekavski, a Molišani govore ikavski. Kaže kako čak i da se održalo nešto ikavice u Crnoj Gori, prema svim drugim karakteristikama moliški dijalekt nema ništa što bi ga se specifično moglo definirati kao crnogorskim i puno toga što onemogućava za pomisliti na Crnu Goru (crikva, hiža, malin, nišće itd. pa germanizmi rehtar i škare kojih nije bilo tada ni u Dubrovniku). Kako su moliški Slaveni od samoga dolaska bili i mogli biti rimokatolici, a da su bili Crnogorci i drugdje bi bili pravoslavci. Pjesma i cijeli govor moliških "Slavena" je zapadnoštokavski-čakavski ikavski prepun čakavizama i ništa turcizama. Čakavci u Dalmaciji isto imaju ekavizme. Da su bili štokavski ekavci značilo bi kako su porijeklom istočno od Drine, nebi imali čakavizme, imali bi turcizme i bili bi pravoslavci, a od svega toga ništa.

Drúga drága hóma u ružítse
drúga drága né-morem dóǩie’
drúga drága zášto né-moreš dóǩie’
ímam stráho do Ívan Carlovítz
jéssu séddam gódišti
ke se ne náda ne žívote ne živót...
pérve sfítja ke Mára je nabrála
zgóra stíne mormorítze je veržíla
tâko dá-bi sa šúšja sé’rtze Ívan Carlovítz
kâko sa šúšu ové sfítja zgóra stíne mormorítze
ćúlla Mára svónitze do kenjíć
je pítala što jéssu te konjíć
te jéssu kónje Ívana Carlovítz

Ko íma jéna prass
ga résta tust
ko íma jéna sîn
ga résta pust

Ja gredáhhu sâmu po pút
sa víddja jen lîe’pu divojk
di greš lîe'pa divojk mója
ôna smiúć smiúć
je mi bé’rnila pléća
ni jenu rîe’ć
je mi tíla rîe’ć

Lípa mója mat
di sa nas óstala
u sri pût
vérnissa matm
rétzemi štókodi
kóje pût mam vazt
ja sénze níkrog
Ludilo mozga kod naših pijanih komšija.

Štokavska ekavica

BELOGA

TELA

Nema nikakvih čakavizama, pograšno je transkribovao Pantić - lepo piše crvene krvce turske, a ne "črvene krvce turačke" i šta ti ja znam... Ko zna italijanski jezik, to mu je jasno iz čitanja ovih Pečencinih redova:

seruene creucze turesche bellocatela vitesco cha. ("s" ne može biti "č".)

Očigledno je da se radi štokavskoj o ekavskoj pesmi.

Uzgred, pokojni Šimunović bio je decerebrisani ludak.

1696789419032.jpeg
 
A šta to treba da znači? Tu quoque argument?

Ima ljudi srpske nacionalnosti koji prosipaju takva neproverene bulažnjenja po društvenim mrežama kao Hrobi; dakle, to što Urvan Hroboatos radi je zbog toga u redu i c00l, tebra?
Se šališ? Srpski nacionalisti prosipaju takva nepovjerena bulažnjenja prije društvenih mreža i samo se nastavilo na društvenim mrežama. Omjer takvih na internetu je doslovno 1 Hrvat na 10 Srba. Ima li kod Hrvata novih romantičara? Imaju li svoja udruženja i YT kanale i web stranice s pseudopovijesti? Da stručnjaci pišu javna pisma protiv njihovih pseudoistorija i mitomanije (http://www.seecult.org/vest/apel-protiv-novog-talasa-pseudoistorije-i-mitomanije)? Da kvaziintelektualci i teški velikonacionalni propagandisti budu akademski članovi nacionalne akademije? Toga u Hrvatskoj nema i Urvan Hroboatos to nije.
 
