Čiji je naš jezik

[Пилипенда]

Za vas vrijedi- finili su Mare bali.

А за вас – свршиће и курбин пир.

 

[Urvan Hroboatos]

U niti jednom izvoru se ne spominje etnonim Srbi za moliške Slavene.

https://www.google.com/books/editio...a+degli+Schiavoni&pg=PA46&printsec=frontcover

Bullettino delle Sentenze, n. 3 (cioè tomo III), anno 1810, a p. 46–7 "... esistono tuttavia le capitolazioni stipulate colla colonia degli Schiavoni chiamata dagli antichi baroni ad abitare il feudo (di San Biase)... Le capitolazioni primordiali furono stipulate nel 1509 fra Girolamo Carafa ed i coloni Schiavoni".

Palata je 1518. "hoc primum Dalmatiae gentes castrum incoluere".

San Felice (Štifilić) je još u 16. st. zapisao "vescovo di Termoli, Tomaso Giannelli scriveva: Sul principio del XVI secolo era privo di popolo; onde i Dalmatini, ch'erano venuti per fissare in queste contrade il loro domicilio, nell'anno 1518 vi formarono piccola colonia, la quale adesso è cresciuta tanto che vi si numerano anime 657. La venuta degli Schiavoni fu nel detto anno 1518."

San Giacomo degli Schiavoni ili San Giacomo "nel governo di Mons. Vincenzo Durante, eletto Vescovo di Termoli ai 4 Luglio 1539, vennero dalla Dalmazia uomini e donne ... edificassero case alcuni Vomini e donne che poveri e meschini dalla Dalmazia"

Molišani su u 19. st. govorili kako su došli "d'one bane mora" i "z Dalmacije". U toponimiji i prezimenima spominju se Klissa, Lisa, Zara, Rauzei, Schiavone di Corzula, Traù, Ciuppana, de Raguza, Dalmatia, Porto Croatico i Valle Croatica.

Slaveni koji su dolazili i osnivali naselja i crkve od 13. do 16. st. su bili Hrvati iz Dalmacije i katolici, a vidi se i po tome jer im daju nazive po svojim svecima zaštitnicima (San Biase je Sveti Blaž/Vlaho, San Đakomo je Sveti Jakov, u Montemitru su slavili Svetu Luciju čiju su relikviju po predaji donijeli sa sobom itd.).

To su sve Dalmatinci-Hrvati koji su imali stoljetne prekomorske veze s tim talijanskim regijama i su pobjegli pred Turcima. Jedino su oni većinom pobjegli u te talijanske regije. To se dobro zna iz povijesnih izvora, jedino ako netko želi tvrditi kako onda do početka 16. st. u cijeloj Dalmaciji nije bilo Hrvata. Među moliškim Slavenima je možda moglo biti nešto malo Crnogoraca (ne i Srba) jer se u izvorima spominju i Albanci što se odnosi na mletačku Albaniju koja je uključivala obalni dio Crne Gore i Albanije (ali talijanski lokalci radije žele da ih nasele "Schiavoni" koji su drugačiji od "Albanesi" i pričaju drugačijim jezikom).


"Sclavi, Schiavoni" koji su dolazili su bili siromašni, a naselja su bila oštećena potresima i ostalom zbog čega su bila bez stanovnika. Zbog obnove građevina i normalnog života ih se oslobodilo od nameta, a ne kako bi se Schiavoni zadržali.

Izmišljotina.


Onaj tko je to napisao ne zna što je štokavska ekavica. Milan Rešetar je napisao kako je posve neosnovana teorija kako su moliške kolonije osnovali Crnogorci i kako dijalekt moliških Slavena nema nikakve veze s dijalektom Crnogoraca za što je dovoljno vidjeti kako Crnogorci govore jekavski, a Molišani govore ikavski. Kaže kako čak i da se održalo nešto ikavice u Crnoj Gori, prema svim drugim karakteristikama moliški dijalekt nema ništa što bi ga se specifično moglo definirati kao crnogorskim i puno toga što onemogućava za pomisliti na Crnu Goru (crikva, hiža, malin, nišće itd. pa germanizmi rehtar i škare kojih nije bilo tada ni u Dubrovniku). Kako su moliški Slaveni od samoga dolaska bili i mogli biti rimokatolici, a da su bili Crnogorci i drugdje bi bili pravoslavci. Pjesma i cijeli govor moliških "Slavena" je zapadnoštokavski-čakavski ikavski prepun čakavizama i ništa turcizama. Čakavci u Dalmaciji isto imaju ekavizme. Da su bili štokavski ekavci značilo bi kako su porijeklom istočno od Drine, nebi imali čakavizme, imali bi turcizme i bili bi pravoslavci, a od svega toga ništa.

