Šta bre „drugo“. Nije drugo, prvo je. O tome pričamo; čovek se izlupetao kao maksim po diviziji sve od reda; ni za šta što je napisao ne postoji izvor.
Čovek, koji je pritom došao na srpski forum da produkuje kako su Srbi mitomani, ovde je napisao kako je kod jednog čoveka, čiji je identitet tajanstven, čuo i njemu lično ispričao kako je usmenim putem privatno tom nepoznatom čoveku pokojni prof. August Kovačec ispričao da je njemu pak ispričala balkanološkinja Joana Rapacki, kojoj je pak njen otac Adam ispričao da je kao 15-godišnjak dok je bio gimnazijalac u Varšavi video Aleksu Ivića u dubrovačkom arhivu kako čita neke rukopise i šibicama ih spaljuje.
On je ovde svašta pisao i o srpskim mitomanima (ponešto toga što je i opravdano) i o Srbima generalno, a najmanje 90% kritike koje upućuje može se 1/1 primeniti upravo na njega lično. Mada, kao što rekoh, ne znam šta se razumno može očekivati od nekoga ko Latinku Perović optužuje za velikosrbizam ili čiji ideološki uzori optužuju Đorđa Balaševića za genocid u Srebrenici. To je sve toliko bolesno skupa da se s pravom može nazvati psihopatološkom dimenzijom.
Niko ovde ne govori o tome šta se desilo, već da li je hipotetički moguće. Ako ti tvrdiš da je hipotetički nemoguće da je Šuflaj stradao u seks-aferi, izvoli dokazati (ne možeš, kao što se ne može ni dokazati da se tako nešto zaista dogodilo).
Posebno bih voleo da čujem kontekst i vreme u kojem ljudi stradaju zbog ljubavnih afera (kao da tako nešto postoji, a nije fenomen celokupne ljudske istorije).
Možemo mi bez problema navesti niz vaših patologija koja su bitno obilježila vaš svjetonazor.
Osim navedenoga (Karadžićevo prepisivanje iz Galinca, ali i iz Appendiniija i niz drugih autora, Stanojevićevo izostavljanje hrvatskoga imena u prijevodu Dantea, Supilovo ukazivanje na srpsko barbarstvo uništavanja hrvatskiih spomenika,...), možeo toga navesti na vagone.
* o poznatom "prijevodu" Mite Đorića da ne govorimo, te izumljenom Šenoinu interviewu i podpisu na ćirilici
* Novakovićeva "Istorija srpske književnosti" iz 1871. u kojoj govori o književnosti Srba katolika- o kojoj inače ne zna ništa- i navodi suhoparno hrvatske renesansne pisce, a koje je jdva čuo, a koji nikad nisu uporabili srpsko ime niti su spadali u srpski književi krug, koji za njih nije znao. Da je to napisano u 18. st., moglo bi proći kao bizarnost; ovako, 1871., primjer je nacionalne patologije koja se protegla prek oPavla Popovića i sličnih
* izvan kulture, utvrđeno je u Versaillesu da su ukupne žrtve Srbije bile oko 750.000. Onda, 1980ih, Dušan Batakaović i ostali nadripovjesnici, povećaju taj broj na 1.250.000, što je idanas pretežno citirana brojka u Srbiji. Rusko-američki demografi su, usput, u 21. st. istražil ida je ta brojka od 450-500.000. Kolika jest, "volšebno" je dodano pola milijuna u osmom desetljeću 20. stoljeća
* glede jezika, Šulek stavi Karadžiću pod nos naslove štokavskih pisaca koji imaju u svojem imeu hrvatsko ime jezika i jasno mu kaže da je "štokavski jezik" do 19. stojeća jedino kod Hrvata "cvatio", i da kod Srba do toga doba- nema ništa. Karadžić se pravi blesav iako mu je to stavljeno pod nos i nastavlja s bajkama o štokavcima kao Srbima. Empirija- puj, pike ne važi.
* 1993. u Zagrebu Latinka Perović mrtva-hladna izvali kako je rat 90ih samo nastavak borbe između Hrvata i Srba za prevlast na južnoslavensko prostoru, "zaboravivši" da u su srpske i jugoslavenske elite to planirale još od 1986. preko prekrajanja vojnih oblasti i po tom djelovale, a da to nije znala- amnezija ju zahvatila da je srpsko-crnogorska strana pokrala svo oružje JNA na koje jeimala pravi sveha 36%, gleda li se doprinos financiranja vojski, a Hrvatska 28%. Da te krađe nije bilo, ne bi bilo ni velikosrpske agresije.
* Radovan Samardžić napiše svoje glavno djelo "Veliki vek Dubrovnika", i pritom se hvali kako je uspio napisati djelo u kom nijednom nije spomenuto hrvatsko ime. Toliko osrpskoj historiografiji.
* svi srpski pisci, povjesničari književnosti, uz par iznimaka, stalno prešućuju ono do čeg je Matija Murko došao još 1924., a to je da je u književnosti u samih autora od 16. do 18. stoljeća hrvatsko ime istoznačno sa slovinskim i ilirskim, kad je o jeziku riječ, u surječju iskaza o jezičnom tipu. Zapisi tipa kod istih autora da se hrvatski jezik govori sve do Rusije, uključujući i nju, znak su da se u Hrvata ukorijenila bila tradicija od glagoljaša, a koja je preko humanizma poistovjećivala pojam "hrvatski" i "slavenski" (iako to nema veze s jezičnim ustrojem raznih slavenskih jezika). Prešućuje se izričito naslovljavanje hrvatskim imenom jezika na južnoslavenskom prostoru kod eminentnih ljudi out Teofila Kristeka i Stjepana Hosiusa, da ne govorimo o putopisu grofa Tolstoja iz 1689. Nego se rabe sve njeki mutni iskazi primorska, katolička,....samo da nije hrvatska knjževnost.
* Petar Đorđić u svojoj glavnoj knjizi "Istorija srpske ćirilice", 1971., uvaljuje u tu svoju istoriju i hrvatske autore iz Bosne, franjevce, koji tamo spadaju kao Trocki u demokraciju
* Jovan Cvijić je rasprostranio srpsko ime i tako ga prezentirao valjd ado Slovenije i dalje, sve proglašavajući Srbima, naravno i na istoku i na zapadu. U nizu toga slijedio ga je u jezičnom pogledu Belić, koga je hrvatski filolog Ivšić jasno ismijao primjerom pokazavši kako makedonski govori ne spadaju u srpski jezični sustav istočnih štokavskih govora
* o megalomanskim brojkama o Jasenovcu da i ne govorimo, iako se mora priznati da je tu i nečastan doprinos hrvatskih Jugoslavena, koji su sudjelovali u tom i u doba brojki d 700.000 i više, a danas pokušavaju "dogurati", kao Ivo Goldstein, barem do 100.000- kad već ne ide 700.000 ili milijun- iako je iz popisa stanovništva zorno da je taj broj vjerojatno i upola manji od ovoga sada službenog od 80.000, koji je isto neodrživ. Srpsko stradalništvo je u oba svjetska rata bar upola manje od brojku koje kolaju u tom prostoru.
* bizarna je srpska opsjednutost- krajnji luđaci kao Milojević i Deretić na stranu- hrvatskom poviješću i kulturom. Tako se teško bori oko hrvatske srednjovjekovne države i dovodi u pitanje njezino postojanje; prešućuje se ili krivotvori ili jednostavno lažno ocrtava pisana kultura, i ignorira liturgijska književnost na hrvatskom, često i izričito hrvatskoga imena, sve da bi se prikazala navodna nevjerojatna razdrobljenost koja jest postojala u stanovitoj mjeri zbog nepostojanje čvrstoga jedinstvenoga komunikacijskoga prostora, no koja je, uzmu li se izdanja i prijepisi tih ključnih djela, bjelodan pokazatelj jedinstva hrvatske (pisane) kulture od 15. st. nadalje. Ddakle, ako nije izričito krivotvorenje, daleko je zastupljenija "strategija" prešućivanja i ignoriranja, a ako nije ni to, dakle ako nema strategije- radi se jednostavno o blesavosti i mentalnoj podkapacitiranosti.
* srpski je svjetonazor mitomanski glede etnogeneze i kulturnoga identiteta. Tako se sva srpska etnografiija trsi dokazati da je južnohrvatski i većina bosanskoga, prostora bila navodno etnički srpski, i to idući po metodologijama priča neki seljak ili se govori u nekom kraju. A s druge strane su fundamnetalni radovi Nenada Vekarića o podrijetlu dubrovačkog, konavoskog i općenito južnohrvatskoga prostora ignorirani, a slično je i s radovima drugih povjesnika i demografa. Nego se ozbiljno uzimaju bajke staroga Jefte Dedijera i tlapnje o pokatoličavanju, sve još podignuto na n-tu potenciju u krivotvorinama Marka Jačova i sličnih burgijaša. To je kultura u kojoj se književno djelo kao "Pilipenda" Sime Matavulja, ili roman Kurzia Malapartea uzimaju kao prvorazredna vrela ili konačni dokaz. Još i više nevjerojatno glupa i tendenciozna bulažnjenja hrvatskoga renegata Viktora Novaka, te slična "djela" raznih impresionista antihrvatske orijentacije, uključiv i kupusarru Dedijera jr. "Vatikan i Jasenovac". Kad smo kod Vatikana, tu se ispropljuvala Smilja Avamov s Brozom kao navodnim vatikanskim mračnim likom koji je sve dijabolički planirao u sprezi s pitajboga kim.
* lucidna i eurditska djela Vase Milinčevića ili Miodraga Popovića, koja jasno razlikuju hrvatski i srpski književni korpus, ostaju tu kao iznimka. Generalno je stajalište ili podcjenjivanje ili prisvajanje. Tako dokazi i do mitova koji se provlače do besvijesti kroz srpski medijski prostor o Njegošu kao tobožnjem autoru Mažuranićeva "Smail age", dok se bježi kao vrag od tamjana od trivijalnih i utvrđenih činjenica o Karadžićevu preuzmanju hrvatskoga leksika, što je razvidno u slučaju njegova prijevoda "Novog zavjeta", gdje oko 90% navodno od njega skovanih riječi potječe iz Stulliejva rječnika.
* od povijesnih situiranja dobar su primjer Donji Kraji, gdje ništa srpskoga nije zabilježeno do Osmanlija, no uporno se povlače mitovi o "srpskim manastirima" u pisanijama Milaša i sličnih megalomana (po kojima je valjda i sva Dalmacija bila srpska, iako o tom nema spomena ni u geografa ni etnografa ni putnika koji su o tom bilježili i pisali od 10. st. nadalje, a upravi ništa u takstovima Hrvata na latinskom, taliajnskom i hrvatskom)
* srpski autori sami sebi skaču u usta, i kad su ozbiljni. I kad odbaciju pansrpski tobožnji karakter štokavštine, uporno bi htjeli da je straobosanska pismenost na bernakularu praktički srpska zbog 4-5 spomena srpskoga imena (a nijedniga hrvatskoga) u dopisima s dubrovačkom slavenskom kancelarijom. A ne mogu kvadrirati krug kako to da jezični tip tih ćirilskih povelja u kojima se doista spominje srpsko ime dovodi do toga da isti taj jezični tip i to kod istih ljudi- naravno, ne vlastele koja je pobkegla ili ubijena- već 50-100 godina nakon pada stare države biva imenovan bosanskim, slovinskim ili hrvatskim imenom, i to u kontinuitetu od 400 godina- okvirno od 1450ih do 1850ih, nebrojeno puta, a srpskim nikada- ili možda samo dva-tri puta i krajiškim pismima kad se radi o kognitivnoj slici, kao i prije, kad se srpsko ime za pismo u katolika (njekad i muslimana, kasnije) bilo vezalo za sklop pisma i jezika, a nikad za jezik sam, čemu je svjedoči obilje spomena tipa bosanski jezik (a često i pismo) u pisanoj kulturi katolika od 1600 ih nadalje, te hrvatski, i to kod katoličkih pisaca u pravoj Bosni, u Tuzli i Sarajevu, te u velikom broju u osmaniskih purnika i povjesnika u 16.i 17. st.- a koji nikad ne spominju srpsko ime za bosanske domorodce, nego samo za pravoslavne vlaške doseljenike u Bosnu. Kako si katolici u 14. ili 15. st.- do Turaka- spomenuli možda 3-4 puta srpsko ime za tekst, ćirilski- a da onda nijednom za sam jezik i/ili tekst, i to isti ljudi, ili njihov gens, u daleko raspisanijim i brojnijim djelima od 1600. nadalje? Od 1550. do 1850. katolici u Bosni nijedanput svoj jezik ne zovu srpskim, a zovu ga bosanskim, slovinskim, hrvatskim..i NIKAD srpskim. Čudan njeki kvantni skok u glavama bosanskih katolika (i muslimana). I čudan isto u turskom ljetopisu iz 18. st. u kom se navode hrvatski nazivi mjeseci (u djelu kad se piše bosanski)- a ne srpski. Kako to da su taj Čelebi i taj Aali tako pristrani za hrvatsku stranu, ili tako uporno pišu o Bosancima kao o Hrvatima?
* kako to da je među pravoslavnim krajišnicima vrlo često hrvatsko ime do 19. st., čak i u međusobnoj komunikaciji- ako je riječ o srpskom svjesnom puku? A ne o nekom koji je zbog pravoslavne vjere njekako prirodno skrenuo u tok srpskoga modernoga naroda kristalizacijom u 19. st., iako uz iznimke. I da je tih iznimaka bio nezanemariv broj. I da se međusrbokatolike guraju brojno ljudi koji se nikad nisu tako izjašnavali, npr. Vlaho Bukovac ili Ignjat Job.
* srpska historiografija puno troši crnila i dandanas da ospori hrvatstvo Bunjevaca, dok ti isti Bunjevaci pripadaju u književnoj kulturi u isti korpus s ostalim Hrvatima, od Bačke do Like, a pojava "nacionalnih Bunjevaca" znak je jednostavno staha i mimikrije u okružju u kom vlada protuhrvatska histerija i stalno otrovno bombardiranje bolesnim pričama o srpskim stradanjima valjda od kada s čuli za Hrvate do ratova 90ih, a u situaciji gdje se još skrivaju leševi hrvatskih vojnika i civila umrlih i ubijenih u srbijanskim logorima od 1991. do 1995., kao što se kasnije radilo s Albancima iz Kosova. A da ne spominjeno razne Greifove, fimve o Oluji i Jasenovcu i slične bolesne izmišljotine.
Nema se tu što dodati.
*