Se šališ? Srpski nacionalisti prosipaju takva nepovjerena bulažnjenja prije društvenih mreža i samo se nastavilo na društvenim mrežama. Omjer takvih na internetu je doslovno 1 Hrvat na 10 Srba. Ima li kod Hrvata novih romantičara? Imaju li svoja udruženja i YT kanale i web stranice s pseudopovijesti? Da stručnjaci pišu javna pisma protiv njihovih pseudoistorija i mitomanije (http://www.seecult.org/vest/apel-protiv-novog-talasa-pseudoistorije-i-mitomanije)? Da kvaziintelektualci i teški velikonacionalni propagandisti budu akademski članovi nacionalne akademije? Toga u Hrvatskoj nema i Urvan Hroboatos to nije.

Kod Srba primjecujem mnogo mitomana-novoromanticara, a kod Hrvata vise dogmaticara
 
Nema potrebe. Kod Bugara, a naročito kod Hrvata mitomanija je odavno smeštena u mejnstrim znanost.

A što se tiče pseuudopovijesti na Jujubu - eno Hrobijevih pisanija na kanalu Kroatocentrik.
Ne znaš što je pseudopovijest i mitomanija kada sve nazivaš pogrešnim nazivom.

Pseudopovijesti i mitomanija, u pravom i ekstremnom obliku, su Srbija Global, Deretić, Šarić i slični. Takvih kod Hrvata nema (jedino ako ćeš reći kako je Šarić Hrvat, a nije).
 
Ne znaš što je pseudopovijest i mitomanija kada sve nazivaš pogrešnim nazivom.

Pseudopovijesti i mitomanija, u pravom i ekstremnom obliku, su Srbija Global, Deretić, Šarić i slični. Takvih kod Hrvata nema (jedino ako ćeš reći kako je Šarić Hrvat, a nije).
Ne ide ti štokavica. Si kajkavac ili iz kajkavskog kraja?

Treba: ako bi rekao

Štokavac nikad, ali nikad tako ne bi rekao kao ti.
 
Se šališ? Srpski nacionalisti prosipaju takva nepovjerena bulažnjenja prije društvenih mreža i samo se nastavilo na društvenim mrežama. Omjer takvih na internetu je doslovno 1 Hrvat na 10 Srba. Ima li kod Hrvata novih romantičara? Imaju li svoja udruženja i YT kanale i web stranice s pseudopovijesti? Da stručnjaci pišu javna pisma protiv njihovih pseudoistorija i mitomanije (http://www.seecult.org/vest/apel-protiv-novog-talasa-pseudoistorije-i-mitomanije)? Da kvaziintelektualci i teški velikonacionalni propagandisti budu akademski članovi nacionalne akademije? Toga u Hrvatskoj nema i Urvan Hroboatos to nije.

Je li to znači da je odgovor na moje pitanje:da, opravdava?
 
Ne znaš što je pseudopovijest i mitomanija kada sve nazivaš pogrešnim nazivom.

Pseudopovijesti i mitomanija, u pravom i ekstremnom obliku, su Srbija Global, Deretić, Šarić i slični. Takvih kod Hrvata nema (jedino ako ćeš reći kako je Šarić Hrvat, a nije).

Saric jeste Hrvat (rodjen tamo i prica hrvatski) ali on radi i nastupa u Srbiji za srpsku produkciju.
 
Nije etnički Hrvat nikako, a priča hrvatski... jedva ga priča.

Pa mi smo vec zakljucili da ne postoji etnicki Hrvat nit etnicki Srbin. Saric je Hrvat ciji su roditelji iz Hrvatske i tu Hrvatstvo se zavrsava. Jes' da njegova politika odudara od one vecine Hrvata i Hrvatske ali da je on iz Hrv je nesporno.

I njegove emisije su za srpsku publiku primarno rekao bih, jer vise Srbi se pale na grandioznu mitomaniju istorije i laprdanja.
 
Toga u Hrvatskoj nema

Samo ću ubaciti jedno ime: Ivan Mužić.