Drúga drága hóma u ružítse
drúga drága né-morem dóǩie’
drúga drága zášto né-moreš dóǩie’
ímam stráho do Ívan Carlovítz
jéssu séddam gódišti
ke se ne náda ne žívote ne živót...
pérve sfítja ke Mára je nabrála
zgóra stíne mormorítze je veržíla
tâko dá-bi sa šúšja sé’rtze Ívan Carlovítz
kâko sa šúšu ové sfítja zgóra stíne mormorítze
ćúlla Mára svónitze do kenjíć
je pítala što jéssu te konjíć
te jéssu kónje Ívana Carlovítz

Ko íma jéna prass
ga résta tust
ko íma jéna sîn
ga résta pust

Ja gredáhhu sâmu po pút
sa víddja jen lîe’pu divojk
di greš lîe'pa divojk mója
ôna smiúć smiúć
je mi bé’rnila pléća
ni jenu rîe’ć
je mi tíla rîe’ć

Lípa mója mat
di sa nas óstala
u sri pût
vérnissa matm
rétzemi štókodi
kóje pût mam vazt
ja sénze níkrog

Da, no dublje je ovo: katolici su u Crnoj Gori, sadašnjoj, Hrvati.
Oni su nerijetko to i javno iskazivali, upravo tim etnonimom, no važnije je što su očuvali kontinuitet samobiti
s ostalim slavofonim južnjacima i sjevernjacima u južnoslavenskom području.

Njihov osjećaj sebesvijesti ne uključuje svetosavlje, obožavanje Nemanjića ni srpski povijesni imaginarij.
To je važnije od toga što su sebe izrijekom zvali, ponekad, Hrvatima, a češće Slovincima i Ilirima.

I tu ne mijenja ništa na stvari postojanje par srbokatolika u 19. ili 20. stoljeću.

 

[ZabranjeniLegenda]

Da, no dublje je ovo: katolici su u Crnoj Gori, sadašnjoj, Hrvati.
Oni su nerijetko to i javno iskazivali, upravo tim etnonimom, no važnije je što su očuvali kontinuitet samobiti
s ostalim slavofonim južnjacima i sjevernjacima u južnoslavenskom području.

Njihov osjećaj sebesvijesti ne uključuje svetosavlje, obožavanje Nemanjića ni srpski povijesni imaginarij.
To je važnije od toga što su sebe izrijekom zvali, ponekad, Hrvatima, a češće Slovincima i Ilirima.

I tu ne mijenja ništa na stvari postojanje par srbokatolika u 19. ili 20. stoljeću.

To su sve katolicki Crnogorci

 

[Pumpaj Dinstanović]

Da, no dublje je ovo: katolici su u Crnoj Gori, sadašnjoj, Hrvati.
Oni su nerijetko to i javno iskazivali, upravo tim etnonimom, no važnije je što su očuvali kontinuitet samobiti
s ostalim slavofonim južnjacima i sjevernjacima u južnoslavenskom području.

Njihov osjećaj sebesvijesti ne uključuje svetosavlje, obožavanje Nemanjića ni srpski povijesni imaginarij.
To je važnije od toga što su sebe izrijekom zvali, ponekad, Hrvatima, a češće Slovincima i Ilirima.

I tu ne mijenja ništa na stvari postojanje par srbokatolika u 19. ili 20. stoljeću.

Dakle došli smo do suštine

Katolik=Hrvat

 

[Пилипенда]

Dakle došli smo do suštine

Katolik=Hrvat

Да допуним, штокавски католик – Хрват. Речено на концилу.

 

[DuKaraka]

Da, no dublje je ovo: katolici su u Crnoj Gori, sadašnjoj, Hrvati.
Oni su nerijetko to i javno iskazivali, upravo tim etnonimom, no važnije je što su očuvali kontinuitet samobiti
s ostalim slavofonim južnjacima i sjevernjacima u južnoslavenskom području.

