Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 104.985
Da navedemo šta je suština i šta je uticalo na političke, nacionalne, etnografske i lingvističke slike kod Srba. Tome nije postavio temelje ni Karadžić, pa ni Dobrovski ili Šafarik.
1) Istorijsko politička. Percepcija o istorijskom, predturskom postojanju srpske države (stvarnih ili iskonstruisanih sećanja): Ova je percepcija podrazumevala Dubrovačku republiku kao grad u zoni srpskog interesa. Svest o granicama srpske države nije bila dobro razvijena kao danas, ali ona je bila splet celog niza okolnosti i mitološke predstave, koje u zavisnost od pojedinca i slučaja, uključuju pre svega Porfiogenitov Spis o narodima, koji Dubrovnik smešta u sred Srba Zahumljana i Travunjana, u nekim slučajevima određene tradicije iz Popa Dukljanina, koji osnivanje Dubrovnika dovode u vezu sa srpskim knezom Časlavom i sa kraljem Pavlimirom (posrednog uticaja su imali razni istoriografikoji su upravo sa Srbima to povezivali, kao npr. Danijele Farlati, autor čuvenog Illyricum sacrum, odnosno kasnije Jakopo Koleti, ali i ugarski istoričar slovačkog porekla Jan Tomka-Saski, koji je i presudno uticao na postavljanje temeljima srpske istoriografije) kao i svest o Dubrovniku u kolektivnom narodnom pamćenju. Dubrovnik ne zauzima centralno kao Prizren, ali je i dalje prisutan izuzetno mnogo u narodnim pesmama. Iz potpuno očiglednih razloga to je grad koji je bio vrlo dobro poznat prostom narodnom pevaču i utom sećanju isprepletan sa srpskom istorijom
2) Lingvistička. Svest o istojezičnosti. Mogućnost vrlo lakog sporazumevanja uticala na to da se poistovet onaj sa kim dobro sporazumevanje postoji i prepozna kao govornik srpskog jezika.
Ove dve stavke, percepcija o prostranstvu srpske države u političkom smislu pre dolaska ljutih agarjana, kao i percepcija o međusobnom sporazumevanju, postavili su temelje takvom viđenju u krugovima učenih Srba XVIII stoleća. To nema nikakve veze ni sa Dalimilovom hronikom, niti sa Prokopijevim Sporima ni Jozefom Dobrovskim i nekakvim percepcijama o tome da su se svi Sloveni zvali nekada Srbima. To je to gde Mario Grčević greši, pokušavajući da uspostavi nekakvu nedvosmislenu korelaciju sa tim, pa još i kao skasku pominje rečenicu Dobrovskog da su i Česi nekada bili Srbi, samo su to zaboravili. To je pokušaj da se jedna priča, koja je značajno kompleksnija, pokuša objasniti preko tako neke stvari, neverovatnom simplifikacijom. Eto, Dobrovskom sinulo i cela priča vodi poreklo odatle. Neće biti.
3) Ono što jeste istina je tačka br. 3 koju ću dodati, a to su uticaji učenih krugova na srpsku intelektualnu elitu o ovome. Međutim, ti uticaji su dublji i stariji od Dobrovskog li Šafarika. Reč je, naime, o onome što smo već pominjali, a to je uticaj Avgusta Gerharda Šlecera, koji jeste uticao i na Dobrovskog i na srpsku intelektualnu elitu.
Šlecer govori o jeziku četiri imena; bosanski, dalmatinski, ilirski i srpski. Njega je razgraničio od bugarskog i hrvatskog jezika još 1771. godine.
Prva etnografska dela slovenskog sveta tako zaista jesu posmatrala ove stvari. Kao što već naglasih, ključna ličnost koja je uticala na srpsku istoriografiju jeste požunski istoričar Janoš Tomka-Saski (1692-1762). A Tomka-Saski kaže u svom priručniku iz 1748. godine (Introductio in Orbis hodierni Geographiam) sledeće, kada pređe na naraciju o Slavoniji, konkretno, na str. 541:
Kaže Tomka-Saski, Slavonci čine sa Srbima ili Rašanima jedan narod.
Sve su ovo poznate stvari, samo treba čitati. Tomka-Saski je uticao i na Dositeja Obradovića, koji mu je bio učenik, učenik mu je bio i Pavle Julinac, uticao je i na Simeona Piščevića, kao i na Jovana Rajića. Tomka-Saski se dopisivao sa karlovačkim mitropolitom Mojsijem Petrovićem, lično. Bio veliki prijatelj Srba i lično involviran uopšte u srpska istoriografska, pa i politička pitanja. Potrebno je mnogo više pročitati umesto tamo nekog pisma Dobrovskog i Šafarika i od njihove privatne prepiske iskonstruisati nadalje celi čardak.