Kako se radi o etabliranim naučniku koji i ima neke kvalitetne radove i koji je stoga citiran, Mužić je za razliku od brojnih budaletina koje smo pominjali na spisku došao i do međunarodnih voda kao primer prodora novoromantičarskih pseudoistorijskih ideja u naučni mejnstrim.

Kao primer mejstrin romantičnog zanosa iz Hrvatske i uopšteno bivše Jugoslavije navode ga ne samo istoričari iz regiona, nego i mnogi strani istoričari koji proučavaju istoriografiju ovog prostora, kao npr. Vavžinjec Kovalski.
 
Pa mi smo vec zakljucili da ne postoji etnicki Hrvat nit etnicki Srbin. Saric je Hrvat ciji su roditelji iz Hrvatske i tu Hrvatstvo se zavrsava. Jes' da njegova politika odudara od one vecine Hrvata i Hrvatske ali da je on iz Hrv je nesporno.

I njegove emisije su za srpsku publiku primarno rekao bih, jer vise Srbi se pale na grandioznu mitomaniju istorije i laprdanja.
Šarić je etnički Srbin.
 
Šta bre „drugo“. Nije drugo, prvo je. O tome pričamo; čovek se izlupetao kao maksim po diviziji sve od reda; ni za šta što je napisao ne postoji izvor.

Čovek, koji je pritom došao na srpski forum da produkuje kako su Srbi mitomani, ovde je napisao kako je kod jednog čoveka, čiji je identitet tajanstven, čuo i njemu lično ispričao kako je usmenim putem privatno tom nepoznatom čoveku pokojni prof. August Kovačec ispričao da je njemu pak ispričala balkanološkinja Joana Rapacki, kojoj je pak njen otac Adam ispričao da je kao 15-godišnjak dok je bio gimnazijalac u Varšavi video Aleksu Ivića u dubrovačkom arhivu kako čita neke rukopise i šibicama ih spaljuje.

On je ovde svašta pisao i o srpskim mitomanima (ponešto toga što je i opravdano) i o Srbima generalno, a najmanje 90% kritike koje upućuje može se 1/1 primeniti upravo na njega lično. Mada, kao što rekoh, ne znam šta se razumno može očekivati od nekoga ko Latinku Perović optužuje za velikosrbizam ili čiji ideološki uzori optužuju Đorđa Balaševića za genocid u Srebrenici. To je sve toliko bolesno skupa da se s pravom može nazvati psihopatološkom dimenzijom.



Niko ovde ne govori o tome šta se desilo, već da li je hipotetički moguće. Ako ti tvrdiš da je hipotetički nemoguće da je Šuflaj stradao u seks-aferi, izvoli dokazati (ne možeš, kao što se ne može ni dokazati da se tako nešto zaista dogodilo).

Posebno bih voleo da čujem kontekst i vreme u kojem ljudi stradaju zbog ljubavnih afera (kao da tako nešto postoji, a nije fenomen celokupne ljudske istorije).
Možemo mi bez problema navesti niz vaših patologija koja su bitno obilježila vaš svjetonazor.

Osim navedenoga (Karadžićevo prepisivanje iz Galinca, ali i iz Appendiniija i niz drugih autora, Stanojevićevo izostavljanje hrvatskoga imena u prijevodu Dantea, Supilovo ukazivanje na srpsko barbarstvo uništavanja hrvatskiih spomenika,...), možeo toga navesti na vagone.

* o poznatom "prijevodu" Mite Đorića da ne govorimo, te izumljenom Šenoinu interviewu i podpisu na ćirilici

* Novakovićeva "Istorija srpske književnosti" iz 1871. u kojoj govori o književnosti Srba katolika- o kojoj inače ne zna ništa- i navodi suhoparno hrvatske renesansne pisce, a koje je jdva čuo, a koji nikad nisu uporabili srpsko ime niti su spadali u srpski književi krug, koji za njih nije znao. Da je to napisano u 18. st., moglo bi proći kao bizarnost; ovako, 1871., primjer je nacionalne patologije koja se protegla prek oPavla Popovića i sličnih

* izvan kulture, utvrđeno je u Versaillesu da su ukupne žrtve Srbije bile oko 750.000. Onda, 1980ih, Dušan Batakaović i ostali nadripovjesnici, povećaju taj broj na 1.250.000, što je idanas pretežno citirana brojka u Srbiji. Rusko-američki demografi su, usput, u 21. st. istražil ida je ta brojka od 450-500.000. Kolika jest, "volšebno" je dodano pola milijuna u osmom desetljeću 20. stoljeća

* glede jezika, Šulek stavi Karadžiću pod nos naslove štokavskih pisaca koji imaju u svojem imeu hrvatsko ime jezika i jasno mu kaže da je "štokavski jezik" do 19. stojeća jedino kod Hrvata "cvatio", i da kod Srba do toga doba- nema ništa. Karadžić se pravi blesav iako mu je to stavljeno pod nos i nastavlja s bajkama o štokavcima kao Srbima. Empirija- puj, pike ne važi.

* 1993. u Zagrebu Latinka Perović mrtva-hladna izvali kako je rat 90ih samo nastavak borbe između Hrvata i Srba za prevlast na južnoslavensko prostoru, "zaboravivši" da u su srpske i jugoslavenske elite to planirale još od 1986. preko prekrajanja vojnih oblasti i po tom djelovale, a da to nije znala- amnezija ju zahvatila da je srpsko-crnogorska strana pokrala svo oružje JNA na koje jeimala pravi sveha 36%, gleda li se doprinos financiranja vojski, a Hrvatska 28%. Da te krađe nije bilo, ne bi bilo ni velikosrpske agresije.

* Radovan Samardžić napiše svoje glavno djelo "Veliki vek Dubrovnika", i pritom se hvali kako je uspio napisati djelo u kom nijednom nije spomenuto hrvatsko ime. Toliko osrpskoj historiografiji.

* svi srpski pisci, povjesničari književnosti, uz par iznimaka, stalno prešućuju ono do čeg je Matija Murko došao još 1924., a to je da je u književnosti u samih autora od 16. do 18. stoljeća hrvatsko ime istoznačno sa slovinskim i ilirskim, kad je o jeziku riječ, u surječju iskaza o jezičnom tipu. Zapisi tipa kod istih autora da se hrvatski jezik govori sve do Rusije, uključujući i nju, znak su da se u Hrvata ukorijenila bila tradicija od glagoljaša, a koja je preko humanizma poistovjećivala pojam "hrvatski" i "slavenski" (iako to nema veze s jezičnim ustrojem raznih slavenskih jezika). Prešućuje se izričito naslovljavanje hrvatskim imenom jezika na južnoslavenskom prostoru kod eminentnih ljudi out Teofila Kristeka i Stjepana Hosiusa, da ne govorimo o putopisu grofa Tolstoja iz 1689. Nego se rabe sve njeki mutni iskazi primorska, katolička,....samo da nije hrvatska knjževnost.

* Petar Đorđić u svojoj glavnoj knjizi "Istorija srpske ćirilice", 1971., uvaljuje u tu svoju istoriju i hrvatske autore iz Bosne, franjevce, koji tamo spadaju kao Trocki u demokraciju

* Jovan Cvijić je rasprostranio srpsko ime i tako ga prezentirao valjd ado Slovenije i dalje, sve proglašavajući Srbima, naravno i na istoku i na zapadu. U nizu toga slijedio ga je u jezičnom pogledu Belić, koga je hrvatski filolog Ivšić jasno ismijao primjerom pokazavši kako makedonski govori ne spadaju u srpski jezični sustav istočnih štokavskih govora

* o megalomanskim brojkama o Jasenovcu da i ne govorimo, iako se mora priznati da je tu i nečastan doprinos hrvatskih Jugoslavena, koji su sudjelovali u tom i u doba brojki d 700.000 i više, a danas pokušavaju "dogurati", kao Ivo Goldstein, barem do 100.000- kad već ne ide 700.000 ili milijun- iako je iz popisa stanovništva zorno da je taj broj vjerojatno i upola manji od ovoga sada službenog od 80.000, koji je isto neodrživ. Srpsko stradalništvo je u oba svjetska rata bar upola manje od brojku koje kolaju u tom prostoru.

* bizarna je srpska opsjednutost- krajnji luđaci kao Milojević i Deretić na stranu- hrvatskom poviješću i kulturom. Tako se teško bori oko hrvatske srednjovjekovne države i dovodi u pitanje njezino postojanje; prešućuje se ili krivotvori ili jednostavno lažno ocrtava pisana kultura, i ignorira liturgijska književnost na hrvatskom, često i izričito hrvatskoga imena, sve da bi se prikazala navodna nevjerojatna razdrobljenost koja jest postojala u stanovitoj mjeri zbog nepostojanje čvrstoga jedinstvenoga komunikacijskoga prostora, no koja je, uzmu li se izdanja i prijepisi tih ključnih djela, bjelodan pokazatelj jedinstva hrvatske (pisane) kulture od 15. st. nadalje. Ddakle, ako nije izričito krivotvorenje, daleko je zastupljenija "strategija" prešućivanja i ignoriranja, a ako nije ni to, dakle ako nema strategije- radi se jednostavno o blesavosti i mentalnoj podkapacitiranosti.

* srpski je svjetonazor mitomanski glede etnogeneze i kulturnoga identiteta. Tako se sva srpska etnografiija trsi dokazati da je južnohrvatski i većina bosanskoga, prostora bila navodno etnički srpski, i to idući po metodologijama priča neki seljak ili se govori u nekom kraju. A s druge strane su fundamnetalni radovi Nenada Vekarića o podrijetlu dubrovačkog, konavoskog i općenito južnohrvatskoga prostora ignorirani, a slično je i s radovima drugih povjesnika i demografa. Nego se ozbiljno uzimaju bajke staroga Jefte Dedijera i tlapnje o pokatoličavanju, sve još podignuto na n-tu potenciju u krivotvorinama Marka Jačova i sličnih burgijaša. To je kultura u kojoj se književno djelo kao "Pilipenda" Sime Matavulja, ili roman Kurzia Malapartea uzimaju kao prvorazredna vrela ili konačni dokaz. Još i više nevjerojatno glupa i tendenciozna bulažnjenja hrvatskoga renegata Viktora Novaka, te slična "djela" raznih impresionista antihrvatske orijentacije, uključiv i kupusarru Dedijera jr. "Vatikan i Jasenovac". Kad smo kod Vatikana, tu se ispropljuvala Smilja Avamov s Brozom kao navodnim vatikanskim mračnim likom koji je sve dijabolički planirao u sprezi s pitajboga kim.

* lucidna i eurditska djela Vase Milinčevića ili Miodraga Popovića, koja jasno razlikuju hrvatski i srpski književni korpus, ostaju tu kao iznimka. Generalno je stajalište ili podcjenjivanje ili prisvajanje. Tako dokazi i do mitova koji se provlače do besvijesti kroz srpski medijski prostor o Njegošu kao tobožnjem autoru Mažuranićeva "Smail age", dok se bježi kao vrag od tamjana od trivijalnih i utvrđenih činjenica o Karadžićevu preuzmanju hrvatskoga leksika, što je razvidno u slučaju njegova prijevoda "Novog zavjeta", gdje oko 90% navodno od njega skovanih riječi potječe iz Stulliejva rječnika.

* od povijesnih situiranja dobar su primjer Donji Kraji, gdje ništa srpskoga nije zabilježeno do Osmanlija, no uporno se povlače mitovi o "srpskim manastirima" u pisanijama Milaša i sličnih megalomana (po kojima je valjda i sva Dalmacija bila srpska, iako o tom nema spomena ni u geografa ni etnografa ni putnika koji su o tom bilježili i pisali od 10. st. nadalje, a upravi ništa u takstovima Hrvata na latinskom, taliajnskom i hrvatskom)

* srpski autori sami sebi skaču u usta, i kad su ozbiljni. I kad odbaciju pansrpski tobožnji karakter štokavštine, uporno bi htjeli da je straobosanska pismenost na bernakularu praktički srpska zbog 4-5 spomena srpskoga imena (a nijedniga hrvatskoga) u dopisima s dubrovačkom slavenskom kancelarijom. A ne mogu kvadrirati krug kako to da jezični tip tih ćirilskih povelja u kojima se doista spominje srpsko ime dovodi do toga da isti taj jezični tip i to kod istih ljudi- naravno, ne vlastele koja je pobkegla ili ubijena- već 50-100 godina nakon pada stare države biva imenovan bosanskim, slovinskim ili hrvatskim imenom, i to u kontinuitetu od 400 godina- okvirno od 1450ih do 1850ih, nebrojeno puta, a srpskim nikada- ili možda samo dva-tri puta i krajiškim pismima kad se radi o kognitivnoj slici, kao i prije, kad se srpsko ime za pismo u katolika (njekad i muslimana, kasnije) bilo vezalo za sklop pisma i jezika, a nikad za jezik sam, čemu je svjedoči obilje spomena tipa bosanski jezik (a često i pismo) u pisanoj kulturi katolika od 1600 ih nadalje, te hrvatski, i to kod katoličkih pisaca u pravoj Bosni, u Tuzli i Sarajevu, te u velikom broju u osmaniskih purnika i povjesnika u 16.i 17. st.- a koji nikad ne spominju srpsko ime za bosanske domorodce, nego samo za pravoslavne vlaške doseljenike u Bosnu. Kako si katolici u 14. ili 15. st.- do Turaka- spomenuli možda 3-4 puta srpsko ime za tekst, ćirilski- a da onda nijednom za sam jezik i/ili tekst, i to isti ljudi, ili njihov gens, u daleko raspisanijim i brojnijim djelima od 1600. nadalje? Od 1550. do 1850. katolici u Bosni nijedanput svoj jezik ne zovu srpskim, a zovu ga bosanskim, slovinskim, hrvatskim..i NIKAD srpskim. Čudan njeki kvantni skok u glavama bosanskih katolika (i muslimana). I čudan isto u turskom ljetopisu iz 18. st. u kom se navode hrvatski nazivi mjeseci (u djelu kad se piše bosanski)- a ne srpski. Kako to da su taj Čelebi i taj Aali tako pristrani za hrvatsku stranu, ili tako uporno pišu o Bosancima kao o Hrvatima?

* kako to da je među pravoslavnim krajišnicima vrlo često hrvatsko ime do 19. st., čak i u međusobnoj komunikaciji- ako je riječ o srpskom svjesnom puku? A ne o nekom koji je zbog pravoslavne vjere njekako prirodno skrenuo u tok srpskoga modernoga naroda kristalizacijom u 19. st., iako uz iznimke. I da je tih iznimaka bio nezanemariv broj. I da se međusrbokatolike guraju brojno ljudi koji se nikad nisu tako izjašnavali, npr. Vlaho Bukovac ili Ignjat Job.

* srpska historiografija puno troši crnila i dandanas da ospori hrvatstvo Bunjevaca, dok ti isti Bunjevaci pripadaju u književnoj kulturi u isti korpus s ostalim Hrvatima, od Bačke do Like, a pojava "nacionalnih Bunjevaca" znak je jednostavno staha i mimikrije u okružju u kom vlada protuhrvatska histerija i stalno otrovno bombardiranje bolesnim pričama o srpskim stradanjima valjda od kada s čuli za Hrvate do ratova 90ih, a u situaciji gdje se još skrivaju leševi hrvatskih vojnika i civila umrlih i ubijenih u srbijanskim logorima od 1991. do 1995., kao što se kasnije radilo s Albancima iz Kosova. A da ne spominjeno razne Greifove, fimve o Oluji i Jasenovcu i slične bolesne izmišljotine.

Nema se tu što dodati.



*
 
Poslednja izmena:
Samo ću ubaciti jedno ime: Ivan Mužić.

Kako se radi o etabliranim naučniku koji i ima neke kvalitetne radove i koji je stoga citiran, Mužić je za razliku od brojnih budaletina koje smo pominjali na spisku došao i do međunarodnih voda kao primer prodora novoromantičarskih pseudoistorijskih ideja u naučni mejnstrim.

Kao primer mejstrin romantičnog zanosa iz Hrvatske i uopšteno bivše Jugoslavije navode ga ne samo istoričari iz regiona, nego i mnogi strani istoričari koji proučavaju istoriografiju ovog prostora, kao npr. Vavžinjec Kovalski.
Ivan Mužića nije usporediv s novim romantičarima i mitomanima, također nije ništa novoga uveo u mainstream i nije primjer novoromantičarskih pseudoistorijskih ideja jer je u svojim radovima ima zdravog razuma i dokazive argumentacije. Bolji primjer su ti pseudoistoričari koji su pisali o perzijskoj teoriji o porijeklu Hrvata.
 
Možemo mi bez problema navesti niz vaših patologija koja su bitno obilježila vaš svjetonazor.

Zanemariću sve što si ovde dalje u objavi napisao, zato što niko ovde ne govori niti o srpskoj niti o hrvatskoj patologiji, već o tvojoj lično.

Sad možda možeš pokušati da kritikuješ kako se prebacujem na lični teren, ali ja komentarišem samo nebuloze o kojima pišeš ovde na forumu, a ne o tebi lično (da se kojim slučajem ne pozoveš lažno na ad hominem).

Ukazivanjem šta je koji Srbin napisao ne vraćaš loptu u moje dvorište doslovno ni na koji način. Samo eskiviraš (ili, preciznije, spinuješ). :ceka:
 
Poslednja izmena:
To se zna. On je Hrvat koliko je i "istoričar". On je Srbin iz Rijeke.

Pa to nije dovoljno.

Saric po ovom hrv sajtu je hrvatsko prezime:
https://actacroatica.com/hr/surname/Šarić/

A i da nije, Goranova familija dovoljno dugo zivi u Hrv da budu Hrvati koliko mnogi drugi koji nose njemacko ili italijanska prezimena a danas su hrvati cak hrvatski nacionalisti.
 
Pa to nije dovoljno.

Saric po ovom hrv sajtu je hrvatsko prezime:
https://actacroatica.com/hr/surname/Šarić/

A i da nije, Goranova familija dovoljno dugo zivi u Hrv da budu Hrvati koliko mnogi drugi koji nose njemacko ili italijanska prezimena a danas su hrvati cak hrvatski nacionalisti.
Prezime Šarić je izrazito i srpsko van Hrvatske, a njegovi nisu tamo dugo nego nedavni dotepenci za vrijeme Juge kao i sve tisuće Srba i Bošnjaka koji žive u Rijeci.
 
Prezime Šarić je izrazito i srpsko van Hrvatske, a njegovi nisu tamo dugo nego nedavni dotepenci za vrijeme Juge kao i sve tisuće Srba i Bošnjaka koji žive u Rijeci.

Po sopstvenim priznanjima Saric je starinom iz Crne Gore. Ali sto bi ti uskracivao njegovo hrvatstvo? Zar ti nije milo sto jedan tvoj zemljak kao Bog propovjeda ovcama po Srbiji?
 

Back
Top