Njihov osjećaj sebesvijesti ne uključuje svetosavlje, obožavanje Nemanjića ni srpski povijesni imaginarij.
To je važnije od toga što su sebe izrijekom zvali, ponekad, Hrvatima, a češće Slovincima i Ilirima.

I tu ne mijenja ništa na stvari postojanje par srbokatolika u 19. ili 20. stoljeću.

Da, ali moliški Hrvati/Slaveni nisu došli ni iz Boke ni iz Crne Gore ni iz unutrašnjosti Srbije nego iz Dalmacije od Zadra do Dubrovnika (većinom Makarskog primorja). Ovdje je pitanje vjere sekundardno, govorimo o jeziku. Kako se iz političke propagande nekada, a kasnije iz neznanja neosnovano tvrdi kako je moliški zapadnoštokavski-čakavski ikavski pun čakavskih leksema zapravo štokavski ekavski ili štokavski jekavski iz Smedereva ili Crne Gore što nema veze s ičim.

 

[ZabranjeniLegenda]

Да допуним, штокавски католик – Хрват. Речено на концилу.

Da potpunim = juzni sloven = jugosloveni podijeljeni po teritorijama.

 

[Zvonimir Božić]

Najpoznatiji Hrvat katolik iz "zaljeva hrvatskih svetaca" je Srbin po majci, Albanac po ocu, don Branko Zbutega. Kako Vatikan otopljava odnose sa LGTQ+, predlažem ga za sveca.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Да допуним, штокавски католик – Хрват. Речено на концилу.

Hteo sam da proverim, jer čovek reče svi rimokatolici Crne Gore.

Ispostavilo bi da Hrobi pokušava da nas ubedi da je nadbiskup Rok Đonlešaj Hrvat.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Da, ali moliški Hrvati/Slaveni nisu došli ni iz Boke ni iz Crne Gore ni iz unutrašnjosti Srbije nego iz Dalmacije od Zadra do Dubrovnika (većinom Makarskog primorja). Ovdje je pitanje vjere sekundardno, govorimo o jeziku. Kako se iz političke propagande nekada, a kasnije iz neznanja neosnovano tvrdi kako je moliški zapadnoštokavski-čakavski ikavski pun čakavskih leksema zapravo štokavski ekavski ili štokavski jekavski iz Smedereva ili Crne Gore što nema veze s ičim.

Međutim, šta je ključno? Kada se razvija hrvatska nacionalna svest Moliških Slovena?

 

[DuKaraka]

Međutim, šta je ključno? Kada se razvija hrvatska nacionalna svest Moliških Slovena?

Želiš reći kako je ključno za jezik nacionalna svijest ili kako je ključno o njihovom porijeklu kada se razvija hrvatska nacionalna svijest? Kako i jedno i drugo imaju ikakve veze s jezičnim i povijesnim činjenicama?

Razvija se kad i sve ostale nacionalne svijesti od kraja 19. i početka 20 stoljeća. Prije polovice 19. stoljeća za moliške Slavene nitko nije znao. Oni su vrlo rano izgubili nacionalnu svijest i stopili se s Talijanima (tako piše i u izvorima), ako su uopće imali nacionalnu svijest kad su došli u Molise jer je to bilo vrijeme feudalizma i dijelovi Dalmacije su bili pod vlašću Mletačke Republike, ali se zapamtilo hrvatsko i dalmatinsko ime u toponimiji i antroponimiji (što srpski izvori redom prešućuju uz jezične karakteristike).

 

[Pumpaj Dinstanović]

Želiš reći kako je ključno za jezik nacionalna svijest ili kako je ključno o njihovom porijeklu kada se razvija hrvatska nacionalna svijest? Kako i jedno i drugo imaju ikakve veze s jezičnim i povijesnim činjenicama?

Razvija se kad i sve ostale nacionalne svijesti od kraja 19. i početka 20 stoljeća. Prije polovice 19. stoljeća za moliške Slavene nitko nije znao. Oni su vrlo rano izgubili nacionalnu svijest i stopili se s Talijanima (tako piše i u izvorima), ako su uopće imali nacionalnu svijest kad su došli u Molise jer je to bilo vrijeme feudalizma i dijelovi Dalmacije su bili pod vlašću Mletačke Republike, ali se zapamtilo hrvatsko i dalmatinsko ime u toponimiji i antroponimiji (što srpski izvori redom prešućuju uz jezične karakteristike).

Kako niko nije znao, ako je zapisana pesma u XV veku?

 

[Pumpaj Dinstanović]

Želiš reći kako je ključno za jezik nacionalna svijest ili kako je ključno o njihovom porijeklu kada se razvija hrvatska nacionalna svijest? Kako i jedno i drugo imaju ikakve veze s jezičnim i povijesnim činjenicama?

Ovde govorimo o prošlosti. Vremena treba posmatrati iz onog ugla koja im pripadaju. Ne mogu se Hrvatima proglašavati istorijske ličnosti koje su živele pre modernog istorijskog perioda, tj. konstituisanja moderne hrvatske nacije, ako nisu bili delovi premoderne hrvatske etnije.

Eto, o tome se radi. Mislim, može da to stoji, tako po nekim enciklopedijskim odrednicama "'bla-bla, Hrvat...'. Ali ozbiljna diskusija o nacionalnon identitetu nešto je sasvim drugo.

 

[Пилипенда]

Hteo sam da proverim, jer čovek reče svi rimokatolici Crne Gore.

Ispostavilo bi da Hrobi pokušava da nas ubedi da je nadbiskup Rok Đonlešaj Hrvat.

И то би било мање будаласто од највеће ироније судбине, оне када је на чело отворено проусташке странке дошао – Данијел Срб.
Наравно, у његовом случају се поријекло презимена везује уз прахрватски глагол србити, док се истовремено задржава и тумачење његова идеолошког оца који говори о сврбежу пасмине славеносербске.
Лијепо рече један љекар да Хрвате пише малим почетним словом, као и све остале дијагнозе.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Njihov osjećaj sebesvijesti ne uključuje svetosavlje, obožavanje Nemanjića ni srpski povijesni imaginarij.

S kakvom pameću možeš da izjaviš ovako nešto ako smo toliko puta kroz deset+ godina pričali o Ljetopisu crkovnom nadbiskupa Andrije Zmajevića?

 

[Пилипенда]

S kakvom pameću možeš da izjaviš ovako nešto ako smo toliko puta kroz deset+ godina pričali o Ljetopisu crkovnom Andrije Zmajevića?

Један од основних постулата кроатистике гласи: „Ако закључак протурјечи чињеницама, тим горе по чињенице.”

 

[Pumpaj Dinstanović]

И то би било мање будаласто од највеће ироније судбине, оне када је на чело отворено проусташке странке дошао – Данијел Срб.
Наравно, у његовом случају се поријекло презимена везује уз прахрватски глагол србити, док се истовремено задржава и тумачење његова идеолошког оца који говори о сврбежу пасмине славеносербске.

Da, tačno si to dobro rekao.

S jedne strane, Hrobi ovde nama prodaje priču Srbi mitomani jure svugde gde se pominje srb-, pljuje po Vasiliju Đeriću i drugim 'imenoslovnim skribomanima'.

Isto Hrobi: Čuješ li šta kaže čovek, našao je da je nečije lično ime Hrvatin; dakle bokeški katolici su Hrvati ne od XIX i XX st.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Један од основних постулата кроатистике гласи: „Ако закључак протурјечи чињеницама, тим горе по чињенице.”

Uskoro smo došli do 'išao na piće u kafanu sa Žan-Žakom Rusoom, dakle Hrvat je'.

 

[DuKaraka]

Kako niko nije znao, ako je zapisana pesma u XV veku?

Pjesmu je zapisao Talijan Rogeri de Pacienza ne netko s istočnog Jadrana i kakve veze 15. st. ima s razvojem nacionalne svijesti u 19. st.?

Osim toga, ta pjesma je zapisana u Gioia del Colle u regiji Apuliji, ne u regiji Molise. Nisu tu pjesmu otpjevali moliški Slaveni nego apulijski Slaveni.

Zašto ovdje forumaši, članak Miodraga Mihajlovića itd. izjednačavaju Slavene iz Molise i Apulije nije mi jasno, ali izgleda nitko nema pojma o kojim se regijama govori i sve im je to isto.

 

[DuKaraka]

Ovde govorimo o prošlosti. Vremena treba posmatrati iz onog ugla koja im pripadaju. Ne mogu se Hrvatima proglašavati istorijske ličnosti koje su živele pre modernog istorijskog perioda, tj. konstituisanja moderne hrvatske nacije, ako nisu bili delovi premoderne hrvatske etnije.

Eto, o tome se radi. Mislim, može da to stoji, tako po nekim enciklopedijskim odrednicama "'bla-bla, Hrvat...'. Ali ozbiljna diskusija o nacionalnon identitetu nešto je sasvim drugo.

Pa da, slažem se, ali onda još gore za one koji tvrde srpsko ili crnogorsko porijeklo i etnički ili nacionalni identitet Moliških Slavena jer postoje jezične, povijesne i vjerske činjenice da se može rekonstruirati samo hrvatski nacionalni identitet, a ne crnogorski ili srpski identitet ili crnogorski ili srpski jezik ili pravoslavna vjera i tako dalje.

 

[Urvan Hroboatos]

Hteo sam da proverim, jer čovek reče svi rimokatolici Crne Gore.

Ispostavilo bi da Hrobi pokušava da nas ubedi da je nadbiskup Rok Đonlešaj Hrvat.

Primjer zamajavanja koje ne pali nigdje.
Nitko nije rekao to za neslavofone katolike, niti za govornike zapadnojužnoslavenskih govora koji su Slovenci.

Rekoh prije- nemate kapacitet da razumijete išta suvislo o nacionalnoj samosvijesti jer ste jednodimenzionalna starudija od ideologije.

Srbi su narod koji je nastao stapanjem slavofone vladajuće kaste, zatečenih slavenskih naroda i plemena, drugojezičnih skupina, a u polumitološko doba, koje se proteže od 7. do 12. stojeća vjerojatno je nastavao područja dijelova Srbije, krajnjeg istoka BH i širio se na dio Zahumlja i Duklje. U protonacionalnom srednjovjekovnom dobu taj narod se formirao u okviru srpskog kraljevstva Nemanjića, a nakon propasti državnosti u 15. st., očuvao je tradicije bizantskoga okvira, pravoslavlja svetosavskga tipa i cksl pisane kulture. U govornom tipu to je mješavina zapadnojužnoslavenskih govora istočnoga tipa uz znatan dio istočnojužnoslavenskh, napose torlačih govora. Šireći se na sjever i zapad, taj je narod počeo izrastati u naciju, no ne zapadnoga, nego balkansko-istočnoga tipa vezanog uz religiju istočnoga kršćanstva, koja je, karikaturalno, kršćanski judaizam, i koja se ozbiljnije u kulturi manifestirala u razdoblju od 15/16 do 18. st., temeljena na nemanjićkoj tradiciji i kosovskom mitu- sve u okviru pravoslavlja i kulture vezane uz to (ćirilica, folkor, razna praznovjerja i sl. koje proučava etnologija i sl.). Kao praktički svi pripadnici "Slavia Orthodoxa", nisu se riješili crkvenoslavenskoga jezika sve do kasnoga 18. st., a onda su to pitanje definitivno, rezom, presijekli u 19. st. Karadžićevom reformom koja je išla paralelno uz oslobodilačke ratove toga balkanskoga etnosa od osmanske vlasti koja ih je bitno obilježila i preoblikovala kroz stoljeća. Ostalo je pitanje moderniteta od 19. do 21. st., no ostaju svetosavski Bizantinci koji su uveli više zapadne kulture od ostalih sličnih, npr. Bugara, Makedonaca, vjerojatno i većine Grka, dok su Albanci zbog religije nešto specifično.

Hrvati su, pak, druga priča. Formiravši ranije srednjvjekovnu državu i izgubivši ju u 12. st., pozicionirani na području sadašnje Dalmacije i 30-50% sadašnje Bosne na zapadu, te protegom etnosa i vlasti u Slavoniji i sjevernoj Hrvatskoj, odvojili su se od Slovenaca već u 10. st., dok su u Bosni zadržali kulturni kontinuitet samo negdje do Vrbasa, ali i to ne stalno, dok su činili glavni etnički substrat većine srednjovjekovne bosanske politije osim istoka, no bez proto-nacionalne svijesti koja je u dobu od 11. do 15. st. u bosanskoj vlasti bila postala autentično proto-nacionalna bošnjanska. Odvojeni jezikom od Ugara i politički individualizirani preko Sabora, razvili su se poznosrednjovjekovni narod preko jezika (razgraničenje s Talijanima, Nijemcima, Ugrima) i kulture, napose pisane, na glagoljici i latinici, te manje na ćirilici, i to vrlo rano odbacivši crkvenoslavenski i raspisavši se od 14/15. st. na vernakularu zapadnojužnoslavenskih govora, no jedini od katoličkih naroda zadržavši, preko glagoljaša, ćirilometodsku tradiciju (čega nemaju ostali pripadnici "Slavia Romana"). Biološki, Hrvati su se širili od juga na sjever, a razlikovali su se od sličnih slavenskih - i drugih balkanskih- naroda izočnošću balkanskih haplotipova E (jakih kod Bugara, Albanaca, Grka, Rumunja i Srba), te osjetno većom nazočnošću markera I, koji se smanjivao širenjem prema sjeveru, kad su apsorbirali ili se miješali s drugim narodima srednje Europe. Višeslojnost hrvatskoga identiteta (tropismenost, trojezičnost, tronarječnost, trocivilizacijski profil) dala je i bogatstvo tom narodu, no i priječila ga u kristalizaciji, budući da je bez kulturno-društveno-političkog centra, osim kulture, živio u trima imperijama ili državama. Hrvate je kao narod održala kombinacija religije, Sabora i vernakularne pisane kulture, napose liturgijske. Kristalizacija u predmodernu naciju je počela, realno, u doba humanizma i renesanse, a protegla se od 17. do 19. st. i nacionalnih pokreta u tom stoljeću. Teškoću s apsorpcijom katolika u Bosni je riješilo tek 19. st., budući da je snažna regionalno-protonacionalna svijest i ponos katolika u Bosni na staru bosansku državu- posve izostalo kod pravoslavnih i muslimana- razvilo jak regionalni identitet, slično s nekim drugim zapadnim narodima (Bavarci kod Nijemaca i sl.). Govornim jezikom su se razgraničili od Nijemaca, Talijana i Mađara, a književnim, te pisanom i kulturnopovijesnom tradicijom od Slovenaca i Srba.

Nemate kapacitet- i to je to.

 

[Urvan Hroboatos]

Da, ali moliški Hrvati/Slaveni nisu došli ni iz Boke ni iz Crne Gore ni iz unutrašnjosti Srbije nego iz Dalmacije od Zadra do Dubrovnika (većinom Makarskog primorja). Ovdje je pitanje vjere sekundardno, govorimo o jeziku. Kako se iz političke propagande nekada, a kasnije iz neznanja neosnovano tvrdi kako je moliški zapadnoštokavski-čakavski ikavski pun čakavskih leksema zapravo štokavski ekavski ili štokavski jekavski iz Smedereva ili Crne Gore što nema veze s ičim.

Znam, no osvrnuo sam se na CG.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Nemate kapacitet- i to je to.

A je li ti znaš da je potreban i kapacitet za prepoznavanje da se neko sprda sa tobom?

 

[Пилипенда]

Uskoro smo došli do 'išao na piće u kafanu sa Žan-Žakom Rusoom, dakle Hrvat je'.

Не мораш измишљати Русоа, имаш какадемске записе о говору Руђера Бошковића на пијаци док купује воће, што је заиста природно окружење које, логично, подстиче да се купујући воће расприча о свом хрватству...

 

[Пилипенда]

Primjer zamajavanja koje ne pali nigdje.
Nitko nije rekao to za neslavofone katolike, niti za govornike zapadnojužnoslavenskih govora koji su Slovenci.

Rekoh prije- nemate kapacitet da razumijete išta suvislo o nacionalnoj samosvijesti jer ste jednodimenzionalna starudija od ideologije.

Srbi su narod koji je nastao stapanjem slavofone vladajuće kaste, zatečenih slavenskih naroda i plemena, drugojezičnih skupina, a u polumitološko doba, koje se proteže od 7. do 12. stojeća vjerojatno je nastavao područja dijelova Srbije, krajnjeg istoka BH i širio se na dio Zahumlja i Duklje. U protonacionalnom srednjovjekovnom dobu taj narod se formirao u okviru srpskog kraljevstva Nemanjića, a nakon propasti državnosti u 15. st., očuvao je tradicije bizantskoga okvira, pravoslavlja svetosavskga tipa i cksl pisane kulture. U govornom tipu to je mješavina zapadnojužnoslavenskih govora istočnoga tipa uz znatan dio istočnojužnoslavenskh, napose torlačih govora. Šireći se na sjever i zapad, taj je narod počeo izrastati u naciju, no ne zapadnoga, nego balkansko-istočnoga tipa vezanog uz religiju istočnoga kršćanstva, koja je, karikaturalno, kršćanski judaizam, i koja se ozbiljnije u kulturi manifestirala u razdoblju od 15/16 do 18. st., temeljena na nemanjićkoj tradiciji i kosovskom mitu- sve u okviru pravoslavlja i kulture vezane uz to (ćirilica, folkor, razna praznovjerja i sl. koje proučava etnologija i sl.). Kao praktički svi pripadnici "Slavia Orthodoxa", nisu se riješili crkvenoslavenskoga jezika sve do kasnoga 18. st., a onda su to pitanje definitivno, rezom, presijekli u 19. st. Karadžićevom reformom koja je išla paralelno uz oslobodilačke ratove toga balkanskoga etnosa od osmanske vlasti koja ih je bitno obilježila i preoblikovala kroz stoljeća. Ostalo je pitanje moderniteta od 19. do 21. st., no ostaju svetosavski Bizantinci koji su uveli više zapadne kulture od ostalih sličnih, npr. Bugara, Makedonaca, vjerojatno i većine Grka, dok su Albanci zbog religije nešto specifično.

Hrvati su, pak, druga priča. Formiravši ranije srednjvjekovnu državu i izgubivši ju u 12. st., pozicionirani na području sadašnje Dalmacije i 30-50% sadašnje Bosne na zapadu, te protegom etnosa i vlasti u Slavoniji i sjevernoj Hrvatskoj, odvojili su se od Slovenaca već u 10. st., dok su u Bosni zadržali kulturni kontinuitet samo negdje do Vrbasa, ali i to ne stalno, dok su činili glavni etnički substrat većine srednjovjekovne bosanske politije osim istoka, no bez proto-nacionalne svijesti koja je u dobu od 11. do 15. st. u bosanskoj vlasti bila postala autentično proto-nacionalna bošnjanska. Odvojeni jezikom od Ugara i politički individualizirani preko Sabora, razvili su se poznosrednjovjekovni narod preko jezika (razgraničenje s Talijanima, Nijemcima, Ugrima) i kulture, napose pisane, na glagoljici i latinici, te manje na ćirilici, i to vrlo rano odbacivši crkvenoslavenski i raspisavši se od 14/15. st. na vernakularu zapadnojužnoslavenskih govora, no jedini od katoličkih naroda zadržavši, preko glagoljaša, ćirilometodsku tradiciju (čega nemaju ostali pripadnici "Slavia Romana"). Biološki, Hrvati su se širili od juga na sjever, a razlikovali su se od sličnih slavenskih - i drugih balkanskih- naroda izočnošću balkanskih haplotipova E (jakih kod Bugara, Albanaca, Grka, Rumunja i Srba), te osjetno većom nazočnošću markera I, koji se smanjivao širenjem prema sjeveru, kad su apsorbirali ili se miješali s drugim narodima srednje Europe. Višeslojnost hrvatskoga identiteta (tropismenost, trojezičnost, tronarječnost, trocivilizacijski profil) dala je i bogatstvo tom narodu, no i priječila ga u kristalizaciji, budući da je bez kulturno-društveno-političkog centra, osim kulture, živio u trima imperijama ili državama. Hrvate je kao narod održala kombinacija religije, Sabora i vernakularne pisane kulture, napose liturgijske. Kristalizacija u predmodernu naciju je počela, realno, u doba humanizma i renesanse, a protegla se od 17. do 19. st. i nacionalnih pokreta u tom stoljeću. Teškoću s apsorpcijom katolika u Bosni je riješilo tek 19. st., budući da je snažna regionalno-protonacionalna svijest i ponos katolika u Bosni na staru bosansku državu- posve izostalo kod pravoslavnih i muslimana- razvilo jak regionalni identitet, slično s nekim drugim zapadnim narodima (Bavarci kod Nijemaca i sl.). Govornim jezikom su se razgraničili od Nijemaca, Talijana i Mađara, a književnim, te pisanom i kulturnopovijesnom tradicijom od Slovenaca i Srba.

Nemate kapacitet- i to je to.

Кад ово срочиш укратко, Хрвати су све утројчили, и државност, и језик, и писмо, и цивилизацијске изворе... убише се утројчавајући се, све бјежећи од три прста ко ђаво од часног крста.