1) Istorijsko politička. Percepcija o istorijskom, predturskom postojanju srpske države (stvarnih ili iskonstruisanih sećanja): Ova je percepcija podrazumevala Dubrovačku republiku kao grad u zoni srpskog interesa. Svest o granicama srpske države nije bila dobro razvijena kao danas, ali ona je bila splet celog niza okolnosti i mitološke predstave, koje u zavisnost od pojedinca i slučaja, uključuju pre svega Porfiogenitov Spis o narodima, koji Dubrovnik smešta u sred Srba Zahumljana i Travunjana, u nekim slučajevima određene tradicije iz Popa Dukljanina, koji osnivanje Dubrovnika dovode u vezu sa srpskim knezom Časlavom i sa kraljem Pavlimirom (posrednog uticaja su imali razni istoriografikoji su upravo sa Srbima to povezivali, kao npr. Danijele Farlati, autor čuvenog Illyricum sacrum, odnosno kasnije Jakopo Koleti, ali i ugarski istoričar slovačkog porekla Jan Tomka-Saski, koji je i presudno uticao na postavljanje temeljima srpske istoriografije) kao i svest o Dubrovniku u kolektivnom narodnom pamćenju. Dubrovnik ne zauzima centralno kao Prizren, ali je i dalje prisutan izuzetno mnogo u narodnim pesmama. Iz potpuno očiglednih razloga to je grad koji je bio vrlo dobro poznat prostom narodnom pevaču i utom sećanju isprepletan sa srpskom istorijom
2) Lingvistička. Svest o istojezičnosti. Mogućnost vrlo lakog sporazumevanja uticala na to da se poistovet onaj sa kim dobro sporazumevanje postoji i prepozna kao govornik srpskog jezika.
Ove dve stavke, percepcija o prostranstvu srpske države u političkom smislu pre dolaska ljutih agarjana, kao i percepcija o međusobnom sporazumevanju, postavili su temelje takvom viđenju u krugovima učenih Srba XVIII stoleća. To nema nikakve veze ni sa Dalimilovom hronikom, niti sa Prokopijevim Sporima ni Jozefom Dobrovskim i nekakvim percepcijama o tome da su se svi Sloveni zvali nekada Srbima. To je to gde Mario Grčević greši, pokušavajući da uspostavi nekakvu nedvosmislenu korelaciju sa tim, pa još i kao skasku pominje rečenicu Dobrovskog da su i Česi nekada bili Srbi, samo su to zaboravili. To je pokušaj da se jedna priča, koja je značajno kompleksnija, pokuša objasniti preko tako neke stvari, neverovatnom simplifikacijom. Eto, Dobrovskom sinulo i cela priča vodi poreklo odatle. Neće biti.
3) Ono što jeste istina je tačka br. 3 koju ću dodati, a to su uticaji učenih krugova na srpsku intelektualnu elitu o ovome. Međutim, ti uticaji su dublji i stariji od Dobrovskog li Šafarika. Reč je, naime, o onome što smo već pominjali, a to je uticaj Avgusta Gerharda Šlecera, koji jeste uticao i na Dobrovskog i na srpsku intelektualnu elitu.
Šlecer govori o jeziku četiri imena; bosanski, dalmatinski, ilirski i srpski. Njega je razgraničio od bugarskog i hrvatskog jezika još 1771. godine.
Prva etnografska dela slovenskog sveta tako zaista jesu posmatrala ove stvari. Kao što već naglasih, ključna ličnost koja je uticala na srpsku istoriografiju jeste požunski istoričar Janoš Tomka-Saski (1692-1762). A Tomka-Saski kaže u svom priručniku iz 1748. godine (Introductio in Orbis hodierni Geographiam) sledeće, kada pređe na naraciju o Slavoniji, konkretno, na str. 541:
Kaže Tomka-Saski, Slavonci čine sa Srbima ili Rašanima jedan narod.
Sve su ovo poznate stvari, samo treba čitati. Tomka-Saski je uticao i na Dositeja Obradovića, koji mu je bio učenik, učenik mu je bio i Pavle Julinac, uticao je i na Simeona Piščevića, kao i na Jovana Rajića. Tomka-Saski se dopisivao sa karlovačkim mitropolitom Mojsijem Petrovićem, lično. Bio veliki prijatelj Srba i lično involviran uopšte u srpska istoriografska, pa i politička pitanja. Potrebno je mnogo više pročitati umesto tamo nekog pisma Dobrovskog i Šafarika i od njihove privatne prepiske iskonstruisati nadalje celi čardak.
Poslednja izmena od moderatora: